1                 Poslovni broj 11 P-327/2020-70

                  

REPUBLIKA HRVATSKA                                                  Poslovni broj 11 P-327/2020-70

              OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola             

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Puli-Pola, po sucu Ivi Kancijanić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz F., OIB …, kojega zastupa punomoćnik M. Č., odvjetnik u P., protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u P.-P., Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon  zaključene glavne javne rasprave 23. veljače 2021. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te punomoćnice tuženice L. D. S., više savjetnice specijalistice u Općinskom državnom odvjetništvu u P.-P., 9. travnja 2021. objavio je i

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj D. Š. iz F., vlasnik k.č.br. 985 upisane u zk.ul. 1068 k.o. F., označene kao oranica, pa se nalaže tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, zastupanoj po ODO P., Građansko upravni odjel, da mu to pravo prizna te omogući upis tog prava u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli.

Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak, sve u roku 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

              II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 14.750,00 kuna u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.250,00 kuna kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1.                Tužitelj je 21. siječnja 2013. podnio tužbu protiv Republike Hrvatske i N. D. radi utvrđenja prava vlasništva na temelju dosjelosti na k.č.br. 985 upisanoj u zk.ul. 1068 k.o. F.

 

1.1.     U tužbi navodi da su njegovi prednici i on sam u posjedu predmetne nekretnine još od 1952. Nekretnina u naravi predstavlja oranicu, maslinik i vinograd te je bila u vlasništvu vodnjanskog iseljenika u Italiju pok. G. (J.) D. od pok. D. (N.). G. D. je 1952., s obzirom na okolnosti koje su vladale u to vrijeme, odlučio iseliti u Italiju kojom prilikom je predmetnu česticu prodao tužiteljevom tastu pok. M. R. iz F. To je učinio usmenom pogodom, tada uobičajenom praksom, i uveo ga u posjed. Na temelju takvog ugovora o kupoprodaji zemljišta tužiteljev tast pok. M. R. koristio je i obrađivao predmetnu zemlju sve do 1985. kada to više nije mogao zbog zdravstvenih razloga, a tužitelj je to nastavio činiti od 1985. do podnošenja tužbe te nije imao razloga posumnjati da bilo tko polaže veća prava na tu nekretninu od njega samoga. Tužitelj ističe da je putem svojeg pravnog prednika, a potom i osobno na zakonit način ušao u posjed predmetne nekretnine, da ima titulus stjecanja nekretnine (prodaja predniku usmenom pogodbom) i modus stjecanja nekretnine (uvođenje u posjed), o čemu da svjedoči činjenica da ga nitko nikada pa ni danas ne ometa u izvršavanju vlasničkih prava na navedenoj čestici. Uz tu činjenicu i bez obzira na upis u zemljišnoj knjizi, tužitelj nije imao razloga sumnjati da itko polaže veća prava od njega samog na predmetnoj nekretnini. Tužitelj navodi da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici nekretnine upisani Republika Hrvatska u 53/60 dijela i N. D. u 7/60 dijela. Republika Hrvatska se kao suvlasnica upisala 1956. na temelju članka 2. točka 2.b Sporazuma između FNRJ i Italije od 18. prosinca 1954. po prijedlogu Ureda za zaštitu jugoslavenske imovine u inozemstvu broj 2593 od 5. srpnja 1956., ali tužitelj ističe da osim formalno zabilježene u vlasničkom listu  ne postoji stvarna zapreka promjene vlasničkog statusa na predmetnoj nekretnini.

 

1.2.     S obzirom na činjenicu da je u kvalificiranom posjedu predmetne nekretnine kroz zakonom potrebno vrijeme za stjecanje vlasništva dosjelošću, tužitelj je predložio donijeti presudu kojom će se utvrditi vlasnikom k.č.br. 985, upisane u zk.u. 1068 k.o. F., uz nalog tuženicima da mu izdaju tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva, koju će u protivnom zamijeniti presuda.

 

2.               Za trajanja ove parnice Republika Hrvatska uknjižena je kao suvlasnica suvlasničkog dijela N. D. pa je podneskom od 3. prosinca 2015. tužitelj povukao tužbu u odnosu na N. D., posljedično čemu je doneseno rješenje o povlačenju tužbe, dok je u odnosu na Republiku Hrvatsku tužitelj precizirao tužbeni zahtjev zahtijevajući da se utvrdi vlasnikom predmetne nekretnine što mu je tužena Republika Hrvatska dužna priznati te omogućiti upis tog prava u zemljišne knjige.

 

3.                Tuženica se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

 

3.1.      Ističe prigovor zastare, jer se tužiteljev zahtjev za utvrđenje prava vlasništva sporne nekretnine i za izdavanje tabularne isprave temelji na usmenoj pogodbi - ugovoru koji je njegov pravni prednik sklopio 1952. Navodi da se u slučaju stjecanja prava vlasništva na temelju pravnog posla radi o parnici za ispunjenje ugovora, dakle o obveznopravnoj tužbi jer je predmet spora zahtjev za izdavanje tabularne isprave, a ne o vlasničkoj tužbi jer se vlasništvo nekretnina stječe upisom u zemljišne knjige, a pravni posao je samo osnova za stjecanje prava vlasništva. Ugovor o kupoprodaji je samo osnova za stjecanje prava vlasništva, jer se i prema tada važećim pravnim pravilima paragrafa 431., 436. i 441. OGZ-a vlasništvo nekretnina stjecalo upisom u zemljišne knjige, a do danas je to pravilo ostalo nepromijenjeno. Budući da je prema tvrdnji tužitelja obveznopravni odnos kupoprodaje nastao 1952., za odlučivanje o zastari mjerodavne su odredbe ranije važećeg Zakona o zastari potraživanja (Službeni list FNRJ broj 40/53. i 57/54.), koji se prema odredbi članka 41. tog zakona primjenjuje u cjelini za sva potraživanja, bez obzira kad su nastala (retroaktivno), izuzev potraživanja čija je zastara utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom donesenom do stupanja na snagu tog zakona (rujan 1953.). Odredbom članka 14. navedenog Zakona propisano je da potraživanje zastarijeva za 10 godina ako nije zakonom određen neki drugi rok zastare. S obzirom na vrijeme nastanka obveznopravnog odnosa, tuženica smatra da je u konkretnom slučaju nastupila zastara.

 

3.2.     Tuženica ističe da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 159. i 160. ZVDSP-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, jer još nije proteklo vrijeme potrebno za dosjelost, dok za dosjedanje temeljem pravnih pravila OGZ-a za razdoblje prije 1941. nema činjenične niti pravne osnove, jer iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da je pravni prednik tužitelja stupio u posjed 1952.

 

3.3.     Tuženica osporava i aktivnu legitimaciju tužitelja te predlaže da sud pozove tužitelja na dostavu dokaza o pravnom sljedništvu iza pok. M. R.

 

3.4.     Ističe i da treba utvrditi predstavlja li suvlasnički dio N. D. optantsku imovinu.

 

4.                U tijeku postupka pročitan je povijesni zemljišnoknjižni izvadak, izvadak iz posjedovnog lista od 16. prosinca 2002., posjedovni list broj 806 od 9. ožujka 2006., rodni list za N. L. D., dopisi MUP-a PU istarske od 26. travnja 2013. i 20. kolovoza 2020., dopisi Ureda državne uprave u Istarskoj županiji od 11. studenoga 2014. i  15. lipnja 2015., Nalog Državnog sekretarijata za poslove finansija, Ureda za zaštitu jugoslavenske imovine u inostranstvu broj 12343 od 17. studenoga 1958. koji se nalazi u zbirci isprava Zemljišnoknjižnog odjela Pula-Pola pod brojem Z-383/59, osobni list za N. B., rješenje ovog suda poslovni broj Z-6728/15 od 6. srpnja 2015., rješenje Ureda državne uprave u Istarskoj županiji od 6. svibnja 2015., e-izvadak, izvršen je uvid u ispravu koja se u zbirci isprava nalazi pod brojem Z-592/42, izveden je dokaz uviđajem i mjerničnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Veting d.o.o., saslušani su svjedoci V. P., M. G., I. R., A. O., Ž. C. i Z. Š. te tužitelj kao parnična stranka.

