1                     Poslovni broj: 13 P-370/2020-9

 

 

                

Poslovni broj: 13 P-370/2020-9

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Rajani Buljan, u pravnoj stvari tužitelja K. d.o.o., K. S., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku N. B., a ovaj po punomoćniku V. M., odvjetniku u S., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene 25. veljače 2021. uz sudjelovanje punomoćnika tužitelja V. M., odvjetnika u S. i zastupnika po zakonu tuženika J. J., zamjenika županijskog državnog odvjetnika u Splitu, na ročištu za objavu presude 12. travnja 2021.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da isplati tužitelju K. d.o.o. iznos od 43.991,00 kuna (slovima: četrdesettritisućedevetstodevedesetjednu kunu), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. veljače 2007. pa do isplate, po stopi koja se za razdoblje od 28. veljače 2007. pa do 31. prosinca 2007. određuje po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 %, od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

 

II Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da isplati tužitelju K. d.o.o. iznos od 2.673,98 kuna (slovima: dvijetisućešestosedamdesettri kune i devedesetosam lipa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. veljače 2007. pa do isplate, po stopi koja se za razdoblje od 28. veljače 2007. pa do 31. prosinca 2007. određuje po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 %, od 01. siječanja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

 

III Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da naknadi tužitelju K. d.o.o. parnični trošak u iznosu od 19.295,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 12. travnja 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana, dok se za više zatraženi iznos od 3.515,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 12. travnja 2021. pa do isplate, kao i za više zatraženu stopu zakonskih zateznih kamata od dva postotna poena (preko tri postotna poena do pet postotnih poena) zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je 8. siječnja 2010. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika pod 1. Grada K. i tuženika pod 2. Republike Hrvatske, radi naknade štete u ukupnom iznosu od 46.664,98 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj u tužbi navodi kako je 17. ožujka 2003. u upravnom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti na temelju odredba Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine" broj 66/2001. i 87/2002.) od strane Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo doneseno rješenje Klasa: UP-I-320/02/02-02/95, Ur.broj: 2181-01-01-03-03. Predmetnim rješenjem da je tužitelju kao investitoru izgradnje na poljoprivrednom zemljištu kat. čest. zem. br. 3891 K.O. K. S., određena visina jednokratne naknade za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta u građevno u iznosu od 75.810,00 kuna te da je istom naloženo da taj iznos plati, u roku od 15 dana od dana dostave predmetnog rješenja, u korist računa Grada K. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi kako iz obrazloženja predmetnog rješenja od 17. ožujka 2003. proizlazi kako je konačna građevinska dozvola od 23. siječnja 2002. od strane Ispostave dostavljena Uredu državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službi za gospodarstvo 27. veljače 2002. te da je Služba za gospodarstvo bila dužna u roku od 60 dana donijeti rješenje o određivanju naknade za promjenu namjene zemljišta, a što Služba za gospodarstvo nije učinila nego da je tek nakon godinu dana donijela predmetno rješenje. Nadalje, tužitelj navodi kako isti nije od strane Službe za gospodarstvo obaviješten o tome da je pokrenut postupak po službenoj dužnosti na temelju Zakona o poljoprivredi, niti je isti sudjelovao u tom postupku. Isto tako, tužitelj navodi kako je predmetno rješenje od 17. ožujka 2003., kojim je tužitelju naloženo platiti jednokratnu naknadu u iznosu od 75.810,00 kuna u roku od 15 dana od dana dostave tog rješenja, dostavljeno tužitelju preko oglasne ploče, a ne adresu njegovog upisanog sjedišta. Kako tužitelj nije podmirio tražbinu po tom rješenju, da je pokrenut postupak ovrhe radi naplate predmetnog iznosa od 75.810,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U ovršnom postupku, 29. siječnja 2007. tužitelju da je zaplijenjeno s računa ukupno 122.474,98 kuna, a koji iznos se odnosi na glavnicu u iznosu od 75.810,00 kuna, zakonske zatezne kamate koje su obračunate na iznos glavnice od dospijeća pa do naplate u iznosu od 43.991,00, trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.635,00 kuna te 38,98 kuna na ime kamata koje su tekle na trošak ovršnog postupka. Taj iznos tužitelju da je s računa naplaćen 28. veljače 2007.

