Poslovni broj: 17 Gž-2560/2020-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 17 Gž-2560/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu Robertu Jamboru kao sudu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. H. d.o.o., Z., …, OIB …, zastupanog po punomoćniku T. Z., odvjetniku u O. društvu Z. i partneri d.o.o., O., …, protiv tuženice N. M. iz Z., …, OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-8108/17-11 od 5. ožujka 2020., dana 8. travnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-8108/17-11 od 5. ožujka 2020 u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen.

 

              II.              Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-8108/17-11 od 5. ožujka 2020 u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojim je tuženici naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 971,50 kn.

 

              III.              Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 575,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

1.               Presudom suda prvog stupnja djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika Ž. M. poslovni broj Ovrv-6349/17 od 5. listopada 2017. u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.498,99 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), dok je platni nalog ukinut u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju isplati iznos od 736,99 kn također sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke). Tuženici je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 971,50 kn (točka III. izreke).

 

2.               Protiv točke II. izreke presude i odluke o troškovima parničnog postupka u dijelu u kojem njegov zahtjev nije prihvaćen, žali se tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatiti.

 

3.               Žalbu protiv točke I. i III. izreke presude podnijela je i tuženica i to, kako iz sadržaja žalbe proizlazi, iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), bez prijedloga drugostupanjske odluke.

 

4.               Žalbe tužitelja i tuženice nisu osnovane.

 

5.               Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, razlozi koje sadrži obrazloženje presude nisu proturječni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka, a niti izreci presude, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tužitelj.

 

6.               Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tuženica dana 23. listopada 2015. podnijela zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa sa obveznim trajanjem ugovorne obveze od 24 mjeseca koji zahtjev je tužitelj prihvatio čime je zasnovan pretplatnički odnos tužiteljice i tuženika,

- da je tužitelj ugovorni odnos sa tužiteljicom raskinuo dana 10. srpnja 2017. i to zbog neplaćanja računa,

- da tuženica nije podmirila račune za pružene usluge u razdoblju od prosinca 2016. do uključujući kolovoza 2017. te da za to razdoblje (osim za mjesec srpanj 2017.) postoji tražbina tužitelja prema tuženici u iznosu od 1.498,99 kn,

- da se račun za mjesec srpanj 2017. u iznosu od 736,99 kn odnosi na naknadu zbog prijevremenog raskida ugovora, koju je tužitelj obračunao temeljem odredbe ugovora koja je nepoštena.

 

7.               Tuženica žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane sud prvog stupnja ističući da se sa tužiteljem ne nalazi u ugovornom odnosu jer zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa nije potpisala. Međutim, u konkretnom slučaju, vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 10.000,00 kn, tako da se, sukladno odredbi čl. 458. ZPP, radi o sporu male vrijednosti. Presuda u sporu male vrijednosti se, sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja tako da žalbene navode tuženice koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje ovaj žalbeni sud nije mogao razmatrati.

 

8.               U odnosu na primjenu materijalnog prava potrebno je navesti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je primjenom odredbe čl. 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO) platni nalog održao na snazi za iznos od 1.498,99 kn sa pripadajućim zateznim kamatama. Naime, na temelju utvrđenja da se tužitelj s tuženicom nalazio o obveznom odnosu temeljem kojeg se tuženica obvezala tužitelju plaćati račune za pružene usluge koju obvezu tuženica nije ispunila, pravilno je sud održao platni nalog na snazi za iznos od 1.498,99 kn. Stoga u tom, dosuđujućem dijelu presude, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg ističe tuženica.

 

