1                          Poslovni broj Gž-3251/2020-4

 

 

 

 

 

 

             

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-3251/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E A

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja R. K. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. M. P., odvjetniku iz Z., protiv tužene Z. K. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku E. V., odvjetniku iz Z.,  radi iseljenja i predaje nekretnine, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 48 Ps-303/2018-26 od 18. ožujka 2020., 8. travnja 2021., 

 

 

r i j e š i o j e

 

              Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 48 Ps-303/2018-26 od 18. ožujka 2020. 

 

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog tuženice za prekid tog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi kod tog suda pod poslovnim brojem P-6164/2017.

 

              Protiv tog rješenja žali se tuženica zbog pogrešne primijene materijalnog prava.

 

              U žalbi navodi da sud pobijano rješenje donosi na temelju pravnih stavova Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koji pravni stavovi nisu obvezujući.

 

              Predlaže pobijano rješenje ukinuti.

 

              Tužitelj u odgovoru na žalbu ističe neosnovanost i paušalnost sadržaja iste, tvrdeći da tuženica na bilo koji način nastoji zadržati posjed predmetnog stana bez postojanja bilo kakve valjane pravne osnove. U vezi navoda žalbe koja se odnosi na nevezanost nižih sudova stajalištima i shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ističe da Vrhovni sud Republike Hrvatske između ostalog izjednačuje sudsku praksu u odnosu na odluke svih sudova te se na taj način izbjegava pravna nesigurnost i neujednačenost sudske prakse, odnosno u tom dijelu su i niži sudovi vezani odlukama  višeg suda, u odnosu na isto ili slično pravno pitanje.

 

              Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi.

             

Žalba nije osnovana.

 

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

Naime, u postupku je utvrđeno da je prema stanju zemljišne knjige tužitelj vlasnik nekretnine koja u naravi predstavlja stan broj ..., na četvrtom katu, koji se sastoji od dnevnog boravka, sobice, kuhinje s blagovaonicom, kupaonice sa WC-om, izbe, hodnika, lođe i ostave u površini od 47,12 m2, a koji se nalazi u stambenoj zgradi Z., sagrađenoj na k.č.br. ..., po novoj izmjeri k.č.br. ..., k.o. P., poduložak broj ..., k.o. ..., sve upisano u knjigu položenih ugovora kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a tuženica drži u posjedu tu nekretninu, pa tužitelj tužbenim zahtjevom u ovoj parnici traži od tuženice predaju u posjed predmetne nekretnine.

 

Osporavajući tužbeni zahtjev tuženica je istakla da su ona i njezin brat bili upisani kao vlasnici predmetne nekretnine, da su isti 21. lipnja 2005. s tadašnjem O. sklopili ugovor o zasnivanju založnog prava na predmetnoj nekretnini, da je O. Z. d.d. kao ovrhovoditelj podnio ovršni prijedlog radi naplate duga ovdje tuženika, da je taj sud temeljem navedenog donio rješenje o ovrsi broj Ovr-1035/07 od 28. kolovoza 2017., da je predmetnu nekretninu na javnoj dražbi kupio, a kao ovrhovoditelj B. o. d.d. kao pravni slijednik osiguranja Z. d.d., a da je pravni slijednik B. o. d.d., U. o. predmetnu nekretninu 20. siječnja 2006. prodao N. K.. Također je istakla da je kod istog suda podnijela tužbu pod poslovnim brojem P-6164/2017 radi utvrđenja ništetnim ugovora o zasnivanju založnog prava od 21. lipnja 2005. godine.

 

Pravno je stajalište suda prvog stupnja da s obzirom na naprijed navedene činjenična utvrđenja, koja među strankama nisu sporna, odluka u parnici koja se vodi kod istog suda pod poslovnim brojem P-6164/2017 po tužbi ovdje tuženice, kao tužiteljice protiv tuženika U. o. d.d. radi utvrđenja ništetnosti ugovora o zasnivanju založnog prava na nekretnini od 21. lipnja 2005. između O. Z. d.d. kao vjerovnika i Z. K. kao dužnika i založnog dužnika i K. B. kao dužnika, ne predstavlja prethodno pitanje za presuđenje o tužbenom zahtjevu u ovoj parnici kojom tužitelj kao zemljišno knjižni vlasnik te iste nekretnine traži od tuženice predaju u posjed.

 

Naime, a što među strankama nije sporno, prvostupanjski sud je 20. kolovoza 2007. donio rješenje o ovrsi na prijedlog B. o. Zagreb kao ovrhovoditelja protiv tuženika kao ovršenika, te je u navedenom ovršnom postupku 14. srpnja 2010. donio rješenje o dosudi broj Ovr-1035/07 kojim je predmetna nekretnina dosuđena ovrhovoditelju kao kupcu i koji je naknadno 13. studenoga 2012., a temeljem citiranog rješenja o dosuditi uknjižio pravo vlasništva na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama, pa stoga sukladno odredbi čl. 102. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 - dalje OZ) ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi, a poslije pravomoćnosti rješenja o dosuditi nekretnine ne utječe na pravo kupca stečeno po odredbi čl. 101. Ovršnog zakona.  