 

2. Nadalje, tužitelj navodi kako je on tek 30. siječnja 2007., odnosno tek nakon što mu je s računa zaplijenjen iznos od 122.474,98 kuna, saznao za rješenje Ureda državne uprave od 17. ožujka 2003., a koje rješenje je povodom prijedloga tužitelja za obnovu postupka poništeno upravo zbog nepravilne dostave. Stoga, tužitelj smatra kako mu je nepravilnim i nezakonitim radom državnih tijela, odnosno pogreškom u dostavi predmetnog rješenja, prouzročena šteta u iznosu od 46.664,98 kuna, a koja šteta se odnosi na neosnovano naplaćene zakonske zatezne kamate, kao i troškove ovršnog postupka. Naime, tužitelj smatra kako mu rješenje Ureda državne uprave od 17. ožujka 2003. nije bilo pravilno dostavljeno, pa da je provedbom ovrhe na temelju tog rješenja kao ovršne isprave i naplatom zakonskih zateznim kamata, kao i troškova ovršnog postupka, tužitelju prouzročena šteta, a za koju štetu da odgovaraju solidarno Grad K. i Republika Hrvatska. Tužitelj predlaže da sud u dokazne svrhe pregleda i pročita isprave i dokumentaciju koju je tužitelj dostavio uz tužbu te da po provedenom postupku donese presudu kojom će naložiti tuženicima da tužitelju solidarno isplate iznos od 43.991,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a samo tuženiku Republici Hrvatskoj da mu isplati iznos od 2.673,98 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

 

3. Tuženici su se u odgovoru na tužbu usprotivili navodima iz tužbe te su predložili da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. Nadalje, tuženici su istakli kako je postupku koji se vodio po službenoj dužnosti radi promjene namjene zemljišta (a u kojem postupku je doneseno rješenje kojim je tužitelju kao investitoru naloženo platiti naknadu u iznosu od 75.810,00 kuna), prethodio postupak koji se vodio po zahtjevu stranke – tužitelja kao investitora pa da je postojala obveza tužitelja da obavijesti upravno tijelo o promjeni adrese sjedišta društva. Prema tome, kako tužitelj nije postupio na takav način, upravno tijelo da je dostavu rješenja tužitelju izvršilo putem oglasne ploče, sukladno važećim zakonskim odredbama.

 

4. Predmet postupka u ovoj fazi je zahtjev tužitelja za naknadu štete protiv tuženika Republike Hrvatske u ukupnom iznosu od 46.664,98 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, na ime štete koja je tužitelju nastala uslijed nepravilnog i nezakonitog rada tijela državne uprave.

 

5. Kako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000,00 kuna, u konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, sukladno odredbi članka 502. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP).

 

6. U ovom postupku donesena je presuda poslovni broj P-20/2010 od 29. ožujka 2012. kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženike Grad K. i Republiku Hrvatsku. Predmetna presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-567/2013-2 od 21. ožujka 2018. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na tadašnjeg tuženika pod 1. Grad K., dok je u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na tuženika pod 2. Republiku Hrvatsku prvostupanjska presuda ukinuta i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca.

 

7. U ponovljenom postupku koji se nastavio voditi samo u odnosu na tuženika Republiku Hrvatsku ovaj sud je presudom poslovni broj P-224/2018 od 11. rujna 2018. odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev. Predmetna presuda ukinuta je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6179/2018-2 od 27. travnja 2020. te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

 

8. Stoga, u ponovljenom postupku trebalo je utvrditi je li osnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete u ukupnom iznosu od 46.664,98 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a za koju štetu tužitelj tvrdi da mu je nastala propuštanjem dostave, a što se ima smatrati nepravilnim odnosno nezakonitim radom tijela državne uprave.

