REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 1709/18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja ad. 1 H. Č. iz S., O.:
…tužitelja ad. 2 D. D. iz S., O.:
…, oboje zastupani po odvjetnicima iz O. B. &
P. d.o.o. S., protiv tuženika V. K. iz S., O.: …, zastupanog po pun. R. P., odvj. u S., radi
isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 25. veljače 2021.
godine u nazočnosti pun. stranaka, dana 9. travnja 2021. godine,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti
tužiteljima ad. 1 i ad. 2 ukupno iznos od 2.329,95 kn sa zakonskim
zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 3. travnja 2018. godine
pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna
poena; dok se za više zatražene zakonske zatezne kamate od
dosuđenih na iznos od 2.329,95 kn zahtjev tužitelja odbija kao
neosnovan kao i zahtjev za više zatraženi iznos od 2.833,99 kn sa
zakonskim zateznim kamatama.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi
tužiteljima ad. 1 i ad. 2 parnični trošak u iznosu od 4.582,81 kn sa
zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od presuđenja
do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodni tekućem polugodištu za tri postotna
poena.

2 P. 1709/18

Obrazloženje

Pred ovim sudom dana 3. travnja 2018. godine zaprimljena je tužba protiv
tuženika V. K. (sada jedinog tuženika) i I. C. kao tuženika ad. 2.
U tužbi se navodi da su stranke suvlasnici odnosno vlasnici obiteljske kuće koja je
izgrađena na čest. zem. 6515/12 ZU 9754 k. o. S., anagrafske oznake … tužitelj ad. 1 da je vlasnik stana u podrumu u zemljišnim knjigama označen kao
E-1, tužiteljica ad. 2 da je vlasnica stana u potkrovlju koji je označen u zemljišnim
knjigama sa oznakom E-3, dok su tuženici ad. 1 i ad. 2 suvlasnici stana u prizemlju
koji je označen kao E-2, svaki od njih za po ½ dijela. Među strankama kao
suvlasnicima predmetne nekretnine, sukladno njihovom dogovoru i višegodišnjoj
praksi, utrošak vode na zajedničkom mjerilu vode da se obračunavao na bazi broja
članova svakog kućanstva. U periodu od 1. lipnja 2015. godine do 28. ožujka 2018.
godine tuženici da nisu plaćali svoj dio potrošnje vode, već da su to bili primorani
plaćati isključivo tužitelji ad. 1 i ad. 2, to da su većinom vršili putem Internet
bankarstva sa računa supruge tužitelja ad. 2 V. Č.. Tuženici da su tijekom
cijelog utuženog perioda imali dva člana domaćinstva, dok se broj članova
domaćinstva tužitelja mijenjao tokom vremena. Tužitelji da su u predmetnom periodu
na ime potroška vode za čitavu zgradu uplatili ukupno zajedno 14.058,31 kn,
jednostavnom matematičkom operacijom zbrajanja i oduzimanja u promatranom
periodu, imajući u vidu broj članova domaćinstva suvlasnika zgrade, da se dolazi do
zaključka da su tuženici za utuženi period trebali uplatiti iznos od minimalno ukupnih

5.163,94 kn na ime potrošene vode. U kolovozu 2017. godine djelatnici upravitelja
predmetne zgrade – trgovačkog društva HP d.o.o. S., da su uredovali na
terenu radi puknuća cijevi unutar stana tuženika zbog čega je došlo do prodora vode
u stan tužiteljice ad. 2. O tome da je pribavljena i Potvrda od 14. studenog 2017.
godine i iznos od 1.925,69 kn da predstavlja potrošak vode koja je tom prilikom
istekla iz cijevi za što odgovaraju tuženici ad. 1 i ad. 2, da to predstavlja njihov
isključivi dug. Radi navedenog tužitelji postavljaju zahtjev spram tuženika radi isplate
iznosa od ukupno 5.163,94 kn, solidarno, sa zakonskim zateznim kamatama koje
teku od svakog 15-og u mjesecu za svaki pojedini račun pa do isplate. Ujedno
potražuju naknadu parničnog troška solidarno od tuženika.

Tužena ad. 2 u svom odgovoru na tužbu navela je da se još 2010. godine
iselila iz stana u S., u kojem je od tada pa do danas ostao živjeti
njen bivši suprug – tuženik ad. 1, prema tome, da ona sa vodom u periodu od 2015.
godine do 2018. godine nema ništa, da nema ništa ni sa stanom jer je danas u
zemljišnim knjigama upisan tuženik ad. 1. Tužena ad. 2 priložila je izvadak iz
zemljišnih knjiga od 3. veljače 2019. godine, iz istog je zaista razvidno da je tuženik
ad. 1 upisan kao vlasnik stana na prizemlju zgrade za 1/1 dijela. Nadalje, tužena ad.
2 navodi da je, dok je ona tamo živjela, novac za potrošak vode sakupljala V.
Č., voda da je bila na zajedničkom mjerilu za cijelu kuću, sve stanove i V. Č.
da bi napravila obračun po broju članova svakog stana, da je suvlasnicima davala
male papiriće kao dokaz da su platili vodu za taj mjesec, da je ovo tada uredno
funkcioniralo i da problema nije bilo, da joj nije poznato i da je nije briga je li njen bivši
suprug nakon nje nastavio plaćati vodu.

