- 1 -              Revr 419/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 419/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice J. K., J., P. B., OIB:, koju zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u Z., protiv tuženice-protutužiteljice P. .. d.d., Z., , OIB: ... , koju zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na radno mjesto (tužbeni zahtjev) i radi utvrđenja sudskog raskida ugovora o radu (protutužbeni zahtjev), odlučujući o reviziji tuženice-protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1540/15-4 od 8. prosinca 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-137/13-49 od 10. srpnja 2014., dopunska presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-137/13-58 od 26. studenog 2014., dopunska presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-137/13-61 od 15. prosinca 2014. i dopunska presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-137/13-71 od 14. svibnja 2015., u sjednici održanoj 7. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tuženice-protutužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

 

              „I/ Utvrđuje se nedopuštenom Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika Privredne banke Zagreb d.d. od 26. veljače 2002. broj: 179.

 

              II/ Utvrđuje se sudski raskid ugovora o radu sklopljenog između tužiteljice J. K. i tuženika P. ... Z. d.d. te se kao dan prestanka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika određuje 21. siječnja 2012. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade štete 84.252,90 kn, u roku osam dana.

 

              III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 8.876,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se sukladno čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počevši od 10.07.2014. do isplate, u roku osam dana.

 

              IV/ Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu9.296,50 kn, u roku osam dana.

 

              V/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za vraćanje na radno mjesto analitičara u Sektoru kredita i investicija, Direkciji za upravljanje rizičnih plasmana u novoorganiziranoj Grupi poslova s poduzećima, s danom 4. rujna 2002. godine.

 

              VI/ Odbija se dio protutužbenog zahtjeva da se utvrdi dan prestanka radnog odnosa tužiteljice-protutužene kod tuženika-protutužitelja sa danom 5. rujna 2002. godine.”

 

2.              Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

 

              „Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika protutužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-137/13 od 10. srpnja 2014. u dijelu pod t.I. izreke, u dijelu pod t.III. izreke kojim mu je naloženo da naknadi parnični trošak tužiteljici protutuženoj u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 10. srpnja 2014., u dijelu pod t.IV. izreke kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnoga troška u iznosu od 6.797,25 kn i u dijelu pod t. VI. izreke.

 

              Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužiteljice protutužene i potvrđuje se prvostupanjska presuda u dijelu pod t.III. izreke kojim nije prihvaćen njen zahtjev za naknadu parničnoga troška u iznosu od 6.092,15 kn.

 

              Preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu pod t.II. izreke te se odbija kao neosnovan zahtjev tuženika protutužitelja za sudski raskid ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom protutuženom i prestanak radnog odnosa tužiteljice protutužene sa danom 21. siječnja 2012.

 

              Preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu pod t.V. i nalaže se tuženiku protutužitelju da vrati tužiteljicu protutuženu na radno mjesto analitičara u Sektoru kredita i investicija, Direkciji za upravljanjem rizičnim plasmanima u novoorganiziranoj Grupi poslova s poduzećima s danom 4. rujna 2002.

 

              Preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu pod t.ll. izreke i odbija se zahtjev tužiteljice protutužene za naknadu štete u iznosu od 84.252,90 kn.

 

              Preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu pod t.III. izreke i odbija se zahtjev tužiteljice protutužene za naknadu parničnoga troška u iznosu od 6.376,60 kn kao neosnovan.

 

              Preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu pod t.IV. izreke i odbija kao neosnovan zahtjev tuženika protutužitelja za naknadu parničnoga troška u iznosu od 9.296,50 kn.

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice protutužene i potvrđuje se dopunska presuda prvostupanjskog suda od 26. studenoga 2014. u dijelu pod t.II. izreke.

 

              Preinačuje se dopunska presuda prvostupanjskog suda od 26. studenoga 2014. u dijelu pod t.l. izreke i odbija se zahtjev tužiteljice protutužene za isplatu zatezne kamate na iznos od 84.252,90 kn tekuće od 10. srpnja 2014. do isplate.

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice protutužene i potvrđuje se dopunska presuda prvostupanjskog suda od 15. prosinca 2014. kojom je odbijen njen zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 16.850.58 kn tekuće od 10. srpnja 2014. do isplate.

 

              Preinačuje se dopunska presuda prvostupanjskog suda od 14. svibnja 2015. i odbija kao neosnovan zahtjev tuženika protutužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos parničnoga troška od 9.296,50 kn tekuće od 10. srpnja 2014. do isplate.