 

9. U dokazne svrhe ovaj sud je pregledao i pročitao: povijesni izvadak iz sudskog registra za tužitelja, rješenje Ureda Klasa: UP-I-320-02/02-02/95, Ur.broj: 2181-01-01-03-03 od 17. ožujka 2003., žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja, dopis Službe za gospodarstvo od 7. veljače 2003., rješenje Ureda Klasa: UP-I-320-02/02-02/95, Urbroj: 2181-01-04-09-04-MI od 27. veljače 2009., žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja, zaključak Ministarstva Klasa: UP/II-320-02/09-01/88, Urbroj: 525-09-2/09-2 od 12. svibnja 2009., upravnu tužbu od 20. srpnja 2009., rješenje Ureda, Klasa: UP-I-320/02/02-02/95, Urbroj: 2181-01-04-09-08 od 12. lipnja 2009., žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja, rješenje Ureda Klasa: UP-I-320/02/02-02/95, Urbroj: 2181-01-04-09-09 od 25. kolovoza 2009., žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja, rješenje Ministarstva Klasa: UP/II-320-02/09-01/168, Urbroj: 525-09--03742/09-2 od 7. listopada 2009., rješenje o ovrsi Općinskog suda u Kaštel Lukšiću, poslovni broj Ovr-65/07 od 23. siječnja 2007., žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja, rješenje Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2466/07 od 13. prosinca 2007., obavijest Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Kaštel Lukšiću od 28. siječnja 2009., izvatke o prometu na računu tužitelja, zahtjev za povrat upućen Gradu K., zahtjev za mirno rješenje spora upućen nadležnom državnom odvjetništvu kao i dopis Splitsko-dalmatinske županije, Upravni odjel za gospodarstvo, EU fondove i poljoprivredu od 11. prosinca 2020. s prilozima.

 

10. Među strankama nije bilo sporno da je postupku kojeg je po službenoj dužnosti pokrenulo upravno tijelo radi određivanja jednokratne naknade za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta u građevno prethodio postupak koji je pokrenut na inicijativu tužitelja kao investitora. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da je nakon završetka postupka koji je pokrenut na inicijativu tužitelja Ured dostavio Službi za gospodarstvo Ureda Klasa: UP/I-361-03/01-01/17, Urbroj: 2181-04/3-04-02-08 od 23. siječnja 2002., radi određivanja visine jednokratne naknade za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta u građevno investitora K. d.o.o. S., kao ni to da je rješenjem te Službe od 17. ožujka 2003. Klasa: UP/I-320-02/02-02/95, Urbroj: 2181-01-01-03-03, investitoru K. d.o.o., S., određena visina jednokratne naknade za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta u građevno u iznosu od 75.810,00 kuna te je istom naloženo da istu plati u roku od 15 dana u korist računa Grada K.

 

11. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da je tužitelj promijenio adresu sjedišta 18. veljače 2003. tako da je adresa sjedišta tužitelja K. S., I. P. II …, a ne više S., O. …, kao ni to da je ta promjena upisana u sudski registar.

 

12. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da je predmetno rješenje Ureda Klasa: UP/I-320-02/02-02/95, Urbroj: 2181-01-01-03-03, od 17. ožujka 2003. tužitelju kao investitoru dostavljeno putem oglasne ploče iz razloga što se dostava koju je to tijelo pokušalo izvršiti na adresu S., O. …, vratila s napomenom "Otputovao".

 

13. Među strankama nije bilo sporno ni to da je to upravno tijelo na predmetno rješenje izdalo potvrdu pravomoćnosti i izvršnosti, kao ni to da je radi naplate tražbine po tom rješenju rješenjem Općinskog suda u Kaštel Lukšiću, broj Ovr-65/07 od 23. siječnja 2007. određena ovrha na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika. Isto tako, među strankama nije bilo sporno ni to da je na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika provedena ovrha na temelju rješenja upravnog tijela od 17. ožujka 2003. te da je s tužiteljevog računa naplaćeno ukupno 122.474,98 kuna, odnosno 75.810,00 kuna na ime glavnice, 43.991,00 kuna na ime zakonskih zateznih kamata, 2.635,00 kuna na ime troškova ovršnog postupka te iznos od 38,98 kuna na ime zakonskih zateznih kamata koje teku na trošak ovršnog postupka.