 

5.                Tužbeni zahtjev nije osnovan.

             

6.                Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na k.č.br. 985 koja je upisana u zk.ul. 1068 k.o. F., označenoj kao oranica, te zahtjev za priznanje vlasništva i omogućavanje upisa tog prava u zemljišnim knjigama.

 

7.                Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je zajedno sa svojim prednikom pok. tastom M. R. u neprekinutom i nesmetanom posjedu predmetne zemljišne čestice od 1952., koje godine je pok. M. R. kupio tu zemljišnu česticu od vodnjanskog iseljenika u Italiju pok. G. (J.) D. od pok. D. (N.).

 

8.                Među strankama je sporna činjenica sklapanja kupoprodajnog ugovora, ispunjenje zakonskih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću te osnovanost prigovora zastare.

 

9.               Presudom ovog suda poslovni broj P-81/13-50 od 28. listopada 2016. odbijen je tužbeni zahtjev sa zaključkom prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao aktivnu legitimaciju odnosno da se tužitelj ne može smatrati singularnim pravnim slijednikom pok. M. R. glede prava vlasništva predmetne nekretnine, jer da iz izvedenih dokaza ni navoda u tužbi nije utvrđeno da bi se radilo o singularnom pravnom sljedništvu u smislu prijenosa prava vlasništva (darovanju) već da se radilo samo o davanju nekretnine na uporabu (korištenje) što ne predstavlja pravni osnov za stjecanje prava vlasništva.

 

10.           Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 9 Gž-74/17-2 od 11. ožujka 2020. ukinuta je predmetna presuda i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje s uputom da se u ponovljenom postupku utvrde činjenice vezano za trajanje posjeda tužitelja i njegovih prednika, kvalitetu tog posjeda te fizičke granice posjeda, a da valja razmotriti i činjenicu da se prema dokumentaciji u spisu radilo o nekretnini u vlasništvu talijanskih optanata.

 

11.           Uviđajem koji je održan 16. ožujka 2016. i mjerničnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku T. V. utvrđeno je da je predmetna k.č.br. 985 k.o. F. upisana u posjedovni list broj 807 kao oranica, vinograd i maslinik ukupne površine 5870 m2. Prema kopiji katastarskog plana parcela je oblika trapeza. Vodi se pod posjedovnim nazivom Ajel. U naravi predstavlja s istočne strane četiri reda starog maslinika, jugozapadni dio je obrađena oranica (zasijana žitom), a sjeverozapadni dio je šikara.

 

Dopunom vještačenja sudski vještak je izradio skicu na kojoj je posebno prikazao dio parcele koji predstavlja maslinik, dio koji je oranica i dio koji je šikara. Dio parcele koji je maslinik površine je 2300 m2, oranica je površine 1500 m2, dok je šikara površine 2070 m2.

 

12.            Iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka – preslike zemljišne knjige utvrđeno je da je predmetna nekretnina od 1942. (Z-592/42) bila uknjižena kao suvlasništvo G. D. pok. D. u 22/60 dijela, N. B. pok. P. udovice D. D. u 17/60 dijela, B. D. pok. D. udane za L. M. u 7/60 dijela, M. D. pok. D. udane za B. M. u 7/60 dijela i N. D. pok. D. u 7/60 dijela. Po prijedlogu od 10. srpnja 1956. pod brojem Z-1147/56 je na temelju članka 2. točka 2.b Sporazuma između FNRJ i Italije od 18. prosinca 1954. i prijedloga Ureda za zaštitu jugoslavenske imovine u inozemstvu broj 2393 od 5. srpnja 1956. uknjižena zabrana otuđenja i promjene vlasničkog statusa. Godine 1959. pod brojem Z-383/59 suvlasnički dio G. D., N. B., B. D. i M. D. je na temelju članka 2. točke 2. Sporazuma od 18. prosinca 1954. uknjižen kao općenarodna imovina u 53/60 dijela.

 

13.           Prema izvacima iz posjedovnog lista od 16. prosinca 2002. i 9. ožujka 2006., koje je uz tužbu dostavio tužitelj, kao posjednik nekretnine bio je upisan J. D. pok. N., što je hrvatski prijevod imena G. D. pok. D.

 

14.           Iz očitovanja MUP-a PU istarske od 20. kolovoza 2020. utvrđeno je da je G. D. talijanski državljanin po opciji MUP-a NR Hrvatske broj 28543-IV 1948. od 30. lipnja 1948.

 

15.           Za N. D. udanu B. je u tijeku postupka utvrđeno da je rođena 12. rujna 1919. te je, kako proizlazi iz dopisa MUP-a PU istarske od 26. travnja 2013., talijanska državljanka po opciji uvaženoj rješenjem o opciji MUP-a NR Hrvatske broj 32923-IV-48 od 8. listopada 1948.

 

16.           Iz očitovanja Ureda državne uprave u Istarskoj županiji od 15. lipnja 2015. utvrđeno je da rješenje o optantskoj imovini G. D. nije nikad doneseno niti je vođen postupak kod tog tijela. Prema tome očitovanju i zemljišnoknjižnom izvatku, suvlasnički dio G. D., N. B., B. D. i M. D. od 53/60 dijela nekretnine upisan je kao društveno vlasništvo na temelju naloga Državnog sekretarijata za poslove finansija FNRJ, Ureda za zaštitu jugoslavenske imovine u inostranstvu broj 12343 od 17. studenoga 1958. koji se nalazi u zbirci isprava pod brojem Z-383/59. Predmet zahtjeva bio je prijenos slobodne nepokretne talijanske imovine u vlasništvo FNRJ. Nalogom je utvrđeno da je na temelju paragrafa 2. članka 2. Sporazuma između FNRJ i Italije o definitivnom reguliranju uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koje proistječu iz Ugovora o miru i sukcesivnih sporazuma potpisanog u Beogradu 18. prosinca 1954. predmetna imovina talijanskih optanata prešla definitivno u vlasništvo države kao općenarodna imovina. U nalogu se nadalje navodi da se po Sporazumu dosadašnji nositelji prava smatraju potpuno isplaćenima od strane FNRJ i to za punu vrijednost dobara s time da će im naknadu isplatiti Republika Italija.

 

17.           Nakon provođenja tog naloga N. D. i dalje je ostala uknjižena kao suvlasnica u 7/60 dijela predmetne nekretnine. Za taj suvlasnički dio je u tijeku ovog postupka Ured državne uprave u Istarskoj županiji donio rješenje od 6. svibnja 2015. kojim je utvrđeno da je dana 18. prosinca 1954. na temelju članka 1. Sporazuma između FNRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965. o primjeni sporazuma od 18. prosinca 1954., koji je preuzet u Republici Hrvatskoj na temelju članka 33. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora („Narodne novine“ broj 53/91. i 73/91.) nekretnina k.č.br. 985 k.o. Fažana u 7/60 dijela kao imovina optanta prešla u društveno vlasništvo, sada s pravom vlasništva Republike Hrvatske. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da se predmetna nekretnina ne nalazi u popisu konačne liste A odnosno nije ostavljena u slobodno vlasništvo optanta.

 

18.           Rješenjem ovog suda poslovni broj Z-6728/15 od 6. srpnja 2015. je na temelju prethodno navedenog rješenja naložena uknjižba prava vlasništva na 7/60 dijela k.č.br. 985 oranica k.o. F., upisanom kao vlasništvo N. D., u korist Republike Hrvatske uz brisanje zabilježbe zabrane otuđenja i promjene vlasničkog statusa upisane ovosudnim Rješenjem Z-1147/56.

