1

                                   Poslovni broj 33 Gž-3981/2018-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

       Poslovni broj 33 Gž-3981/2018-3

 

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Gordani Bošković Majerović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. S., OIB …, …, Matulji, koju zastupa punomoćnik S. I., odvjetnik iz R., protiv tuženika M. S. S. d.o.o za proizvodnju i trgovinu, OIB …, …., J., zastupanog po punomoćniku S. J., odvjetniku iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2796/2014-35 od 2. ožujka 2018., dana 12. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2796/2014-35 od 2. ožujka 2018. u pobijanoj točki 1. i 2. izreke.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog u Rijeci citiranom u izreci odlučeno je:

 

1. Nalaže se tuženiku M.S. S. d.o.o. da tužiteljici A. S. isplati iznos od 25.200,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje do 18. rujna 2014. pa do 31. srpnja 2015, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekućoj na iznose od:

 

-          17.700,00 kn počam od 18. rujna 2014. pa do isplate

-          7.500,00 kn počam od 27. rujna 2014. pa do isplate

 

sve u roku od 15 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od  9.700,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 28. veljače 2018. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

3. Sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate po stopi većoj od one koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate tužiteljica se odbija.

 

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 – dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev a tuženiku dosudi parnični trošak, podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova sastava žalbe.

 

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio da ista nije opterećena bitnim povredama odredaba čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je, da su tužiteljica i tuženik potpisali Ugovor o pozajmici br. 1/13 od 17. rujna 2013. te Ugovor o pozajmici br. 2/13 od 26. rujna 2013., u kojima se navodi da tužiteljica pozajmljuje tuženiku iznos od 17.700,00 kn (prema ugovoru od 17. rujna 2013.) na rok od godine dana od uplate koja je trebala uslijediti 17. rujna 2013., te 7.500,00 kn (prema ugovoru od 26. rujna 2013.) na rok od godine dana od dana uplate 26. rujna 2013.

 

7. Tuženik u postupku te i dalje u žalbi prigovara, da se radi o fiktivnom ugovoru te da su pravi zajmodavci bili M. S., zakonski zastupnik tuženika, u odnosu na zajam od 26. rujna 2013., te M. S., u odnosu na zajam od 17. rujna 2013.

 

8. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza, a prije svega iskaza tužiteljice i I. G., njezinog brata, zaključio da se radilo o vlastitim novčanim sredstvima tužiteljice a ne novčanim sredstvima roditelja zakonskog zastupnika tuženika M. S2. (njezinog bivšeg supruga).

9. Tužiteljica je tijekom 2013. bila zaposlena, ostvarivala je i primanja na temelju rada za trgovačko društvo u N. od oko 1.500 Eur bruto, dok navode M. S. i njegove supruge M. S1., da bi tužiteljica samo prividno nastupala kao davatelj zajma, sud osnovano nije prihvatio kao uvjerljive. Iz iskaza svjedokinje M. S1. nedvojbeno proizlazi da ona, iako je podizala novčana sredstva sa svog računa, ista nikada nije predavala tužiteljici, u svrhu pozajmljivanja istih tuženiku, dok M. S., kao zakonski zastupnik iako je uplatio tužiteljici na inozemni račun 2.000,00 Eur, nije dokazao da bi ta sredstva tužiteljica podigla s ciljem pozajmljivanja tuženiku.

 

10. Iz utvrđenja u postupku proizlazi, da je zakonski zastupnik tuženika M. S., koji boravi u inozemstvu, u više navrata s tuženikom sklapao ugovore o zajmu, a u jednom navratu je to učinila i M. S1., pa nema nikakvog razloga da u konkretnom slučaju, budu sklopljeni fiktivni ugovori prema kojem sredstva u zajam daje tužiteljica, a da isto budu sredstva tih svjedoka.

 

11. Činjenica, da M. S2. boravi u inozemstvu, nije prepreka za sklapanje ugovora o zajmu (kao što to očito nije bila u više navrata kada je upravo s njim tuženik sklapao takve ugovore) niti razlog da ugovori u konkretnom slučaju budu fiktivno sklopljeni s tužiteljicom, iako nisu u pitanju njezina sredstva.

 

12. Sporni ugovori su ugovori o zajmu u smislu čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 73/15, dalje. ZOO), dok osim iskaza navedenih svjedoka, te zakonskog zastupnika tuženika M. S2., ništa ne upućuje na to da bi se radilo o fiktivnim ugovorima iz čl. 285. st. 1. ZOO, odnosno da bi sporni ugovori nastali suglasnošću volje ugovornih strana da se samo stvori privid o sklapanju ugovora.

 

13. Tuženik nije dokazao da tužiteljica ne bi uplatila sporne iznose, kako se to navodi u citiranim ugovorima, odnosno da bi ona uplatila iznose koji su joj dali M. i M. S1., kao roditelji tadašnjeg supruga i zakonskog zastupnika tuženika. Iz iskaza svjedoka B. T., koji je obavljao knjigovodstvene poslove za tuženika, proizlazi da su navedene pozajmice bile zavedene u knjigovodstvenoj dokumentaciji tuženika, da su kada su tuženiku bila potrebna novčana sredstva, ista pozajmljivana a o istom sklapani ugovori, da je veći dio pozajmica otvoren te da su za 2014. knjigovodstveno bila pravdana sva podizanja novca s računa tvrtke te imala pokriće. Radi toga nije uvjerljiv navod tuženika da je podizanja novca knjižio kao povrat zajma tužiteljici bez njezine suglasnosti, a na ime povrata podignutih sredstva na temelju službene kartice koju su koristili i drugi radnici tuženika.

 

14. Tuženik u žalbi isključivo preocjenjuje provedene dokaze, ističući da je brat tužiteljice zainteresiran za ishod spora, iako su i svjedoci M. i M. S1., kao zakonski zastupnik, te roditelji drugog zakonskog zastupnika tuženika, također zainteresirani za isti, te ističu da tužiteljica nije imala sredstava za davanje zajma tuženiku. Svoj zaključak, da je tužiteljica mogla raspolagati takvim sredstvima, sud je pri tom valjano obrazložio, a isti nije utemeljio na činjenici da bi otac tužiteljice osvojio automobil u nagradnoj igri, pa nisu odlučni suprotni navodi žalbe.

 

15. Tužiteljica i tuženik sklopili su dva ugovora o zajmu, nije sporno da je tužiteljica novac uplatila na račun tuženika, dok tuženik nije dokazao da bi se radilo o sredstvima drugih osoba, odnosno da bi zajam bio vraćen na način da bi tužiteljica podigla sredstva putem službene kartice, upravo u iznosu zajma te je kasnije isti zatvoren na način da je, bez znanja tužiteljice, knjižen povrat zajma. Tuženik nije dokazao da bi tužiteljica prouzročila tuženiku bilo kakav manjak, a posebno ne u iznosu od upravo 25.200,00 kn, pa da bi joj na taj način bio vraćen zajam koji je dala tuženiku.

 

16. Pri tom je navedena tvrdnja, proturječna onoj da tužiteljica uopće nije isplatila tuženiku vlastita sredstva (u kojem slučaju, ne bi bilo mjesta takvom knjigovodstvenom „zatvaranju“ zajma).

 

17. Radi toga je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo citiranih odredbi ZOO, kada je tuženik obvezan na isplatu iznosa glavnice, te kamata po čl. 29. st. 2. ZOO.

 

18. Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP.

 

19. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 12. travnja 2021.

 

 

S u d a c:

Gordana Bošković Majerović