         

Prema tome, za odluku o tužbenom zahtjevu ovdje tužitelja protiv tuženice postupak koji se vodi kod istog suda pod poslovnim brojem P-6164/17 radi utvrđenja ništetnosti ugovora o zasnivanju založnog prava od 21. lipnja 2005., nema značaj odluke o prethodnom pitanju za presuđenje o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovoj parnici u smislu odredbe čl. 12. st. 1. ZPP-a pa nije bilo osnove primijeniti odredbu čl. 213. st. 1. ZPP-a i odrediti prekid postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pod poslovnim brojem P-6164/17.

 

Naime, prema odredbi čl. 12. ZPP-a kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drukčije određeno, pa ako je u toj procesnoj situaciji sud odlučio sam ne rješavati o tom prethodnom pitanju, onda sukladno odredbi čl. 213. st. 1. ZPP-a donosi rješenje kojim prekida postupak dok odluku o tom prethodnom pitanju ne donese sud ili drugo nadležno tijelo.

 

Dakle, da bi odluka o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos, predstavljalo odluku o prethodnom pitanju za presuđenje o tužbenom zahtjevu u drugoj parnici mora biti ispunjena pretpostavka da se bez rješenja tog pitanja ne može riješiti glavna stvar i to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu o kojem nadležni sud ili drugo tijelo još nije donijelo odluku.    

 

To bi u konkretnom slučaju značilo da odluka o vlasničkom tužbenom zahtjevu tužitelja protiv tuženice u ovoj parnici ovisi isključivo o odluci o zahtjevu tužitelja Z. K. i K. B. protiv tuženika U. o. d.d. radi utvrđenja ništetnim ugovora o zasnivanju založnog prava na nekretnini od 21. lipnja 2005. između O. Z. d.d. kao vjerovnika i Z. K. kao dužnika i založnog dužnika i K. B. kao dužnika, koja se po njihovom zahtjevu vodi kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-6164/2017, dakle, da bi pravomoćno udovoljenje tužbenom zahtjevu tužitelja Z. K. i K. B. u toj parnici imalo za posljedicu odbiće vlasničkog zahtjeva tužitelja u ovoj parnici u odnosu na istu nekretninu, te obrnuto da bi u slučaju pravomoćnog odbića zahtjeva tužitelja Z. K. i K. B. u navedenoj parnici valjalo udovoljiti vlasničkom tužbenom zahtjevu tužitelja u ovoj parnici u odnosu na predmetnu nekretninu.     

 

Međutim, te pretpostavke u konkretnom slučaju nisu ispunjene iz jednostavnog razloga što eventualno pravomoćno udovoljenje tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ugovora o zasnivanju založnog prava, ne znači nužno i osnovano i posljedično tome pretpostavku za odbijanje vlasničkog tužbenog zahtjeva tužitelja iz ove parnice, jer je prvostupanjski sud 20. kolovoza 2007. donio rješenje o ovrsi na prijedlog B. o. Z. kao ovrhovoditelja protiv tuženika kao ovršenika te je u navedenom ovršnom postupku 14. srpnja 2010. doneseno rješenje o dosudi broj Ovr-1035/07 kojim je predmetna nekretnina dosuđena ovrhovoditelju kao kupcu i koji je naknadno 13. studenog 2012. temeljem citiranog rješenja o dosudi uknjižio pravo vlasništva na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama, pa ukoliko bi se i utvrdio ništetnim ugovor o zasnivanju založnog prava i tada bi bilo udovoljeno zahtjevu tužitelja u ovoj parnici, jer bi tužitelj i dalje ostao vlasnik predmetne nekretnine jer ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi, a poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine ne utječe na pravo kupca stečeno po odredbi čl. 101. Ovršnog zakona (čl. 102. Ovršnog zakona).

 

U odgovoru na žalbene navode tuženice treba reći da je točno da ne postoji pravno uporište u prilog tvrdnji da su sudovi prilikom odlučivanja vezani načelnim stajalištima višeg suda. Međutim, isto tako treba reći kako navedeno nije zapreka da sud prvog stupnja takva načelna stajališta prihvati slijedom autoriteta njihove uvjerljivosti i/ili donositelja, kao u konkretnom slučaju.

 

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja pottvrditi, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. t. 2. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 8. travnja 2021.

 

 

Sutkinja

Helena Vlahov Kozomara