3 P. 1709/18

Nakon zaprimanja odgovora na tužbu tužene ad. 2, tužitelji su u odnosu na nju povukli tužbu, to je utvrđeno pravomoćnim rješenjem od 5. ožujka 2019. godine.

Dakle, sada tužitelji cjelokupni iznos potražuju isključivo od tuženika, ranije
tuženika ad. 1.

Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbenom zahtjevu i
predlaže da sud isti odbije kao neosnovan, uz osudu tužitelja na snašanje parničnog
troška. Navodi da su navodi iz tužbe neosnovani i neargumentirani, navodi da nije
točno da on svakog mjeseca po obračunu utroška vode nije plaćao iznos koji su mu
prezentirali tužitelji, da je nevjerojatno i neživotno da bi tužitelji za tuženika od 2015.
godine plaćali vodu i da bi ga tužili tek tri godine kasnije, kako tužitelji nisu davali
potvrde o prikupljenim iznosima vode, da je očigledno kako je ova tužba plod
poremećenih odnosa među strankama. Posebno da je netočan dio tužbe da je 14.
studenog 2017. godine iz stana tuženika prodrla voda u stan tužiteljice ad. 2 i da je te
prigode isteklo vode u iznosu od 1.925,69 kn. Prodor vode da se dogodio iz stana
tužitelja ad. 1, taj stan da se nalazi poviše stana tuženika i tužiteljice ad. 2, tom
prigodom da je nastala šteta na stanu tuženika ad. 1 o čemu se vodi postupak pred
ovim sudom radi naknade štete pod brojem Pn-270/18. Navodi da je neosnovan i dio
zahtjeva za isplatom potrošnje vode za studeni i prosinac 2017. godine te siječanj,
veljaču i ožujak 2018. godine, jer je tuženik odvojio svoje mjerilo vode 10. studenog

2017. godine te mu VK d.o.o. S. šalje račune na njegovo ime i
da je za te mjesece trošak vode sam podmirio.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom izvatka iz zemljišnih knjiga za
predmetnu zgradu na dan 12. listopada 2017. godine; ispisa pregleda zatvaranja
društva VK d.o.o. S. od 14. studenog 2017. godine; djelomičnih
izvoda otvorenih stavaka tog društva na dan 9. veljače 2018. godine (mjesto kupca
0370193 i 437757); dokaza o plaćanju utroška vode Internet bankarstvom; dopisa
društva VK d.o.o. S. od 26. ožujka 2018. godine; potvrde
društva H.P d.o.o. S. od 14. studenog 2017. godine; tablice potraživanja
sačinjene po tužiteljima temeljem koje su izvršili utuženje; uplatnica dostavljenih na
ime plaćanja potroška vode od strane tuženika; odluke društva VK d.o.o. S. od 10. studenog 2017. godine; izvatka iz zemljišnih knjiga za
predmetnu nekretninu na dan 3. veljače 2019. godine; evidencije MUP-a po
prebivalištu I. C.; preslika "papirića" na ime potroška vode; saslušanjem
parničnih stranaka; računa društva VK d.o.o. S. na ime tuženika
od 26. veljače 2019. godine; dokumentacije dostavljene na zahtjev suda od strane
društva VK d.o.o. S. na dan 28. rujna 2020. godine u pogledu
priključaka i promjena za predmetnu zgradu sa računima i evidencijama; pregledom
predmeta ovog suda broj Pn-532/19.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka predstavlja zahtjev tužitelja kao suvlasnika stambene
zgrade u S., spram tuženika kao suvlasnika iste stambene
zgrade za plaćanje potroška vode za njegovu stambenu jedinicu koji su trošak

4 P. 1709/18

umjesto tuženika društvu VK d.o.o. S. u periodu od 1. lipnja

2015. godine do 28. ožujka 2018. godine umjesto tuženika platili zajedno tužitelji.
Nije sporno da su stranke suvlasnici predmetne stambene zgrade, nije sporno da je
tužitelj ad. 1 vlasnik stana u potkrovlju zgrade, tužiteljica ad. 2 vlasnica stana u
podrumu zgrade, a tuženik vlasnik stana na prizemlju iste. Nije sporno ni da je
tuženikova bivša supruga odselila iz ovog stana, da nije suvlasnica stana, dakle, već
prije utuženog perioda ista nije stanovala u stanu sa tuženikom, to tuženik i ne
osporava, iz prijave MUP-a o evidenciji građana proizlazi da je I. C. sa
predmetne adrese odjavljena još 6. svibnja 2014. godine. Među strankama nije
sporno da je ranije, prije utuženog perioda, još od vremena kada je I. C.
stanovala u predmetnoj zgradi i bila suvlasnica stana sa bivšim suprugom, sporazum
suvlasnika bio da se trošak potrošnje vode za zgradu, a imala je samo jedno
vodobrojilo, plaća po broju članova obiteljskog domaćinstva svakog suvlasnika,
odnosno, za svaki od ta tri stana. Tako je čitavo vrijeme tuženik sa suprugom plaćao
potrošak vode za dva člana obiteljskog domaćinstva, dakle, od ukupnog potroška
vode za zgradu koji bi se podijelio sa ukupnim brojem članova obiteljskih
domaćinstava, tuženik i supruga su plaćali za svoju stambenu jedincu za dva člana
njihovog obiteljskog domaćinstva, poslove prikupljanja troškova vode i uplate društvu
VK d.o.o. S. vršila je suglasnošću svih upravo V. Č.,
supruga tužitelja ad. 1, među suvlasnicima stambene zgrade ništa od toga nije bilo
sporno. Sud je stekao dojam da je V. Č. uredno i pravilno obavljala ove poslove,
međutim, nakon što je I. C. napustila stan bivšeg supruga, tada i svoj stan,
kroz vrijeme su se odnosi tuženika sa ostalim suvlasnicima poremetili do te mjere da
je očito odbijao plaćati potrošak vode.

