- 1 -              Rev 1940/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1940/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja B. C. iz R., i II-tužiteljice M. C. D. iz Sjedinjenih Američkih Država, S. A. koje zastupa punomoćnik R. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. i P. d.o.o. u B., protiv tuženice N. P. iz V., M., koju zastupa punomoćnica K. T., odvjetnica u C., radi utvrđenja prava vlasništva i trpljenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3651/2015-3 od 22. veljače 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici poslovni broj P-1501/2015 od 27. kolovoza 2015., u sjednici održanoj 7. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da su tužiteljici vlasnici svaki u jednakom omjeru to jest ½ dijela zapadnog dijela k.č. br. ... upisane u zk. ul. ... k.o. D. u površini od 30 čhv koji zapadni dio k.č. je omeđen crvenom bojom i točkama A-B-C-D-E-A na skici terena mjerničnog vještaka F. K. G. od 27. svibnja 2010. na koju je tuženica dužna dati suglasnost pa je tuženica dužna trpjeti da tužitelji temeljem presude ishode uknjižbu prava vlasništva u svoju korist na opisanom dijelu k.č. br. ... k.o. D., točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 14.475,00 kuna, u roku 15 dana. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja radi prekida postupka dok sud ne odluči o zahtjevu za ponavljanje postupka u predmetu broj P-154/1990.

 

2. Drugostupanjskom presudom pod točkom II. izreke prihvaćena je žalba tuženice kao osnovana, preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev, točkom II. izreke naloženo je tužiteljima naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 15.002,00 kuna, u roku 15 dana.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava u kojoj su predložili da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom ili drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli i reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku bez navođenja materijalnopravnih ili postupovnopravnih pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i bez izlaganja razloga važnosti.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da su dosjelošću u jednakom omjeru, odnosno svaki u ½ dijela stekli pravo vlasništva na zapadnom dijelu k.č. br. ... k.o. D. u dijelu koji je omeđen na skici mjerničnog vještaka F. K. G. sa crvenom bojom točkama A, B, C, D, E i A ukupne površine 30 čhv, jer da su po svojim prednicima bili savjesni posjednici prijepora više od dvadeset godina.

 

8. Tužitelji se u reviziji pozivaju na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a nastavno podnositelji osporavaju i izloženi materijalnopravni zaključak drugostupanjskog suda o neosnovanosti tužiteljeva zahtjeva.

 

8.1. Prema shvaćanju revizijskog suda pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te sadrži razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom zbog čega nije osnovana bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

9. Tužitelji tvrde da je tuženica upisana kao zemljišnoknjižna vlasnica k.č. br. ... iz zk. ul. ... k.o. D. te kako su tužitelji vlasnici ove nekretnine “koju su zajedno sa svojim prednicima pok. ocem I. C. i pok. majkom I. C. stekli dosjelošću posjedovanjem iste duže od 70 godina.“

 

10. Prvostupanjski sud prihvatio je izloženi tužbeni zahtjev primjenom pravnog pravila iz paragrafa 1455. Općeg građanskog zakonika koji se primjenjivao kao pravno pravilo prema Zakonu o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i načelnog mišljenja Opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda br. 3/60 od 4. travnja 1960. u vezi s odredbom čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list“ broj 600 od 8. veljače 1980.) uz izražavanje pravnog shvaćanja da su tužitelji po svojim prednicima posjedovali prijepor kao savjesni posjednici znatno više od 20 godina, a što da posebno proizlazi iz iskaza svjedoka J. M. o posjedovanju prijepora od strane obitelji tužitelja od najmanje 65 godina, svjedokinje D. T. o posjedovanju od najmanje 60 godina, kao i iz iskaza svjedoka B. T., V. B. i R. B., pri čemu se radi o svjedocima koji imaju neposredna saznanja o korištenju prijepora obzirom da u blizini prijepora imaju svoje nekretnine. Iskaze svjedoka predloženih po tuženici M. B., B. B., K. Š., B. K., M. K., D. K., G. P. i I. B. te iskaz tuženice, prvostupanjski sud ocjenjuje nevjerodostojnom uz obrazloženje da su u suprotnosti sa iskazima svjedoka predloženih po tužiteljima kojima je poklonio vjeru, posebno glede pitanja posjedovanja prijepora te postojanja žičane ograde, u dijelu u kojem su ovi svjedoci iskazivali da je ograda postavljena da ovce susjede M. M. ne ulaze u vrt prednika tuženice jer da je nelogično da bi netko ograđivao dio svoje nekretnine, a dio prepustio susjedi.

