Poslovni broj Gž R-1026/2020-5

 

 

 

 

                                                

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja prof.dr.sc. D. J. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici Z. M., odvjetnici iz R., protiv tuženika K. B. C. R., R., OIB: ..., zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. d.o.o. iz R., radi poništenja odluke, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-92/2020 od 6. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2021.

 

p r e s u d i o    j e

 

Uvažava se žalba tuženika te se preinačava presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-92/2020 od 6. srpnja 2020. u točkama 1., 2. i 3. izreke te u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke 4. izreke, uz istovremeni ispravak u točki 4. izreke, redak prvi, tako da umjesto riječi “Nalaže se tužitelju da tuženiku…“ treba ispravno stajati „Nalaže se tuženiku da tužitelju…“ i sudi:

 

I              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da nije dopuštena te se poništava Odluka tuženika o razrješenju pročelnika Odjela Klinike K. B. C. R. od 24. siječnja 2017., Klasa: 112-02/17-01-36, Urbroj: 2170-29-02/1-17-1.

 

2. Utvrđuje se da nije dopušten te se poništava Odgovor tuženika na zahtjev za zaštitu prava od dana 28. veljače 2017., Klasa: 114-02/17-01/45, Urbroj: 2170-29-02/1-17-4.

 

3. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na poslove koje je obavljao prije donošenja Odluke tuženika o razrješenju pročelnika Odjela Klinike K. B. C. R. od dana 24. siječnja 2017., Klasa: 112-02/17-01-36, Urbroj: 2170-29-02/1-17-1, u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 6. srpnja 2020. pa do isplate po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijski trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.“

 

              II              Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.600,00 kn sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od            7. travnja 2021. pa do isplate po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točkama 1., 2. i 3. izreke te u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke 4. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev sa sadržajem kao u točki I izreke ove presude, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen.

 

Očitom omaškom u pisanju odluke o troškovima postupka iz točke 4. izreke prvostupanjske presude naloženo je „tužitelju da tuženiku“ umjesto ispravno „tuženik da tužitelju“ naknadi prouzročeni trošak, pa je u skladu sa obrazloženjem pobijane presude i uspjehom tužitelja u prvostupanjskom postupku, u tom dijelu izreku pobijane presude (prije preinačenja) valjalo ispraviti po članku 342. stavak 1. ZPP-a.

 

              Protiv presude (osim odbijajućeg dijela oduke o troškovima postupka iz točke 4. izreke) žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje ZPP) s prijedlogom da se tužba kao nepravovremena odbaci odnosno da se presuda u pobijanom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev podredno da se ukine i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te potražuje troškove postupka uključujući i žalbeni trošak.

 

U odgovoru na žalbu, tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tuženika odbije kao neosnovana te tužitelju dosude troškovi odgovora na žalbu. 

 

              Žalba tuženika je osnovana.

             

              Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da nije dopuštena te da se poništi Odluka tuženika o razrješenju tužitelja s mjesta pročelnika Odjela Klinike od 24. siječnja 2017. kao i Odgovor tuženika na zahtjev tužitelja za zaštitu prava od 28. veljače 2017., uz zahtjev za vraćanje tužitelja na poslove koje je obavljao prije donošenja odluke o razrješenju.

              U provedenom postupku, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 4. listopada 2004. na poslovima liječnika specijaliste te da je Odlukom tuženika od 16. studenog 2016. imenovan na radno mjesto pročelnika (voditelja) Odjela u Klinici, povodom čega su stranke sklopile Dodatak br. 3. Ugovora o radu od 16. studenog 2016. Dalje utvrđuje da je Odlukom tuženika o razrješenju pročelnika Odjela Klinike od 24. siječnja 2017. (dalje Odluka o razrješenju) tužitelj razriješen dužnosti pročelnika istoga Odjela, s obrazloženjem u bitnome da su Etička povjerenstva tuženika i Fakulteta Sveučilišta u R. utvrdila da je tužitelj kao zaposlenik tuženika te kao docent Fakulteta povrijedio Kodeks liječničke etike i deontologije odnosno Etički Kodeks Sveučilišta u R., neprimjerenim postupanjem u radnom okruženju te prema studentici medicine, radi čega je odlučeno da se tužitelj razriješi dužnosti pročelnika jer da takve povrede predstavljaju djelovanje suprotno poslovnim i profesionalnim interesima tuženika što je člankom 32. Statuta tuženika propisano kao razlog za razrješenje radnika na reizbornom radnom mjestu.