Kada se analizira odgovor na tužbu tuženika iz kojeg proizlazi da on negira
neplaćanje vode u utuženom periodu, a kasnije tijekom postupka u biti stoji na
poziciji da vodu i nije trebao plaćati, za zaključiti je da je teret dokaza koliko je tuženik
u utuženom periodu trebao platiti na ime potroška vode bio na tužiteljima, a nakon
toga da je teret dokaza je li platio trošak vode za svoju stambenu jedinicu u
utuženom periodu upravo na samom tuženiku.

Sud je izveo dokaz saslušanjem parničnih stranka.

Tužitelj ad.1 u svom iskazu navodi da je suvlasnik stambene zgrade u S.,
zgrada da se sastoji od tri etaže, a na svakoj da se nalazi po jedan
stan, njegov stan da je na posljednjoj etaži, tužiteljica ad. 2 da je vlasnica stana u
podrumu, a tuženik da je vlasnik stana na etaži između ove dvije. Navodi da je on
suvlasnik zgrade odnosno vlasnik stana negdje od 1986. godine, a i tužiteljica ad. 2 i
tuženik da su nakon njega postali suvlasnici zgrade. Po pitanju plaćanja potroška
vode da nikada nije bilo nikakvih problema, V. da je uredno dostavljao jedan
račun za čitavu zgradu, odnosno za sve tri stambene jedinice i da je postojao samo
jedan vodomjer za zgradu, računi da su glasili na njegovog strica F. Č., a da
je u istima bilo navedeno da plaća H. Č. odnosno on. Njegova supruga vida,
nakon što bi dobila jedinstveni račun V. za svaki mjesec, sukladno dogovoru
njih suvlasnika da bi to podijelila sa brojem članova obiteljskog domaćinstva,
napisala poseban papir za svaki stan i onda da bi to u poštu stavili preostalim
suvlasnicima odnosno tužiteljici ad. 2 i tuženiku. Nakon što bi oni to vidjeli,
jednostavno da bi došli kod njih, podmirili svoj dio, odnosno trošak svoje stambene

5 P. 1709/18

jedinice, a da im nisu izdavali nikakav poseban račun ni priznanicu jer se sve uredno
plaćalo i da nije bilo dugova, prema dogovoru. To da je bilo sukladno dogovoru svih
suvlasnika, gđa C. da je bila supruga tuženika i da je stanovala u stanu, da je
sve štimalo dok je ona bila kod tuženika, s njom da su bili u dobrim odnosima,
međutim, najednom da je, a to je bilo 1. lipnja 2015. godine, tuženik prestao
pristupati kod tužitelja ad.1 i da nije izvršio plaćanje potroška vode niti za jedan jedini
utuženi mjesec. Dakle, od 1. lipnja 2015. godine pa do kada je tužen, on da nije
podmirio trošak vode za svoju stambenu jedinicu, a kako su čuli da se gđa C.
razvela od njega i iselila iz stana, u stan da je došla stanovati tuženikova majka, tako
da je prije toga, a i nakon tog trenutka stambena jedinica tuženika imala dva člana
odnosno za njegovu stambenu jedinicu da su bila dva člana obiteljskog domaćinstva.
Što se tiče stana tužitelja ad.1, njih da je u stanu kroz utuženi period, a i prije toga,
bilo šestero, a za stan tužiteljice ad. 2 da su bila dva člana domaćinstva i tako da se
voda obračunavala i za utuženi period. Ništa od ovog da nije bilo sporno, a kada su
primijetili da tuženik nije pristupio platiti vodu, sa strane tužitelja da je bilo pokušaja
kontaktiranja sa tuženikom, koji je na njih vikao i kazao da on neće plaćati vodu i s
njim da nije bilo moguće komunicirati. Gđa C. da je kazala da ona s tim nema
ništa i da to nije njen problem, očito da je tako i bilo. Navodi da je očito došlo do
razdvajanja odnosno izdvajanja tuženika sa mjerila, on da je započeo neke radove
na kopanju od glavnog ventila do svog stana, da ne znaju točno kada je fizički
odvojen, uglavnom, tek naknadno da su saznali da je na strani društva V.
došlo do nekakve pogreške jer nisu vodili posebno mjerilo za tuženika nego i dalje za
čitavu zgradu, tako da je za njegovu jedinicu bilo dugovanja, a na našoj tužitelja
nikakvog. Kada su vidjeli da tuženik neće platiti potrošak vode, tužitelji da su se
dogovorili da plate umjesto tuženika, da su kontaktirali odvjetnika i da su nakon što
se nakupio ovaj iznos ustali tužbom, tuženik da nije dobrovoljno izvršio plaćanje.
Dakle, umjesto njega da su bili prisiljeni ispunjavati obvezu plaćanja potroška vode i
to da su uredno radili, navodi da su to radili tužiteljica ad. 2 i on zajednički. Godine

