1              Gž R-115/2019-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-115/2019-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, kao predsjednika vijeća Borisa Mimice, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Denis Pancirov Parcen, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. J. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici A. H., odvjetnici u Z., protiv tuženika C. o. d.d., Z., OIB: …, radi diskriminacije, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem 8 Pr-2930/16-58 od 06. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2021.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Djelomično se odbija žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 06. prosinca 2018. pod poslovnim brojem 8 Pr-2930/16-58 u dijelu točke 1. I i II izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

 

r i j e š i o  j e

 

Djelomično se uvažava žalba tužitelja i ukida pobijana presuda u dijelu odluke pod točkom 1. III. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu neimovinske štete te odlučeno o troškovima postupka ( točka 1. IV. i 2. izreke ) i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev pod 1. I. izreke upravljen na utvrđenje da je tuženik uznemiravao tužitelja uznemiravao tužitelja te povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje, čime je povrijedio dostojanstvo tužitelja, što je uzrokovalo strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje uz zabranu tuženiku poduzimanje bilo kakvih radnji kojima se krši tužiteljevo pravo na jednako postupanje, te bilo kakvih radnji kojima se uzrokuje diskriminacija i njezine posljedice u odnosu na tužitelja, te se nalaže tuženiku da tužitelju omogući nesmetano obavljanje poslova specijaliste za financije, sa svim pravima koja iz toga proizlaze, i poduzimanje sve mjere kojima će otkloniti svako neželjeno ponašanje odgovornih osoba prema tužitelju, koji imaju za cilj i stvarno predstavljaju povredu dostojanstva i uznemiravanje tužitelja (točka 1. II. izreke).

 

2.              U odluci pod točkom 1.III. odbijen je zahtjev tužitelja kojim je traženo obvezati tuženika za isplatu iznosa od 25.000,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama određenim čl. 29, Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja teče na taj iznos od podnošenja tužbe pa sve do isplate i to sve u roku od 8 dana.

 

3.              Ujedno je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (točka 1. IV. izreke) te naloženo tuženiku da tužitelju podmiri trošak ovog postupka, a to sve zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja teče na taj iznos od presuđenja pa sve do isplate i to sve u roku od 8 dana.

 

4.              U odluci pod točkom 2. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

5.              Dopunskom presudom od 4. siječnja 2021. sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja i u odnosu na preostali iznos naknade neimovinske štete u visini od 5.000,00 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama određenim čl. 29, Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja teče na taj iznos od podnošenja tužbe pa sve do isplate i to sve u roku od 8 dana.

 

6.              Protiv navedene presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine te predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.

 

7.              Na žalbu nije odgovoreno.

 

8.              Žalba je djelomično osnovana.

 

9.              Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje diskriminirajućeg i neželjenog ponašanja tuženika prema tužitelju, koje je imalo za cilj šikaniranje tužitelja zbog obnašanja dužnosti sindikalnog povjerenika, a što se ogleda u smanjenju koeficijentu složenosti rada u odnosu na druge radnike istog radnog mjesta te smanjenju plaće i dnevnica bez mogućnosti usavršavanja i napredovanja, što je pak kulminiralo stavljanjem na listu tehnološkog viška bez mogućnosti komunikacije s nadređenim osoba, čime je tužitelj doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale radnike, a uslijed čega je kod tužitelja došlo do pogoršanja zdravlja uzrokovanog strahom za egzistenciju zbog čega je zatražio liječničku pomoć te se i danas nalazi na otvorenom bolovanju, time da je kroz dulji vremenski period postupanje tuženika imalo i obilježje mobbinga, zbog čega traži pravičnu novčanu naknadu u vidu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.

 

10.              Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti jer je smatrao kako nije postojao osnov za zaključak o tome da bi se na radnom mjestu tužitelja provodio kompleks uznemiravajućih diskriminirajućih i mobingizirajućih radnji sustavno usmjerenih prema tužitelju od strane bilo kojeg radnika tuženika, a zbog njegovog članstva u sindikatu, pri čemu je dopustiv subjektivni osjećaj nelagode tužitelja i neprijateljske atmosfere na radnom mjestu, što je moguće iz velikog broja razloga unutar očekivanja i vrednovanja od strane tuženika, ali objektivnih dokaza da bi tužitelj bio stavljen u nepovoljniji položaj od drugih zaposlenika nije bilo.