 

14. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da je tužitelj podnio prijedlog za obnovu postupka pred upravnim tijelima, a u kojem postupku je rješenjem Ureda Klasa: UP/I-320-02/02-02/95, Urbroj: 2181-01-04-09-08-MI od 12. lipnja 2009. poništeno pravomoćno rješenje te Službe od 17. ožujka 2003. te da je istim rješenjem naloženo tužitelju kao investitoru platiti naknadu za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta u građevno u iznosu od 75.810,00 kuna u korist računa Grada K., u roku od 15 dana od dostave tog rješenja.

 

15. Među strankama nije bilo sporno ni to da je tužitelj protiv tog rješenja izjavio žalbu koja je prihvaćena na način da je utvrđeno kako je tužitelj kao investitor podmirio sve obveze vezane za naknadu za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta.

 

16. Isto tako, među strankama nije bilo sporno ni to da je tužitelj protiv tog rješenja izjavio žalbu, a povodom koje žalbe je predmetno rješenje poništeno rješenjem Ministarstva od 7. listopada 2009. te je predmet vraćen tijelu prvog stupnja na ponovi postupak.

 

17. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da predmetni postupak još nije okončan te da se od 8. veljače 2010. nalazi na rješavanju pred Ministarstvom.

 

18. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno ni to da tužitelj u ovoj fazi postupka od tuženika Republike Hrvatske potražuje naknadu štete u iznosu od 46.664,98 kuna, zajedno sa zakonskih zateznim kamatama, a koja šteta je tužitelju nastala uslijed nepravilnog, odnosno nezakonitog rada državnih tijela.

 

19. Kao sporno među strankama trebalo je utvrditi je li osnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 46.664,98 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koja šteta da je tužitelju nastala uslijed nepravilnog odnosno nezakonitog rada državnih tijela, kao i postoji li odgovornost tuženika Republike Hrvatske za tu štetu.

 

20. Tužbeni zahtjev je osnovan.

 

21. Po provedenom postupku, ocjenom svih izvedenih dokaza, utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je na inicijativu tužitelja pokrenut postupak radi izdavanja građevinske dozvole, a koja je izdana 23. siječnja 2002.,

- da je konačna građevinska dozvola 27. ožujka 2002. od strane Ureda dostavljena Službi za gospodarstvo, Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji radi donošenja rješenja o određivanju visine jednokratne naknade za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta u građevno zemljište,

- da je to tijelo 17. ožujka 2003. donijelo rješenje kojim je odredilo visinu jednokratne naknade za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta u iznosu od 75.810,00 kuna te naložilo tužitelju kao investitoru da tu naknadu plati u roku od 15 dana od dana primitka rješenja,

- da je tužitelju predmetno rješenje dostavljeno preko oglasne ploče jer se dostava na adresu ranijeg upisanog sjedišta tužitelja u S., O. …, a na koju je dostava pokušana, vratila s napomenom "Otputovao",

- da je tužitelj 18. veljače 2003. promijenio adresu upisanog sjedišta,

- da je nadležno tijelo državne uprave dostavu tužitelju pokušalo izvršiti na adresu ranijeg upisanog sjedišta,

- da je za predmetno rješenje izdana klauzula pravomoćnosti i izvršnosti te da je na temelju tog rješenja kao ovršne isprave rješenjem Općinskog suda u Kaštel Lukšiću, broj Ovr-65/07 od 23. siječnja 2007. određena ovrha na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika i od istog je naplaćen ukupan iznos od 122.474,98 kuna, a koji iznos obuhvaća glavnicu, zakonske zatezne kamate, troškove ovršnog postupka kao i zatezne kamate koje teku na trošak ovršnog postupka.,

- da je povodom prijedloga tužitelja za obnovu upravnog postupka predmetno rješenje od 17. ožujka 2003. poništeno rješenjem od 12. lipnja 2009. te da je istim rješenjem određena visina jednokratne naknade u iznosu od 75.810,00 kuna, a koju je tužitelju kao investitoru naloženo platiti u roku od 15 dana,