             

19.            Iz iskaza svjedoka V. P., rođenoga 1946., čija je majka sestra tužiteljeve punice utvrđeno je da je više puta odlazio na predmetnu parcelu s pok. M. R. i odvozio mu s te parcele drva. Tamo je odlazio od kada ima traktor kojega je kupio 1968. Pok. M. R. pričao je da je tu parcelu kupio 1951. od jednog Talijana kojemu je dao dio novca, a za ostatak da su se dogovorili da će naredni put sravniti račune. Nije mu poznato je li pok. M. R. u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu. Navedena parcela je u naravi maslinik s četiri reda maslina u jednom dijelu, a u drugom dijelu je obrađivana kao vrt. Sjeća se da mu je pok. M. R. pričao da je to bilo 1951. i da je od tada u posjedu, jer mu se te godine rodio sin. Pok. M. R. bio je u posjedu do svoje smrti. Kada je onemoćao, obrađivanje i brigu za te parcele prepustio je tužitelju, zetu. Svjedok se nije mogao izjasniti kada je pok. M. R. umro, no to nije bilo davno (iskaz od 15. rujna 2016.). Nije mu poznato da bi tužitelju ili njegovom pravnom predniku pok. M. R. netko nekada osporavao pravo posjeda niti vlasništva ove nekretnine. Zna da je prijašnji vlasnik bio neki Talijan iz Vodnjana, ne zna kako se zvao. Pok. M. R. mu je govorio da je tom Talijanu platio dio kupoprodajne cijene i da mu je Talijan rekao da će mu ostatak isplatiti kada se sljedeći put budu vidjeli odnosno kada se Talijan vrati. Svjedok je iskazao da je veliki dio optantske imovine u F. dan na obrađivanje zadruzi P. F. Međutim, s predmetnom nekretninom to nije bio slučaj, jer je njegov tetak dok je čuvao ovce sreo ovog Talijana koji mu je rekao da odlazi i da li zna nekoga tko bi uzeo te masline da ne propadnu pa se njegov tetak s njim dogovorio da to kupi i platio mu dio kupoprodajne cijene, a ostatak mu je prema njihovom dogovoru trebao isplatiti naknadno.

 

20.            Svjedokinja M. G., rođena 1935., je nećakinja pok. M. R. Iskazala je da je bila na predmetnoj parceli i da joj je poznato kako je pok. M. R. taj maslinik dao jedan Talijan koji je otišao odavde, a pok. Miho mu je nešto platio, ne zna da li sve. Pok. M. R. je u posjedu te nekretnine od 1952. i svjedokinja zna da je tamo radio masline. Ne zna je li obrađivao i kakav vrt, zna samo za masline. To je radio dok je mogao, a kada više nije mogao, parcelu su obrađivali tužitelj i njegova supruga. Misli da pok. M., a ni tužitelju i njegovoj supruzi nitko nije priječio pravo da tu nekretninu koriste.

 

21.            Svjedok I. R., sin pok. M. R., iskazao je da je njegov otac imao taj maslinik. Ne zna točno kako ga je stekao, ali još dok je bio dijete otac mu je pričao da mu je taj maslinik dao jedan Talijan. Njegov otac je obrađivao taj maslinik, tamo je imao i vinograd i svjedok mu je pomagao. Otac mu je to obrađivao dok je mogao, a kasnije je to počeo obrađivati njegov šogor. Ne zna kako je došlo do toga da njegov šogor to obrađuje, da li mu je svjedokov otac to prepustio, darovao, niti bilo što vezano za to. Ne zna je li njegov otac Talijanu za tu zemlju nešto platio. Dok je njegov otac to obrađivao, nitko mu nije priječio da to korist, niti to sad netko priječi njegovom šogoru. Nije mu poznato je li mu se otac uknjižio, on nikada nije „hodao po sudu“. Otac mu je umro 21. prosinca 2001.

 

22.            Iz iskaza svjedoka A. O., poznanika D. Š. rođenoga 1948., utvrđeno je da se predmetna zemlja nalazi na području od F. prema G., udaljena je od ceste nekih 700 metara. Poznato mu je da je tu zemlju obrađivao pok. M., jer je uvijek gravitirao prema tom području, s obzirom na to da živi na periferiji F., a u blizini te parcele držali su magarce. Pok. M. i njegovu suprugu poznavao je jer su radili u poljoprivrednoj zadruzi u F. Parcela koju je Miho obrađivao bila je maslinik, ne zna da je bilo nešto drugo izuzev maslinika. Parcela je s tri strane ograđena, a s četvrte nije. Da M. obrađuje parcelu počeo je zapažati možda kad je bio u dobi od 14 ili 15 godina, jer je tada već tamo čuvao magarce. Parcelu je obrađivao na način da je kosio maslinik te je brao masline. To je činio dok je mogao, dakle negdje do 1980.-ih ili 1990.-ih godina. Kasnije je parcelu pustio D. Š. i njegovoj ženi, oni su nastavili obrađivati taj maslinik. Ne zna da su obrađivali bilo što drugo osim maslinika, ne zna da su uz maslinik imali i oranicu. Ni s M. ni s D. nije razgovarao o tome na koji su način došli do te zemlje. Radi se o starom masliniku. Nikad nije čuo da je D. Š. ili ocu njegove supruge pok. M. netko osporavao pravo da to koriste. Magarce su čuvali u rasponu od nekih kilometar oko te parcele, jer su u to vrijeme okolne parcele bile zapuštene. Parcela je udaljena od F. oko kilometar i pol do dva. Posljednji put je na parceli bio 2021., kada je i dao iskaz. Vidio je da je do tog maslinika posađen krumpir. Ne sjeća se da je ranijih godina tamo bio posađen krumpir. Ranijih godina je tamo češće odlazio, sad je bio s D. Š. vidjeti parcelu. Magarce na tom području nije čuvao sigurno nekih 30 godina. I nakon toga odlazio je ponekad na to područje u berbu šparoga i puževa. U prosjeku je bar jednom godišnje prošao kraj te parcele. Ove godine mu je krumpir ostao u sjećanju, a je li bio ranije, ne zna.
23.            Iz iskaza svjedoka Ž. C., koji poznaje D. Š. kao mještanina F., utvrđeno je da je predmetna zemlja udaljena od F. nekih kilometar i pol do dva. U F. je doselio 1968. pa zaključuje da je prvi put na tome području bio negdje oko 1970. U prosjeku je na to područje odlazio možda sedam, osam puta godišnje, jer je tamo brao šparoge, trenirao je i lovačkog psa, a znao je otići i biciklom s društvom. Kada je tamo počeo odlaziti 1970.-ih godina u tome masliniku zaticao je sada pok. M. R., tasta tužitelja D. Š., koji je obrezivao masline, a znao je i kositi. Sjeća se da je bio već prilično star kada je još uvijek dolazio u taj maslinik. Umro je prije nekih 15 do 20 godina. Nakon što je on prestao obrađivati maslinik, viđao mu je tamo zeta D. Š. sa suprugom. I oni su to obrađivali, a viđao je i njihovu djecu. Osim što su obrađivali masline, posadili su i mlade masline, popunili su praznine između starih maslina, a nešto mladih posadili su i sa strane, možda tri do pet redova. Te mlade masline su posađene prije sedam, osam godina. Pored tog maslinika postoji i oranica, ne zna tko je koristi. Taj dio nije ograđen prema masliniku pa je moguće da ga koristi i D. Š. Pok. M. R. znao je biti po čitavoj toj parceli, dakle i na slobodnom dijelu pa je vjerojatno i to obrađivao. Taj dio je znao čistiti poljoprivrednim alatom i kositi. Parcela je s tri strane ograđena suhozidom, a sa zapadne strane nije ograđena. S M. R. nikad nije razgovarao o tome po kojoj osnovi obrađuje tu parcelu. Nikad nije čuo da netko osporava M. R. ili D. Š. vlasništvo te parcele.