 

              Dalje je utvrđeno da je tužitelj, sukladno uputi koju mu je dao poslodavac u Odluci o razrješenju, u roku od 15 dana od dana primitka ove Odluke  odnosno 13. veljače 2017., podnio Zahtjev za zaštitu prava kojeg je tuženik odbio Odgovorom na zahtjev za zaštitu prava od 28. veljače 2017. (dalje Odgovor na zahtjev za zaštitu prava) potpisanom po ravnatelju odnosno Odlukom od 6. ožujka 2017. potpisanom po predsjedniku Upravnog vijeća tuženika te da je tužitelj u daljnjem roku od 15 dana podnio sudu predmetnu tužbu preporučeno putem pošte dana 13. ožujka 2017.

 

Uvažavajući uputu ovoga suda iz ranije ukidne odluke da na razrješenje tužitelja valja primijeniti odredbe Zakona o ustanovama („Narodne novine“ broj: 76/93., 29/97., 47/99. i 35/08. - dalje: ZU) te konkretno odredbu članka 45. ZU-a o propisanom roku u kojem razriješena osoba može odluku o razrješenju pobijati tužbom pred nadležnim sudom, prvostupanjski sud zauzima stav da je tužba pravovremeno podnesena pa otklanja kao neosnovan po tuženiku istaknuti prigovor prekluzije u podnošenju tužbe.

 

Obrazloženje je suda da je tuženik tužitelju u Odluci o razrješenju dao pogrešnu uputu o pravnom lijeku po kojoj je tužitelj postupio čime je ispoštovao proceduru i rokove za sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa propisanu odredbom članka 133. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14. - dalje ZR) na koju proceduru ga je tuženik uputio. Prvostupanjski sud nalazi da nije odlučno što tuženik tužitelja nije uputio na podnošenje tužbe sudu, jer ga je izrijekom uputio na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava u roku od 15 dana, dakle uputio ga je na zaštitu temeljem odredbi ZR-a koju je tužitelj ispoštovao stoga da tužitelj ne može snositi štetne posljedice zbog pogrešne upute poslodavca u vidu odbacivanja tužbe zbog proteka roka za njeno podnošenje po odredbama ZU-a. Prvostupanjski sud zauzima stajalište da davanjem pogrešne upute tužitelju, tuženik je istog krivo usmjerio dovevši ga time u zabludu o postupku za ostvarivanje zaštite prava uz daljnje stajalište da tužitelj ne može trpjeti štetne posljedice vezane za osobu ili tijelo koje je donijelo i potpisalo Odgovor odnosno Odluku o odbijanju tužiteljevog zahtjeva za zaštitu prava, jer je iste potpisao ravnatelj tuženika kao zakonski zastupnik tuženika.

 

Odlučujući o spornom pitanju postojanja i opravdanosti razloga za razrješenje tužitelja s mjesta pročelnika odjela, zbog kojih je tužitelj pobijao pravnu valjanost Odluke o razrješenju, prvostupanjski sud nalazi da tuženik kao poslodavac, na kojem je teret dokaza postojanja opravdanih razloga za razrješenje, nije uspio dokazati da se tužitelj ponašao suprotno poslovnim i profesionalnim interesima tuženika. 

             

              Stoga u konačnici prvostupanjski pobijanom presudom utvrđuje da nije dopuštena Odluka o razrješenju a posljedično tome ni Odgovor tuženika na tužiteljev zahtjev za zaštitu prava te pozivom na članak 124. stavak 1. ZR-a nalaže tuženiku vratiti tužitelja na poslove koje je obavljao prije donošenje osporavane odluke.

 

              O troškovima postupka sud odlučuje primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a dok o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu ne donosi odluku s obzirom da je prihvatio glavni tužbeni zahtjev. 