 

11.              Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava te bitne povrede postupka u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci iz razloga kako slijedi.

 

12.              Prema odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11; dalje u tekstu: ZR/09), a koji Zakon se primjenjuje od 1. siječnja 2010. do donošenja novog Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14), propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, a pravo na naknadu štete iz st. 1. ovoga čl. odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (st. 2.). Identično je bilo propisano odredbom čl. 102. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/4 - pročišćeni tekst; dalje u tekstu: ZR/95)

 

13.              Zabrana diskriminacije te postupak i način zaštite dostojanstva radnika su odredbama čl. 1., čl. 2. i čl. 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (Narodne novine, broj: 114/03) uneseni u radno zakonodavstvo na način da su ZR/05 dodani čl. 2., čl. 2. a, čl. 2. b. čl. 2. c i čl. 2. d (Zabrana diskriminacije) i čl. 22. a (Zaštita dostojanstva radnika), a prema pročišćenom tekstu Zakona o radu („Narodne novine“, broj 137/04) isti članovi su numerirani u čl. 2. do 6. i čl. 30. Zakona.

 

14.              Međutim, odredbe o zabrani diskriminacije, osim o temeljnim pravima i obvezama, su izuzete iz ZR/95 i unesene u Zakon o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12; dalje u tekstu ZSD), koji Zakon određuje zaštitu od diskriminacije propisujući svojstva temeljem kojih je diskriminacija zabranjena, određuje što je izravna, a što neizravna diskriminacija, definira uznemiravanje i spolno uznemiravanje, definira što se smatra poticanjem na diskriminaciju i propuštanje razumne prilagodbe, segregacijom, te težim oblicima diskriminacije, propisuje zaštitu od viktimizacije te određuje zabranu diskriminacije ali i izuzetke od zabrane diskriminacije.

 

15.              Odredbom čl. 5. st. 2. ranije ZR/09, a čl. 7. ZR/14 propisano je da poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika, a st. 4. istog čl. je propisano da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima. Prema stavku 5. istog čl. poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

 

16.              Zaštita dostojanstva radnika posebno je uređena i čl. 130. ZR/09, odnosno čl. 134. ZR/14, kojom odredbom je propisano da se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

 

17.              Pri tome odredbe ZR/09, kojima je uređena zabrana uznemiravanja, više na sadrže pravila o teretu dokazivanja. U tom pogledu bi se primjenjivale druge odredbe, i to odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije (tako i Vrhovni sud Republike u odluci Revr 1003/12 od 21. svibnja 2013.)

 

18.              Odredbom čl. 20. ZSD propisano je da ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj strani.

 

19.              Odredbom čl. 1. st. 1. ZSD propisano je da se tim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

 

20.              Izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, a pod pojmom neizravne diskriminacije podrazumijeva se da ista postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavljaju ili bi mogli staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi čl. 1. st. 1. ZSD u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna, a kako je to propisano odredbom čl. 2. st. 2. ZSD.

 

21.              Odredbom čl.. 3. st. 1. ZSD propisano je da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. tog Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, a na uznemiravanje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe tog Zakona koje se odnose na diskriminaciju (st 3.)

 

22.              Iz citiranih odredbi proizlazi da će prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije uznemiravanje postojati ako je uzrokovano osnovom iz čl.. 1. st. 1. ZSD.

 

23.              U konkretnom slučaju na tužitelju je teret dokaza vjerojatnosti da je došlo do nejednakog postupanja prema njemu u odnosu na druge radnike, odnosno da postoji opravdana sumnja da je motiv tuženika upravo diskriminacija tužitelja.

 

24.              U postupku je, naime, nesporno da je tužitelj obavljao poslove radnog mjesta, kao što navodi u tužbi, temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 30. svibnja 2016. radnog mjesta stručnjak za naplatu regresa u Sektoru za korporativne financije i računovodstvo s koeficijentom složenosti 2,10 i dodatcima na plaću u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora, stupanjem na snagu kojeg su prestale važiti prethodno sklopljeni ugovori o radu sa svim pripadajućim dodacima.