 

              Nalaže se tuženiku protutužitelju da naknadi tužiteljici protutuženoj trošak žalbe u iznosu od 750,00 kn kao i tužiteljici protutuženoj da naknadi trošak žalbe tuženiku protutužitelju u iznosu od 1.281,25 kn, u roku od 8 dana.

 

              Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužiteljice protutužene i tuženika protutužitelja za naknadu troškova svih odgovora na žalbe.“

 

3. Protiv drugostupanjske odluke tuženica-protutužiteljica P. .... Z. d.d. (dalje: tuženica) je izjavila reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navevši da je pobija iz svih revizijskih razloga te je predložila ovome sudu da pobijani dio presude ukine i vrati na ponovni postupak.

 

4. Tužiteljica-protutuženica J. K. (dalje: tužiteljica) nije odgovorila na reviziju.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je sud u povodu revizije pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Neosnovano tuženica u reviziji ističe da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Naime, tuženica je navela da reviziju podnosi „zbog svih revizijskih razloga“, pa samim time i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, iako nije istaknula koje bi to povrede bila, već samo navodi da se ista odnosi na činjenicu da se u ovome predmetu radi o presuđenoj stvari, pa iz navedenog proizlazi da drugostupanjsku odluku pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP. Tuženica navodi kako je pravomoćnom sudskom odlukom donesenom pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj Pr-3194/01 od 27. travnja 2012. utvrđeno kako je prestala potreba za radom tužiteljice kod tuženice dok je u ovom postupku u pobijanoj odluci drugostupanjski sud o istom zahtjevu i među istim strankama zauzeo potpuno drukčiji stav.

 

8. O presuđenoj stvari kao razlogu za odbacivanje tužbe u skladu s odredbom čl. 333. st. 2. ZPP može se raditi samo ako je parnica o istom zahtjevu pokrenuta među istim strankama. Međutim, suprotno revizijskim navodima tuženice, valja reći da se u predmetnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari s obzirom da u pobijanoj odluci i odluci Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3194/01 od 27. travnja 2012. nije postojao objektivni identitet dvaju tužbenih zahtjeva. Naime, u postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj Pr-3194/01 odlučeno je o zakonitosti odluke tuženice kojom je tužiteljica privremeno stavljena na raspolaganja na internu burzu rada, dok je u predmetnom slučaju predmet postupka zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženice o otkazu ugovora o radu tužiteljice od 26. veljače 2002. Prema tome, ne radi se o presuđenoj stvari, pa samim time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP.

 

9. Također, neosnovano tuženica u reviziji navodi kako je drugostupanjska odluka konfuzna i proturječna, čime sadržajno upire na revizijski razlog postojanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koje su počinjene pred drugostupanjskim sudom. Suprotno ovoj tvrdnji, u pobijanoj presudi iznijeti su jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te ista nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

10. Predmet spora po tužbi zahtjev je tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženice o otkazu ugovora o radu od 26. veljače 2002., da se istu vrati na radno mjesto analitičara s danom 4. rujan 2002. te da joj se u slučaju usvajanja protutužbenog zahtjeva dosudi naknada štete u visini 18 prosječnih plaća u neto iznosu prije prestanaka radnog odnosa.

 

11. Predmet spora po protutužbi zahtjev je tuženice za utvrđenje sudskog raskida ugovora o radu te da se kao dan raskida predmetnog ugovora odredi 5. rujan 2002., odnosno podredno da se kao dan prestanka radnog odnosa odredi 21. siječanj 2012.

 

12. Revizija tuženice, iako se u njoj navodi da se podnosi zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. ZPP, sadržajno se djelomično svodi i na tvrdnju o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju od strane nižestupanjskih sudova te podredno i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

13. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

 

              - da je tužiteljica na temelju ugovora o radu od 26. veljače 1996. radila kod tuženice na radnom mjestu stručni suradnik I kreditnih poslova,

 

              - da je tužiteljica s tuženicom 1. srpnja 2000. zaključila aneks ugovora za radno mjesto analitičara te je navedeni aneks ugovora bio na snazi za vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu,

 

              - da je tužiteljica odlukom tuženice od 17. travnja 2001. privremeno stavljena na raspolaganje banci,

 

