1

                            Poslovni broj 33 Gž-795/2021-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

         Poslovni broj 33 Gž-795/2021-2

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Gordani Bošković Majerović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Željke Zubović iz Kastva, Pilepčić 47, OIB 34601676005, koju zastupa punomoćnica Dajana Sobol, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika Općina Viškovo, Vozišće 3, Viškovo, OIB 28350474809, zastupanog po punomoćniku Davoru Pindulić, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri d.o.o. iz Rijeke, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1692/2020-3 od 23. prosinca 2020., dana 12. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1692/2020-3 od 23. prosinca 2020. u dijelu točke I. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. Zakona o obveznim odnosima od 12. ožujka 2013. do isplate, te u točki 2. izreke u cijelosti.

 

II. Preinačava se navedena presuda u dijelu točke 1. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.627,71 kn te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.627,72 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za druge odnose, kako slijedi:

- na iznos od 1.515,21 kn od 29. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 112,50 kn od 3. siječnja 2013. do isplate.

 

III. Preinačava se odluka o troškovima postupka iz točke 3. izreke u dijelu u kojem je tužiteljici naloženo da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.923,60 kn, te se u tom, daljnjem dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

 

IV. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje navedena odluka u dijelu u kojem je tužiteljici naloženo da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 513,90 kn, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove žalbe u iznosu od 159,38 kn, u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Citiranom prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

 

1.Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 9.627,71 kn na ime naknade štete s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućim na iznose kako slijedi:

- na iznos od 1.515,21 kn kamata tekuća od 29. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 112,50 kn kamata tekuća od 03. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 8.000,00 kn kamata tekuća od 12. ožujka 2013. kao dana podnošenja tužbe do isplate,

 

sve u roku od 8 dana."

2.Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka zatražen u ukupnom iznosu od 21.307,97 kn, kao neosnovan.

3.Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.437,50 kn, u roku od 15 dana, dok se za iznos od 562,50 kn zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

 

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19– dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a tužiteljici dosudi parnični trošak i trošak žalbenog postupka.

 

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Drugostupanjski je sud ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. ZPP te je, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona, a sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, utvrdio da navedene povrede nisu počinjene.

 

6. Tužiteljica u postupku (provedenom povodom prijedloga za ponavljanje postupka P-638/2016. koje je dopušteno pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-638/2016-44 od 28. siječnja 2020., potvrđenog rješenjem Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-1798/2020-2 od 27. listopada 2020.) traži naknadu imovinske i neimovinske štete, za koju navodi da joj je nastala uslijed provođenja ovrhe u upravnom postupku na novčanim sredstvima na temelju ovršne isprave donesene u upravnom postupku, te činjenica da je financijska agencija na temelju rješenja o ovrsi blokirala račun tužiteljice uslijed čega ista nije mogla raspolagati svojim sredstvima na računu.

 

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je, u bitnom:

- da je pravomoćnim i konačnim rješenjem Općine Viškovo, Upravni odjel za komunalnu djelatnost klasa UP/I-363-03/02-01/1268 od 26. ožujka 2002. tužiteljici utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade za stambeni prostor u Viškovu, Lučinići 33a, površine 30 m2 u iznosu od 4,20 kn mjesečno, počevši od 1. siječnja 2002.,

- da je Općina Viškovo, Upravni odjel za urbanizam, komunalni sustav i ekologiju donijela rješenje o ovrsi na novčanim sredstvima ovršenika dana 26. studenoga 2012., na temelju ovršne isprave – prethodno citiranog rješenja, radi naplate novčane tražbine od 302,40 kn sa zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka od 200,00 kn, te je određena ovrha na novčanim sredstvima ovršenika po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama, bez njegove suglasnosti, koja provedba ovrhe se obavlja dostavom osnove za plaćanje FINI,

- da je to rješenje o ovrsi tužiteljica primila 3. prosinca 2012. a isto je zavedeno u Očevidniku o redoslijedu plaćanja FINA-e s danom 21. prosinca 2012. te je naplata u cijelosti izvršena s računa ovdje tužiteljice s datumom zadnje naplate 28. prosinca 2012.,