 

U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti bitna povreda postupka iz točke 11. citirane odredbe ZPP-a, na koju neosnovano tuženik ukazuje u žalbi s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja dovoljno je ispitao sve okolnosti koje su pravno relevantne za donošenje zakonite odluke u ovome sporu te je na temelju provedenih dokaza u okviru dokaznih prijedloga stranaka u obrazloženju presude utvrdio potrebno činjenično stanje, ali je prema stajalištu ovog suda izveo pogrešan zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

U ovoj fazi postupka sporno je pitanje pravovremenosti zatražene sudske zaštite te pitanje osnovanosti razloga zbog kojih je tužitelj razriješen s mjesta pročelnika osporavanom Odlukom o razrješenju, u pogledu čega se žalbom tuženika napada pravilnost činjeničnog i pravnog zaključka suda prvog stupnja po oba pitanja.

 

Treba naglasiti da donošenjem Odluke o razrješenju, tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika zasnovan Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od     4. listopada 2004. za poslove liječnika specijaliste, koji radni odnos i dalje traje. Donošenjem sporne odluke tužitelj je prije isteka vremena mandatnog razdoblja razriješen s mjesta pročelnika odjela na koje je izabran Odlukom tuženika od 16. studenog 2016. na vrijeme od četiri godine, koje bi mandatno razdoblje, da nije bilo razrješenja, isteklo 16. studenog 2020.

 

Odluka o izboru tužitelja za radno mjesto pročelnika (voditelja) odjela od 16. studenog 2016. donesena je na temelju odredbi Statuta Kliničkog bolničkog centra R. od 4. srpnja 2016. (dalje Statut tuženika), odredbi Pravilnika o uvjetima za unutarnji ustroj kliničkih zdravstvenih ustanova („Narodne novine“ broj: 145/13, 31/15., 79/15. i 49/16. - dalje Pravilnik o uvjetima za unutarnji ustroj) te odredbi Pravilnika o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta tuženika od 17. prosinca 2015. - pročišćeni tekst sa kasnijim izmjenama (dalje Pravilnik o unutarnjem ustroju tuženika), koji akti se s obzirom na svojstvo tuženika kao javne ustanove temelje na propisima koji su tada bili na snazi - Zakonu o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj: 150/08., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 22/12., 35/12., 70/12., 83/13. i 22/14. - dalje ZZZ ) i Zakonu o ustanovama.      

 

S obzirom da je aktima tuženika i citiranim propisima položaj pročelnika (voditelja) odjela klinike, izrijekom reguliran kao reizborno i rukovodno radno mjesto koje podrazumijeva voditeljske dužnosti, to za ostvarivanje sudske zaštite u odnosu na Odluku o razrješenju tužitelja ne dolaze u primjenu odredbe ZR-a već odredbe ZU-a koji u članku 46. propisuje da stručni rad ustanove vodi stručni voditelj ako je tako propisano zakonom, aktom o osnivanju ili statutom. Članak 48. ZU-a propisuje da se glede imenovanja i razrješenja stručnog voditelja primjenjuju na odgovarajući način odredbe o imenovanju i razrješenju ravnatelja iz članka 39. - 45. ZU-a.

 

Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se na postupak razrješenja tužitelja s mjesta pročelnika primjenjuje članak 45. ZU-a koji propisuje da protiv odluke o razrješenju ravnatelj koji je razriješen ima pravo tužbom tražiti sudsku zaštitu prava, ako smatra da je bio povrijeđen propisani postupak i da je ta povreda mogla bitno utjecati na odluku ili da nisu postojali razlozi za razrješenje propisani  člankom 44. stavak 2. toga zakona (stavak 1.) te da se tužba podnosi nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana primitka odluke o razrješenju (stavak 2.).

