Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU
P. 4794/19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužiteljice A. P. K. iz S., O.: …, zastupane po pun. T. V., odvj. u S., protiv
tužene R. H., zastupana po ODO
S., O.: …, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave,
zaključene dana 25. veljače 2021. godine u nazočnosti pun. tužiteljice i z. z. tužene,
dana 9. travnja 2021. godine,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti
tužiteljici iznos od 34.470,54 kn sa zakonskim zateznim kamatama od
presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, dok se za više zatražene zakonske zatezne kamate na
dosuđeni iznos glavnice zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan; odbija se
kao neosnovan i više zatraženi iznos od 44.662,28 kn sa zakonskim
zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa koji
zbrojeni daju ovaj iznos do isplate.
II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi
tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.864,00 kn sa zakonskim zateznim
kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
Dana 20. kolovoza 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj
se navodi da je tužiteljica suvlasnica za ½ dijela četverosobnog stana u S. ukupne korisne površine 119,71 m2, smještenog na
prvom katu zgradu označene kao čest. zgr. 3075, poduložak 4, Z. 9408 k. o. S.,
koji stan se nalazi u režimu zaštićenog najma. Zaštićeni najmoprimac na ime
zaštićene najamnine da je vlasnicima stana mjesečno isplaćivao iznos od 183,16 kn
počevši od 1997. godine, iznos od 282,63 kn počevši od 1. studenog 2005. godine,
iznos od 312,87 kn počevši od 9. svibnja 2008. godine, a od 5. rujna 2012. godine
iznos od 323,22 kn. Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u
predmetu S. protiv R. broj 12027/10 od 10. srpnja 2014. godine da je utvrđeno
kako službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu
naknadu za korištenje stana vlasnika čiji stanovi se nalaze u takvom režimu jer
spomenuta naknada gotovo da ne omogućava prihod njegovim vlasnicima. Stan
tužiteljice da je površine 119,71 m2, njegovim iznajmljivanjem na tržištu da se može
ostvariti prosječna mjesečna zarada u kunskoj protuvrijednosti od 600 EUR, odnosno
4.600,00 kn. Tužiteljica smatra da ima pravo na naknadu mjesečne razlike između
tržišne najamnine i zaštićene najamnine svog stana zbog čega se sa zahtjevom za
mirno rješenje spora obratila tuženiku, tuženik da je ponudu odbio. Radi navedenog
tužiteljica od tuženika potražuje iznos od 51.396,28 kn sa zakonskim zateznim
kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos od 1.976,78 kn od dospijeća pa
do isplate. Ujedno potražuje i naknadu parničnog troška od tuženika.
Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbenom zahtjevu,
predlaže da isti bude odbijen kao neosnovan uz osudu tužiteljice na snašanje
parničnog troška tuženiku. Navodi da presude Europskog suda za ljudska prava
donesene u predmetu B. i S. ne predstavljaju formalni izvor prava koji bi
obvezivao tuženika da vlasnicima stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci
nadoknadi razliku između zaštićene najamnine i tržišne najamnine kroz utuženo
razdoblje. U konkretnom slučaju da se radi o stanu koji je izuzet iz nacionalizacije i u
suvlasništvu je tužiteljice za ½ idealnog dijela cjeline kao i J. S. za ½ dijela,
na ovom dijelu J. S. u zemljišnim knjigama da je upisano pravo doživotnog
plodouživanja u korist M. F. pa u konkretnom slučaju da nije izvjesno da bi
tužiteljica uopće mogla dati stan u najam i ubirati tržišnu najamninu za koju tvrdi da
predstavlja njezinu izgubljenu dobit jer je suvlasnica nekretnine opterećene pravom
plodouživanja. Posebno ističe prigovor zastare prava u smislu odredbe čl. 227.
Zakona o obveznim odnosima. U svakom slučaju ističe da tužiteljici ne bi pripadala
naknada u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine
koju bi ostvario iznajmljivanjem stana da mu prekomjerno ograničenje prava na stanu
nije nametnuto Zakona o najmu stanova. U svim odlukama Europskog suda za
ljudska prava, prvenstveno u predmetu S., na ime naknade štete podnositeljima
da je dosuđena odgovarajuća najamnina umanjena za ostvarenu zaštićenu
najamninu, ni u jednom slučaju da im nije dosuđena razlika između tržišne najamnine
umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu.