- da je tužiteljica 24. prosinca 2012. podnijela žalbe protiv rješenja o ovrsi osobno, a po punomoćnicima 7. siječnja 2013.,

- da je Upravni odjel za graditeljstvo i zaštitu okoliša Primorsko-goranske županije dopisom od 22. ožujka 2013. naložio prvostupanjskom tijelu da postupi sukladno čl. 113. Zakon o općem upravnom postupku (NN br. 47/09) nakon što utvrdi da je li žalba dopuštena, pravodobna i izjavljena od ovlaštene osobe, a potom bez odgode dostavi žalbu sa spisom predmeta tom drugostupanjskom tijelu,

- da je rješenjem Upravnog odjela za proračun i financije Općine Viškovo od 11. travnja 2013. žalba odbačena kao nepravovremena, koje je rješenje rješenjem Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša od 16. listopada 2013. poništeno,

- da je rješenjem Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša Primorsko-goranske županije od 22. kolovoza 2017. poništeno rješenje Općine Viškovo, Jedinstvenog upravnog tijela od 23. ožujka 201. kojim je odbačena žalba tužiteljice kao nepravodobna, poništeno je rješenje o ovrsi Općine Viškovo, Upravnog odjela za urbanizam, komunalni sustav i ekologiju od 26. studenoga 2012. te je riješeno da se postupak obustavlja, a Općini Viškovo je naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka.

 

8. Sud je tužbeni zahtjev u odnosu na povrat naknade plaćene na ime komunalnih doprinosa sa zakonskim zateznim kamatama odbio, smatrajući da je tužiteljica za isto mogla pokrenuti upravni spor, jer se o zahtjevu za povrat naknade plaćene na ime komunalnih doprinosa odlučuje u upravnom postupku.

 

9. Navedeno proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda sa sjednice od 21. studenoga 2018. Su-IV-148/2018. na kojoj je zaključeno, da se o zahtjevu za povrat naknade plaćene na ime komunalnih doprinosa odlučuje u upravnom postupku sukladno odredbi čl. 32. st. 3. t. 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN br. 36/95, 136/15) i čl. 2. i 132. Zakona o upravnom postupku i čl. 34. ZPP.

 

10. Tužiteljica u žalbi ističe da nije imala mogućnost pokrenuti upravni spor budući joj je žalba na upravno rješenje bila odbačena kao nepravovremena da bi kasnije to rješenje bilo poništeno, te je poništeno i rješenje o ovrsi.

 

11. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za povrat prisilno naplaćenih iznosa komunalne naknade u ovršnom postupku, koji je provelo upravno tijelo u okviru svoje nadležnosti.

 

12. Navedeni spor dakle predstavlja zahtjev za povrat plaćenog bez osnove, u ovršnom postupku, dok je neodlučno što se radi o prisilnoj naplati iznosa komunalne naknade, na temelju rješenja o ovrsi.

 

13. Odredba čl. 32. st. 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu, na koju se citirano pravno shvaćanje poziva, propisuje naime da rješenje o komunalnom doprinosu, koje donosi pravno tijelo jedinice lokalne samouprave nadležno za komunalno gospodarstvo, obvezatno sadrži obvezu jedinice lokalne samouprave o razmjernom povratu sredstava u odnosu na izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz točke 4. toga stava i ostvareni priliv sredstava.

 

14. Dakle, o takvom povratu naknade o komunalnom doprinosu, odlučuje se u upravnom postupku.

 

15. U predmetnom postupku međutim radi se o povratu sredstava koja su tužiteljici nezakonito naplaćena u ovršnom postupku, na temelju rješenja o ovrsi koje je donijelo upravno tijelo, tj. tuženik, a koje je naknadno od strane upravnog tijela više razine poništeno i postupak obustavljen, te je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka, ali ne i da vrati nezakonito naplaćena sredstva u ovršnom postupku.

 

16. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva, koji, u dijelu u kojem se traži povrat plaćenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama, po shvaćanju ovog suda predstavlja zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08,  78/15, dalje: ZOO) budući da se radi o iznosima koje je tuženik stekao na temelju osnove, koja je kasnije otpala.