 

24.            Svjedokinja Z. Š., tužiteljeva supruga, rođena 1949. iskazala je da od rođenja živi u F. Otac M. R. i majka A. vjenčali su se 1945. te su 1948. doselili u F. iz R. Zemlja koja je predmet spora nalazi se između G. i V. ceste, udaljena je od F. nekih kilometar i pol do dva. Na njoj se nalazi maslinik, oranica i jedan dio kojega ne obrađuju, ali nevjesta tamo ima namjeru posaditi lješnjake. Otac i majka govorili su joj da je otac 1951. ili 1952. platio tu parcelu nekom D. koji je odselio iz F. Nakon što ju je tužitelj ispravio i rekao: „V., ne F.“, svjedokinja je na upit suda rekla da ne zna je li taj D. odselio iz F. ili iz V., bila je dijete i nije slušala tatu. Otac je volio popiti pa nije brinuo oko tih stvari odnosno nije oko ničega brinuo. On je platio parcelu tom čovjeku koji je praktički pobjegao u Italiju. U to vrijeme su ljudi koji su se naseljavali u F. kupovali zemlju od ljudi koji su bježali u Italiju, tako su uostalom i njeni doselili u F. Otac joj nije govorio koliko je platio parcelu, a o pisanju ugovora otac nije vodio računa, a nisu imali ni vremena. Tata je po čitave dane radio u seljačkoj zadruzi na čuvanju ovaca, tako da nije imao vremena time se baviti. Otac je spominjao samo jednog D. Rekao joj je da je to kupio, da je taj čovjek došao kod njega, da mu je rekao da mu je sila za otići u Italiju i ponudio mu je da to kupi. Na upit suda je li možda otac govorio da mu je taj gospodin to samo ustupio na obrađivanje, odgovorila je da nije, govorio je da je to kupio. Taj D. nikada kasnije nije dolazio njenom ocu. Nije čula da je ta parcela imala više vlasnika. Koliko zna, otac se nije evidentirao u katastru kao posjednik te parcele. Nikada nikakav dokument poslije očeve smrti vezano za tu zemlju nisu našli. Zemlju su koristili njeni roditelji i oni kao djeca. Najprije su koristili maslinik, bila su četiri reda starih maslina koje su još uvijek tamo, a između redova maslina i unutar pojedinih redova maslina bila je posađena vinova loza. Do toga su koristili jednu parcelu na kojoj je sađen krumpir, grah, luk, grašak, koliko je njena majka mogla obrađivati. Bio je i treći dio koji je sada zapušten, a nekada su na njemu čuvali ovce iz zadruge. Na tom je području bilo dosta napuštene zemlje od strane Talijana koji su odselili i po čitavoj toj zemlji se čuvalo ovce. Maslinik je obrađivao njen otac. U zadruzi su imali traktore kojima su orali maslinik i oranicu, a oni su kopali. Otac je počeo obrađivati maslinik kad ga je kupio. Oranicu su također počeli obrađivati već u to vrijeme, neposredno nakon što je parcela kupljena. Maslinik nisu nikad prestali obrađivati, već su samo izvadili loze, jer su bile stare. Nakon tog su prestali orati maslinik, počeli su samo kositi, i dan danas se taj maslinik samo kosi. Na dijelu gdje je oranica također nikad nisu prestali obrađivati zemljište, nekad posadi krumpir i grašak, ponekad posije blitvu. Svake godine na tom dijelu bar nešto posade. Nije bilo razdoblja da na oranici nešto nisu sadili. Jedino treći dio gdje je bio pašnjak nisu obrađivali. Na dijelu gdje je bio pašnjak ovce su čuvali do 1965., do njene 16. godine. Tada su ovce prešle u V. zadrugu, a njen otac se zaposlio u V. P. Zadruga u kojoj je njen otac čuvao ovce u F. zvala se Seljačka zadruga F. Njen otac nikada ništa nije poduzimao da se upiše kao vlasnik ove parcele. Zemlju je obrađivao dok nije obolio 1984. ili 1985. Godine 1988. odstranili su mu bubreg pa je dolazio s njima na parcelu, ali je nije obrađivao. Umro je 2001., a majka joj je umrla 2013. Nakon očeve smrti tu parcelu nastavili su obrađivati njen suprug, ona i njihova djeca. Živjeli su s njenim roditeljima do 1981. u zajedničkom domaćinstvu, a tada su preselili u stan kojega su dobili u F. Nakon što je otac obolio, sve u vezi obrađivanja parcele preuzeli su njen suprug i ona te su obrađivali i maslinik i oranicu. Oranicu su obrađivali isključivo za vlastite potrebe. Angažirali su čovjeka koji bi im traktorom došao izorati parcelu, napraviti brazde i slično. Već sedam ili osam godina im tu oranicu ore M. H. Prije njega ju je orao pok. M. J. iz F. Umro je prije desetak godina. On im je tu oranicu orao od kad je prestala zadruga. Maslinik su kosili najprije ručno, kasnije su kupili kosilicu. Ako bi jače zarastao u travu, prošli bi ga malčerom. Za to su angažirali P. B. iz V. Nekad im je s malčerom znao uskočiti i A. P. iz F. Maslinik su počeli malčirati prije deset do 15 godina. Na dijelu gdje su bile ovce nisu malčirali, nekad bi taj dio sin znao malo očistiti. Na upit može li još netko potvrditi da je njen otac kupio tu parcelu, svjedokinja je navela da njen otac nije o tim stvarima brinuo. Drugi ljudi koji su bili pismeniji su si sve to sredili, kao npr. njen tetak, no njen otac je to stalno odlagao. Novac kojim je kupio tu parcelu od D. dobio je od oca jer je iselio iz kuće u R., kao svojevrsnu „dotu“ (miraz), to je ustvari bilo nasljedstvo, otac ga je isplatio u novcu umjesto u zemlji. Tim je novcem kupio samo ovu parcelu. Kuća u koju su se naselili njeni roditelji kupljena je kasnije, od države, na kredit, otplaćivala se mjesečno. Nikada ni sa čije strane nisu dobivali prigovore da to zemljište nije njihovo. Njen suprug je njenom ocu godinama davao inzulin, svako jutro prije posla, jer se otac nije usudio to sam raditi, a suprug joj je bio medicinski tehničar. Shvatila je da je majka sugerirala ocu neka njenom suprugu daruje tu parcelu kada već ionako više godina oni to obrađuju, a nema mu na koji drugi način platiti. To je moglo biti negdje 1985. Zajedno s ocem obrađivali su tu parcelu još dok ju je on obrađivao, a nastavili su čim je on prestao. Nikad nisu prestali obrađivati. Mlade masline posadili su na susjednoj parceli koja je bila zapuštena pa su je uzeli u zakup od države prije 12 do 13 godina.

 

25.            Tužitelj je u svome iskazu naveo da, koliko je njemu poznato, njegov tast bio je u posjedu ove nekretnine od 1951. ili 1952. On se poznavao s G. D. koji je bio Talijan te koji je u to doba došao iz logora u Njemačkoj i ponudio je njegovom tastu želi li obrađivati to zemljište. Njegov tast mu je nešto za taj dio platio, i G. D. mu je rekao da to slobodno obrađuje i da ga nitko ništa neće pitati, jer je to D. zemljište. Na upit je li D. namjera bila da zemljište proda njegovom tastu ili samo da mu ga da na obrađivanje, tužitelj je odgovorio kako je u to vrijeme sve bilo na riječ i kako je D. rekao njegovom tastu da to može obrađivati i da ga nitko neće dirati jer je to D. vlasništvo. Tako je njegov tast počeo obrađivati, imao je tamo masline i između maslina je imao loze, te je obrađivao dok je mogao. Jedan dio parcele obrađivao je kao njivu koja je vezana za taj maslinik. Dio koji je zarastao nije se obrađivao, jer je sami kamen u kupinama i tu se nema što raditi. Kada tast više nije mogao prepustio je njemu da to radi. Tast mu je govorio da je on Talijanu platio, a drugo ga u to vrijeme nije zanimalo, jer tada nije bio zainteresiran ni za obrađivanje zemlje. Tast mu se nije uknjižio u zemljišne knjige kao vlasnik, jer je to sve bilo na riječ, jer su na riječ tu zemlju i dobili. Ništa mu nije poznato o ostalim uknjiženim vlasnicima. Tužitelj je u vezi sa svojom suprugom od 1968. Od tada na dalje njegovom tastu, a ni njemu, nitko nije osporavao pravo da koristi tu zemlju. Tast mu je govorio da je njemu to taj Talijan dao i da mu je on to platio.