 

25.              Isto tako u postupku nije bilo sporno da je za tužitelja donesena odluka o poslovno uvjetovanom otkazu kojom se otkazuje ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme s početkom primjene od 08. lipnja 2016.g, protiv koje je tužitelj je pred istim sudom podnio zahtjev za zaštitu prava, radi pobijanja odluke o otkazu u predmetu Pr-2780/16.

 

26.              Kao sporno u postupku je valjalo raspraviti i utvrditi je li postupanje tuženika diskriminirajuće u odnosu na tužitelja zbog njegove sindikalne aktivnosti te je li kroz postupak otkazivanja uz prethodno smanjenje koeficijenta složenosti poslova i uskratu prava na pune dnevnice i mogućnost usavršavanja tužitelj stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike, kao i jesu li u postupanju tuženika od strane rukovodećeg kadra ostvareni elementi za pružanjem sudske zaštite zbog diskriminatornog i uznemiravajućeg odnosa prema tužitelju.

 

27.              I na koncu je kao sporno valjalo utvrditi je li ponašanje direktora J. J. i K. R. prema tužitelju nedopušteno i šikanozno usmjereno ka njegovoj diskreditaciji u radnoj okolini pa s tim u svezi je li time tužitelju nastala povreda prava osobnosti zbog koje potražuje od tuženika naknadu nastale neimovinske štete.

 

28.              Prvostupanjski sud predmetni slučaj, s obzirom na činjenice koje navodi tužitelj, razmotrio uzimajući u obzira diskriminacijsku osnovu koju tužitelj navodi, pozivajući se na citirane odredbe ranije važećeg Zakona o radu u trenutku poduzimanja radnji za koje tužitelj tvrdi kako predstavljaju diskriminaciju i uznemiravanje te važećeg Zakona o radu i Zakona o suzbijanju diskriminacije.

 

29.              U odnosu na navode žalbe u kontekstu naprijed citiranih odredaba ukazati je kako je za uznemiravanje potrebno je postojanje nekih od temelja diskriminacije iz ZSD-a, a za izravnu diskriminaciju potrebno je postupanje uvjetovano nekim od zabranjenih osnova kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, a što ovdje nije slučaj. Naime, tužitelj tijekom postupka nije učinio vjerojatnim da bi tuženik na bilo koji način povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje u razdoblju od 2007. god. do otkazivanja ugovora o radu, kao niti da je tužitelj, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, podnio bilo kakvu pritužbu tuženiku vezanu za uznemiravanja i zaštitu dostojanstva radnika u istom razdoblju, a neživotno je da bi radnik kojem je povrijeđeno dostojanstvo čekao devet godina da zatraži zaštitu i to tek nakon dobivanja otkaza ugovora o radu.

 

30.              U utvrđenju činjenice da je tužitelj uvršten zajedno s drugim radnicima na listu tehnološkog viška, kojim kolektivnim viškom je obuhvaćeno 267 radnika kojima će se najkasnije dana 30. studenog 2016. otkazati ugovor o radu, a za 26 radnika ponuditi druga radna mjesta putem instituta otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora, time da su kriteriji radnih mjesta kod kojih nije došlo do potrebe za prestankom obavljanja poslova u cijelosti, kompetencija radnika, odnosno učinak radnika, dodatni učinak, dodatna znanja i vještine, ocjena neposrednog rukovoditelja, trajanje radnog odnosa, dob radnika, obveza uzdržavanja, samohrani roditelj, kršenje obveze iz radnog odnosa i mogućnost kontinuiranog ostvarivanja prihoda, sud nalazi neosnovanost navoda tužbe o nejednakom postupanju o odnosu na tužitelja.