 

11. Drugostupanjski sud uz izloženo shvaćanje da pravni zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije pravilan na temelju odredbe čl. 373.a ZPP preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev. Shvaćanje je drugostupanjskog suda da kada se radi o pitanju stjecanja prava vlasništva na temelju dosjelosti, osoba koja se poziva na dosjelost, mora barem u velikom stupnju vjerojatnosti, ako ne i izvjesnosti dokazati da prijepor koristi osobno odnosno po svojim prednicima, kao samostalni posjednik u kontinuiranom vremenskom razdoblju od najmanje 20 godina.

 

11.1. Naime, iz stanja u spisu proizlazi da je I-tužitelj odselio još početkom 50- ih godina iz obiteljske starine, a da je II-tužiteljica sestra I-tužitelja davno odselila u Sjedinjene Američke Države pa je upitno da bi tužitelji potrebito vrijeme korištenja doista koristili prijepor na način koji bi opravdavao stjecanje prava vlasništva na temelju instituta dosjelosti, dakle dovoljno često i na način da bi se radilo o tužiteljima kao samostalnim i neposrednim posjednicima pogotovo kada se uzme u obzir sadržaj iskaza svjedoka predloženih po tuženici, ali i iskaz svjedokinje R. B. koja je stanovala u kući tužitelja zajedno sa sinom V. B., da su se djed i baka tuženice na određeni način brinuli o M. M., svojoj susjedi, da je majka tuženice dogledala susjedu M. M. te činjenicu da je ista bila vlasnica nekretnina koje se nalaze u neposrednoj blizini, kao i da je životno uvjerljivo da bi ogradu preko nekretnine (da ovce koje vodi na ispašu susjeda M. M. ne bi prelazile na drugi dio nekretnine k.č. br. ...) s otvorima postavila samo osoba koja je vlasnik nekretnine.

 

11.2. Stoga, kako je to pravilno ocijenio drugostupanjski sud, sud prvog stupnja je propuštanjem pravilne ocjene sadržaja iskaza svjedoka, posebno iskaza svjedoka predloženih po tuženici, u povezanosti sa dokumentacijom u spisu, poglavito nalazom i mišljenjem mjerničkog vještaka i sadržajem posjedovnog lista (da u katastru nikada nisu bili upisani kao posjednici ili suposjednici prednici tužitelja ili sami tužitelji već od osnutka katastra, negdje od 50-tih godina prošlog stoljeća bio je upisan djed tuženice I. J.) izveo pogrešan zaključak o dokazanosti pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću primjenom pravnog pravila 1455. OGZ-a jer tužitelji u postupku nisu dokazali u dovoljnom stupnju vjerojatnosti ako ne i izvjesnosti da su prijepor koristili kontinuirano kao samostalni neposredni posjednici u relevantnom vremenskom razdoblju od najmanje 20 godina.

 

12. U odnosu na materijalnopravni zaključak drugostupanjskog suda da tužitelji nisu dokazali dvadesetogodišnji samostalni i neposredni kontinuirani posjed prijepora zbog čega nisu ispunili pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na spornoj nekretnini valja navesti da je dosjelost stjecanje prava vlasništva neke stvari neprekidnim samostalnim posjedovanjem te stvari kroz zakonom određeno vrijeme. Pravni učinci dosjelosti nastupit će po samom zakonu čim se ispune sve pretpostavke stjecanja putem dosjelosti.

 

13. Paragrafom 1455. Općeg građanskog zakonika koji se primjenjivao kao pravno pravilo prema Zakonu o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Službeni list FNRJ“ broj 84/46, 105/46 i 96/47), a od 1991. na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj 73/91) propisano je da se sve što se može steći može i dosjesti, dok prema Načelnom mišljenju Opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda br. 3/60 od 4. travnja 1960. u vezi s odredbom čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list“ broj 600 od 8. veljače 1980.) savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.

 

14. U situaciji kada tužitelji na temelju predloženih i izvedenih dokaza nisu dokazali da su prijepor na kojem traže utvrđenje prava vlasništva koristili osobno i putem svojih pravnih prednika kroz potrebno vrijeme na način koji bi doista opravdavao stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kao samostalni neposredni posjednici u razdoblju od najmanje 20 godina), i po shvaćanju revizijskog suda tužbeni zahtjev radi utvrđenja da su tužitelji vlasnici svaki u jednakom omjeru sporne nekretnine nije osnovan. Iz navedenih razloga tuženica nije dužna trpjeti da tužitelji temeljem pravomoćne presude ishode uknjižbu prava vlasništva na opisanom dijelu k.č. br. ... k.o. D.

 

15. Zbog svega, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

 

Zagreb, 7. travnja 2021.