- da je povodom žalbe tužitelja predmetno rješenje od 12. lipnja 2009. zamijenjeno rješenjem od 25. kolovoza 2009. na način da je riješeno kako je tužitelj podmirio sve obveze s osnova naknade za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta,

- da je tužitelj i protiv tog rješenja izjavio žalbu, a povodom koje žalbe je predmetno rješenje poništeno i predmet je vraćen tijelu prvog stupnja na ponovi postupak,

- da predmetni postupak još nije okončan,

- da tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete zbog nepravilnog odnosno nezakonitog rada državnih tijela u visini od 46.664,98 kuna, a koji iznos predstavlja neosnovano naplaćene zakonske zatezne kamate na iznos glavnice, trošak ovršnog postupka, kao i zakonske zatezne kamate koje su tekle na trošak ovršnog postupka.

 

22. Odredbom članka 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 75/93., 92/96., 48/99., 15/00., 127/00., 59/01., 199/03., 79/07., 150/11. – dalje: ZSDU) propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

 

23. Odredbom članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. – dalje: ZOO) propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

 

24. Nije sporno da tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika Republike Hrvatske naknadu obične štete koja je tužitelju nastala uslijed nepravilnog odnosno nezakonitog rada tijela državne uprave, a koja se sastoji u neosnovano naplaćenim zakonskim zateznih kamatama koje su tekle na iznos glavnice, troška ovršnog postupka, kao i zakonskih zateznih kamata koje su tekle na trošak ovršnog postupak.

 

25. Sporno je to je li tužitelju nastala šteta, odnosno je li istu dužan naknaditi tuženik.

 

26. Naime, prema naprijed citiranoj odredbi članka 13. ZSDU, štetu koja određenoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska. Tako za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu navedene odredbe trebaju kumulativno biti ispunjene tri pretpostavke:

- nezakonit i/ili nepravilan rad tijela državne uprave,

- postojanje štete, te

- uzročna veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete, pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo.

 

27. U navedenim pretpostavkama nezakonit rad se očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje primjene zakona, drugog propisa ili općeg akta, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom  ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

 

28. Stoga, da bi se utvrdilo je li osnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete, najprije je trebalo utvrditi predstavlja li pogrešan način dostave rješenja kojim je tužitelju kao investitoru naloženo plaćanje naknade za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta u građevno, nepravilan i/ili nezakonit rad tijela državne uprave.

 

29. Prema stajalištu ovog suda, dostava predmetnog rješenja tužitelju putem oglasne ploče, u situaciji kada je takvoj dostavi prethodila dostava na adresu tužitelja na kojoj tužitelj više nema svoje upisano sjedište, pa potom i izdavanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti na takvo rješenje, predstavlja nepravilan rad tijela državne uprave.

 

30. Naime, kako je postupak koji je pokrenut radi određivanja visine naknade za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta u građevno, pokrenut od strane državnog tijela po službenoj dužnosti, neovisno o tome što je tom postupku prethodio postupak kojeg je pokrenuto tužitelj kao investitor radi izdavanja građevinske dozvole, državno tijelo je bilo dužno voditi računa o tome na kojoj adresi se nalazi upisano sjedište tužitelja te na tu adresu tužitelju izvršiti dostavu rješenja kojim mu se nalaže plaćanje jednokratne naknade za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta.

 

31. Isto tako, sama činjenica da je u postupku koji je uslijedio nakon izdavanja potvrde pravomoćnosti i izvršnosti na rješenje od 17. ožujka 2003. (a kojim rješenjem je tužitelju naloženo platiti jednokratnu naknadu u iznosu od 75.810,00 kuna, u roku od 15 dana od dana dostave rješenja), poništeno to rješenje zbog nepravilne dostave istog tužitelju, upućuje na to da je počinjena pogreška u dostavi i da predmetno rješenje nije tužitelju bilo dostavljeno na zakonit način, odnosno da na temelju istog nije mogla biti provedena ni ovrha jer isto ne predstavlja valjanu ovršnu ispravu.

