1

Poslovni broj Gž R-644/2019-2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž R-644/2019-

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelj) HEP d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima M. R. i N. G. R., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva R. i partneri u Z., protiv tuženice-protutužiteljice (dalje: tuženica) B. L. iz Z.OIB.., zastupane po punomoćnici E.K. J., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja te o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1258/2016-39 od 25. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

             

I Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačava presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1258/2016-39 od 25. listopada 2019. i sudi:

 

Nalaže se tuženici da plati tužitelju iznos od 245.342,46 kn bruto sa zateznim kamatama tekućim od 25. svibnja 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje citirana presuda suda prvog stupnja u odnosu za zatraženu zateznu kamatu u tijeku od 1. travnja 2016. do 24. svibnja 2016.

 

r i j e š i o   j e

 

              I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1258/2016-39 od 25. listopada 2019. u točki I. izreke.

 

              II Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačava citirano rješenje suda prvog stupnja u odluci o naknadi parničnog troška u točki II. izreke i rješava:

 

              Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 12.053,00 kn u roku od 8 dana, dok se odbija preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška.

 

              Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju žalbeni trošak u iznosu od 7.410,00 kn u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 245.342,46 kn bruto sa zateznom kamatama od 1. travnja 2016. do isplate.

 

              Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke odbačena je protutužba s protutužbenim zahtjevom na isplatu iznosa od 122.053,34 kn sa zateznim kamatama po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci rješenja, dok je točkom II. izreke istog rješenja odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

              Protiv citirane presude te protiv rješenja u odluci o naknadi parničnog troška u točki II. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl.353. st.1. t.1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda i rješenje u pobijanom dijelu preinače na način da se tužbeni zahtjev prihvati te obveže tuženicu na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak.

 

              Tuženica žalbom pobija rješenje zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353. st.1. ZPP-a s prijedlogom da se rješenje preinači prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška uvećanog za trošak sastava žalbe koji nije specificirala.

 

              Tuženica je odgovorila na žalbu tužitelja, sve žalbene navode smatra neosnovanima te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

 

              Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženice nije osnovana.

 

              Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru istaknutih žalbenih razloga, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. u vezi čl.365. st.2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

              Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. t.11. ZPP-a na koju stranke u žalbama ukazuju, ovo iz razloga jer presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je sud odbio tužbeni zahtjev, te odbacio protutužbu tuženice te presuda i rješenje nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogli ispitati.

 

              Suprotno žalbenim navodima tuženice činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, međutim, tužitelj osnovano u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da je prema shvaćanju ovog suda tužbeni zahtjev tužitelja trebalo prihvatiti, dok žalbeni navodi tuženice u odnosu na pobijano rješenje u točki I. izreke nisu osnovani, budući da je prvostupanjski sud pravilno zbog prigovora presuđene stvari odbacio protutužbu tuženice. Posljedično tome, pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo i u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu-vraćanje isplaćene otpremnine tuženici, te protutužbeni zahtjev tuženice za isplatu naknade plaće zbog nezakonitog prestanka Ugovora o radu u iznosu od 122.053,34 kn za razdoblje od siječnja do travnja 2015.

 

              U provedenog postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

 

              - da je tuženica bila zaposlena kod tužitelja na temelju Ugovora o pravima i obvezama broj PU-547/13 od 5. lipnja 2013. kao direktor Sektora za nabavu;

 

              - da je uprava tuženika 22. studenoga 2013. donijela Odluku o iskazivanju nepovjerenja tuženici;

 

              - da je nadalje Odlukom uprave tužitelja od 6. prosinca 2013. broj O-590/13 otkazan Ugovor o pravima i obvezama od 5. lipnja 2013. za obavljanje poslova direktora Sektora za nabavu, da je tuženici ponuđeno sklapanje ugovora o radu u skladu s njenom stručnom spremom, radnim iskustvom i potrebama posla za obavljanje poslova radnog mjesta rukovoditelj Službe u HEP-u d.d. II, u Sektoru za nabavu, Služba za uvoz;

 

              - da se tuženica očitovala da ne prihvaća ovu ponudu tužitelja te da je s danom 5. prosinca 2013. utvrđen prestanak radnog odnosa tuženice kod tužitelja;

 

              - da je u točki 5. Odluke tužitelja od 6. prosinca 2013. utvrđeno da tuženica ima pravo na otpremninu u visini šest njenih prosječnih neto plaća u mjesecu koji prethodi mjesecu u kojem je ugovor otkazan;