 

U dopuni iskaza, nakon ukidbenog rješenja, tužitelj je iskazao da se u listopadu 1969. vjenčao i doselio u F. Od tada do 1981. živjeli su u zajedničkom domaćinstvu s roditeljima njegove supruge pa su tako i zajednički obrađivali predmetnu parcelu gdje su masline. Nakon toga su supruga i on preselili u stan, ali koliko je mogao nastavio je obrađivati tu parcelu, što se nastavilo sve do danas. Godine 1985. mu je tast pok. M. R. rekao da mu on daruje tu parcelu, jer da je on više ne može obrađivati pa da on s time nastavi. Na  parceli je bio maslinik. Prvi put je tamo bio negdje 1970. ili 1971. kada su između maslina i unutar redova maslina bile posađene vinove loze. Postojao je i jedan dio koji je oranica te treći dio koji se ne može obrađivati jer je to  sam kamen, nema ni 10 cm zemlje. Taj dio su čistili sve do unazad tri godine od kada zbog zdravstvenih razloga više to ne može raditi. Što se tiče dijela gdje je oranica, potvrdio je navode supruge, dolazili su orati još dvojica ili trojica, Z. iz V. te jedan gospodin iz P. kojeg su nadimkom zvali C. Obojica su preminuli. Na tom području teško se može uzgajati bilo koja kultura, jer tamo ima puno divljih svinja. Na oranici su uvijek uzgajali nešto sitno, koliko im je trebalo za domaćinstvo, malo graha, graška, luka i slično. Treći, sada donekle zapušteni dio je čistio još njegov tast, a nastavio je i on dok je mogao. Taj se dio ne može orati jer je izrazito kamenit, to je sam kamen. Parcela koja je predmet spora ograđena je s tri strane u cjelini, a prema zapadu samo polovično, dio gdje je oranica nije ograđen. Mlade masline su posađene na drugoj parceli, na istočnoj strani u odnosu na stare masline. Na upit je li mu tast M. R. nekad govorio kako je on ušao u posjed te parcele, odgovorio je da mu je jednom rekao: „Ja san to platija čoviku, to je moje, nikad te nidan neće niš pitat vezano za to“. Taj gospodin je odselio u Italiju, nikad kasnije nije dolazio ništa pitati vezano za tu parcelu. Nisu našli nikakav papir da se tast evidentirao kao posjednik. Za susjednu parcelu na kojoj je posadio mlade masline ima Ugovor o zakupu s Općinom. Kada je spominjao da mu je tast tu parcelu dao, htio jer reći da mu je to darovao, odnosno poklonio. Tast mu je rekao da je on tu parcelu kupio i platio. Tast je bio u posjedu od 1951. ili 1952. Na upit zašto u svom prvom iskazu nije spomenuo da je njegov tast tu parcelu kupio, već je spominjao da mu je D. dao da je obrađuje, svjedok je odgovorio da je njegov tast, kako mu je rekao, parcelu platio pa smatra da ju je time i kupio. 

 

26.           Iz izvedenih dokaza neprijeporno proizlazi da predmetna nekretnina predstavlja optantsku imovinu. Po završetku Drugog svjetskog rata, a nakon potpisa Ugovora o miru između Jugoslavije i Italije (Službeni list FNRJ broj 74/47.) počelo je masovno iseljavanje s područja nad kojima je uspostavljen suverenitet Jugoslavije pa tako i iz područja F. gdje se nalazi predmetna nekretnina i obližnjeg, pet kilometara udaljenog V. gdje su živjeli vlasnici. Ta iseljavanja odvijala su se i putem „opcija“ na način da je optantima dana mogućnost da mogu birati između dva državljanstva pa su se mnogi stanovnici u konačnici opredijelili zadržati talijansko državljanstvo. Optanti su talijanski državljani s područja pripojenog FNRJ po Ugovoru o miru s Italijom, koji su na osnovu opcije u smislu članka 19. točke 2. Ugovora o miru s Italijom, zadržali talijansko državljanstvo odnosno kojima je opcija za talijansko državljanstvo odobrena od strane Republičkog organa nadležnog za unutarnje poslove bez obzira na to kada je ona odobrena. Optantsku imovinu predstavlja imovina koja je na dan 15. rujna 1947. godine (kada je stupio na snagu Ugovor o miru s Italijom) bila u vlasništvu optanata, kao i imovina na koju optant polaže pravo na temelju nasljeđivanja od ostavitelja umrlog prije 15. rujna 1947. bez obzira je li proveden ostavinski postupak. Ugovorom o miru s Italijom zaključeno je da imovina koja se nalazi na pripojenom području osobe koja je optirala za talijansko državljanstvo i preselila u Italiju ostaje u njezinom vlasništvu, s time da je može prodati pod istim uvjetima kao i državljani države slijednice. Oni su time s nekretninama mogli neograničeno raspolagati sve do 23. prosinca 1950., odnosno do Jugoslavensko-talijanskog sporazuma u Rimu, kada je dogovoreno da se Jugoslavenska vlada obvezuje otkupiti svu optantsku imovinu koju njezini vlasnici, sada državljani Republike Italije žele prodati. Svi optanti koji su dali izjavu da svoju imovinu žele prodati, nisu više nakon toga mogli mijenjati pravni status te imovine.

 

Nekretnine optanata na pripojenom području koji su dali izjavu da svoju imovinu žele prodati Jugoslaviji (dischiarazione di vendita) prešle su u društveno vlasništvo na temelju članka 2. Sporazuma između FNRJ i Republike Italije o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koje proistječu iz Ugovora o miru i sukcesivnih sporazuma od 18. prosinca 1954. (Službeni list FNRJ, Dodatak broj 2 od 1. veljače 1956.). Istovremeno, imovina optanata koji u smislu Sporazuma iz 1950. nisu dali izjavu da imovinu žele prodati bivšoj Jugoslaviji – tzv. slobodna optantska imovina je na temelju članka 2. toč. 2. b) Sporazuma iz 1954. bila obuhvaćena privremenom mjerom zabrane raspolaganja odnosno blokirana (tj. više nije bilo dozvoljeno mijenjati pravni status te imovine). Nakon sklapanja spomenutog Sporazuma općinska tijela bila su dužna poduzeti mjere za upis zabrane raspolaganja tom imovinom u zemljišnim knjigama. Tim je Sporazumom istovremeno zaključeno da će se pitanje takozvane slobodne optantske imovine definitivno riješiti kasnijim Sporazumom između dviju vlada.

 

Status slobodne optantske imovine riješen je  Sporazumom između SFRJ i Republike Italije o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. godine od 3. srpnja 1965. (Službeni list SFRJ, MU, broj 8/65.), kojim je definitivno otkupljena i prešla je u društveno vlasništvo sva tzv. slobodna optantska imovina na području pripojenom po Ugovoru o miru s Italijom, a koja je bila blokirana na temelju članka 2. točka 2. b) Sporazuma iz 1954. s danom zaključenja Sporazuma iz 1954., osim 500 dobara navedenih u Prilogu A Sporazuma od 3. srpnja 1965. godine (tzv. Lista „A”), koje nekretnine ostaju u vlasništvu optanata u okviru jugoslavenskog zakonodavstva. Člankom 3. jugoslavenska vlada obvezala se platiti talijanskoj vladi novčanu naknadu da Republika Italija tim sredstvima obešteti prijašnje vlasnike.

 

Dodatkom Sporazuma između Jugoslavije i Italije od 3. srpnja 1965. (Dodatak br. XI. Službenog lista SFRJ od 7. studenoga 1976.) te su dvije države konačno uredile uzajamne odnose glede optantske imovine tako što je ta imovina prešla u društveno vlasništvo, uz obvezu SFRJ da plati ugovorenu naknadu Republici Italiji, a da Republika Italija tim sredstvima obešteti prijašnje vlasnike. Osimskim sporazumima iz 1975. definiran je iznos naknade i način njezine otplate.

 

Protokolom između SFRJ i Republike Italije od 18. veljače 1983., o definiranju liste ,,A” kao Aneksa Sporazuma između Jugoslavije i Italije o reguliranju neriješenih slučajeva opcije za talijansko državljanstvo, utvrđena je i zaključena lista od 500 optantskih dobara koja su ostavljena u vlasništvo optanata.