 

17. Nesporno je u postupku, da je tužiteljici ovrhom naplaćen iznos od 1.515,21 kn, te zatezna kamata od 29. prosinca 2012. i iznos od 112,50 kn sa zateznom kamatom od 3. siječnja 2013. koji je iznos ustegnut ovrhom putem FINA-e, te za izvod koji je FINA naplatila tužiteljici.

 

18. Budući da je osnova te naplate, odnosno rješenje o ovrsi, naknadno poništeno, pravna osnova je otpala te je navedeni iznos tuženik stekao na temelju osnove koja je kasnije otpala i tužiteljica ima pravo na vraćanje tog iznosa s kamatama.

 

19. Pravilno je međutim primijenjeno materijalno pravo čl. 1100. ZOO u vezi s čl. 19. ZOO, kad je odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete od 8.000,00 kn radi uznemirenosti koju je tužiteljica proživljavala radi blokade računa u blagdansko vrijeme

 

20. Odredbom čl. 19. st. 2. ZOO propisano je, da se pod pravima osobnosti u smislu toga Zakona podrazumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

21. Odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO propisano je da će u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu.

 

22. Pretpostavka za dosuđivanje naknade jest dakle da je nastala povreda prava osobnosti takve težine da se može smatrati da je povrijeđeno duševno zdravlje tužiteljice.

 

23. Tužiteljica je sigurno bila uznemirena i ljuta što je protiv nje proveden ovršni postupak te joj je blokiran račun, radi čega je, prema vlastitim navodima bila ometena u proslavi blagdana u smislu pripreme ručka i kupovine poklona (blokada je trajala od 21. do 28. prosinca 2012.). Navedeno je međutim provedeno na temelju tada postojećeg rješenja o ovrsi, koje je donijelo zakonom predviđeno tijelo u okviru svoje nadležnosti, pa dakle nije ispunjena pretpostavka protupravnosti u smislu čl. 1045. ZOO. Nadalje, težina povrede prava osobnosti i okolnosti slučaja, kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud, ne opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade. Trajanje blokade računa od tjedan dana, nakon čega je tužiteljica opet slobodno mogla raspolagati svojim sredstvima (pri čemu je sve vrijeme bilo izvjesno da se radi o privremenoj blokadi radi naplate relativno malog iznosa) ne opravdava dosuđivanje naknade u smislu čl. 1100. st. 1. ZOO. Tužiteljica ne tvrdi, niti je realno da bi takvim postupanjem tuženika kod nje nastale trajnije posljedice na duševno zdravlje i povreda prava osobnosti u smislu čl. 19. st. 2. ZOO.

 

24. S obzirom na to, da je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, potrebno je preinačiti i odluku o troškovima postupka.

 

25. Tužiteljica je u postupku uspjela u omjeru od cca 17%, a tuženik cca 83%. radi čega mu od pravilno utvrđenog troška u iznosu od 8.437,50 kn, čijem samom utvrđenju tužiteljica u žalbi ne prigovara, pripada 7.003,12 kn.

 

26. Osnovano tužiteljica u žalbi prigovara, da je tuženiku već plaćen trošak od 6.489,22 kn koji mu je dosuđen presudom P-638/2016., kako to proizlazi iz podneska tužiteljice od 25.11.2020. te priloga – potvrde HPB d.d. o zaplijeni ukupnog iznosa od 6.489,22 kn.

 

27. Radi toga je tuženiku trebalo dosuditi samo daljnji, nenaplaćeni u međuvremenu nastali trošak od 513,90 kn, dok u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troška nije osnovan.

 

28. Tužiteljici pripada pravo na naknadu troška žalbe u razmjernom dijelu od 17%, odnosno 159,38 kn.

 

29. Na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 373. st. 3. ZPP, te u odnosu na troškove žalbe, na temelju čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 12. travnja 2021.

 

                                                                                                                             

                                                                                                                                    S u d a c:

                                                                                   Gordana Bošković Majerović