 

Tijekom postupka nesporno je utvrđeno da tužitelj u konkretnom slučaju tužbu sudu nije podnio u roku iz članka 45. stavak 2. ZU-a odnosno u roku od 30 dana od dana primitka osporavane Odluke o razrješenju koju je zaprimio 26. siječnja 2017. a tužbu je podnio tek dana 13. ožujka 2017. Prema daljnjem utvrđenju provedenog postupka tužitelj je slijedio uputu tuženika - poslodavca iz osporavane odluke kojom se upućuje na mogućnost izjavljivanja zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu u roku od 15 dana te je nastavno postupio prema članku 133. ZR-a zahtijevajući  pravovremenu zaštitu pred poslodavcem, potom pravovremenu zaštitu pred  sudom. 

 

Tuženik u žalbi osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda o pravovremeno zatraženoj sudskoj zaštiti. Tvrdi kako se pouka o pravnom lijeku osporavane Odluke o razrješenju, jednako kao ni izreka ni obrazloženje iste, ne pozivaju niti upućuju na odredbe ZR-a niti ukazuju da bi tužitelju pripadala prava temeljem ZR-a a sve iz razloga što se nije radilo o odluci otkazu ugovora o radu nego o odluci o razrješenju. Stoga da tuženik nije mogao dovesti tužitelja u relevantnu zabludu koja bi se odnosila na bitne sastojke pravnog posla. Dalje se u žalbi tvrdi da poslodavac davanjem pogrešne upute ili izostavljanjem upute ne može izmijeniti zakonom propisani postupak zaštite prava radnika. Ukazujući dalje na načelo da nepoznavanje prava ne ispričava, tuženik u žalbi ističe kako se u ovom slučaju ne radi o povredi prava tužitelja na pristup sudu jer da je tužitelj i nakon proteka roka od 15 dana na koji ga je uputio poslodavac, još uvijek imao mogućnost pravovremenog podnošenja tužbe sudu sukladno članku 45. stavak 2. ZU-a, tim više što je već u toj fazi postupka bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku iz redova odvjetnika.

 

Izneseni žalbeni navodi nisu osnovani te je prema stajalištu ovoga suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda koji je ustvrdio da tužitelj ne može trpjeti štetne posljedice zbog pogrešne upute poslodavca koji ga je krivo usmjerio dovevši ga u zabludu o postupku za ostvarivanje zaštite prava, pri čemu se sud prvog stupanja referira na relevantnu sudsku praksu koja se navodi u nastavku.

 

Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-1959/2005 od 30. travnja 2008. ("Narodne novine" broj: 59/08.), odlučujući o ustavnoj tužbi podnositeljice, koja je uslijed pogrešne upute poslodavca u odluci o otkazu, direktno podnijela tužbu sudu protiv osporavane odluke bez da je prethodno zatražila zaštitu pred poslodavcem, radi čega je njezina tužba odbačena, u bitnome utvrdio da: "Zabluda o pravu (error iuris) u suvremenom pravu postaje moguća relevantna zabluda kao i zabluda o činjenicama (arg. iz članka 280. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05); u konkretnom slučaju nema dvojbe da bi podnositeljica predmetne ustavne tužbe bila podnijela prigovor drugostupanjskom tijelu poslodavca da spornom (pogrešnom) pravnom uputom nije usmjerena izravno na sud. Uputa o pravnom sredstvu doduše nije esencijalni dio sudske parnične odluke, ali valja uzeti da jeste esencijalni dio odluke poslodavca kada on odlučuje o pravu svog radnika. Zakon koji je važio u to vrijeme (Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa - „Narodne novine“ broj: 34/91. - dalje: ZOPRO) je u članku 78. izričito naveo da se odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju dostaviti radniku u pisanom obliku i s poukom o pravu na prigovor (zakon je ovakvom formulacijom uputu o pravnom sredstvu učinio bitnim dijelom odnosne odluke pa je izostanak pravilne upute u predmetnom slučaju toliko veliki nedostatak da dovodi u pitanje i samu pravnu egzistentnost takve odluke)".