2017. da je pukla cijev, da je poplavio stan tužiteljice ad. 2, da pretpostavlja da je
pukla cijev u stanu tuženika, ali fizički da nisu pristupili u njegov stan jer on to nikada
nije dozvoljavao, uglavnom, ta situacija da je sanirana. Za tuženikov stan potrošak
vode da je plaćen do 1. lipnja 2015. godine.

Tužiteljica ad. 2 u svom iskazu navodi da se priklanja iskazu tužitelja ad. 1,
sve što je on naveo u svom iskazu da je točno, da je ona suvlasnica zgrade od 10.
travnja 2014. godine, vlasnica stana u podrumu, da se nikada sa tuženikom nije
moglo normalno komunicirati, da ne zna kada je gđa C. napustila predmetnu
zgradu, osobno da je niti ne poznaje i da nikada nije sa njom kontaktirala.
Doseljenjem u ovu zgradu da je kontaktirala uredno sa tužiteljem ad. 1, s njim da je
postigla dogovor u pogledu načina obračuna vode za svoj stan, kako ona stan
iznajmljuje u periodu od 1. svibnja do 1. listopada na godišnjoj razini, dakle, tih 5
mjeseci, a preostale mjesece u stanu živi sama, to da je pristala plaćati trošak vode
za period kada stan iznajmljuje i to za 4 člana obiteljskog domaćinstva, bez obzira
koliko gostiju ima, a za zimski period za 2 člana obiteljskog domaćinstva, bez obzira
što je u stanu sama. To da je dogovorila sa tužiteljem ad. 1, a sa tuženikom da se
uopće nije moglo niti razgovarati, a kamoli to dogovoriti. Supruga tužitelja ad. 1 V.
Č. da bi nakon dobivanja računa za čitavu zgradu napravila obračun za svaki od
ova tri stana na papiriću, stavila bi u poštu ili bi dala, ona da bi joj to pokala i platila joj
koliko je pisalo, da se nije davala s njezine strane posebna potvrda jer bi sve štimalo,

6 P. 1709/18

da bi uredno bilo plaćeno koliko je obračunala i sve da je tako bilo do 1. lipnja 2015.
godine, nakon toga da je došlo do neplaćanja od strane tuženika i o tome da je
iskazao tužitelj ad. 1 i njegovom iskazu da se priklanja. Navodi da je u kolovozu

2017. godine došlo do ogromne poplave u njenom stanu, da je to prijavila
predstavniku stanara, da joj je to stvorilo veliku štetu na stvarima u stanu koju je
sanirala sama, a predstavnik stanara da je kontaktirao sa tuženikom i očito otklonio
problem koji je bio iz stana tuženika. Navodi da nije imala niti komunikaciju sa
tuženikom u pogledu njegovog izdvajanja sa zajedničkog vodobrojila, tuženik da je i
tada postupio na način da je samovlasno zadirao u suvlasničke dijelove zgrade, a
prije toga da je nju tužio za izmještanje vanjske jedinice klima uređaja koju je
postavila. Navodi da ne zna točno kada se tuženik izdvojio po pitanju vodobrojila, da
je bilo problema sa opomenama V. koje su išle prema zgradi, ali da je to bilo
pitanje pogrešnog knjigovodstva odnosno uplaćivanja po pitanju navedenih
vodobrojila. U ovom dijelu da se priklanja iskazu tužitelja ad. 1 i o tome da je on
iskazao što je imao za reći.

Tuženik u svom iskazu navodi da je suvlasnik predmetne zgrade postao prije
15 godina, vlasnik stana na prvoj etaži, od svoje supruge I. C. da se razveo

