Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev-x 352/2016-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. L., S. D., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. Z. R., odvjetnik u S., protiv tuženika H. ... Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva G.&P., odvjetnici u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-58/15 od 21. prosinca 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3223/09 od 25. kolovoza 2014., u sjednici održanoj 7. travnja 2021.,
p r e s u d i o j e:
Djelomično se odbija revizija tužitelja protiv točke I. izreke presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-58/15 od 21. prosinca 2015., kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3223/09 od 25. kolovoza 2014 u točki II. izreke.
r i j e š i o j e:
I. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-58/15 od 21. prosinca 2015., pod točkom II./2. izreke kojom je djelomično uvažena žalba tuženika i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3223/09 od 25. kolovoza 2014. u točki I. izreke, kao i rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-58/15 od 21. prosinca 2015. i predmet u tome dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.
II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom odlučeno:
„I. Dužan je tuženik, u roku 15 dana, isplatiti tužitelju na ime naknade materijalne štete za izgubljenu zaradu za period od 17. studenog 2000. do 30. studenog 2012. godine ukupan iznos od 73.155,90 kn sa zateznim kamatama koje teku kako slijedi:
− 150,28 kn od 01.02.2001.
− 355,24 kn od 01.03.2001.
− 230,92 kn od 01.04.2001.
− 313,80 kn od 01.05.2001.
− 161,98 kn od 01.06.2001.
− 136,04 kn od 01.07.2001.
− 117,37 kn od 01.08.2001.
− 61,43 kn od 01.09.2001.
− 229,80 kn od 01.10.2001.
− 61,80 kn od 01.11.2001.
− 117,80 kn od 01.12.2001.
− 173,80 kn od 01.01.2002.
− 61,80 kn od 01.02.2002.
− 229,80 kn od 01.03.2002.
− 173,80 kn od 01.04.2002.
− 20,18 kn od 01.05.2002.
− 225,29 kn od 01.06.2002.
− 130,98 kn od 01.07.2002.
− 13,01 kn od 01.09.2002.
− 81,19 kn od 01.10.2002.
− 62,80 kn od 01.12.2002.
− 31,40 kn od 01.01.2003.
− 25,21 kn od 01.02.2003.
− 174,58 kn od 01.03.2003.
− 124,79 kn od 01.04.2003.
− 75,00 kn od 01.05.2003.
− 75,00 kn od 01.06.2003.
− 124,79 kn od 01.07.2003.
− 19,18 kn od 01.08.2003.
− 118,76 kn od 01.09.2003.
− 68,97 kn od 01.10.2003.
− 19,18 kn od 01.11.2003.
− 168,55 kn od 01.12.2003.
− 19,18 kn od 01.01.2004.
− 138,27 od 01.02.2004.
− 237,85 od 01.03.2004.
− 88,47 od 01.04.2004.
− 138,27 od 01.05.2004.
− 188,06 od 01.06.2004.
− 138,27 od 01.07.2004.
− 125,18 od 01.08.2004.
− 125,18 od 01.09.2004.
− 125,18 od 01.10.2004.
− 1.220,60 od 01.11.2004.
− 1.220,60 od 01.12.2004.
− 1.220,60 od 01.01.2005.
− 489,58 od 01.02.2005.
− 489,58 od 01.03.2005.
− 489,58 od 01.04.2005.
− 489,58 od 01.05.2005.
− 489,58 od 01.06.2005.
− 489,58 od 01.07.2005.
− 463,77 od 01.08.2005.
− 463,77 od 01.09.2005.
− 463,77 od 01.10.2005.
− 463,77 od 01.11.2005.
− 463,77 od 01.12.2005.
− 463,77 od 01.01.2006.
− 515,79 od 01.02.2006.
− 515,79 od 01.03.2006.
− 515,79 od 01.04.2006.
− 515,79 od 01.05.2006.
− 515,79 od 01.06.2006.
− 515,79 od 01.07.2006.
− 476,08 od 01.08.2006.
− 476,08 od 01.09.2006.
− 476,08 od 01.10.2006.
− 476,08 od 01.11.2006.
− 476,08 od 01.12.2006.
− 476,08 od 01.01.2007.
− 562,38 od 01.02.2007.
− 562,38 od 01.03.2007.
− 562,38 od 01.04.2007.
− 562,38 od 01.05.2007.
− 562,38 od 01.06.2007.
− 562,38 od 01.07.2007.
− 529,13 od 01.08.2007.
− 529,13 od 01.09.2007.
− 529,13 od 01.10.2007.
− 529,13 od 01.11.2007.
− 529,13 od 01.12.2007.
− 529,13 od 01.01.2008.
− 610,23 od 01.02.2008.
− 610,23 od 01.03.2008.
− 610,23 od 01.04.2008.
− 610,23 od 01.05.2008.
− 610,23 od 01.06.2008.
− 610,23 od 01.07.2008.
− 800,48 od 01.08.2008.
− 800,48 od 01.09.2008.
− 800,48 od 01.10.2008.
− 800,48 od 01.11.2008.
− 800,48 od 01.12.2008.
− 800,48 od 01.01.2009.
− 768,47 od 01.02.2009.
− 768,47 od 01.03.2009.
− 768,47 od 01.04.2009.
− 768,47 od 01.05.2009.
− 768,47 od 01.06.2009.
− 822,07 od 01.07.2009.
− 802,71 od 01.08.2009.