 

Da je pravno stajalište iz citirane Odluke Ustavnog suda aktualno u primijeni kasnije donesenih Zakona o radu proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-213/2010 od 16. travnja 2014. kojom je rečeno da pogrešna uputa poslodavca o pravnom lijeku protiv odluke kojom je povrijeđeno neko pravo radnika, ni u režimu Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ni u režimu Zakona o radu, ne smije ići na štetu radnika. Citirajući naprijed izneseno stajalište Ustavnog suda RH, Vrhovni sud RH je zaključio da „…Stoga nisu u pravu nižestupanjski sudovi kada smatraju da činjenica da je upravo poslodavac krivo usmjerio tužitelja i doveo ga u bitnu zabludu o postupku ostvarivanja zaštite prava, koju zaštitu je on nesumnjivo namjeravao ostvarivati, nije odlučna za primjenu članka 126. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09., 61/11., 82/12., 73/13.)…“ odnosno danas relevantnog članka 133. stavak 1. ZR-a.

 

S obzirom da je tužitelj zaposlen kod tuženika te da, iako se predmetnom Odlukom ne odlučuje o radno pravnom statusu tužitelja, ista se odluka reflektira na taj status jer tužitelj gubi položaj rukovodnog radnog mjesta kod tuženika, onda je tuženik uputom da protiv sporne odluke tužitelj može podnijeti zahtjev za zaštitu prava, pa kada je tužitelj podnio takav zahtjev, tuženik je na istog odgovorio i odbio ga, odnosno kao poslodavac je postupao kao da primjenjuje odredbu članka 133. ZR-a, tada je usmjerio tužitelja na pogrešan pravni put koji je za posljedicu imao propuštanje roka za podnošenje tužbe sudu sukladno članku 45. stavak 2. ZU-a, na što se osnovano ukazuje odgovorom na žalbu tužitelja.

 

Nije upitno da bi tužitelj pravovremeno sudu podnio tužbu, da spornom (pogrešnom) pravnom uputom tuženika nije usmjeren na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava, iako je takva radnja bila suvišna u konkretnom slučaju.

Kako je tužitelj u konačnici podnio sudu tužbu kojom pobija Odluku o razrješenju sukladno članku 44. stavak 1. ZU-a, smatrajući da nisu postojali razlozi za razrješenje, tada je pravilno sud prvog stupnja otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor prekluzije u podnošenju tužbe.

 

U protivnom te suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika, odbacivanjem tužbe kao nepravovremene, sudovi bi izravno onemogućili tužitelju pravo na pristup sudu, što bi za posljedicu imalo povredu ustavnog i konvencijskog prava tužitelja na pravično suđenje koje, između ostalog, sukladno relevantnoj praksi Europskog suda za ljudska prava obuhvaća i pravo na pristup sudu u okviru članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s Protokolima („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.) a koje pravo je utemeljeno i člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 05/14.)

 

Osnovano se, međutim, žalbom tuženika osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o tome da tuženik nije dokazao postojanje opravdanih razloga za donošenje Odluke o razrješenju. Pritom tuženik u žalbi ističe da niti jednim propisom nije predviđeno da se odluka o razrješenju mora temeljiti na pravomoćnoj odluci nadležnog tijela ustanove u kojoj je zaposlena razriješena osoba. Dalje u žalbi tuženik smatra da neovisno o tome što tuženik nije priložio pravomoćni zaključak kojim bi bile utvrđene povrede koje opravdavaju razrješenje, iz iskaza svjedoka da je razvidno kako su postupci tužitelja bili protivni poslovnim i profesionalnim interesima tuženika a time i valjan temelj za donošenje sporne odluke.   

 

              Koristeći svoja ovlaštenja iz članka 373.a stavak 1. i 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud smatra da je na temelju izvedenih dokaza i pravilno utvrđenih činjenica, sud prvog stupnja izveo nepravilan zaključak o nedokazanosti razloga za razrješenje tužitelja sa rukovodnog radnog mjesta pročelnika odjela.

 

U konkretnom slučaju tužitelj je razriješen sa mjesta pročelnika odjela prije isteka mandata uz utvrđenje u Odluci o razrješenju da je počinio takve povrede koje predstavljaju djelovanje suprotno poslovnim i profesionalnim interesima KBC-a R., što je člankom 32. Statuta tuženika propisano kao razlog za razrješenje radnika na reizbornom radnom mjestu. Tužitelj Odluku o razrješenju pobija smatrajući da nisu postojali razlozi za razrješenje u smislu članka 45. stavak 1. ZU-a.