 

32. Stoga, kako tijelo državne uprave prilikom dostave predmetnog rješenja od 17. ožujka 2003. nije provjerilo adresu upisanog sjedišta tužitelja, iako je to bilo dužno, nego je dostavu pokušalo izvršiti na raniju adresu sjedišta tužitelja, pa potom istu izvršilo putem oglasne ploče, uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, prilikom dostave rješenja od 17. ožujka 2003. tužitelju, došlo je do nepravilnog rada tijela državne uprave.

 

33. Dakle, utvrđeno je postojanje prve pretpostavke odgovornosti za štetu od strane Republike Hrvatske.

 

34. Nadalje, trebalo je utvrditi je li takvim nepravilnim radom tijela državne uprave tužitelju nastala šteta.

 

35. Sukladno ranije citiranoj odredbi članka 1046. ZOO-a, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

 

36. Nije sporno da tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu obične štete u ukupnom iznosu od 46.664,98 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koja šteta predstavlja zakonske zatezne kamate koje su tužitelju naplaćene u postupku ovrhe sukladno rješenju o ovrsi Općinskog suda u Kaštel Lukšiću, broj Ovr-65/07 od 23. siječnja 2007., trošak ovršnog postupka, kao i zakonske zatezne kamate koje su tekle na trošak ovršnog postupka.

 

37. Uvidom u prijedlog za ovrhu koji je sadržan u spisu (list 44 spisa) utvrđeno je da je ovrhovoditelj Grad K. podnio prijedlog za ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika na temelju pravomoćnog i izvršnog rješenja Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Klasa: UP-I-320-02/02-02/95, Urbroj: 2181-01-01-03-03 od 17. ožujka 2003., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 75.810,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 17. ožujka 2003. pa do isplate.

 

38. Uvidom u rješenje o ovrsi Općinskog suda u Kaštel Lukšiću, poslovni broj Ovr-65/07 od 23. siječnja 2007. (list 46 spisa) utvrđeno je da je istim rješenjem određena ovrha na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja Grada K. u iznosu od 75.810,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da je ovrhodvoditelju određen trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.635,00 kuna.

 

39. Uvidom u izvadak o stanju i prometu po računu tužitelja (listovi 55-58 spisa), utvrđeno je da je tužitelju na temelju tog rješenja o ovrsi 29. siječnja 2007. zaplijenjen iznos od 75.810,00 kuna na ime glavnice (jednokratne naknade za prenamjenu zemljišta), iznos od 43.991,00 kuna na ime zakonskih zateznih kamata koje su tekle na iznos glavnice od dospijeća pa do naplate, iznos od 2.635,00 kuna na ime troškova ovršnog postupka te iznos od 38,98 kuna na ime zakonskih zateznih kamata koje su tekle na trošak ovršnog postupka od dospijeća pa do naplate, dok je uvidom u izvadak od 28. veljače 2007. utvrđeno da je s računa tužitelja naplaćeno ukupno 122.474,98 kuna.

 

40. Uvidom u rješenje Ureda, Klasa: UP-I-320-02/02-02/95, Urbroj: 2181-01-04-09-08-MI od 12. lipnja 2009. utvrđeno je da je rješenje te Službe od 17. ožujka 2003. poništeno te da je tim rješenjem tužitelju naloženo platiti jednokratnu naknadu za promjenu namjene zemljišta u iznosu od 75.810,00 kuna u roku od 15 dana od dana dostave rješenja, a sve iz razloga što je prilikom dostave rješenja od 17. ožujka 2003. bilo nepravilnosti.

 

41. Uvidom u rješenje Ureda, Klasa: UP-I-320-02/02-02/95, Urbroj: 2181-01-04-09-09-MI od 25. kolovoza 2009. utvrđeno je da je predmetnim rješenjem zamijenjeno rješenje od 12. lipnja 2009. na način da je riješeno kako je tužitelj podmirio obvezu s osnova plaćanja jednokratne naknade u visini od 75.810,00 kuna.