2010. godine i ona da je tada iselila iz predmetnog stana, a da je isključivo ona vodila
računa o plaćanju potroška vode za stan i da on sa tim nije imao ništa, da ga nije
zanimalo kako se voda obračunava. Nakon iseljenja bivše supruge da je u stanu
ostao sam te da je preuzeo plaćanje vode, voda da se obračunavala za njegov stan
za dva člana i da je to bilo na način da bi mu bilo nevjesta, bilo supruga tužitelja ad.
1, u poštu stavila ili dala papirić sa obračunom za njegov stan i da bi on to uredno
platio. Navodi da po tom pitanju nije bilo nikakvih problema, kod njega da se doselila
majka nakon očeve smrti i to da je bilo 2015. ili 2016. godine, da misli da je bila
sredina 2016. godine i da to nije posebno prijavljivao ostalim suvlasnicima jer je
ionako plaćao vodu za dva člana. Navodi da ne zna jesam li platio vodu u potpunosti
za utuženi period, uglavnom, nakon što se u zgradu doselila tužiteljica ad. 2, kako je
njoj pripala šupa u kojoj je bilo vodobrojilo, ona da je tu šupu zaključala i da zna da je
došlo do toga da ceduljicu sa obračunom vode od Č. on ne dobije po par
mjeseci, da bi pitao o čemu se radi, a da bi dobio odgovor da voda nije došla, očito
da nije došao račun. Konkretno upitan za koje mjesece nije dobio ceduljicu sa
obračunom od Č. za utuženi period navodi da ne zna. Konkretno upitan za koje
mjesece nije platio vodu odnosno predao iznos za svoj stan Č., također je
naveo da to ne zna, krajem 2017. godine da je od V. zatražio izdvajanje svog
stana na posebno vodobrojilo, da nije o tome obavijestio preostale suvlasnike zgrade
jer da je smatrao da to i ne treba napraviti, uglavnom, da je to i napravio i od siječnja

2018. godine da ima posebno vodobrojilo za svoj stan i uredno da dobiva račun za
svoj stan koji uredno plaćam. Navodi da nije došlo ni do kakvog zadiranja u
suvlasničke dijelove zgrade odnosno zajedničke prostore zgrade sa njegove strane,
sve što je radio da je radio na svom dijelu, a što je regulirano ugovorom suvlasnika.
Tvrdi da sa njegove strane nije bilo samovlasnog postupanja i zadiranja u zajedničke
prostore i uređaje zgrade.

Analizirajući iskaze parničnih stranaka, uspoređujući ih sa svim ostalim
izvedenim dokazima, dokumentacijom dostavljenom na traženje suda od strane
društva VK d.o.o. S. i dokaza o troškovima vode kao i dokazima
o plaćanju potroška vode i načinu obračuna vode za utuženi period, ovaj sud

7 P. 1709/18

zaključuje da dokazanim proizlazi da je među suvlasnicima prije utuženog perioda,
za vrijeme dok je bivša supruga tuženika i ranija suvlasnica stanovala u stanu, važio
dogovor upravo obračuna troška vode po broju članova obiteljskog domaćinstva i to
je uredno funkcioniralo, tuženik nije ostale suvlasnike obavijestio o raskidu takvog
sporazuma niti je predložio drugačiji način obračuna – dopisom tužiteljima. Dakle,
utvrđeno je i to se temelji na izvedenim dokazima da je društvo VK d.o.o. S. ispostavljalo jedan račun za cijelu zgradu, koja je imala jedno
mjerilo za vodu, da je među suvlasnicima postojao sporazum da se taj iznos
rasporedi po broju članova korisnika u cijeloj zgradi, te da svatko od stranaka plati
svoj dio, razmjerno broju članova njegovog obiteljskog domaćinstva. Dakle, to je
uglavnom radila supruga tužitelja ad.1, V. Č., ona je uglavnom i plaćala društvu
VK cjelokupni račun za vodu i odvodnju, tu zaista nije bilo
nikakvog problema, a očito je i sa strane tužitelja vršeno očitanje stanja na
vodobrojilu i to je prijavljivano društvu VK, kako je to bilo i
uobičajeno na ovom području, dakle, stranke nisu imale posebne interne vodomjere,
do trenutka kada je to očito napravio tuženik, nikoga ne obavijestivši o tome, pred
kraj utuženog perioda. Situacija se među suvlasnicima očito promijenila nakon
odlaska I. C. iz zgrade, nakon što je tužiteljica ad.2 počela svoj stan u
određenom vremenskom periodu tijekom godine iznajmljivati, tuženik je očito sa
ostalim suvlasnicima stupio u probleme i nesuglasice, i prema stavu ovog suda, što
je utvrđeno, jednostavno je prestao plaćati svoj dio potroška vode, sukladno broju
članova obiteljskog domaćinstva, a što je bio dužan.