Tužiteljica je u spis dostavila smrtni list za M. F. koja je bila upisana na ½ dijela predmetnog stana sa pravom doživotnog plodouživanja, M. F.
preminula je 24. svibnja 1981. godine, dakle, pravo plodouživanja predmetnog stana u njenu korist time je prestalo tako da stan više nije opterećen tim pravom.
Svojim podneskom od 21. prosinca 2020. godine, nakon pribavljanja podataka
PU, I. S., tužiteljica je preinačila svoju tužbu i sada potražuje
iznos od ukupno 79.132,82 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki
mjesečni iznos od 3.043,57 kn teku od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do
isplate. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe, sud je rješenjem dopustio ovu preinaku
tužbe.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom izvatka iz zemljišnih knjiga ovog
suda za čest. zgr. 3075 ZU 9408 k. o. S. na dan 15. srpnja 2019. godine; izračuna
mjesečnih zaštićenih najamnina G. S. na dane 6. listopada 1999. godine, 30.
studenog 2005. godine, 4. rujna 2009. godine i 9. siječnja 2013. godine; zahtjeva
tužiteljice tuženiku u mirnom postupku od 1. srpnja 2019. godine sa potvrdom o
zaprimanju i odgovorom tuženika tužiteljici od 29. srpnja 2019. godine; Ugovora o
zakupu poslovnog prostora zaključenog između A. Z. i dr. K. od 3.
listopada 2017. godine; smrtnog lista za pokojnu M. F.; podataka Ministarstva
financija, PU, P. S., I. S. od 16. prosinca
2019. godine.
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.
Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za naknadu štete koja u biti
predstavlja razliku između tržišne najamnine koju bi kao suvlasnica predmetnog
stana mogla ostvariti iznajmljivanjem stana i zaštićene najamnine koju dobiva od
zaštićenog najmoprimca (1/2 dijela) za utuženi period. U ovom slučaju nije sporna ni
aktivna legitimacija tužiteljice, koja je suvlasnica stana u S. za ½ dijela, nije
sporna pasivna legitimacija tuženika niti je sporno da je u predmetnom stanu u smislu
stanovanja zaštićeni najmoprimac i da tužiteljica ne može biti u posjedu predmetnog
stana, dakle, u istom ne može niti stanovati niti ga ekonomski iskorištavati, osim što
prima mjesečno na ime zaštićene najamnine nesporne iznose, polovinu iznosa
određene mjesečne zaštićene najamnine, sve navedeno proizlazi iz priložene
dokumentacije i nije sporno među strankama. Prema stavu ovog suda tužiteljica kao
suvlasnica predmetnog stana koji je ukupne površine 119,71 m2, ovaj stan više nije
opterećen nikakvim pravom treće osobe, stan je zaista mogla ekonomski iskorištavati
i ostvarivati kao suvlasnica polovinu mjesečne najamnine ostvarene na slobodnom
tržištu, prema redovnom tijeku stvari to je zaista izgledno, da je stan u njenom
posjedu i da u stanu ne živi zaštićeni najmoprimac.
Temeljem odredbe čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN
91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 37/09, 153/09, 143/12,
dalje: ZVDSP) pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koja ovlašćuje
svog nositelja da sa tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakog
drugog od toga isključi ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima.
U konkretnom slučaju da je jasno kako je tužiteljici protivnoj citiranoj odredbi
onemogućeno ostvarenje onih vlasničkih prava koja mu zakon omogućuje.
Dakle, radnja tuženika, točnije rečeno, propust istog, zbog kojeg tužiteljica trpi
štetu, jest u tome da tuženik od ratifikacije K. za zaštitu ljudskih prava i
sloboda, a koja čini sastavni dio pravnog poretka RH, nije poduzeo ništa da uskladi
Zakon o najmu stanova sa istom, što je utvrđeno i presudom Europskog suda za
ljudska prava u predmetu S. protiv R. (presuda br. 12027/10 od 10. srpnja
2014. godine). U obrazloženju ove odluke se navodi da je temeljni problem zbog
kojeg je utvrđena povreda K. onaj koji se tiče samog zakonodavstva i da se
utvrđenja suda protežu izvan pojedinačnog interesa podnositelja, da sud smatra da
bi tuženik trebao poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurao relativno osjetljivu
ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje
dobiti od svoje imovine i općeg interesa zajednice – uključujući dostupnost
zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju – u skladu sa načelima zaštite
vlasničkih prava prema K..