 

27.           Prema članku 3. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 31/91.) međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila bivša SFRJ primjenjuju se i u Republici Hrvatskoj. Odredbom članka 33. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora („Narodne novine“ broj 28/96.) propisano je da je odredba točke 3. Odluke preuzeta u istom kontekstu pa su slijedom navedenog međudržavni ugovori i sporazumi koje je sklopila ili im pristupila bivša SFRJ, u čijem je sastavu bila i RH, obvezujući za Republiku Hrvatsku. Ugovor o miru s Republikom Italijom i zaključeni Sporazumi potvrđeni su u skladu s Ustavom i objavljeni. Oni se primjenjuju i dalje i po pravnoj su snazi iznad zakona.

 

28.            Dosjelost prava vlasništva, kao institut na kojega se poziva tužitelj, je stjecanje tog prava neprekidnim izvršavanjem njegovog sadržaja kroz zakonom određeno vrijeme. Dosjelost pretvara faktičnu vlast u pravnu, posjed u subjektivno pravo. Posjednik izvorno-originarno, na temelju zakona, stječe ono što je do tada posjedovao kroz zakonom propisano vrijeme.

 

29.            Prema članku 388. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst, dalje: ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, a prema stavku 3. istoga članka rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni tim zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu nastavljaju teći u skladu s odredbom stavka 2., ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen tim zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu.

 

30.            Do 1. rujna 1980. primjenjivala su se pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila  donesenih prije 6. travnja 1941. OGZ je za dosjelost zahtijevao pošteni posjed i rok posjedovanja od 30 godina (prema paragrafu 1468.), a za nekretnine posebnih kategorija vlasnika (države, crkve, općina) 40 godina (prema paragrafu 1472.). Prema članku 28. stavku 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80., 36/90.) savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar (redovnom) dosjelošću protekom deset godina, a (samo) savjesni posjednik (izvanrednom dosjelošću) protekom dvadeset godina. Dana 1. siječnja 1997. stupio je na snagu ZVDSP. Člankom 159. toga Zakona kao temeljne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predviđene su – samostalan  posjed određene kakvoće i vrijeme dosjelosti određeno zakonom. U slučaju redovite dosjelosti, dakle one koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od deset godina, dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi dvadeset godina. Prema članku 159. stavku 4. ZVDSP-a, kada se radi o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave, ti su rokovi dvostruko duži pa za redovitu dosjelost rok iznosi dvadeset, a za izvanrednu četrdeset godina.

 

31.            Člankom 388. stavkom 4. ZVDSP-a propisano je da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. godine. Međutim, odredbu članka 388. stavka 4. ZVDSP-a valja tumačiti u duhu pravomoćne presude Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04 od 11. lipnja 2009. U toj presudi je upravo u odnosu na ovu odredbu utvrđena povreda prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prema kojemu svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Člankom 29. ZOVO-a bilo je propisano da se na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću. Ta odredba je stavljena izvan snage člankom 3. Zakona o preuzimanju ZOVO-a („Narodne novine“ broj 53/91.) pa se od 8. listopada 1991. na stvarima u društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva dosjelošću odnosno moglo je početi teći vrijeme dosjedanja. Međutim, 1. siječnja 1997. stupio je na snagu ZVDSP koji je u članku 388. stavku 4. propisivao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dakle, 1. siječnja 1997. ostvarena je zakonska mogućnost da se posjednicima čija kvaliteta posjeda im je omogućavala stjecanje prava vlasništva dosjelošću, vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. uračuna u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Dana 14. prosinca 1999. objavljena je Odluka Ustavnog suda RH broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“ broj 137/99.) kojom je ukinuta odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP-a („Narodne novine“ broj 91/96). Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 114/01.) koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. dodan je stavak 4. članka 388. koji glasi: „U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.“ Sukladno članku 53. stavku 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine“ broj 99/99. i 29/02.) ukinuti zakon i drugi propis odnosno njihove ukinute odredbe, prestaju važiti danom objave Odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok. Prema tome je ukinuta odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP-a („Narodne novine“ broj 91/96.) prestala važiti danom objave Odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, 14. prosinca 1999. Od 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. bila je na snazi odredba koja je omogućavala uračunavanje u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina i vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Europski sud za ljudska prava je u presudi Trgo protiv Hrvatske, ocjenjujući razmjernost miješanja, pošao od činjenice da država u konkretnom slučaju uživa tzv. „široku slobodu procjene“ (tranzicija iz socijalizma u demokraciju); da su domaći sudovi zauzeli stav da sama činjenica važenja članka 388. stavka 4. ZVDSP-a iz 1996. u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. nije dovoljna da se da prednost posjednicima imovine u društvenom vlasništvu pred pravima i interesima trećih osoba na takvoj imovini te da bi suprotan stav značio da neustavna odredba proizvodi posljedice i nakon što je ukinuta; da u konkretnom slučaju ne postoji indikacija da bi bilo tko drugi (odnosno treći) osim same države stekao neka prava nad spornim nekretninama za vrijeme socijalizma, niti da je neka treća osoba (osim podnositelja) zahtijevala neka prava na toj zemlji te da stoga u konkretnom slučaju ne postoje razlozi koji su naveli Ustavni sud da ukine članak 388. stavak 4. ZVDSP-a iz 1996. Europski sud zaključuje da u takvim okolnostima tužitelj koji se oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije bilo ukinuto i u odsutnosti štetnih posljedica na prava trećih osoba ne bi smio snositi posljedice neustavnog propisa koji je posljedica greške same države koja je takav propis i donijela već, upravo suprotno, vlasništvo imovine koju je tužitelj stekao dosjelošću je na temelju ukinute neustavne odredbe vraćeno državi koja je na taj način imala korist od vlastite greške. Pri tome sud podsjeća na pravno načelo prema kojemu rizik od bilo koje greške koju počini država mora snositi sama država te da pogreške ne smiju biti ispravljene na teret pojedinaca, posebno onda kada nema suprotstavljenih privatnih interesa. 

 

32.           Isto stajalište Europski sud za ljudska prava zastupao je u predmetima Radomilja i dr. protiv Hrvatske broj 37685/10 od 28. lipnja 2016. i Jakeljić protiv Hrvatske broj 22768/12 od 28. lipnja 2016., ali je Odlukom Velikog vijeća od 20. ožujka 2018. u tim predmetima presuđeno da nije došlo do povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Međutim, takva Odluka Velikog vijeća nije od utjecaja na zauzeta stajališta Europskog suda budući da je razlog donošenju Odluke samo u činjenici što je prvostupanjsko Vijeće djelovalo izvan opsega predmeta i utemeljilo svoje presude na činjenicama bitno različitim od onih na koje su se podnositelji zahtjeva pozivali.

 

33.            Po stavu ovoga suda stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzeto u pravomoćno dovršenom predmetu Trgo protiv Hrvatske primjenjivo je i u ovom predmetu radi sprječavanja povrede prava na mirno uživanje imovine iz članka 1. Protokola 1. EKLJP-a, koja predstavlja ratificirani međunarodni ugovor, odnosno propis po snazi jači od zakona, a primjenjivati Konvenciju znači primjenjivati i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, posebice onih presuda u odnosu na Hrvatsku koje ukazuju na opasnost od ponovne povrede ljudskih prava. U konkretnom slučaju je stajalište iz presude Trgo protiv Hrvatske primjenjivo jer se radi o nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu te koje su uknjižene kao vlasništvo Republike Hrvatske, jer se prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ne bi vrijeđala prava trećih osoba na tim nekretninama, budući da nije utvrđeno da bi se itko pozivao na postojanje takvih prava.