9.               Tužitelj žalbenim navodima osporava pobijanu presudu u odbijajućem dijelu osporavajući ocjenu suda prvog stupnja da je odredba čl. 14.2 Općih uvjeta poslovanja V. d.o.o. (dalje u tekstu: Opći uvjeti) nepoštena, te slijedom toga ništetna. Međutim, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženice kao potrošača. Naime, predmetnom odredbom čl. 14.2. Općih uvjeta ugovoreno je da je, ako ugovor tijekom obveznog trajanja bude raskinut od strane tužitelja krivnjom krajnjeg korisnika, korisnik obvezan platiti ukupan iznos svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora. Dakle, krajnji korisnik bi prema predmetnoj odredbi, iako je ugovor raskinut, trebao platiti mjesečne naknade za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora. Međutim, istovrsna ili slična obveza nije ugovorena i za suprotni slučaj, tj. za slučaj kada krajnji korisnik zbog krivnje tužitelja prije isteka obveznog trajanja ugovora raskine ugovor (primjerice, jer mu tužitelj nije pružao adekvatnu uslugu i sl.). U takvom slučaju dakle, kada je krivnja zbog prijevremenog raskida ugovora na tužitelju, ne postoji bilo kakva odredba ugovora ili općih uvjeta koja bi krajnjem korisniku odnosno potrošaču dala istovrsna ili barem slična prava kakva ima tužitelj u slučaju kada je krivnja zbog prijevremenog raskida na krajnjem korisniku. Pojednostavljeno rečeno, ako je krivnja zbog prijevremenog raskida na strani krajnjeg korisnika, tada tužitelj, prema odredbama Općih uvjeta, ima pravo potraživati od krajnjeg korisnika neplaćene naknade za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora, ali ako je suprotan slučaj, tj. krivnja zbog prijevremenog raskida je na strani tužitelja, tada krajnji korisnik odnosno potrošač, takvo posebno ugovoreno istovrsno ili barem slično pravo nema. Slijedom toga, i ovaj sud smatra da je odredba čl. 14.2. Općih uvjeta, suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da ista, na štetu tuženice kao potrošača, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama uslijed čega je ista nepoštena.

 

10.          Sud prvog stupnja je na temelju utvrđenja da je odredba čl. 14.2. Općih uvjeta nepoštena, primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 – dalje: ZZP/07) ocijenio navedenu odredbu ugovora ništetnom. Međutim, tužiteljica i tuženik su predmetni ugovor sklopili na temelju zahtjeva kojeg je tužiteljica podnijela 23. listopada 2015. Stoga za predmetni ugovor nisu mjerodavne odredbe ZZP/07, već odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) tako da je sud prvog stupnja primjenjujući odredbe ZZP/07 pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu. Naime, odredba čl. 14.2. Općih uvjeta koja je dakle, nepoštena, nije ništetna temeljem čl. 96. ZZP/07, kako to pogrešno primjenjujući navedenu odredbu u obrazloženju presude navodi sud prvog stupnja, već je ništetna temeljem odredbe čl. 55. st. 1. ZZP/14 koja je u konkretnom slučaju mjerodavna.

 

11.          Tužitelj žalbenim navodima ističe i da odredba čl. 14.2. Općih uvjeta u skladu s odredbom čl. 41. st. 5. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", br. 73/08, 99/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17 – dalje: ZEK). Međutim, prema stavu ovog suda, odredba čl. 41. st. 5. ZEK koja propisuje mogućnost ugovaranja plaćanja mjesečne naknade za ostatak ugovorenog razdoblja ako je prijevremeni raskid uzrokovan krivnjom pretplatnika, ne isključuje primjenu odredaba ZZP/14. Naime, odredba čl. 41. st. 5. ZEK je odredba dispozitivne prirode. Odredbom čl. 49. st. 5. ZZP/14 propisano je da se odredbe koje se nalaze u glavi ZZP koje reguliraju nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Dakle, sukladno čl. 49. st. 5. ZZP/14, da bi određena odredba ugovora bila isključena od primjene odredbi kojima se regulira nepoštenost odredbi u potrošačkim ugovorima (Glava II ZZP/14) potrebno je da je ista unesena u ugovor temeljem zakonske odredbe koja je prisilne prirode. U konkretnom slučaju, odredba čl. 41. st. 5. ZEK, nije odredba prisilne, već dispozitivne prirode, tako da ugovorna odredba koja je u ugovor unesena u skladu s odredbom čl. 41. st. 5. ZEK nije isključena od primjeni odredbi ZZP/14 koje reguliraju nepoštenost odredbi u potrošačkom ugovoru. Stoga je sud u takvom slučaju ovlašten, imajući u vidu okolnosti svakog konkretnog slučaja, ocjenjivati da li je takva odredba nepoštena i slijedom toga ništetna temeljem odredbi ZZP/14.

 

12.          U žalbi tužitelj ističe i da tuženica tijekom postupka nije isticala da bi njena obveza plaćanja naknade za prijevremeni raskid bila neosnovana. Međutim, podnijetim prigovorom tuženica je u cijelosti osporila zahtjev tužitelja, tako da je sud prvog stupnja, pazeći pritom i po službenoj dužnosti na ništetnost u smislu odredbe čl. 327. st. 1. ZOO pravilno postupio, kada je tužbeni zahtjev zbog ništetnosti odredbe čl. 14.2. Općih uvjeta, odbio kao djelomično neosnovan.

 

13.          Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i 2. ZPP žalbe tužitelja i tuženice odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanim dijelovima.

 

14.          Tužitelju nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

 

15.          Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 8. travnja 2021.

 

Sudac:

Robert Jambor