 

42. Stoga, kako je tek tim rješenjima utvrđena obveza tužitelja na plaćanje naknade za promjenu namjene zemljišta u visini od 75.810,00 kuna, provedbom ovrhe radi naplate tog iznosa po rješenju od 17. ožujka 2003., a koje rješenje je izgubilo svojstvo ovršne isprave, a u kojem postupku su tužitelju naplaćene zakonske zatezne kamate u iznosu od 43.991,00 kuna, trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.635,00 kuna, kao i zatezne kamate na trošak ovršnog postupka u iznosu od 38,98 kuna, tužitelju je prouzročena šteta u visini od ukupno 46.664,98 kuna.

 

43. Nakon toga, da bi se utvrdilo postoji li obveza Republike Hrvatske da tužitelju naknadi tu štetu, trebalo je utvrditi postoji li uzročna veza između nepravilnog rada tijela državne uprave i štete koja je tužitelju nastala.

 

44. Kod utvrđivanja uzročne veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete valja voditi računa da uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu predstavlja vezu između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Od više mogućih uzroka koji bi mogli biti u bližoj vezi s nastalom štetom uzima se u obzir onaj koji je pravno relevantan jer je adekvatan i tipičan. Tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice, pri čemu se isključuju svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali nisu tipični za nastanak takve štete.

 

45. Po mišljenju ovog suda, upravo je nepravilnim radom državnog tijela, odnosno pogreškom u dostavi rješenja od 17. ožujka 2003., tužitelju nastala šteta. Naime, na predmetno rješenje je izdana potvrda pravomoćnosti i izvršnosti iako dostava tog rješenja tužitelju nije izvršena na zakonit način te je na temelju istog provedena ovrha na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika, a u kojem postupku su naplaćene i zakonske zatezne kamate, kao i troškovi ovršnog postupka. Prema tome, kako predmetno rješenje nije moglo postati pravomoćno ni izvršno jer nije dostavljeno tužitelju na zakonit način (a što je kasnije potvrđeno u postupcima pred upravnim tijelima), tužitelj nije mogao niti biti u obvezi platiti zakonske zatezne kamate na taj iznos od 17. ožujka 2003. pa do 28. veljače 2007., odnosno do onog dana kada je ovrha provedena. Naime, kako obveza plaćanja jednokratne naknade za promjenu namjene zemljišta dospijeva na naplatu protekom 15 dana od dana dostave, a što po ocjeni ovog suda, svakako pretpostavlja urednu i zakonitu dostavu, tek od tada je obveznik plaćanja u zakašnjenju pa duguje, pored glavnice, i zakonske zatezne kamate. Stoga, naplatom zakonskih zateznih kamatama u iznosu od 43.991,00 kuna, kao i naplatom troškova ovršnog postupka u iznosu od 2.635,00 kuna te troškova zakonskih zateznih kamata koje su tekle na trošak ovršnog postupak od donošenja rješenja o ovrsi do naplate u iznosu od 38,98 kuna, tužitelju je prouzročena šteta.

 

46. Stoga, kako sukladno ranije citiranoj odredbi članka 13. ZSDU-a za štetu koju fizičkim ili pravnim osobama prouzrokuju tijela državne uprave odgovara Republika Hrvatska, tuženika je valjalo obvezati da tužitelju naknadi štetu u ukupnom iznosu od 46.664,98 kuna.

 

47. Tužitelju je na dosuđeni iznos štete valjalo priznati i zakonske zatezne kamate, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a, a koje na pojedine iznose glavnice teku od dana kada je tužitelju nastala šteta, odnosno od dana kada je tužitelju naplaćen taj iznos (28. veljače 2007.) pa do isplate.