 

34.           Valja napomenuti da i Vrhovni sud Republike Hrvatske i dalje zastupa stajalište izraženo u presudi Trgo protiv Hrvatske pa se tako u rješenju poslovni broj Rev 4243/2019-2 od 3. ožujka 2020. pozvao na stajališta iznesena u revizijskim odlukama poslovni broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev-2771/2013 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/14 od 17. travnja 2018., u kojima je izraženo sljedeće shvaćanje: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

35.           Na temelju izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka i tužitelja utvrđeno je da je tužitelj osobno i putem svoga pravnog prednika pok. M. R. u posjedu dijela predmetne nekretnine koji po kulturi predstavlja maslinik od 1962., jer od tada sežu sjećanja svjedoka A. O., koji je na tom području čuvao magarce te je, po ocjeni suda nezainteresiran za ishod spora, a njegov je iskaz ocijenjen objektivnim i istinitim. Za ranije razdoblje izvjesnog dokaza o posjedu nema, jer je jedina svjedokinja koja je o tome iskazivala Z. Š., tužiteljeva supruga koja je objektivno zainteresirana za ishod ovog spora. Iz iskaza nijednoga od ostalih saslušanih svjedoka nije moguće zaključiti da bi imali saznanja o vršenju posjeda u ranijem razdoblju. Svjedok Ž. C. ima saznanja o vršenju posjeda tek od 1970. Ostali svjedoci na tu okolnost nisu niti posebni ispitivani, a na tužitelju je teret dokazivanja svih relevantnih činjenica za stjecanje vlasništva dosjelošću, ali iz zapisnika ne proizlazi da bi na tu okolnost svjedocima bila postavljana pitanja. Slijedom navedenoga, jedino na iskazu tužiteljeve supruge Z. Š. sud ne može temeljiti zaključak o tome da je izvršavanje posjeda započelo prije 1962.

 

36.           U postupku je utvrđeno da je posjed izvršavan na dijelu koji predstavlja maslinik, jer su ga obrađivali tužiteljev tast pok. M. R., a nakon njega tužitelj. Ovo utvrđenje proizlazi iz suglasnih iskaza svih saslušanih svjedoka, V. P., M. G., I. R., A. O., Ž. C. i Z. Š. Iskazima ovih svjedoka sud pridaje vjeru u dijelu koji se odnosi na izvršavanje posjeda maslinika, jer su iskazivali međusobno suglasno o činjenici posjedovanja maslinika, i to kako svjedoci koji nisu ni na koji način povezani s tužiteljevom obitelji (A. O., Ž. C.), tako i svjedoci koji su rodbinski povezani s tužiteljevom obitelji (V. P., M. G., I. R. i Z. Š.) te tužitelj. 

 

37.           Međutim, tužitelj nije dokazao da su on i njegov prednik do pokretanja ove parnice držali u posjedu i dio nekretnine koji predstavlja oranicu. Činjenicu da je dio nekretnine obrađivan kao vrt spomenuli su samo svjedok V. P., rodbinski povezan s tužiteljem i tužiteljeva supruga, svjedokinja Z. Š.. Pritom svjedok V. P. nije dao nikakve detaljnije podatke o tome što se u tome vrtu sadilo, na kojoj površini i od kada, a valja napomenuti da dio parcele koji je pod oranicom ima nezanemarivu površinu od 1500 m2. Svjedokinja M. G., inače također rodbinski povezana s tužiteljevom obitelji, iskazala je da nema saznanja da bi se dio parcele obrađivao kao vrt već da zna samo za masline, a i svjedok A. O. iskazao je da ne zna da bi ranije tamo bilo nešto drugo izuzev maslinika, a posađeni krumpir da je zamijetio tek 2021. kada je otišao s tužiteljem razgledati parcelu. Svjedok Ž. C. je tek na poticaj potpitanjem iskazao da je pok. M. R. znao viđati i na dijelu gdje se nalazi oranica pa da je to vjerojatno on obrađivao, ali nije iskazivao o tome da bi vidio da je na tome dijelu nešto bilo posađeno nit da je to sadio tužitelj ili njegov prednik pok. M. R. Sud nalazi posebno indikativnim da ni sin pok. M. R. svjedok I. R. nije spomenuo da bi na toj parceli njegov otac obrađivao oranicu odnosno vrt. Detaljnije podatke o načinu korištenja oranice u svom je iskazu dala tek svjedokinja Z. Š., koja je saslušana nakon ukidbenog rješenja Županijskog suda (u kome je dana izričita uputa da valja utvrditi opseg izvršavanja posjeda), a samo njen iskaz, s obzirom na blisku povezanost s tužiteljem kao suprugom, nedostatan je da bi se na njemu utemeljila odluka. S time u vezi značajno je da je i sam tužitelj naveo da parcela nije pogodna za oranicu, jer da tamo divlje svinje prave štetu pa, iako je iskazao da su tamo ipak sadili za potrebe domaćinstva, sud iskaze o korištenju parcele za potrebe oranice ne prihvaća odnosno ne nalazi utvrđenim da je posjed toga dijela zemljišta trajao dostatno vrijeme za stjecanje vlasništva dosjelošću. U postupku je utvrđena jedino činjenica da je posjed tog dijela nekretnina izvršavan za trajanja ove parnice (pokrenute 2013.), a činjenice koje su nastale nakon podnošenja tužbe nisu relevantne za odluku budući da su sve pretpostavke za stjecanje vlasništva morale biti ispunjene u času podnošenja tužbe.

 

38.           Tužitelj nije dokazao ni da su on i njegov prednik pok. M. R. izvršavali posjed na neobrađenom dijelu parcele koji predstavlja šikaru. U prvostupanjskom postupku prije ukidbenog rješenja nijedan od svjedoka nije spominjao ni jedan posjedovni čin u vezi s tim dijelom zemljišta, osim što je tužitelj iskazao da se to nije moglo obrađivati. Ni tužba, a ni podnesci koji su dostavljani prije ukidbenog rješenja ne sadrže nikakav činjenični navod s time u vezi, a ti činjenični navodi predstavljaju osnovu tužbe. Izvođenjem dokaza dokazuju se iznesene činjenične tvrdnje, ali se u pravilu ne postavljana nova činjenična osnova tužbe. Međutim, tek nakon ukidbenog rješenja svjedokinja Z. Š. prvi put spominje da je njen otac na tome dijelu čuvao zadrugarske ovce, a tužitelj navodi da je dok je mogao taj dio čistio. Iskazi svjedokinje Z. Š., objektivno zainteresirane za ishod spora, i tužitelja koji je čišćenje prvi put spomenuo u svome drugom iskazu, nakon ukidbenog rješenja Županijskog suda, ne pružaju dostatnu osnovu za zaključak da je tužitelj osobno i putem pravnog prednika pok. M. R. izvršavao posjed predmetnog dijela nekretnine, budući da nijedan drugi svjedok te činjenice nije spominjao.

 

39.           Tužitelj tvrdi da je on započeo s izvršavanjem posjeda 1985., koju činjenicu sud prihvaća, jer su svi svjedoci iskazivali da je pok. M. R. kada je onemoćao izvršavanje posjeda prepustio tužitelju. S obzirom na životnu dob pok. M. R., zdravstveno stanje odnosno činjenicu da mu je odstranjen bubreg o čemu je iskazivala svjedokinja Z. Š. i činjenicu da je preminuo 2001., prihvatljivo je da je tužitelj posjed maslinika preuzeo sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća.

 

40.           Tužitelj tvrdi da je posjed njegovog prednika pok. M. R. bio zakonit, jer ga je stekao na valjanom pravnom temelju - usmenom ugovoru o kupoprodaji sklopljenom 1951. s pok. G. D.

 

40.1.    Vrhovni sud Republike Hrvatske kroz svoju sudsku praksu stoji na stajalištu da je usmeni ugovor o prodaji koji je zaključen i izvršen prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima valjan temelj za stjecanje vlasništva, odnosno da se u primjeni pravnih pravila OGZ prije stupanja na snagu ZOVO vlasništvo nekretnina temeljem pravnog posla moglo steći i bez upisa u zemljišne knjige, ako je ugovor bio izvršen (tako Vrhovni sud RH Rev 291/2019 od 19. svibnja 2020.).