 

              - da je tužitelj, postupajući po navedenoj Odluci 30. prosinca 2013. tuženici isplatio otpremninu i to na tekući račun tuženice u RBA banci neto iznos od 94.040,51 kn, dok da je tužitelj na ime poreza i doprinosa iz plaće i na plaću platio iznos od 151.301,93 kn, odnosno da je tužitelj isplatio iznos otpremnine od 245.342,44 kn bruto, što je sud utvrdio uvidom u dokumentaciju u spisu te na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja;

 

              - da je tuženica protiv tužitelja kao tuženika pokrenula spor radi utvrđenja da nije dopuštena Odluka tužitelja o opozivu i otkazu od 26. studenoga 2013. pod brojem Pr-156/14 te za isplatu naknade plaće;

 

              - da je tuženica postavila zahtjev za sudski raskid Ugovora o radu i naknadu štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu;

 

              - da je povodom žalbe ovdje tuženice pravomoćnom presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-1631/15-3 od 5. siječnja 2016. odbijena žalba ovdje tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda od 24. travnja 2015. u dijelu stavka 1 izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće u iznosu od 52.927,16 kn sa zateznom kamatom, zatim u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 209.001,08 kn na ime naknade štete, te u dijelu u kojem je naloženo ovdje tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak;

 

              - da je istom presudom preinačena prvostupanjska presuda u dijelu stavka 1. izreke i prihvaćen tužbeni zahtjev ovdje tuženice za utvrđenje da nije dopuštena odluka o opozivu i otkazu broj O-576/13 od 26. studenoga 2013., da je određen sudski raskid Ugovora o radu odnosno Ugovora o pravima i obvezama broj Pu-547/13 od 5. lipnja 2013. s danom 24. travnja 2015.;

 

              - da je naloženo tužitelju isplatiti tuženici iznos od 359.710,87 kn bruto na ime naknade plaće za razdoblje od 6. prosinca 2013. do 24. travnja 2015. sa zateznom kamatom;

 

              - da je naloženo ovdje tužitelju isplatiti tuženici na ime naknade štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu iznos od 112.191,92 kn sa zateznom kamatom, dok je rješenjem istog suda ukinuta citirana prvostupanjska presuda u dijelu stavka 1 kojim je odbijen zahtjev ovdje tuženice na utvrđenje da odluka o iskazivanju nepovjerenja broj 41-1.1/2013 od 22. studenoga 2013. nije dopuštena i tužba s tim dijelom zahtjeva odbačena;

 

              - da tužitelj, sukladno citiranoj pravomoćnoj presudi traži od tuženice vraćanje isplaćene joj otpremnine u iznosu od 245.342,46 kn bruto, dok da tuženica protutužbom traži isplatu razlike naknade plaće za razdoblje od siječnja 2015. do zaključno 24. travnja 2015. uz obrazloženje da iako je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-1631/15 od 5. siječnja 2016. ovdje tužitelju naloženo isplatiti joj po osnovi naknade plaće iznos od 359.710,87 kn za razdoblje od 6. prosinca 2013., kao dana prestanka Ugovora o radu do sudskog raskida Ugovora o radu s danom 24. travnja 2015., da iz izreke citirane drugostupanjske presude proizlazi da je posljednji obrok naknade plaće suđen za prosinac 2014., a ne i za preostalo razdoblje od siječnja 2015. do zaključno 24. travnja 2015.

 

              Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je zauzeo stajalište da tužitelj u konkretnom slučaju tuženici nije isplatio otpremninu u smislu odredbe čl.119. st.1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13; dalje ZR/09) jer da za to nisu ispunjene pretpostavke iz odredbi čl.119. st.2. i 3. ZR/09, sve uz obrazloženje da budući je uprava tužitelja donijela odluku o opozivu i otkazu ugovora o pravima i obvezama od 6. lipnja 2013., da je tuženica imala statusni odnos (mandatni) s tužiteljem koji je prestao iskazivanjem nepovjerenja tuženici, te i radni odnos na neodređeno vrijeme koji je prestao otkazom, te prihvaća stajalište tuženice da zapravo radi o ugovornoj kompenzaciji, budući da prema odredbi čl.16. Ugovora o pravima i obvezama broj Pu-547/13 od 5. lipnja 2013. (list 66-69) proizlazi da ukoliko direktor (tuženica) ne prihvati ponuđeni drugi ugovor o radu u društvu (tužitelja) u roku od 8 dana od dana dostave ponuđenog ugovora, sljedećeg dana mu (direktoru) prestaje radni odnos u društvu, da prema stavku 2 iste ugovorne odredbe u slučaju iz stavka 1 ovog članka direktor (tuženica) ima pravo na otpremninu u visini šest prosječnih neto plaća u mjesecu koji prethodi mjesecu u kojem je ugovor otkazan, odnosno prestao vrijediti. Zaključio je da je tuženica nakon iskazanog joj nepovjerenja imala mogućnost ili prihvatiti izmijenjeni ugovor, ili joj je tužitelj na temelju odredbe čl.16. st.2. Ugovora bio dužan isplatiti otpremninu, pa u situaciji kada izmijenjeni ugovor nije prihvatila, te kako je tužitelj isplatio otpremninu, smatra da se ne radi o otpremnini koja je tuženici isplaćena po osnovi otkaza, već po osnovi činjenice da nije prihvatila izmijenjeni Ugovor o radu nakon iskazanog nepovjerenja uprave i opoziva s funkcije.

 

              Cijeneći da je citiranom pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu prihvaćen tužbeni zahtjev tuženice na utvrđenje da Odluka o opozivu i otkazu od 26. studenoga 2013. nije dopuštena, smatra da zbog naprijed navedenog ovime nije otpala pravna osnova po kojoj je tuženici isplaćena otpremnina u smislu odredbe čl.1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO) pa je zbog tih razloga tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

 

              Tužitelj u žalbi osporava pravilnost opisanih zaključaka prvostupanjskog suda te u bitnome smatra da budući je tuženica uspjela u navedenom parničnom postupku, to da je otpao pravni osnov za isplatu otpremnine budući da osnov prestanka ugovora o radu tuženice nije više otkaz, već sudski raskid Ugovora o radu, te da zbog toga tužitelj ima pravo na vraćanje isplaćene otpremnine u smislu odredbe čl.1111. st.1. ZOO-a.

 

Prema shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju radi se o isplati otpremnine.

 

              U okolnostima konkretnog slučaja, u situaciji kada tuženica nije prihvatila izmijenjeni Ugovor o radu za obavljanje poslova rukovoditelja u Sektoru za nabavu, time je (neprihvaćanjem ponude izmijenjenog ugovora) došlo do otkaza. Kako je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu prihvaćen zahtjev ovdje tuženice za utvrđenje da nije dopuštena Odluka tuženika od 6. prosinca 2013., a tuženica je zatražila sudski raskid Ugovora o radu, koji je sud prihvatio i odredio sudski raskid Ugovora o radu s danom 24. travnja 2015., u takvoj situaciji donošenjem citirane presude otpala je pravna osnova za isplatu otpremnine, pa stoga tužitelj osnovano u primjeni odredbe čl.1111. st.1. ZOO traži isplatu (vraćanje) otpremnine.

 

              Osim toga, kada je u sudskom postupku prihvaćen zahtjev tuženice za sudski raskid Ugovora o radu s danom 24. travnja 2015., tuženica ne može zadržati primljenu otpremninu jer je njezin radni odnos kod tužitelja prestao sudskim raskidom, a ne otkazom.

 

              Tužitelj je aktivno legitimiran tražiti isplatu bruto iznosa otpremnine, budući da je otpremninu obračunao i isplatio prema bruto plaći tuženice, što i jest osnovica za utvrđivanje visine otpremnine, dok je tuženica pasivno legitimirana za vraćanje tužitelju ne samo neto iznosa primljene (isplaćene) otpremnine u iznosu od 94.040,51 kn, već cjelokupno isplaćene otpremnine u bruto iznosu od 245.342,44 kn.

             

              Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine trebalo prihvatiti kao osnovan, osim za isplatu zatezne kamate za razdoblje od 1. travnja 2016. do 25. svibnja 2016.

 

              Prema odredbi čl.1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

              U konkretnom slučaju tužitelj bi imao pravo na zatezne kamate od prvog idućeg dana nakon što je tuženici dostavljena citirana drugostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu, jer je primitkom te presude tuženica postala nepošteni stjecatelj. Međutim, tužitelj nije dokazao kada je tuženica primila drugostupanjsku presudu, već je neodređeno u tužbi naveo da su stranke drugostupanjsku presudu primile u ožujku 2016., pa u takvim okolnostima tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od 25. svibnja 2016. kao dana podnošenja tužbe sudu, do isplate.

 

              Zbog tih razloga primjenom odredbi čl.368. st.1. i čl.373. t.3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

              Tužba tuženice s protutužbenim zahtjevom pravilno je odbačena zbog osnovanosti prigovora pravomoćno presuđene stvari u smislu odredbe čl.333. st.1. i čl.288. st.2. ZPP-a.

 

              Naime, pravomoćnom drugostupanjskom presudom tuženici je dosuđena naknada plaće za razdoblje od nezakonitog otkaza 6. prosinca 2013. do 24. travnja 2015. kada je sudski raskinut Ugovor o radu što jasno proizlazi iz izreke drugostupanjske presude (list 5-7).

 

              Okolnost da je u izreci te presude, zatezna kamata suđena na posljednji pojedinačni iznos od 21. siječnja 2015. ne znači da tuženica može dopušteno u okviru ovog parničnog postupka tražiti isplatu utuženog novčanog iznosa sa zateznom kamatom od siječnja do zaključno travnja 2015., jer je tuženica imala mogućnost tražiti dopunu ili eventualno ispravak citirane drugostupanjske presude i rješenja.

 

              Budući da sud obvezuje izreka pravomoćne presude, a iz izreke citirane drugostupanjske presude jasno proizlazi da je tuženici dosuđena naknada plaće za cijelo utuženo razdoblje od 6. prosinca 2013. do 24. travnja 2015., protutužba tuženice je pravilno odbačena kao nedopuštena, a žalbeni navodi tuženice o suprotnom nisu osnovani.

 

              Zbog tih razloga žalbu tuženice trebalo je odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl.380. t.2. ZPP-a potvrditi pobijano rješenje u točki I. izreke.

 

              Zbog preinačenja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, osim u odnosu na neznatni dio zahtjeva (tijek zatezne kamate) u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi pa u konačnici za odlučivanje o naknadi parničnog troška u primjenu dolazi odredba čl.154. st.5. ZPP-a.

 

              Tužitelju je primjenom odredbe čl.155. ZPP-a trebalo priznati trošak nagrade za sastav tužbe prema vrijednosti predmeta spora iz tužbe od 245.342,46 kn u iznosu od 2.500,00 kn primjenom Tbr.7. t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje Tarifa).

 

              Nadalje, za sastav podnesaka od 8. rujna 2016. tužitelju pripada nagrada u iznosu od 2.500,00 kn primjenom Tbr.8. t.1. Tarife, za sastav podneska od 18. listopada 2018. u iznosu od 5.000,00 kn primjenom Tbr.8. t.1. Tarife, te za sastav podneska od 21. svibnja 2018. u iznosu od 500,00 kn primjenom Tbr.8. t.3. Tarife. Ostali podnesci od 12. siječnja 2017., 1. ožujka 2017., 8. lipnja 2017., 2. veljače 2018. i 31. svibnja 2019. nisu bili potrebni za vođenje parnice, jer se tužitelj u istima očitovao na podneske tuženice, za što je tužitelj imao mogućnost na održanim glavnim raspravama, a tužitelju je za pristup glavnim raspravama priznat puni parnični trošak.

 

              Nadalje, za zastupanje na ročištima od 30. studenoga 2016. 30. siječnja 2018., 28. svibnja 2019. i 1. listopada 2019. tužitelju za svako treba priznati nagradu u iznosu od 5.000,00 kn primjenom Tbr.9. t.1. Tarife, prema vrijednosti predmeta spora, tužbenog i protutužbenog zahtjeva, što daje ukupan iznos od 6.500,00 kn. Za PDV treba priznati iznos od 1.625,00 kn, što daje iznos od 8.125,00 kn. Za troškove predujma za vještačenje tužitelju treba priznati iznos od 1.125,00 kn, te za sudsku pristojbu na tužbu iznos od 2.803,00 kn, što daje ukupan iznos od 12.053,00 kn, koji je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo dosuditi tužitelju, dok je preostali dio njegovog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

 

              Tužitelj je uspio sa žalbom, pa mu za sastav žalbe s PDV-om treba priznati iznos od 3.906,25 kn, te za sudsku pristojbu na žalbu 3.503,75 kn, što daje ukupan iznos žalbenog troška od 7.410,00 kn.

 

              Zbog tih razloga je pobijano rješenje u točki II. izreke preinačeno kao u izreci ovog rješenja primjenom odredbe čl.380. t.3. ZPP-a.

 

 

U Rijeci, 9. travnja 2021.

 

 

 

                                                                                           Predsjednica vijeća:

Dubravka Butković Brljačić