 

Člankom 32. Statuta tuženika predviđene su situacije kada radnik na reizbornom radnom mjestu može biti razriješen i prije isteka vremena na koji je imenovan te situacije kada je ravnatelj dužan razriješiti radnika na reizbornom radnom mjestu. U članku 32. stavak 2. alineja 5. Statuta tuženika predviđeno je da je  ravnatelj dužan razriješiti radnika na reizbornom radnom mjestu ako djeluje suprotno poslovnim i profesionalnim interesima KBC-a. Gotovo iste odredbe sadrži i Pravilnik o unutarnjem ustroju tuženika koji u članku 19. kao rukovodna i reizborna radna mjesta predviđa, između ostalih, pročelnike zavoda i centara te voditelje odjela, u pogledu kojih odluku o imenovanju i razrješenju donosi ravnatelj/sanacijski upravitelj.

 

Odredbom članka 42. stavak 2. točka 4. ZU-a u vezi s člankom 48. ZU-a propisano je da ravnatelj (stručni voditelj) može biti razriješen ako svojim nesavjesnim ili nepravilnim radom prouzroči ustanovi veću štetu ili ako zanemaruje ili nesavjesno obavlja svoje dužnosti tako da su nastale ili mogu nastati veće smetnje u obavljanju djelatnosti ustanove.

 

U obrazloženju Odluke o razrješenju, navodeći razloge za razrješenje tužitelja, tuženik se poziva na slijedeće okolnosti i isprave iz kojih prema utvrđenju provedenog postupka proizlazi:

-  Upozorenjem o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza koje je tuženik po tadašnjem sanacijskom upravitelju izrekao tužitelju 13. svibnja 2014., posebno oformljeno povjerenstvo tuženika utvrdilo je da je tužitelj na neprimjeren i vulgaran način, pred prisutnim pacijentima, komunicirao sa medicinskom sestrom S. I., što predstavlja povredu obveza iz radnog odnosa, te je tužitelj upozoren na mogućnost otkaza ugovora o radu u slučaju ponavljanja takvih ili drugih povreda;

-  dopisom Etičkog povjerenstva KBC R. od 21. prosinca 2016. zatražen je upit o etičkoj evaluaciji (preispitivanju) izbora tužitelja na rukovodno radno mjesto povodom zahtjeva doc.dr.sc. S. P. M. uz obavijest o postupku koji se provodi pred Etičkim povjerenstvom za zaštitu akademske čestitosti, čuvanje dostojanstva i promicanje ugleda Fakulteta Sveučilišta u R. (dalje Etičko povjerenstvo M.);

-  Odlukom Etičkog povjerenstva KBC R. sa izvanredne sjednice od 23. siječnja 2017. u sastavu od šest članova (jedan član odsutan), utvrđeno je da je tužitelj svojim neprimjerenim ponašanjem za koje mu je 2014. izrečeno upozorenje, prekršio Kodeks medicinske etike i deontologije, radi čega se predlaže ravnateljstvu da preispita Odluku o imenovanju tužitelja na mjesto pročelnika te se smatra uputnim učiniti i procjenu adaptivnih radnih kapaciteta ličnosti tužitelja;

- Izvješćem i Zaključkom Etičkog povjerenstva M. od 16. siječnja 2017. koji je donesen jednoglasnom odlukom pet članova povodom prijave studentice pete godine medicine M. R., utvrđeno je da je tužitelj na štetu navedene studentice povrijedio članak 5.3. Etičkog kodeksa Sveučilišta u R. - spolno uznemiravanje fizički slabije osobe koja se nalazi u podređenom položaju u odnosu na počinitelja (student-nastavnik), u smislu upućivanja neprimjerenih šala i dodira koji vrijeđaju dostojanstvo i rezultiraju strahom i poniženjem.   

 

              Gore iznesena utvrđenja, sud prvog stupnja cijeni parcijalno i odvojeno nalazeći da Upozorenje o obvezama iz radnog odnosa iz 2014., ne može biti temelj za donošenje Odluke o razrješenju jer se temelji na ponašanju tužitelja koje je prethodilo njegovom imenovanju za pročelnika odjela te da nije moglo ostati nepoznato tuženiku prilikom imenovanja tužitelja 16. studenog 2016. pa prvostupanjski sud smatra da se Odluka o imenovanju za pročelničko mjesto ne može naknadno preispitivati iz razloga koji su u trenutku imenovanja bili poznati te kao takvi nisu niti propisani kao apsolutna zapreka za imenovanje radi čega da se niti Odluka Etičkog povjerenstva KBC R. sa izvanredne sjednice od 23. siječnja 2017. ne može temeljiti na događaju iz 2014. Osim toga, sud prvog stupnja otklanja kao nedokazane i neosnovane navode zaključka Etičkog povjerenstva M. od 16. siječnja 2017., nalazeći da je isti nepravomoćan jer je tužitelj na istog izjavio žalbu dok tuženik tijekom postupka da nije predložio izvođenje ijednog dokaza kojim bi potvrdio navode toga zaključka.

Radi se o okolnostima i situacijama koje se odnose na ponašanje tužitelja u njegovom radnom okruženju unutar KBC R. (tuženika) 2014. te na Fakultetu Sveučilišta u R. 2016., koje su doista, kada se odvojeno gledaju, vremenski i prostorno dislocirane situacije.

 

Međutim, ove situacije treba sagledati u ukupnosti i povezano, imajući u vidu činjenicu da tužitelj dio radnog vremena radi u KBC Rijeka kao liječnik specijalista a dio radnog vremena kao predavač na Fakultetu Sveučilišta u R. gdje drži vježbe studentima. Nedvojbeno je da KBC R. i Fakultet poslovno, organizacijski, prostorno i kadrovski usko surađuju i da se navedene ustanove ne može promatrati potpuno odvojeno pa tako niti odluke njihovih tijela, u ovom slučaju utvrđenja i odluke Etičkih povjerenstava.

 

Osim toga, treba imati u vidu ulogu, sastav i broj članova Etičkih povjerenstava KBC R. i M., sastavljenih od stručnih osoba svake pojedine ustanove, koje su kao dva potpuno neovisna tijela utvrdila gore navedeno neprimjereno ponašanje tužitelja u okviru svojih statutarnih ovlasti. Tako je člankom 6. Poslovnika o radu Etičkog povjerenstva KBC Rijeka, propisan djelokrug rada ovog povjerenstva koje, između ostalog, rješava i druga etička pitanja u obavljanju djelatnosti KBC-a.

 

Prema članku 1. točka 5.  Kodeksa medicinske etike i deontologije, predviđeno je da će liječnik u svojem djelovanju čuvati ugled i dostojanstvo liječničkog staleža i časno se odnositi prema kolegama a prema članku 9. točka 13. istog Kodeksa, predviđeno je da će liječnik svojim ponašanjem i djelovanjem čuvati ugled liječništva.

 

Prema članku 10. Kodeksa medicinske etike i deontologije, povreda toga kodeksa predstavlja disciplinsku povredu povodom koje se postupak provodi pred Hrvatskom liječničkom komorom, a u ovome postupku nije utvrđeno da bi takav postupak bio pokrenut. Međutim, prema stajalištu ovoga suda to nije relevantno jer ovdje spomenuta dva Etička povjerenstva dviju zasebnih ustanova u kojima tužitelj radi, nisu ovlaštena donositi odluke o razrješenju, ova tijela su o svojim utvrđenjima obavijestila poslodavca tužitelja na kojem je bila daljnja uloga preispitivanja Odluke o imenovanju tužitelja za pročelnika, o čemu je iskazivala saslušana svjedokinja prof. dr. sc. N. S.-S., predsjednica Etičkog povjerenstva KBC R.. 

 

Stoga, iako nije utvrđeno da bi Zaključak Etičkog povjerenstva M. od 16. siječnja 2017. postao pravomoćan, preostaju utvrđenja o spolnom uznemiravanju studentice iz Izvješća istog tog tijela koje prethodi Zaključku od 16. siječnja 2017., koja tužitelj ničime nije doveo u pitanje. Osim toga, ničime nije propisano da se Odluka o razrješenju mora temeljiti na pravomoćnoj odluci etičkog povjerenstva ili nekog drugog nadležnog tijela, na što se osnovano ukazuje žalbom tuženika.