 

31.              Naime, uvidom u prilog - ocjena tužitelja utvrđeno je da je njegov rad ocijenjen kao rad ispod očekivanja za 2015. i 2016. godinu, pri čemu je sam postupak prema dopisu tuženika Hrvatskom zavodu za zapošljavanje od 19. listopada 2016.g. formalno započeo savjetovanjem sa sindikalnim povjerenikom s pravima i obvezama radničkog vijeća, budući da društvo nema konstituirano radničko vijeće te da se dana 12. listopada 2016., u svom očitovanju sindikalni povjerenik izjasnio da je postupak proveden u skladu sa Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom.

 

32.              Suprotno navodima žalbe, ovaj sud drži pravilnom ocjenu suda prvog stupnja kako rezultati provedenog dokaznog postupka ukazuju na neosnovanost navoda tužitelja da je iznenadnom i neobrazloženom odlukom tuženika stavljen na listu tehnološkog viška, te da su svi ostali radnici, osim njega, pozvani na dogovor oko stavljanja na listu, jer suprotno proizlazi iz navoda samog tužitelja koji u svojem iskazu pred sudom navodi da je u proljeće 2014. zajedno s kolegama A., M., K. i D. bio na sastanku kod J. J. i da im je rečeno da će biti zbrinuti kako tehnološki višak.

 

33.              S druge strane iz rezultata provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi diskriminirajuće i uznemiravajuće radnje tuženika bile učinjenje zbog njegovog članstva u sindikatu, pri čemu sam tužitelj apostrofira tek probleme sa M. H. za kojega smatra da je nelegalno izabran za sindikalnog predstavnika, a da mu je tužitelj "bezgranično vjerovao". Ovo tim prije što je P. p. i k. u kojoj je tužitelj bio sindikalni povjerenik, prestala djelovati krajem 2014., jer je tuženik ukinuo organizacijsku cjelinu F. p. i k. Z., iako je G. s. z. u o. H. 2017.g. zatvorio račun ove podružnice.

 

34.              Pri tome treba istaći da radnik ne može sam određivati koje bi to poslove po osobnoj procjeni stručnosti i osobnom mišljenju o značaju i potrebi pojedinog posla trebao obavljati, već je dužan posao obavljati prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, te je diskreciono pravo poslodavca ocijeniti je li postignutim rezultatima zaposlenik opravdava napredovanje, pa okolnost što zaposlenik nije napredovao, a po svojoj prosudbi je trebao, sama po sebi, ne predstavlja diskriminirajuće ponašanje poslodavca i takva okolnost sama po sebi nema elemenata povrede dostojanstva zaposlenika.

 

35.              Naime, postojanje diskriminacije i/ili uznemiravanja potrebno je svakako sagledati u okviru iznesenih tvrdnji o diskriminaciji i/ili uznemiravanju, cijeneći ne samo pojedinačne postupke tuženikovih zaposlenika nego i objektivne okolnosti cjelokupnog okruženja kojemu je tužitelj bio izložen, o čemu , međutim, suprotno navodima žalbe prvostupanjska presuda u tom dijelu sadrži valjane i relevantne razloge pa se utoliko u ovom dijelu žalba tužitelja ukazuje neosnovana.

 

36.              Prema utvrđenju suda prvog stupnja osnovom nalaza i mišljenje vještaka, psihijatra, dr. Z. V. P., proizlazi kako tužitelj kao dugogodišnji zaposlenik i sindikalni povjerenik u C. o. d.d. promjenom upravljačke strukture, prema osobnom kazivanju od 2014.g. doživljava degradaciju i nepravdu, te smanjenje platnog koeficijenta, što je kulminiralo odlukom tuženika o tehnološkom višku radi čega je 2. lipnja 2016. zatražio liječničku pomoć, a dan kasnije od strane psihijatra dijagnosticirana mu je akutna reakcija na stres s preporukom za liječenje u dnevnoj bolnici, što je i učinjeni. Nakon 3 mjeseca liječenja u dnevnoj bolnici otpušten je s dijagnozama miješana anksioznost, depresivni poremećaj, poremećaj prilagodbe time da je nakon akutne reakcije na stres nastavljeno liječenja ambulantno, a zbog pogoršanja stanja još je jednom primljen na liječenje u dnevnu bolnicu.