Sud je pribavio podatke odnosno ispise računa za predmetnu zgradu za
utuženi period od društva VK d.o.o. S., ispise računa tužitelji
nisu priložili spisu, dakle, pribavljeni su vjerodostojni računi koji su ispostavljeni na
čitavu zgradu od 28. svibnja 2015. godine do 23. kolovoza 2018. godine, po
mjesecima, razvidna je struktura svog pojedinog računa i broj prijavljenih m3 vode po
kojima je obračun od strane tog društva vršen. Sukladno dogovoru suvlasnika, koji je
i dalje bio na snazi jer nije promijenjen niti raskinut, trebalo je utvrditi je li Tablica
tužitelja priložena tužbi (sa strukturom dugovanja tuženika) točna, sud je utvrdio da
nije. Naime, u toj Tablici naveden je mjesečni iznos računa i broj članova
domaćinstva za zgradu, odnosno ukupni broj korisnika usluge u zgradi. Utvrđeno je
da je domaćinstvo tuženika tijekom utuženog razdoblja imalo dva člana i to nije ni
sporno, dakle, on je od jedinstvenog računa trebao platiti vodu za dva člana, ukupan
račun se trebao podijeliti sa brojem korisnika za čitavu zgradu i tako se dođe do
troška za svaku pojedinu osobu, te se taj iznos trebao pomnožiti sa brojem dva, jer je
toliko članova imalo domaćinstvo tuženika i toliko je on trebao platiti na ime troškova
vode i odvodnje. Ono što je sporno u ovom postupku, odnosno u kojem dijelu se
Tablica tužitelja ne slaže sa stvarnim stanjem, je upravo, pored iznosa mjesečnog
računa za čitavu zgradu, broj članova domaćinstva svih u zgradi, odnosno broj
ukupnih korisnika usluge u zgradi. Naime, iz izvedenih dokaza, iskaza tužitelja,
proizlazi da je obiteljsko domaćinstvo tužitelja ad. 1 kroz čitav utuženi period, pa i
prije, brojalo 6 članova, tuženika dva člana, a za tužiteljicu ad. 2 koja je stan određeni
dio godine iznajmljivala u turističke svrhe, pet mjeseci kroz godinu (od 1. svibnja do

1. listopada) dogovor je bio i tako se trebalo računati, da ista plaća vodu za četiri
člana u tih pet mjeseci iznajmljivanja, a ostatak godine za dva člana. Dakle, kroz
siječanj, veljaču, ožujak i travanj zgrada je imala ukupno 10 osoba, kroz svibanj,
lipanj, srpanj, kolovoz i rujan ukupno 12 osoba, te kroz listopad, studeni i prosinac
opet 10 članova, ne onako kako je navođeno u Tablici tužitelja.

8 P. 1709/18

Prvenstveno treba navesti da je tuženik, očito nezadovoljan odnosima u
zgradi, svojevoljno odbio plaćanje troška vode, on je očito, bez znanja tužitelja, uveo
interni vodomjer i zatražio od odvajanje i dodjeljivanje posebnog vodobrojila od
strane nadležnog društva VK d.o.o., međutim, sukladno podacima
i obavijesti tog društva, on se izdvojio od ostalih suvlasnika po tom pitanju tek 8.
veljače 2020. godine, tako da ta okolnost nije relevantna u ovom slučaju. Dakle, za
utuženi period on je bio priključen sa ostalim suvlasnicima na istom mjerilu i za čitavu
zgradu je bio samo jedan potrošak vode i jedan jedinstveni račun. Prema svom
internom mjerilu, nakon kontakta sa V., tuženik je platio iznos od 260,00 kn
(90,00 + 90,00 + 80,00 kn), ovaj iznos platio je proizvoljno i sam je odredio iznos,
radilo se o računu za prosinac 2017. godine te siječanj i veljaču 2018. godine. U
ovom slučaju, kako tužiteljima zaista pripada pravo tražiti od tuženika ono što su
umjesto njega platili i što je on potrošio, kako je dokazano da je tuženik platio u
utuženom periodu samo iznos od 260,00 kn, to je sud uzeo u obzir svaki pojedini
mjesečni račun od 28. svibnja 2015. godine do 23. ožujka 2018. godine, radi se o
slijedećim mjesečnim iznosima kroz taj period i to: 382,33 kn, 382,33 kn, 428,75 kn,
411,12 kn, 359,12 kn, 312,71 kn, 386,27 kn, 684,04 kn, 370,73 kn, 397,15 kn, 376,45
kn, 371,94 kn, 370,97 kn, 371,85 kn, 80,62 kn, 80,62 kn, 81,39 kn, 81,97 kn, 196,66
kn, 80,91 kn, 88,79 kn, 150,25 kn, 143,40 kn, 151,10 kn, 92,93 kn, 2.111,36 kn,

1.925,69 kn, 591,21 kn, 266,29 kn, 514,00 kn, 417,14 kn, 695,64 kn, 545,22 kn,
568,00 kn. Navedeni iznosi su upravo iznosi koji su za svaki pojedini mjesec u
utuženom i promatranom periodu teretili navedenu zgradu, kroz ovaj period u svim
mjesecima osim kroz svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz i rujan (kada je zgrada imala 12
članova domaćinstva), zgrada je imala po 10 članova domaćinstva i to na navedeni
način, pa kada se svaki pojedini mjesec jedinstvenog troška po jednom računu za
zgradu podijeli za svaki taj mjesec sa brojem korisnika odnosno članova domaćinstva
odnosno stanara zgrade, pa kada se dobije trošak po članu odnosno jednom stanaru
zgrade, kada se taj iznos pomnoži sa dva jer je domaćinstvo tuženika kroz čitav
period brojalo dva člana, tada se za prvi mjesečni iznos troška vode i odvodnje (28.
svibnja 2015. godine do 29. lipnja 2015. godine) za tuženika dođe do iznosa od
63,72 kn, koliko je potrošio i bio dužan platiti, a što su umjesto njega napravili tužitelji.
Za naredne mjesece navedenog perioda na ime troška koji je teretio tuženika pa do
posljednjeg mjeseca (26. veljače 2018. godine pa do 23. ožujka 2018. godine)
mjesečni iznosi koji su teretili tuženika su (pored onog već navedenog od 63,72 kn)
nadalje kako slijedi: 63,72 kn, 71,46 kn, 68,52 kn, 35,21 kn, 62,54 kn, 77,25 kn,
136,81 kn, 74,15 kn, 79,43 kn, 75,29 kn, 61,99 kn, 61,83 kn, 61,98 kn, 13,44 kn,
13,44 kn, 16,28 kn, 16,39 kn, 39,33 kn, 16,18 kn, 17,76 kn, 30,05 kn, 28,68 kn, 25,18
kn, 15,49 kn, 351,90 kn, 320,95 kn, 98,54 kn, 44,38 kn, 102,80 kn, 83,43 kn, 139,19
kn, 109,04 kn i 113,60 kn (ovaj posljednji iznos za period od 26. veljače 2018. godine
do 23. ožujka 2018. godine), što ukupno zbrojeno daje iznos od 2.589,95 kn, koliko bi
na tuženika otpalo na ime njegovog potroška vode i odvodnje za navedeni period od