 

Radi toga, u situaciji kada je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj već jednom upozoren na neprimjereno ponašanje (prema podređenoj osobi ženskog spola - medicinskoj sestri), bez obzira što se to odnosilo na događaj iz 2014. te kada je ukazano na utvrđenje da je tužitelj ponovio neetično ponašanje 2016. nakon imenovanja za pročelnika (prema osobi ženskog spola - studentici), tada je prema stajalištu ovoga suda, gledajući ove događaje u kontinuitetu, opravdano poslodavac imao razloga za sumnju u kompetencije tužitelja kao nositelja rukovodne funkcije.

Ne ulazeći u stručnost tužitelja kao liječnika specijaliste, koja se tijekom postupka niti ne dovodi u pitanje, proizlazi da je tužitelj ponovljenim ponašanjem narušio odnos povjerenja ukazan mu imenovanjem na radno mjesto na kojem je bio zadužen druge osobe štititi od takvog ponašanja a ne ga sam poduzimati, sve u okviru članka 9. stavak 2. Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu tuženika koji predviđa da rukovoditelji organizacijskih jedinica višeg ranga organiziraju rad, daju smjernice, naloge i upute rukovoditeljima organizacijskih jedinica nižeg ranga, svaki u djelokrugu svoje organizacijske jedinice. Takvo radno mjesto svakako uključuje obvezu na zaštitu a ne povredu prava na poštivanja ljudskog dostojanstva i časti podređenih zaposlenika, radnih kolega, pacijenata i studenata. Prema mišljenju ovoga suda, svako ponašanje kojim se takva prava vrijeđaju predstavlja ponašanje suprotno profesionalnim interesima tuženika kao javne zdravstvene ustanove osnovane radi pružanja zdravstvene zaštite građana. Sve navedeno upućuje na zaključak da je tuženik u dovoljnoj mjeri dokazao djelovanje tužitelja predviđeno člankom 32. stavak 2. alineja 5. Statuta radi kojeg je ravnatelj tuženika sukladno citiranoj odredbi Statuta bio dužan donijeti spornu Odluku o razrješenju.

 

              Stoga je valjalo zaključiti da nije osnovan glavni tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da nije dopuštena te da se poništi Odluka o razrješenju kao i Odgovor tuženika na zahtjev za zaštitu prava te da nije osnovan niti posljedični zahtjev za vraćanje tužitelja na poslove pročelnika, radi čega je prvostupanjsku presudu trebalo preinačiti i glavni tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

S obzirom da je preinačenjem pobijane presude tuženik uspio u sporu, istome je trebalo priznati zatražene troškove postupka primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a i člankom 155. ZPP-a te primjenom relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje Tarifa). Tužitelju za prvostupanjski postupak pripada jednokratna nagrada uvećana za PDV-e u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 7. točka 2. alineja 6. i Tbr. 42. Tarife), zatim nagrada za sastav žalbe protiv presude od 29. kolovoza 2019. u iznosu od 750,00 kn (Tbr. 10. točka 2. Tarife u vezi s Tbr. 7. točka 2. alineja 6. i Tbr. 42. Tarife) te pristojba na istu žalbu u iznosu od 800,00 kn i konačno nagrada za sastav žalbe protiv presude od 6. srpnja 2020. u iznosu od 750,00 kn (Tbr. 10. točka 2. Tarife u vezi s Tbr. 7. točka 2. alineja 6. i Tbr. 42. Tarife) kao i pristojba na istu žalbu u iznosu od 800,00 kn, što ukupno iznosi 5.600,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova kao neosnovan odbijen.   

 

              Radi svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju članka 373.a stavak 1. i 2. ZPP-a.

 

              Odbijajući dio odluke o troškovima postupka iz točke 4. izreke, kao nepobijan ostaje neizmijenjen.

 

U Rijeci 7. travnja 2021.

                                                                    Predsjednica vijeća

         Ivanka Maričić-Orešković