 

40.2.  Međutim, tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je taj ugovor o kupoprodaji bio sklopljen. Nijedan od saslušanih svjedoka (a saslušani su svi svjedoci čije je saslušanje tužitelj predložio) nije bio svjedok navodne kupoprodaje niti bi o toj kupoprodaji mogli imati saznanja s obzirom na životnu dob. Prednika pok. M. R., T., spominjali su svjedoci V. P. (nećak pok. M. R. rođen 1946.), M. G. (nećakinja pok. M. R. rođena 1935.), I. R. (sin pok. M. R. rođen 1951.), Z. Š. (kći pok. M. R. rođena 1949.) i tužitelj, koji je u F. došao tek 1968., pa o toj navodnoj kupoprodaji mogu imati samo posredna saznanja. Prema iskazima svjedoka, ta saznanja crpe od pok. M. R., izuzev M. G. koja ne spominje izvor tih saznanja.

 

Sud zamjećuje evidentnu razliku u načinu iskazivanja o ovoj okolnosti prije i nakon ukidbenog rješenja. Svjedok V. P., saslušan prije ukidbenog rješenja, iskazao je da mu je pok. M. R. govorio da je T. od kojega je kupio nekretninu platio dio kupoprodajne cijene, a ostatak da mu je trebao platiti naknadno. M. G. je također iskazala da je pok. M. R. za tu parcelu T. nešto platio, ali ne zna je li mu platio sve. Svjedok I. R., sin pok. M. R., je pak iskazao da ne zna je li njegov otac išta za tu zemlju platio T. Nakon ukidbenog rješenja saslušana je svjedokinja Z. Š. koja je navela da je njen otac tu zemlju platio novcem kojega je dobio na ime nasljedstva odnosno svojevrsnog miraza, o čemu pak tijekom postupka nisu predloženi nikakvi  drugi dokazi. Tužitelj u svome prvom iskazu, prije ukidbenog rješenja, uopće nije spominjao da bi njegov tast tu zemlju stekao kupoprodajom već da je njegov tast za taj dio nešto platio, a G. D. da mu je rekao da to slobodno obrađuje i da ga nitko neće ništa pitati, jer da je to D. zemljište. Tek u dopuni iskaza nakon ukidbenog rješenja tužitelj je spominjao navodnu kupoprodaju toga zemljišta. U ovim iskazima sud zamjećuje dosta nelogičnosti i kontradiktornosti radi čega ih u vezi s ovom okolnošću ne prihvaća kao istinite. Prije svega, nije logično da sin pok. M. R. i R. ne bi imao saznanja da je njegov otac tu zemlju kupio odnosno platio i to novcem kojega je dobio od nasljedstva, a da bi ta saznanja istovremeno imala njegova sestra, a tužiteljeva supruga Z. Š. Nadalje, dok svjedok V. P. spominje da je plaćen samo dio kupoprodajne cijene, iz iskaza svjedokinje Z. Š. proizlazi da je kupoprodajna cijena isplaćen u cijelosti. Iz tužiteljevog prvog iskaza nije bilo moguće nedvojbeno utvrditi da je bila riječ o kupoprodaji, kao što je uopće nije spomenuo sin pok. M. R. i R., koji bi o tome trebao imati saznanja. Sve ovo dovodi u pitanje istinitost iskaza svjedoka odnosno činjenicu da je pok. M. R. uopće bio u bilo kakvom odnosu glede predmetne nekretnine s pok. G. D., a posebice u odnosu kupoprodaje.

 

41.           Osim toga, iz zemljišne knjige proizlazi da je G. D. bio samo jedan od suvlasnika predmetne nekretnine pa on s prednikom tužitelja nije niti mogao sklopiti valjani kupoprodajni ugovor.

 

42.           Slijedom navedenoga, tužitelj nije dokazao da je posjed pok. M. R. bio zakonit odnosno da se temeljio na valjanom pravnom temelju - usmenom ugovoru o kupoprodaji, koji je u cijelosti izvršen.

 

43.           Iz izvedenih dokaza proizlazi zaključak da posjed tužiteljevog prednika pok. M. R. nije bio ni savjestan odnosno pošten, jer je on znao odnosno morao znati da mu ne pripada pravo na posjed. Iz iskaza tužitelja i njegove supruge, svjedokinje Z. Š. proizlazi da je G. D. napuštao tadašnju Jugoslaviju zbog preseljenja u Italiju i u žurbi tražio nekoga kome će dati zemlju da ne propadne te da se sve to događalo u žurbi. Tužiteljev tast pok. M. R. bio je prvi u nizu posjednika na čijem posjedu tužitelj temelji tužbeni zahtjev za stjecanje vlasništva dosjelošću na način da svome vremenu posjedovanja pribraja i njegovo vrijeme posjedovanja. Pok. M. R. taj posjed nije naslijedio već ga je stekao izvorno. Budući da tužitelj nije dokazao da bi postojao izravan kontakt tužiteljevog prednika pok. M. R. s ranijim upisanim posjednikom G. D. na  temelju kojega je pok. M. R. uspostavio posjed, što je detaljno obrazloženo pod točkom 40.2. ove odluke, logičnije je prihvatiti da je u okolnostima masovnog iseljavanja Talijana s područja V. i F. nakon Drugog svjetskog rata (o čemu svjedoče i iskazi svjedoka A. O. i Z. Š.) pok. M. R. samoinicijativno izvorno uspostavio posjed na napuštenoj zemlji pa se u takvim okolnostima, kao izvorni stjecatelj posjeda, ne može smatrati poštenim odnosno savjesnim posjednikom, jer je znao da mu ne pripada pravo na posjed. Nepošten (nesavjestan) posjed ne može biti temelj stjecanja vlasništva dosjelošću.

 

44.           Posjed tužitelja uspostavljen je tek 1985. Unatoč bliskom srodstvu s pok. M. R., za njegov se posjed može prihvatiti da je bio pošten, polazeći od zakonske predmnjeve o poštenju posjeda. Međutim, od stjecanja njegovog posjeda pa do 14. prosinca 1999. (koji je datum relevantan prema prethodno citiranom stavu Europskog suda za ljudska prava) nije istekao četrdesetogodišnji zakonski rok za stjecanje vlasništva na temelju izvanredne dosjelosti na nekretnini u vlasništvu države, a taj rok nije istekao ni od 8. listopada 1991. do podnošenja tužbe 21. siječnja 2013.

 

45.           Osim toga, budući da je tužitelj samoinicijativno uz tužbu dostavio posjedovni list od 16. prosinca 2002. u kome je kao posjednik upisa G. D., proizlazi da je bar tada znao odnosno morao znati da mu ne pripada pravo na posjed, što njegov posjed od tada čini nepoštenim.

 

46.           Slijedom navedenoga, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci.
     
47.            Tužitelj je izgubio parnicu pa je tuženici dužan naknaditi prouzročeni parnični trošak na temelju članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. 89/14., dalje: ZPP). Trošak zastupanja odmjeren je primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Odvjetnička tarifa).

 

48.           Tuženici je za sastavljanje odgovora na tužbu, prema u tužbi označenoj vrijednosti predmeta spora od 201.000,00 kuna, priznato 2.500,00 kuna, a za sastavljanje podneska od 23. srpanja 2020. 500,00 kuna umjesto zatraženih 2.500,00 kuna na temelju Tbr. 8. točka 3. Odvjetničke tarife. Za zastupanje na ročištima od 12. veljače 2014., 1. listopada 2015. i 9. listopada 2015. tuženici je priznato po 50% zatražene nagrade, odnosno po 1.250,00 kuna umjesto zatraženih 2.500,00 kuna po ročištu, jer se na ročištima nije posebno raspravljalo o glavnoj stvari, niti su se izvodili dokazi, već se uglavnom raspravljalo o procesnim pitanjima, odnosno ročišta su zaključivana donošenjem rješenja o dokazima koji će se izvoditi u daljnjem tijeku postupka. Za ročišta od 15. rujna 2016., 22. siječnja 2021. i 23. veljače 2021., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi, tuženici je priznato 2.500,00 kuna po ročištu. Za ročište za objavu presude od 28. listopada 2016. tuženici je priznato 500,00 kuna.

 

49.           Slijedom navedenoga, tuženici je za zastupanje priznato 14.750,00 kuna, dok je u preostalom iznosu od 6.250,00 kuna zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

 

U Puli 9. travnja 2021.

                                                                                                                              S u d a c

                                                                                                                        Iva Kancijanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka  presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

 

 

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženici po zakonskom zastupniku