28. svibnja 2015. godine do 23. ožujka 2018. godine. U ovom periodu tuženik je
izvršio isplatu samo iznosa od ukupno 260,00 kn (za period od 23. studenog 2017.
godine do 27. veljače 2018. godine), priložio je tri uplatnice koje to dokazuju, ove
iznose odredio je sam i uplatio ih društvu VK d.o.o. S.. Dakle,
prema stavu ovog suda tužitelji su dokazali da je za promatrani period tuženik dužan
i nije platio iznos od 2.589,95 kn, od tog iznosa platio je 260,00 kn, u konačnici,

9 P. 1709/18

njegov trošak za promatrani period na ime potrošnje vode i odvodnje iznosi 2.329,95 kn.

Nesporno su tužitelji iznos za promatrani period koji je trebao platiti tuženik
platili umjesto tuženika, ali, ovaj sud došao je do obračuna i zaključka da se radi o
iznosu od 2.329,95 kn, a ne 5.163,94 kn. Za promatrani period tuženik je dužan
tužiteljima isplatiti iznos glavnice od 2.329,95 kn i to temeljem odredbe čl. 1119.
Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO). Dakle, tužitelji
ad. 1 i ad. 2 učinili su za tuženika izdatak u promatranom periodu i umjesto njega
platili ovaj iznos koji je tuženik bio dužan platiti društvu VK d.o.o.
S., te imaju pravo zahtijevati naknadu od njega. Prema odredbi čl. 20. st. 5.
Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN 26/03, 82/04 i 178/04) cijena komunalne
usluge plaća se isporučitelju usluge, a obveznik plaćanja je vlasnik nekretnine ili
korisnik kad je vlasnik obvezu plaćanja ugovorom prenio na korisnika. Tuženik je
vlasnik svog stana odnosno suvlasnik stambene zgrade, te je pasivno legitimiran u
ovoj pravnoj stvari, jer su tužitelji umjesto njega platili ovo što je bila njegova
zakonska obveza. Prema Odluci o vodoopskrbi G. S. (SG.
S. broj 6/00), u ovom slučaju, predmetne zgrade, cijena za pruženu uslugu za
potrebe domaćinstva obračunava se u jednakom iznosu prema broju osoba koje
koriste uslugu opskrbe vodom.

Sud je utvrdio pregledom računa za utuženi period dostavljenih od strane
društva VK d.o.o. S. da je za određene račune iskazan iznimno
mali iznos te mali broj m3 vode (po 5 m3 do 11 m3), to nije logično, dakle, nije
logično da bi u mjesec dana svi korisnici u ovoj zgradi potrošili samo toliko vode,
očito je u tim mjesecima prijavljivan mali broj m3 kao očitanje sa vodomjera, a kasnije
je navedeno i do 164 m3 i 180 m3. Logično je da je nakon prijavljenog malog broja
potrošenih m3, očitan veliki broj m3, u konačnici je radi tog i došlo do velikih iznosa
pojedinih računa. Svejedno, od svih tih računa, bez obzira koliki je iznos po
pojedinom računu, sud drži da je po računima od 28. svibnja 2015. godine do 23.
ožujka 2018. godine tuženik potrošio 2.589,95 kn od čega je platio samo 260,00 kn
tako da je dužan 2.329,95 kn. Sud nije ulazio u to je li do povećanja jednog računa
došlo zbog puknuća cijevi i istjecanja vode, koliko je vode tako isteklo i tko bio kriv za
puknuće cijevi nije predmet ovog postupka, a isto tako nisu relevantan ni postupak
koji se pred ovim sudom vodi pod brojem Pn-532/19, za utuženi period svi suvlasnici
trebaju platiti onoliko vode koliko su po broju članova domaćinstva potrošili, tužitelji
su platili i svoj dio i dio tuženika, ali dio tuženika iznosi manje od onog što tužitelji od
njega potražuju, iznosi upravo 2.329,95 kn.