 

48. Naime, iako još nije okončan postupak pred nadležnim upravnim tijelima, po ocjeni ovog suda, ta okolnost nije od utjecaja na obvezu tuženika da tužitelju naknadi štetu koja mu je nastala neosnovanom naplatom zakonskih zateznih kamata i troškova ovršnog postupka jer i bez obzira na odluku koja bude donesena u tom postupku ostaje činjenica da rješenje od 17. ožujka 2003., a na temelju kojeg rješenja je od strane tužitelja neosnovano naplaćena zakonska zatezna kamata, odnosno na temelju kojeg je provedena ovrha, pravno ne egzistira jer je poništeno.

 

49. Stoga, s obzirom na sve naprijed navedeno, odlučeno je kao pod točkama I i II izreke ove presude.

 

50. Kako je tužitelj postavio zahtjev za naknadu troškova postupka, sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 164. stavak 1. i 2. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP-a, valjalo je odlučiti o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka.

 

51. Odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

 

52. Odredbom članka 164. stavak 1. ZPP-a propisano je da o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, dok iz stavka 2. istog članka proizlazi da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu.

 

53. Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

 

54. Po ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 46.664,98 kuna, tužitelju je valjalo priznati trošak sastava tužbe u visini 100 boda (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima održanim 14. ožujka 2012., 16. srpnja 2018., 26. studenog 2020. i 25. veljače 2021. u visini od po 100 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima za objavu presude održanim 11. rujna 2018. i 12. travnja 2021. u visini od po 50 bodova (Tbr. 9.3. Tarife), trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora i trošak sastava podnesaka od 10. svibnja 2010. i 18. studenog 2020. u visini od pod 100 bodova (Tbr. 8.1. Tarife), trošak sastava dvije žalbe protiv presude u visini od po 125 bodova (Tbr. 10.1. Tarife). Dakle, tužitelju je valjalo priznati ukupno 1.150 bodova. Kako vrijednost boda iznosi 10,00 kuna (Tbr. 50. Tarife), tužitelju je valjalo priznati ukupno 11.500,00 kuna, uvećano za 25% PDV-a (2.875,00 kuna), odnosno sveukupno 14.375,00 kuna.

 

55. Nadalje, tužitelju je valjalo priznati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 820,00 kuna, prvostupanjsku presudu u iznosu od 820,00 kuna, kao i trošak sudskih pristojbi za dvije žalbe u iznosu od po 1.640,00 kuna. Dakle, tužitelju je valjalo priznati ukupan trošak sudskih pristojbi u iznosu od 4.920,00 kuna.

 

56. Stoga, tužitelju je valjalo priznati ukupan trošak postupka u iznosu od 19.295,00 kuna.

 

57. Zahtjev tužitelja je valjalo odbiti za više zatraženi trošak u iznosu od 3.515,00 kuna. Naime, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 16. srpnja 2018. jer je taj podnesak predan na ročištu za koje je tužitelju priznat trošak zastupanja. Isto tako, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe samo za jednu presudu, a ne za tri, jer se sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18.) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19.) sudska pristojba ne plaća na novu presudu koja bude donesena u postupku u kojem je ranija presuda ukinuta, ako je plaćena sudska pristojba na tu presudu. Nadalje, tužitelju je za sastav podneska od 18. studenog 2020. priznato 100 bodova umjesto zatraženih 125.

 

58. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupan trošak postupka u iznosu od 19.295,00 kuna, dok je zahtjev tužitelja za više zatraženi iznos od 3.515,00 kuna odbijen kao neosnovan.

 

59. Na dosuđeni trošak postupka tužitelju je priznata i zakonska zatezna kamata koja na taj iznos teče od dana presuđenja (12. travnja 2021.) pa do isplate, po stopi određenoj sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a koja se određuje za ostale odnose.

 

60. Odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a propisano je da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

 

61. Prema tome, kako obveza naknade troškova postupka ne predstavlja obvezu iz trgovačkog ugovora niti obvezu iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, tužitelju je priznata zakonska zatezna kamata po stopi od tri postotna poena, dok je za više zatraženu stopu od dva postotna poena zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

 

62. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom III izreke ove presude.

 

U Splitu 12. travnja 2021.

 

                                                                                                                              Sutkinja

                                                                                                                              Rajana Buljan,v.r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. tog Zakona. (članak 467. stavak 1. ZPP-a).