 

37.              Sama dijagnoza akutna reakcija na stres je prema nalazu i mišljenju vještaka povezana stresnim događajem koja se u MKB 10 opisuje kao prolazni poremećaj koji se razvija u osobe bez drugog jasnog duševnog poremećaja kao odgovor na izuzetan fizički i duševni stres, koje ometa socijalno funkcioniranja i učinak, a javlja se u razdoblju adaptacije na znatnu promjenu života i stresni događaj. Dijagnosticirani psihički poremećaju bitno ometaju u svakodnevnom životnom funkcioniranju, te zahtijevaju dugotrajno liječenje s neizvjesnim ishodom.

 

38.              Pravilno sud prvog stupnja analizirajući nalaz i mišljenje vještaka drži kako je životno i logično da bi stavljanje na listu tehnološkog viška i dobivanje otkaza na poslu, kod svakog prosječnog čovjeka izazvalo uznemirenost, ali sama ta činjenica ne znači da je u ovom slučaju tuženik postupio protupravno.

 

39.              Naime, neovisno o dijagnosticiranom oboljenju, to samo po sebi ne dovodi do zaključka da je to oboljenje posljedica protupravnog ponašanja poslodavca, a subjektivni doživljaji tužitelja kako je u relevantnom razdoblju bio izložen protupravnom ponašanju poslodavca mora imati objektivizirane pokazatelje.

 

40.              Međutim, sud prvog stupnja ne razmatra osnovanost tužbenog zahtjeva sa aspekta eventualnog nedopuštenog ponašanja koje ulazi u sferu zlostavljanja na radnom mjestu,a koje se podvodi pod pojam mobbinga, niti u razlozima presude daje dostatnu činjeničnu i pravnu podlogu da bi se takvo eventualno shvaćanje prvostupanjskog suda moglo preispitati.

 

41.              U tužbi je tužitelj naveo da je u dulje vrijeme bio izložen zlostavljanju (mobbingu) na radnom mjestu od strane direktora tuženika, što je uključivalo izoliranje na radnom mjestu i njegovo premještanje iz prostorija uprave u kojima je obavljao svoj posao koji je neprikladan za rad.

 

42.              Također, da je zbog navedenog zlostavljanja (mobbinga) došlo do povrede prava osobnosti zbog čega trpi neimovinsku štete za koju potražuje pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 30.000,00 kn.

 

43.              Naime, mobbing, za koji u pozitivnim propisima, za razliku od diskriminacije, ne postoji zakonska definicija, te se definira kao oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu ili više njih s ciljem ugrožavanja njegova/njihova ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta koji često dovodi do uklanjanja s njegova/njihova područja djelovanja. Za pružanje sudske zaštite od mobinga, potrebno je dakle, da postoji sustavno psihičko zlostavljanje i ponižavanje druge osobe, a što je pak cijeniti s aspekta primjene općih odredaba Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu: ZOO) o odgovornosti za štetu, odnosno postojanja pretpostavki predviđenih odredbom čl. 1045. st. 1. čl. 1046. i čl. 1100. u svezi s čl. 19. ZOO-a.

 

44.              U odnosu na u tom pravcu u tužbi i tijekom postupka isticanu neuvjetnost prostora u koje je bio u nekoliko navrata premještan te skučenost prostora o čemu govore i kazivanja tijekom postupka saslušanih radnika M. P. i M. M., za sada se ne može prihvatiti kao pravilna ocjena prvostupanjskog suda da je preseljenje tužitelja uvjetovanom tek nedostatkom prostora te činjenicom da su se odvijali radovi radi preuređenja zgrade tuženik. Ovo tim prije što je tužitelj u odnosu na ostale radnike kako proizlazi iz stanja spisa bivao premještan višekratno i to očigledno kada netko od radnika ne bi bio zadovoljan uvjetima u svom prostoru. Pri tome okolnost kako je tužitelj osobno izjavio da mu je bilo još najbolje kada je radi u potpuno neuvjetnom prostoru tzv. preuređene arhive samo ukazuje na zaključak kakvi su bili ostali prostori u kojima je obavljao rad.