              - da je tužiteljici odlukom tuženice od 26. veljače 2002. otkazan ugovor o radu broj 579/96 sklopljen 29. ožujka 1996. zbog gospodarskih, tehnoloških i organizacijskih razloga te je u predmetnoj odluci navedeno da tužiteljica ne predstavlja profil kadra za novu organizaciju tuženice,

 

              - da radno mjesto analitičara kod tuženice nije bilo ukinuto u trenutku donošenja predmetne odluke o otkazu ugovora o radu,

 

              - da je tužiteljica zahtjev za zaštitu prava protiv odluke tuženice od 26. veljače 2002. predala na poštu 11. ožujka 2002. te da tuženik nije odgovorio na navedeni zahtjev,

 

              - da je tužiteljica tužbu u ovome predmetu podnijela 28. ožujka 2002.

 

14. Tuženica u reviziji između ostalog navodi kako se ne može prihvatiti stav drugostupanjskog suda kojim isti odbija njezin prigovor prekluzije kao neosnovan, s obzirom da tužiteljica pošiljku od 11. ožujka 2002. nije poslala s povratnicom, da sadržaj predmetne pošiljke nije razvidan te da od pružatelja poštanskih usluga nije zatražila da joj iz svojih evidencija dostavi dokaz o eventualnoj izvršenoj dostavi.

 

14.1. Prema odredbi čl. 126. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine” broj 38/1995, 54/1995, 65/1995, 102/1998, 17/2001, 82/2001 – dalje: ZR) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Među strankama nije sporno da je tuženica 26. veljače 2002. uručila tužiteljici odluku o otkazu ugovora o radu te da je ista unutar roka od 15 dana od uručenja predmetne odluke predala na poštu pošiljku koja je bila naslovljena na tuženicu, a koji dan predaje pošti se smatra i danom predaje zahtjeva poslodavcu, tj. tuženici. Tuženica je tijekom trajanja ovoga postupka osporavala sadržaj predmetne pošiljke tužiteljice od 11. ožujka 2002., međutim, ista nije tijekom trajanja postupka dostavila podatke iz svoje ulazne knjige primitaka pošte na navedeni dan, a iz koje bi bilo vidljivo da li je i kakvu to pošiljku ista zaprimila od tužiteljice. Podredno, valja reći i to da tuženica nije ni navela kakav bi to drugi dopis tužiteljica uručila tuženici u situaciji kada joj istječe zakonski rok za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava protiv odluke o otkazu ugovora o radu, pa revizijski sud smatra kako je logično i životno to da je tužiteljica 11. ožujka 2002. na pošti predala zahtjev za zaštitu prava kojim osporava odluku tuženice o otkazu ugovora o radu.

 

14.2. U skladu s odredbom čl. 126. st. 2. ZR, ako poslodavac u roku petnaest dana od dostave zahtjeva za zaštitu prava radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Stoga je rok od 15 dana iz čl. 126. st. 2. ZR u kojem je tuženica kao poslodavac trebala odlučivati o predmetnom zahtjevu za zaštitu prava istekao 26. ožujka 2002. Tužiteljica je u skladu s odredbom čl. 126. st. 2. ZR u daljnjem roku od 15 dana, tj. 28. ožujka 2002., podnijela tužbu, pa je ista podnesena unutar spomenutog zakonskog roka od 15 dana te su nižestupanjski sudovi slijedom navedenog pravilno odbili kao neosnovan prigovor prekluzije.

 

15. U odnosu na ostale revizijske navode tuženice, a koji se odnose na nedostatak aktivne legitimacije za podnošenje ove tužbe na strani tužiteljice, valja reći da tuženica iste obrazlaže ukazivanjem na činjenično stanje drukčije od onoga utvrđenoga u postupku koji je prethodio revizijskome, a što nije dopušten revizijski razlog u skladu s odredbom čl. 385. ZPP. Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je kako su tužiteljica i tuženica 1. srpnja 2000. zaključili aneks ugovora o radu za radno mjesto analitičara te je navedeni aneks ugovora bio na snazi za vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, pa je samim time neosnovan navod tuženice da je radni odnos tužiteljice kod tuženice prestao već prije sklapanja gore navedenog aneksa ugovora o radu.

 

16. Slijedom navedenog, ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

17. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu te je odlučeno kao u izreci presude.

 

Zagreb, 7. travnja 2021.

 

Predsjednik vijeća:

              Željko Glušić, v.r.