S obzirom da je tuženik odbio plaćati potrošak vode za svoju jedinicu, tužitelji
su bili suočeni sa opomenama društva VK d.o.o. S.,
isključenjem vode za čitavu zgradu i moguće podnošenjem tužbe protiv svih
suvlasnika, čemu se u ovom sudu svakodnevno svjedoči. Dakle, postoji ogroman broj
sudskih predmeta u kojima neki od suvlasnika nije platio svoj potrošak vode, a
društvo VK d.o.o. S. podnosi tužbu ili prijedlog za ovrhu spram
svih suvlasnika, tako bi bio slučaj i sa tužiteljima. Logično je postupanje tužitelja da
su između sebe odlučili spriječiti isključenje vode i moguće podnošenje tužbe protiv
njih i tuženika, te da su prema VK d.o.o. S. osobno platili
mjesečno dugovanje za čitavu zgradu kroz utuženi period. Dakle, tužitelji su umjesto

10 P. 1709/18

tuženika platili ono što je on trebao platiti na ime potroška vode i odvodnje, pravo na
povrat plaćenog umjesto tuženika im pripada, oni su aktivno legitimirani u ovoj
pravnoj stvari.

Nakon što je tuženik prestao plaćati potrošak vode, tužitelji nisu, a trebali su,
tuženiku dostavili obračun troškova i račun V. za svaki pojedini mjesec, u
konačnici to kroz vrijeme mu nisu niti dostavljali niti su ga pisanim putem, a što je
bitno radi zatraženih zakonskih zateznih kamata na glavnicu, obavijestili što umjesto
njega plaćaju i za koliko ga terete. Ne postoji nikakav dopis tužitelja tuženiku vezano
za predmet ovog spora prije utuženja u kojem bi mu iskazali visinu njegove obveze,
koliko je tko od suvlasnika platio i što su umjesto njega platili. Zbog poremećenih
odnosa su tužitelji jednostavno prestali komunicirati sa tuženikom i tuženik s njima,
prije utuženja nisu tuženiku dostavili nikakav dopis niti obračun troškova koje ga
terete, a koji bi bio osnovan, jer po visini njihov zahtjev ni sada nije u potpunosti
osnovan, preko iznosa od 2.329,95 kn. Radi navedenog tužiteljima na iznos
dosuđene glavnice zakonske zatezne kamate pripadaju tek od 3. travnja 2018.
godine do isplate, jer je podnošenje tužbe poziv tuženiku da plati ono što su umjesto
njega platili, tuženik je od tada u zakašnjenju prema tužiteljima, jer mu se prije toga, a
bilo bi logično i potrebno da mu se pisanim putem uz dokaz o slanju obrate i traže
povrat novca koji su umjesto njega platili uz dokaz da je to bilo osnovano i da
predstavlja upravo i po visini njegov dug. Dakle, za više zatražene zakonske zatezne
kamate na dosuđeni iznos do 3. travnja 2018. godine, te za iznos glavnice od

2.833,99 kn sa zakonskim zateznim kamatama zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao
neosnovan i odlučiti kao u izreci ove presude.

Pregledom predmeta Općinskog suda u spisu Pn-539/19 utvrđeno je da je
dana 15. svibnja 2018. godine podnesena tužba V. K. (tuženika) protiv
H. Č. (tužitelja ad. 1) iz koje je razvidno da se potražuje naknada štete koja
bi nastala na stanu tuženika time što je tužitelj ad. 1 vršio radove tijekom veljače i
ožujka 2018. godine na svojim vodovodnim ili kanalizacijskim instalacijama. U tom
predmetu, koji nije pravomoćno okončan, proveden je dokaz vještačenjem, ali taj
postupak nije riješen, nije donesena niti prvostupanjska presuda, a za navesti je da
se taj predmet i ne odnosi na ovaj postupak jer se radi o mogućoj šteti vezano za
radove tijekom veljače i ožujka 2018. godine, odnosno, navedeni postupak nije u
direktnoj vezi sa zahtjevom tužitelja da im tuženik plati ono što su umjesto njega
platili na ime potroška vode i odvodnje.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3 i čl. 155. Zakona
o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP)
tužitelji nisu uspjeli u razmjerno neznatnom dijelu u zahtjevu po visini radi čega nisu
nastali posebni troškovi, te je tuženik obvezan naknaditi tužiteljima sav parnični
trošak koji su imali, a koji je bio potreban za vođenje ovog postupka. Tužiteljima je
obistinjen trošak sastava tužbe u iznosu od 750,00 kn, zastupanja na tri ročišta u
iznosu od po 750,00 kn te pristup na ročište od dana 9. svibnja 2019. godine u
iznosu od 187,50 kn (25 %), povećanje od 10 % na ime zastupanja dvije osobe u
iznosu od 318,75 kn; 25 % PDV-a u iznosu od 876,56 kn; sudsku pristojbu tužbe u
iznosu od 100,00 kn i sudsku pristojbu presude u iznosu od 100,00 kn što ukupno

11 P. 1709/18

zbrojeno daje iznos od 4.582,81 kn koliko je na ime naknade parničnog troška
tuženik ukupno dužan platiti tužiteljima.

U Splitu, 9. travnja 2021. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika