-1-

Poslovni broj: 4 UsI-1476/2020-10

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 4 UsI-1476/2020-10

 

 

 

 

 

 

  U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja POLJOPRIVREDNE ZADRUGE J., iz S. J., kojeg zastupa opunomoćenica N. B., odvjetnica u V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak, Frankopanska 1, Zagreb, radi poreznoga nadzora, 9. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/20-01/174, URBROJ: 513-04-20-2 od 7. rujna 2020. i poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Vukovar, Službe nadzora KLASA: UP/I-471-02/20-01/25, URBROJ: 513-07-16-20-01 od 25. veljače 2020.

 

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnoga spora.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/20-01/174, URBROJ: 513-04-20-2 od 7. rujna 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Vukovar, Službe nadzora KLASA: UP/I-471-02/20-01/25, URBROJ: 513-07-16-20-01 od 25. veljače 2020.

Navedenim poreznim rješenjem je tužitelju, za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2018., utvrđen manje obračunati PDV u iznosu od 316.563,05 kn s pripadajućom kamatom i za razdoblje od 1. siječnja do 30. studenoga 2019. u iznosu od 70.253,67 kn s pripadajućom kamatom te je tužitelju naložena uplata iznosa od 386.816,72 kn s pripadajućom kamatom, kao i provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama, nakon izvršenih uplata.        

Tužitelj u tužbi navodi kako se utvrđenja poreznoga tijela odnose na sporne poslove tužitelja s dva trgovačka društva – T. Š. O. d.o.o. i E. K. d.o.o. Vezano za poslovni odnos tužitelja s društvom T. Š. O. d.o.o., ističe da su u oba slučaja isporuke robe od strane društva T. Š. O. d.o.o. prema tužitelju, kao i u slučaju isporuke robe od strane tužitelja prema društvu T. Š. O. d.o.o. obračunate porezne osnovice i na iste je obračunat PDV, a u oba smjera naknada za isporučenu robu i uslugu je novčana te se ne radi o nikakvoj razmjeni, već o prodaji dobara i usluga. Navodi kako je u mjesecu rujnu i listopadu 2019. tužitelj prodao društvu T. Š. O. d.o.o. šećernu repu te je kao način plaćanja određen transakcijski račun, dok i iz Općih uvjeta o proizvodnji i otkupu šećerne repe za 2019. izdanih od strane društva T. Š. O. d.o.o. proizlazi da će se plaćanje izvršiti prijebojem međusobnih novčanih potraživanja između ugovornih strana. Smatra kako porezno tijelo ne razlikuje pravne pojmove prodaje i zamjene, dok okolnost što su međusobne tražbine ispunjene prijebojem ne mijenja sadržaj obveznopravnoga odnosa, a niti obvezu kupca koja je novčana i ne sastoji se u predaji neke druge stvari. Vezano za poslovni odnos s društvom E. K. d.o.o., ističe kako niti jednim propisom nije navedeno da novoosnovano trgovačko društvo ima karakteristike nestajućega trgovca, da odgovorna osoba društva E. K. d.o.o. G. K. široj javnosti niti tužitelju nije sumnjiv, da tužitelj ne zna podatke o životnoj dobi odgovorne osobe toga društva, dok su se društva S. d.o.o. i E. K. d.o.o. povezali tek 6. studenoga 2019., a poslovanje tužitelja i društva E. K. d.o.o. započelo je sredinom 2018. Navodi kako ne postoji evidencija zaposlenika koja bi bila javno dostupna, a iz koje bi bilo moguće utvrditi koliko pojedini sudionik u poslovnom odnosu ima zaposlenika, dok je sva roba koju je tužitelj kupio od društva E. K. d.o.o. tužitelju poznatoga porijekla. Nadalje, navodi kako je u poljoprivredi uobičajena kupoprodaja robe u tranzitu, a da knjigovodstvena evidencija nekog trgovačkog društva nije javni podatak te postavlja pitanje zašto društvu E. K. d.o.o. nije zabranjen rad. Ističe kao društvo E. K. d.o.o. nije sudionik provjere USKOK-a, već je to društvo S. d.o.o., koje je s društvom E. K. d.o.o. spojeno 6. studenoga 2019., a akcija USKOK-a se odnosi na kasnije razdoblje. Ističe i kako na internetskim stranicama poreznoga tijela društvo E. K. d.o.o. nije navedeno kao sporni pravni subjekt, a da je tužitelj u cijelosti podmirio sve račune, kao i obračunati PDV te je u cijelosti izvršavao obveze prema dobavljačima i Državnom proračunu. S obzirom na navedeno predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko porezno rješenje, uz naknadu troška upravnoga spora.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanoga rješenja. S obzirom na navedeno predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

Podneskom od 18. veljače 2021. tužitelj je naveo kako nije porezni obveznik plaćanja PDV-a po ulaznim računima društva E. K. d.o.o., već je to upravo društvo E. K. d.o.o. Ističe kako se bez obavijesti u smislu odredbe članka 127. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ne može smatrati da je tužitelj odgovoran za tuđu poreznu obvezu te je ostao pri tužbenom zahtjevu.

Tuženik je u podnesku od 18. ožujka 2021. naveo kako je tužitelju osporio pretporez iz računa dobavljača društva E. K. d.o.o. na temelju članka 127. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i pravnoga shvaćanja iznesenoga u presudi Suda Europske unije Kittel. Iznosi činjenice iz kojih zaključuje kako tužitelj u poslovnom odnosu s društvom E. K. d.o.o. nije postupao pažnjom dobroga gospodarstvenika. Ističe kako je porezno tijelo, u smislu odredbe članka 127. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, na svojim web stranicama 2015. godine izdalo obavijest kako uočiti prijevare i kriminalne zlouporabe sustava PDV-a, što je tužitelj zanemario i nije se osigurao kako ne bi zbog sudjelovanja u prijevarnim radnjama izgubio pravo na potraživanje pretporeza zbog povezanosti s kriminalnim zloupotrebama. Smatra kako je nerealno da porezno tijelo može predvidjeti namjere svakoga poreznog obveznika te ga, prije nego li se poslovni odnos dogodi, upozoriti kako mu je potencijalni poslovni partner prijevarni.

Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, Sud je održao raspravu 7. travnja 2021. bez prisutnosti uredno pozvanog tuženika u skladu s odredbom članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. dalje: ZUS), a kako bi strankama omogućio, prema članku 6. stavku 1. ZUS-a, izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Prisutna opunomoćenica tuženika je ostala kod svih navoda tužbe te podneska od 18. veljače 2021., kao i kod svih dokaznih prijedloga te je u spis dostavila podnesak u kojem u bitnome ponavlja navode već iznesene tijekom spora. Predložila je Sudu usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška upravnog spora u ukupnom iznosu od 12.500,00 kn prema troškovniku koji je predala u spis (list 73 spisa).

Sud je izvršio uvid u predmetni spis i spis upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a u skladu s odredbom članka 55. stavka 3. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz podataka spisa upravnog postupka proizlazi kako je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured Vukovar, Služba za nadzor 6. veljače 2020. sastavila zapisnik KLASA: 471-02/19-01/496, URBROJ: 513-07-16-20-33, o obavljenom poreznom nadzoru obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza kod tužitelja.

Tijekom poreznoga nadzora, za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2018. porezno tijelo je utvrdilo kako je tužitelj, kao proizvođač šećerne repe za naručitelja T. Š. O. d.o.o., po fakturama naručitelja iskazivao pretporez u mjesecu ožujku, svibnju i srpnju 2018., nakon primljenih dobra za proizvodnju iste, ali u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 33. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj: 73/13., 148/13., 143/14., 115/16. i 106/18.), u vezi s člankom 14. stavkom 1. i 3. te člankom 15. (Narodne novine, broj: 79/13., 85/13.,160/13., 35/14., 157/14., 130/15., 115/16., 1/17., 41/17., 128/17., 106/18. i 1/19., dalje: Pravilnik), u vrijednosti na primljenu naknadu koja nije novčana već u isporuci dobara, nije iskazao osnovicu za oporezivanje u mjesecima ožujku (od 312.000,00 kn), svibnju (27.456,75 kn) i srpnju 2018. godine (50.616,00 kn), oporezivu po stopi od 25 % i time nije iskazao PDV u mjesecu ožujku 2018. u iznosu od 40.560,00 kn, mjesecu svibnju 2018. u iznosu od 43.569,38 kn i mjesecu srpnju 2018. u iznosu od 6.580,08 kn.

Za razdoblje od 1. siječnja do 30. studenoga 2019. porezno tijelo je utvrdilo kako je tužitelj, kao proizvođač šećerne repe za naručitelja T. Š. O. d.o.o., po fakturama naručitelja iskazivao pretporez u mjesecu ožujku 2019., nakon primljenih dobra za proizvodnju iste, ali prema odredbama članka 7. stavka 1. i članka 33. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, u vezi s člankom 14. stavkom 1. i 3. te člankom 15. Pravilnika, u vrijednosti na primljenu naknadu koja nije novčana već u isporuci dobara, nije iskazao osnovicu za oporezivanje u mjesecu ožujku 2019. (od 203.705,00 kn), oporezivu po stopi od 25 % i time nije iskazao PDV u mjesecu ožujku 2019. u iznosu od 26.487,50 kn te po stopi od 13 % nije iskazao osnovicu za oporezivanje također u mjesecu ožujku 2019. (od 220,00 kn) i time nije iskazao niti PDV u iznosu od 55,00 kn.

Dakle, tijekom nadzora utvrđeno je kako je društvo T. Š. O. d.o.o. isporučilo robu za proizvodnju šećerne repe tužitelju i za istu ispostavilo fakture, dok društvo T. Š. O. d.o.o. nije zadržalo mogućnost raspolaganja istom, već je takvom isporukom dobara platilo tužiteljeve protuisporuke dobara te je porezno tijelo utvrdilo kako se radi o razmjeni dobara koja podliježe oporezivanju na obje strane.

Naime, tijekom nadzora je utvrđeno kako je tužitelj iskazao pretporez po ulaznim računima društva T. Š. O. d.o.o., bez iskazivanja PDV-a na oporezive isporuke, iako se radi o plaćanju takvim isporukama protuisporuke šećerne repe, pri čemu dobavljač naveden na fakturama ne zadržava mogućnost raspolaganja tim materijalom, zbog čega je utvrđeno da se radi o oporezivim isporukama dobara, odnosno razmjeni sukladno odredbama članka 7. stavka 1. i članka 33. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, u vezi s člankom 14. stavkom 1. i 3. i člankom 15. Pravilnika.

Nadalje, porezno tijelo je tužitelju, u skladu s člankom 127. stavcima 1. i 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, osporilo pravo na korištenje pretporeza za 2018. godinu u iznosu od 454.817,80 kn te za razdoblje od 1. siječnja do 30. studenoga 2019. u iznosu od 69.397,26 kn po računima dobavljača društva E. K. d.o.o., za nabavu poljoprivrednih proizvoda (soja, pšenica, suncokret, kukuruz i dr.), s obrazloženjem kako, nakon što su uzeti u obzir objektivi faktori, proizlazi da je tužitelj znao ili je morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili slijedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen.

Porezno tijelo je, na temelju utvrđenja iz nadzora obavljenoga kod tužiteljevoga dobavljača društva E. K. d.o.o., kod OPG K. B., na temelju obavijesti dobivenih od N. N. koji je na vagarskim listovima (tužitelja i PZ N.) naveden kao vozač i na temelju obavijesti dobivenih od B. B., K. K. i J. B., zaključilo kako je tužitelj znao ili je morao znati da će zbog prijevremenih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen.

Naime, nadzorom je utvrđeno kako društvo E. K. d.o.o. ima karakteristike nestajućega trgovca, tzv. missing tradera, jer je u predmetnom razdoblju od 1. siječnja 2018. do 30. studenoga 2019. podnosilo nevjerodostojne prijave PDV-a odnosno podnosi obrasce PDV-a i ne plaća PDV uopće, jer ne obavlja registriranu djelatnost na adresi sjedišta (tzv. ured iz usluge), jer je odgovorna osoba društva G. K. iz A. , rođen .., osoba starije životne dobi nedostupna poreznom tijelu, jer je nadzoru kod društva E. K. d.o.o. bio prisutan A. V., jedini zaposlenik društva koji je obavljao nabavu i prodaju robe te plaćanja sa žiro-računa, jer je porijeklo robe nepoznato za društvo E. K. d.o.o., jer nema dokumentacije o poslovnoj komunikaciji tužitelja s društvom E. K. d.o.o. te jer je dokumentacija o istoj merkantilnoj robi različita kod tužitelja i kod društva E. K. d.o.o., što je iscrpno opisano zapisnikom o poreznom nadzoru.

Na temelju činjeničnoga stanja utvrđenoga navedenim zapisnikom od 6. veljače 2020., prvostupanjsko tijelo je donijelo porezno rješenje od 25. veljače 2020., na koje se tužitelj žalio, povodom koje žalbe je tuženik donio pobijano rješenje od 7. rujna 2020., kojim je žalbu odbio.

Člankom 7. stavkom 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, propisano je da je »Isporuka dobara« u smislu članka 4. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona prijenos prava raspolaganja materijalnom imovinom u svojstvu vlasnika. Materijalnom imovinom smatra se isporuka električne energije, plina, grijanja, hlađenja i slično.

Odredbom članka 33. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je kako se poreznom osnovicom pri isporuci dobara i usluga smatra naknada koju čini sve ono što je isporučitelj primio ili treba primiti od kupca ili neke druge osobe za te isporuke uključujući iznose subvencija koji su izravno povezani s cijenom isporučenih dobara ili usluga.

Iz odredbe članka 127. Zakona o porezu na dodanu vrijednost proizlazi kako će se porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrati odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen (stavak 1.). Ako se sukladno stavku 1. ovoga članka utvrdi odgovornost poreznog obveznika, istome će se osporiti pravo na pretporez (stavak 2.). Ako Porezna uprava sumnja da su isporuke dobara i usluga dio transakcija čija je namjera prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, tada će poreznog obveznika koji sudjeluje u takvim transakcijama obavijestiti o njegovoj odgovornosti sukladno stavku 1. ovoga članka. Od dana primitka takve obavijesti Porezna uprava može smatrati da je porezni obveznik znao ili morao znati da s takvim transakcijama sudjeluje u transakcijama kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a (stavak 3.).

Prema odredbi članka 14. Pravilnika, ako naručitelj daje proizvođaču materijal radi prerade, obrade, dorade ili izrade određenog proizvoda, takva isporuka dobara nije oporeziva, ako naručitelj zadržava pravo raspolaganja tim materijalom (stavak 1.). Ako proizvođač iz stavka 1. ovoga članka ne upotrijebi sav materijal kojeg mu je dao naručitelj i ne vrati mu neupotrjebljeni materijal, smatra se da je naručitelj proizvođaču obavio isporuku toga materijala (stavak 2.). Ako naručitelj iz stavka 1. ovoga članka isporučuje proizvođaču materijal, dijelove ili sastojke pri čemu ne zadržava mogućnost raspolaganja tim materijalom već takvim isporukama dobara plaća proizvođačeve isporuke odnosno protuisporuke dobara, radi se o oporezivim isporukama dobara, odnosno razmjeni (stavak 3.).

U skladu s odredbom članka 15. Pravilnika, ako pri isporuci naknada nije novčana, već u isporuci drugog dobra ili obavljenoj usluzi, radi se o razmjeni (stavak 1.). Pri razmjeni, isporuka podliježe oporezivanju na obje strane, kod svakog isporučitelja (stavak 2.).

Prvenstveno, tužitelj u tužbi tvrdi kako s trgovačkim društvo T. Š. O. d.o.o. nije imao razmjenu dobara, već se radilo o novčanoj naknadi za isporučenu robu i uslugu (plaćanje prijebojem -  kompenzacijom).

Suprotno takvim tvrdnjama tužitelja, Sud je utvrdio kako je društvo T. Š. O. d.o.o. tužitelju isporučilo sjeme šećerne repe, za proizvodnju šećerne repe i za isto ispostavilo fakture te je takvom isporukom platilo tužiteljeve protuisporuke šećerne repe kao proizvoda.

Tužitelj je iskazao pretporez po ulaznim računima društva T. Š. O. d.o.o., bez iskazivanja PDV-a na oporezive isporuke, iako se radi o plaćanju protuisporuke šećerne repe, pri čemu dobavljač na fakturama ne zadržava mogućnost  raspolaganja tim materijalom, slijedom čega je porezno tijelo valjano zaključilo kako se radi o oporezivim isporukama dobara, odnosno razmjeni, imajući u vidu odredbe članka 7. stavka 1. i članka 33. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, u vezi s odredbom članka 14. stavka 1. i 3. te članka 15. Pravilnika.

Nadalje, a vezano za poslovni odnos tužitelja s trgovačkim društvom E. K. d.o.o., tužitelj ističe kako nije znao niti je morao znati za eventualne nepravilnosti koje je to društvo napravilo u odnosu na izbjegavanje plaćanja poreza te da je tužitelj svoje obveze izvršavao, a da se u smislu odredbe članka 127. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ne može smatrati da je odgovoran za tuđu poreznu obvezu, jer ga porezno tijelo nije obavijestilo o njegovoj odgovornosti prema članku 127. stavku 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

Suprotno takvim navodima tužitelja, poreznim nadzorom je utvrđeno kako je tužitelj poslovao s društvom E. K. d.o.o. i nakon upozorenja iznijetoga 2015. na internetskim stranicama Ministarstva financija Republike Hrvatske („Kako uočiti prijevare i kriminalne zlouporabe sustava poreza na dodanu vrijednost“) i medijski popraćene akcije USKOK-a iz mjeseca travnja 2017. o malverzacijama u poljoprivredi na području poslovanja tužitelja, vezano za otkup poljoprivrednih proizvoda radi korištenja nepripadnoga pretporeza na iste, bez da se tužitelj ponašao pažnjom dobroga gospodarstvenika kako ne bi bio povezan s prijevarnim utajama PDV-a s novoosnovanim društvom E. K. d.o.o., koje ima karakteristike nestajućega trgovca.

Naime, prema podacima sudskoga registra, osnivač i odgovorna osoba društva E. K. d.o.o. je starije životne dobi, nedostupna poreznom tijelu s prebivalištem u Republici Srbiji, ne posluje na adresi sjedišta (tzv. ured iz usluge), ne plaća zaračunat PDV svojim kupcima, dok nabavu i prodaju u društvu E. K. d.o.o. obavlja A. V., osoba povezana s višemilijunskim iznosima neiskazanoga PDV-a od strane društva S. d.o.o. u kojem je bio odgovorna osoba i osoba je koja je zbog navedenoga bila predmet akcije USKOK-a.

Nadalje, društvo E. K. d.o.o. fakturira tužitelju poljoprivredne proizvode bez da dokazuje kako mu je poznato porijeklo robe koju fakturira, a predočava različite isprave za nabavu robe od fizičkih osoba koju fakturira tužitelju, od isprava koje je za istu fakturiranu robu od društva E. K. d.o.o. predočio tužitelj, koji je tu istu robu otkupio za društvo E. K. d.o.o. na svojim otkupnim mjestima.

Poreznim nadzorom je utvrđen i nedostatak komunikacije između društva E. K. d.o.o i tužitelja, jer tužitelj ne dokumentira s kim i na koji način je dogovarao otkup poljoprivrednih proizvoda na svojim otkupnim mjestima za društvo E. K. d.o.o, način informiranja društva E. K. d.o.o. o otkupljenim količinama, s kim je dogovarana dinamika plaćanja i fakturiranja robe koju fakturira društvo E. K. d.o.o.

Sva fakturirana roba od društva E. K. d.o.o. za tužitelja je plaćena od strane tužitelja kao kupca, dok je odgovorna osoba tužitelja izjavila kako je osoba koja je komunicirala s tužiteljem Aleksandar Vukičević.

Društvo E. K. d.o.o. je dizalo gotovinu sa žiro-računa i to A. V. koji je ovlaštenik po žiro računu kod društva E. K. d.o.o. te je plaćao fizičkim osobama za otkup žitarica i to osobama koje nisu navedene kod tužitelja da su isporučile robu za društvo E. K. d.o.o.

Iz navedenoga je porezno tijelo, po mišljenju ovoga Suda, pravilno zaključilo kako tužitelj nije dokazao da se ponašao pažnjom dobroga gospodarstvenika, niti nakon iznijetoga upozorenja od strane Ministarstva financija Republike Hrvatske na internetskim stranicama 2015., niti nakon medijskih informacija, na način da je provjeravao reference novoosnovanoga društva po čijim računima je odbio pretporez za fakturirane poljoprivredne proizvode, koje je platio u cijelosti društvu E. K. d.o.o. te nije dokazao da je uvidom u sudski registar provjeravao kada je osnovano društvo E. K. d.o.o., tko su vlasnici istoga i tko su odgovorne osobe.

Prema tome, porezno tijelo nije utvrdilo da je tužitelj obveznik plaćanja PDV-a po ulaznim računima društva E. K. d.o.o., već je obveznik plaćanja PDV-a za oporezive isporuke te je obveza PDV-a za nadzirano razdoblje postala veća zbog toga jer mu nije priznat pretporez za pokriće iskazane obveze PDV-a za oporezive isporuke, zbog ranije iznesenih razloga.

Vezano za tumačenje tužitelja u odnosu na pogrešnu primjenu odredbe članka 127. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost u konkretnom slučaju, Sud prihvaća navode poreznoga tijela da isto pojedinačno ne dostavlja svim poreznim obveznicima obavijesti o prijevarnim aktivnostima pojedinih društava, s obzirom na brojnost društava koja su novoosnovana, koja nestaju i koja ne plaćaju PDV i općenito na brojnost društva kojima bi takva obavijest trebala biti dostavljena.

Zbog navedenoga je Ministarstvo financija Republike Hrvatske na svojim internetskim stranicama 2015. objavilo obavijest „Kako uočiti prijevare i kriminalne zlouporabe sustava poreza na dodanu vrijednost“ svim poreznim obveznicima pa tako i tužitelju, što znači da je tužitelj, kao i svi porezni obveznici načelno i pravovremeno upozoren na opasnost sudjelovanja u kriminalnim zlouporabama sustava PDV-a.

Kako se tužitelj nije ponašao pažnjom dobroga gospodarstvenika u poslovanju s društvom E. K. d.o.o. te nije uzeo u obzir upozorenja iz 2015., objavljena na internetskim stranicama Ministarstva financija Republike Hrvatske i to upravo u poslovanju s novoosnovanim društvima, kao i provedenu akciju USKOK-a u mjesecu travnju 2017., u vezi prijevarnih aktivnosti otkupa poljoprivrednih proizvoda i utaje PDV-a, već je zanemarivao pokazatelje koji su upućivali na prijevarno neplaćanje PDV-a, Sud smatra kako je porezno tijelo osnovano i pravilno utvrdilo kako je tužitelj znao ili je morao znati da sudjeluje u prijevarnim aktivnostima.

K tome, primjenom presude Suda Europske unije u slučaju C-439/04 Axel Kittel činjenicu da je porezni obveznik znao ili morao znati da obračunati i naplaćeni PDV neće biti plaćen u državni proračun zbog prijevarnoga postupanja moguće je dokazati time je li porezni obveznik koji traži odbitak pretporeza izvršio dobru provjeru poslovnoga partnera postupajući pažnjom dobroga gospodarstvenika da bi izbjegao svoju odgovornost radi sudjelovanja u PDV prijevari, što tužitelj u konkretnom slučaju nije učinio.

Stoga je, s obzirom na izneseno, a u skladu s člankom 33. stavkom 5. ZUS-a, u vezi s člankom 292. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91. do 70/19.), na održanoj raspravi, Sud odbio dokazne prijedloge tužitelja za uvidom u knjigovodstvenu dokumentaciju tužitelja i društava T. Š. O. d.o.o. i E. K. d.o.o., za saslušanje zakonskoga zastupnika tužitelja te za knjigovodstveno financijsko vještačenje poslovnih odnosa tužitelja, jer je činjenično stanje u ovoj upravnoj stvari potpuno i pravilno utvrđeno te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno gore citirane odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost i Pravilnika.

Slijedom navedenoga, Sud je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u izreci presude pod točkom I.

Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćenici odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

U Osijeku 9. travnja 2021.

 

 

                                                                                                              Sutkinja

                                                                                                                     Valentina Grgić Smoljo,v.r.

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).