 

45.              Pri tome je svakako od značaja djelokrug poslova tužiteljeva radnog mjesta za organizacijsku jedinicu tuženika utvrđen Odlukom o ustroju radnog mjesta u C. o. d.d., o čemu prvostupanjski sud nema potrebna utvrđenja a što je od odlučnog značaja za mogućnost obavljanja nesmetanog i učinkovitog rada u uvjetima smještaja u predmetne prostore

 

46. S druge strane zdravstveni problemi sami po sebi ne znači da je netko izložen nedopuštenom postupanju od strane poslodavca na radu te ukoliko sud ocjeni da nema protupravnog ponašanja za koje je odgovoran poslodavac tada nema niti pretpostavke za odštetnu odgovornost poslodavca, a s koje osnove tužitelj potražuje naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.

 

47.              Međutim, provedenim medicinskim vještačenjem u konkretnom slučaju nije na nedvojben utvrđeno da se kod tužitelja radi o poremećaju prilagodbe sa anksiozno- depresivnom kliničkom slikom, koja je uzročno-posljedična veza između psihičkih smetnji i traumatskih doživljaja na poslu, koji su se odvijali tijekom vremena za koje tužitelj tvrdi da je bio izložen zlostavljanju.

 

48.              Budući da prvostupanjska presuda nema razloga o činjeničnoj niti pravnoj osnovi (protupravnog) ponašanja tuženika koje bi dovelo do mobingizirajućeg odnosa poslodavca prema tužitelju, a ono do oboljenja tužitelja, za sada se ne može izvesti ni zaključak o postojanju uzročno-posljedične veze između oboljenja tužitelja i posljedica koje trpi te protupravnog ponašanja tuženika.

 

49.              Pri tome je potrebno jasno i nedvojbeno povezati radnje tuženika sa sadržajem nalaza i mišljenja vještaka koji je utvrdio da se kod tužitelja razvio psihički poremećaj, ali ne i kada i radi li se u konkretnom slučaju o tzv."rafiniranom obliku mobbinga".

 

50.              Naime, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP.

 

51.              Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu.

 

52.              Stoga je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP valjalo u ovom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje time da će u ponovnom postupku prvostupanjski sud otkloniti počinjenu bitnu povredu postupka, te će, vodeći računa o pravilima o teretu dokazivanja, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog izvedenog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP) utvrditi činjenice odlučne za rješenje predmetnog spora u ovom dijelu, na koje mu je ukazano ovim rješenjem i ponovno odlučiti o ovom dijelu tužbenog zahtjeva te će u odluci dati jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama kao i jasne i potpune razloge o osnovanosti svih stavaka tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

53.              Međutim, u preostalom dijelu pobijanu presudu je u odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tuženik povrijedio pravo na jednako postupanje prema tužitelju te svojim ponašanjem koje predstavlja uznemiravanje tužitelja, povrijedio dostojanstvo tužitelja te svojim ponašanjem uzrokovao strah, neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje (točka 1. I. izreke), uz zabranu tuženika poduzimanje bilo kojih radnji kojima se krši kršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje te bilo kakvih radnji kojima se uzrokuje diskriminacija i njezine posljedice u odnosu na tužitelja i naloge tuženiku izvršiti sve radnje kojima se uklanja diskriminacija i njezine posljedice te se nalaže tuženiku omogućiti tužitelju nesmetano obavljanje poslova kod tuženika sa svim pravima ( točka 1. II. izreke) na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo potvrditi budući pobijane presuda suda prvog stupnja u ovom dijelu sadrži jasne i valjane razloge pa su utoliko u tom dijelu bez osnove navodi žalbe.

 

54.              Pri tome je ukazati sudu prvog stupnja kako predmetom pobijanja nije donesena dopunska presuda od 4. siječnja 2001. u dijelu koje je odlučeno i o zahtjevu tužitelja za naknadu preostalog iznosa neimovinske štete od 5.000,00 kuna pa će u nastavku postupka predmetom raspravljanja biti tek zahtjev tužitelja za isplatu neimovinske štete zbog mobbinga u pobijanom dijelu od 25.000,00 kuna.

 

54.              Kako za sada nisu poznati svi parametri o kojima ovisi odluka o glavnoj stvari to je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka o kojoj će biti odlučeno po okončanju postupka.

 

U Splitu, 8 travnja 2021.