- 1 -              I Kž 10/2020-3

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 10/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika J. V., zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18; - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. studenoga 2019. broj K-52/2019., u sjednici vijeća održanoj 13. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e  :

 

 

              Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, na temelju članka 452. točke 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08-17), odbijena je optužba protiv optuženika J. V. zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97. i 27/98. – ispravak; dalje: KZ/97.).

 

2. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08-17 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. – 5. ZKP/08-17 padaju na teret proračunskih sredstava.

 

3. Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točaka 3. i 11. ZKP/08-17 te povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08-17, predlažući „da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjenim vijećem“.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

7.1. Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 3. ZKP/08-17 jer da je ta presuda donesena na raspravi na kojoj optuženik nije bio nazočan.

 

7.2. Prije svega treba napomenuti da državni odvjetnik pogrešno u žalbi navodi da je prvostupanjski sud optuženika J. V. oslobodio optužbe. Pobijanom je presudom na temelju članka 452. točke 6. ZKP/08-17 protiv optuženika odbijena optužba i to zbog nastupa zastare kaznenog progona. Ta je presuda doista donesena na raspravi na kojoj nije bio nazočan optuženik. Međutim, prvostupanjski je sud raspravu na kojoj je donesena pobijana presuda proveo sukladno članku 404. stavku 1. ZKP/08-17 kojim je propisano da ako postoje uvjeti za odgodu rasprave zbog nedolaska optuženika ili zbog njegove raspravne nesposobnosti, odnosno zbog odsutnosti branitelja, sud pred kojim se ima održati rasprava može odlučiti da se rasprava održi ako bi se prema dokazima koji se nalaze u spisima očito morala donijeti presuda kojom se optužba odbija.

 

7.3. Stoga, s obzirom na činjenicu da je prvostupanjski sud donio presudu kojom se optužba odbija i to zbog nastupa zastare kaznenog progona, nije bilo nikakve zapreke da raspravu održi bez optuženikove nazočnosti jer je iz stanja spisa predmeta bilo očito da se, vodeći računa o vremenu počinjenja djela i zakonom propisanih rokova zastare, mora donijeti presuda kojom se odbija optužba pa je neosnovana žalba državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 3. ZKP/08-17.

 

7.4. Državni odvjetnik presudu pobija i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17, premda ovu povredu ne obrazlaže. Pobijana presuda ispitana je i sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08-19 te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

8.1. Pobijajući presudu zbog povrede kaznenog zakona, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud, odbijajući optužbu zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97., primijenio zakon koji nije mogao primijeniti, jer da je u konkretnoj situaciji kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11. za koje državni odvjetnik tereti optuženika prema izmijenjenoj optužnici, blaže za optuženika.

 

8.2. Premda je u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud, u situaciji kada se optuženiku na teret izmijenjenom optužnicom stavlja kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11., nije mogao protiv optuženika odbiti optužbu zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97. (čime je povrijedio i članak 454. ZKP/08-17, prema kojem se u presudi kojom se optužba odbija navodi činjenični i zakonski opis te naziv kaznenog djela koje je optuženiku stavljeno na teret), takav propust prvostupanjskog suda nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

8.3. Naime, u konkretnoj je situaciji zbog visine sada određene vrijednosti „znatne imovinske koristi“ koja prelazi iznos od 60.000,00 kuna (članak 87. stavak 29. KZ/11.), dok je ona za vrijeme važenja KZ/97. iznosila više od 30.000,00 kuna (pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997.), za optuženika svakako blaži KZ/11., po kojem je zakonu djelo pravilno pravno označeno od strane državnog odvjetnika.

 

8.4. Međutim, vodeći, računa o činjenici da je zakonom koji je važio u vrijeme počinjenje kaznenog djela za koje se činjenično tereti optuženika bila propisana kazna zatvora do deset godina, to u konkretnoj situaciji optuženiku ne bi bilo moguće izreći kaznu zatvora u trajanju duljem od deset godina koja je propisana za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11., jer bi takvo postupanje bilo na štetu optuženika. Stoga se ni zastarni rok ne može računati u odnosu na kaznu od 12 godina koja je propisana za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11., već jedino u odnosu na kaznu od deset godina, koju je maksimalno bilo moguće izreći za ovo kazneno djelo (jednako u odlukama ovog suda od 14. studenog 2018. broj I Kž-574/18-4 i od 12. prosinca 2019. broj I Kž-394/2019-6).

 

8.5. Stoga je pravilno utvrdio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi da ovdje dolazi u obzir primjena članka 81. stavka 1. alineje 3. KZ/11., prema kojem kazneni progon zastarijeva nakon 20 za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od pet godina. Imajući istovremeno na umu odredbu članka 81. stavka 3. KZ/11., sukladno kojoj je, uslijed činjenice da je prije proteka roka iz stavka 1. navedenog članka u ovom kaznenom postupku donesena prvostupanjska presuda (broj K-66/2015. od 14. ožujka 2017.), zastara kaznenog progona produljena je za dvije godine, ukupni rok zastare kaznenog progona za predmetno kazneno djelo iznosi 22 godine. Stoga je zastara kaznenog progona u ovom kaznenom predmetu nastupila najkasnije 18. kolovoza 2019., kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

 

9. Budući da se, zbog nastupa zastare, kazneni progon protiv optuženika J. V. po sili zakona više ne može poduzeti, to je žalbu državnog odvjetnika na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kako je to navedeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 13. travnja 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.