Ovaj sud drži da je tuženik počinio spram tužiteljice protupravnu štetnu radnju i
time što je propustio i nakon donošenja presude S. protiv R. (a i prije toga, od
ratifikacije K.), urediti status najmodavaca spram zaštićenih najmoprimaca,
na način da se osigura ravnoteža, koja je na štetu najmoprimaca narušena
postupanjem, odnosno nepostupanjem tuženika, suprotno ratificiranoj K..
Utvrđeno postojanje povrede čl. 1. Protokola I K. je dokaz da je propust
države na štetu najmodavaca postojao i prije donošenja presude u predmetu S.
protiv R.. Dakle, tuženik temeljem odredbe čl. 1045. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZOO-a
treba tužiteljici naknaditi štetu koju ista trpi zbog činjenice što joj zaštićeni
najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju tuženikova propisa kojeg
tuženik nije na odgovarajući način uskladio sa ljudskim pravom na mirno uživanje
vlasništva i uostalom, ratificiranom K.. U ovom slučaju radi se o pravnom
osnovu naknade imovinske štete koju tužiteljica trpi, a ne stjecanju bez osnove na
strani tuženika jer tuženik niti direktno niti posredno nije ništa ovim postupanjem
stekao pa da bi u primjeni bio institut stjecanja bez osnove. Ovo je bitno radi
prigovora zastare potraživanja istaknutog od strane tuženika, potraživanje s naslova
naknade štete zastarijeva u roku od 3 godine, a stečeno bez osnove u roku od 5
godina (opći zastarni rok). Dakle, sud je stava da se u ovom slučaju radi o naknadi
štete tužiteljici pa se primjenjuje i trogodišnji zastarni rok. Za navesti je da se u ovom
slučaju ne primjenjuje odredba o zastari samog prava, koju propisuje čl. 227. ZOO-a,
ovo potraživanje naknade štete nije potraživanje iz ovog članka, jer se ne radi o
povremenim tražbinama. Radi se o potraživanju naknade štete koju tužiteljica trpi
iskazanoj samo u mjesečnim iznosima, pa se u ovom slučaju primjenjuje trogodišnji
zastarni rok, dakle, nije došlo do primjene odredbe čl. 227. ZOO-a, nego treba utvrditi
je li došlo do zastare kojeg od mjesečnih iznosa koji tvore glavnicu. Tražbina
naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenih doznao za štetu i za osobu
koja je štetu učinila, temeljem odredbe čl. 230. ZOO-a. Zahtjev tužiteljice tuženiku
prije podnošenja tužbe zaprimljen je od strane tuženika dana 17. srpnja 2019.
godine, upravo je tim podneskom tužiteljica prekinula zastaru određenih mjesečnih
iznosa, jer to drži zahtjevom tužiteljici za plaćanje naknade štete. Dakle, tužitelju
pripada naknada štete za tri godine prije toga datuma, odnosno od srpnja 2016.
godine (dospijeće prvog obroka je 5. kolovoza 2016. godine) pa nadalje (zaključno sa
kolovozom 2018. godine. Dakle, zahtjev tužitelja koji se odnosi na period od srpnja
2016. godine zaključno sa kolovozom 2018. godine nije u zastari, prigovor zastare nije osnovan.
Po pitanju visine te štete koju je pretrpio i trpi tužitelj sud je kao jedino
mjerodavne koristio podatke PU, I. S. vezano za uporedne
stanove sa predmetnim u pogledu prosječnih najamnina sličnih stanova u istoj
stambenoj zoni S. kao predmetni. Stan se nalazi na dobroj lokaciji u S., velike
je kvadrature, dakle, radi se o luksuznom stanu koji je svakako može iznajmiti, prema
redovnom tijeku stvari, za prilično veliki novčani iznos. Sud je pribavio podatke
Ministarstva financija, PU, P. S., I. S. od 16.
prosinca 2019. godine (list 37 spisa), sud prihvaća ove podatke kao vjerodostojne
podatke o prijavljenim najamninama stanova na približnoj lokaciji kao i predmetni
stan, podaci su iskazani za 6 uporednih stanova. Kada se podijeli najamnina svakog
pojedinog od tih stanova sa kvadraturom tog stana, kada se sve te prosječne cijene
najma po metru kvadratnom zbroje i podijele sa brojem stanova, dođe se do iznosa
od prosječnih 49,70 kn po m2 stana. Kako je predmetni stan površine 119,71 m2, to
bi najamnina za ovaj stan pomnožena sa 49,70 kn po m2 iznosila 5.949,59 kn sa
čitavi stan, što jest realno po ovim cijenama, to bi očito bila realna tržišna najamnina
predmetnog stana, odnosno zasigurno bi se predmetni stan mogao za taj iznos
iznajmiti na slobodnom tržištu. Za ½ dijela stana bi tržišna najamnina mjesečno
iznosila 2.974,79 kn, u ovom slučaju tužiteljici kao vlasnici stana za ½ dijela bi prema
redovnom tijeku stvari, što je tuženik onemogućio, pripadalo bi pravo na 50% od
2.974,79 kn tržišne najamnine za predmetni stan umanjeno za ono što na ime
zaštićene najamnine prima od zaštićenog najmoprimca 161,61 kn). Dakle, 50% od
polovine slobodno ugovorene tržišne najamnine daje iznos od 2.974,79 kn, daje
iznos od 2.044,54 kn, ovaj iznos valja umanjiti za iznos primane zaštićene najamnine
(1/2 dijela) u iznosu od 161,61 kn za period od srpnja 2016.godine do rujna
2018.godine (zaključno sa kolovozom 2018.godine), dakle, tužiteljici na ime naknade
štete pripada konačno mjesečni iznos od 1.325,79 kn, pomnoženo sa 26 mjeseci
daje konačno ukupan iznos od 34.470,54 kn, koliko je tužiteljici valjalo dosuditi na
ime naknade imovinske štete, ukupno. Za više zatraženi iznos od dosuđenog sa
kamatama, odnosno za iznos od 44.662,28 kn sa kamatama valjalo je zahtjev
tužitelja odbiti kao neosnovan, a na dosuđeni iznos tužiteljici pripadaju zakonske
zatezne kamate od presuđenja do isplate, te je za više zatražene zakonske zatezne
kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa koje tvore
glavnicu do presuđenja zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.
Za navesti je da sud smatra da tužiteljici ne pripada pravo na razliku između
tržišne najamnine i zaštićene najamnine, nego pravo na tzv. pravičnu naknadu koja
predstavlja, prema stavu ovog suda, 50% tržišne najamnine za njenu polovicu stana,
od čega treba odbiti zaštićenu najamninu. Međutim, na ovaj iznos glavnice tužiteljici
kamate ne pripadaju od kada ih je ista tražila na svaki pojedini iznos koji tvori
glavnicu, nego od presuđenja jer je visina štete utvrđena po cijenama u vrijeme
presuđenja, dakle, na iznos od dosuđenih 34.470,54 kn tužiteljici pripadaju zakonske
zatezne kamate od
Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155.
Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,
84/08, 57/11, 25/13 i 70/19, dalje: ZPP), sud je obvezao tuženika da tužiteljici
naknadi sav potreban trošak za vođenje parnice, jer, u biti, tužiteljica nije uspjela u
razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi.
Obistinjeni trošak tužiteljici odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; jedan
obrazloženi podnesak u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na dva ročišta u iznosu
od po 1.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 1.000,00 kn; sudsku pristojbu tužbe u
iznosu od 864,00 kn i sudsku pristojbu presude u iznosu od 1.000,00 kn, što ukupno
zbrojeno daje iznos od 6.864,00 kn, koliko je na ime naknade parničnog troška
priznato tužiteljici i toliko je tuženiku naloženo da joj plati.
U Splitu, 9. travnja 2021. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu
u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od
dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Z. z. tuženika