− 802,71 od 01.09.2009.
− 802,71 od 01.10.2009.
− 802,71 od 01.11.2009.
− 802,71 od 01.12.2009.
− 802,71 od 01.01.2010.
− 802,71 od 01.02.2010.
− 802,71 od 01.03.2010.
− 802,71 od 01.04.2010.
− 802,71 od 01.05.2010.
− 802,71 od 01.06.2010.
− 802,71 od 01.07.2010.
− 802,71 od 01.08.2010.
− 802,71 od 01.09.2010.
− 802,71 od 01.10.2010.
− 802,71 od 01.11.2010.
− 802,71 od 01.12.2010.
− 802,71 od 01.01.2011.
− 802,71 od 01.02.2011.
− 802,71 od 01.03.2011.
− 802,71 od 01.04.2011.
− 802,71 od 01.05.2011.
− 802,71 od 01.06.2011.
− 802,71 od 01.07.2011.
− 802,71 od 01.08.2011.
− 802,71 od 01.09.2011.
− 802,71 od 01.10.2011.
− 802,71 od 01.11.2011.
− 802,71 od 01.12.2011.
− 802,71 od 01.01.2012.
− 790,31 od 01.02.2012.
− 790,31 od 01.03.2012.
− 790,31 od 01.04.2012.
− 790,31 od 01.05.2012.
− 790,31 od 01.06.2012.
− 790,31 od 01.07.2012.
− 772,69 od 01.08.2012.
− 772,69 od 01.09.2012.
− 772,69 od 01.10.2012.
− 772,69 od 01.11.2012.
− 772,69 od 01.12.2012. pa do isplate tih iznosa, i to za period od 1. veljače 2001.g. do 30. lipnja 2002.g. po stopi od 18% godišnje, za period od 1. srpnja 2002.g. do 31. prosinca 2007.g. po stopi od 15% godišnje, za period od 1. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011.g. po stopi od 14% godišnje, za period od 1. srpnja 2011.g. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.
II. Za više zatraženo od dosuđenog u točki I. izreke presude u iznosu od 253.421,72 kn na ime glavnice, kao i za više zatražene zatezne kamate na taj dosuđeni iznos od 253.421,72 kn tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.“
2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:
„I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, pa se potvrđuje presuda općinskog suda u Splitu broj P-3223/09 od 25. kolovoza 2014. godine u odluci pod točkom II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
II. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća kao osnovana žalba tuženika, pa se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-3223/09 od 25. kolovoza 2014. godine, u odluci pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev:
1. potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tuženiku da u rok od 15 dana isplati tužitelju na ime naknade materijalne štete za izgubljenu zaradu za razdoblje od 17. studenoga 2000. do 26. svibnja 2002. godine, iznos od 2.784,80 kuna sa zateznom kamatom koja teče:
− na iznos od 150,28 kuna od 01. veljače 2001.,
− na iznos od 355,24 kuna od 01. ožujka 2001.,
− na iznos od 230,92 kuna od 01. travnja 2001.,
− na iznos od 313,80 kuna od 01. svibnja 2001.,
− na iznos od 161,98 kuna od 01. lipnja 2001.,
− na iznos od 136,04 kuna od 01. srpnja 2001.,
− na iznos od 117,37 kuna od 01. kolovoza 2001.,
− na iznos od 61,43 kuna od 01. rujna 2001.,
− na iznos od 229,80 kuna od 01. listopada 2001.,
− na iznos od 61,80 kuna od 01. studenog 2001.,
− na iznos od 117,80 kuna od 01.prosinca 2001.,
− na iznos od 173,80 kuna od 01. siječnja 2002.,
− na iznos od 61,80 kuna od 01. veljače 2002.,
− na iznos od 229,80 kuna od 01.ožujka 2002.,
− na iznos od 173,80 kuna od 01. travnja 2002.,
− na iznos od 20,18 kuna od 01. svibnja 2002. i
− na iznos od 188,96 kuna od 01. lipnja 2002. godine
pa do isplate tih iznosa i to za period od 01. veljače 2001. do 30. lipnja 2002. godine po stopi od 18 % godišnje, za period od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, za period od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, za period od 01. srpnja 2011. do 30. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.
2. preinačuje u dijelu kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade materijalne štete za izgubljenu zaradu, za razdoblje od 27. svibnja 2002. do 30. studenoga 2012. godine, daljnji zatraženi iznos od 70.371,10 kuna, sa zatraženom kamatom, kao i u dijelu kojim je na iznos iz točke 1., za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate tužitelju priznata zatezna kamata po višoj kamatnoj stopi, pa se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.“
3. Drugostupanjskim je rješenjem odlučeno:
„Preinačuje se odluka o parničnom trošku (točka II. izreke rješenja Općinskog suda u Splitu broj P-3223/09 od 25. kolovoza 2014. godine) na način da ista glasi:
Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 54.250,50 kuna, dok se odbija zahtjev tuženika za naknadu daljnjeg zatraženog troška.“
4. Protiv navedene drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, dalje: ZPP), iz čijeg sadržaja proizlazi da drugostupanjsku presudu pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava te je predložio ovom revizijskom sudu da preinači obje nižestupanjske presude u dijelu u kojem nije uspio u sporu i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ih ukine i premet vrati na ponovno suđenje.
5. Tuženik je u podnesenom odgovoru na reviziju predložio istu odbiti kao neosnovanu.
6. Revizija je djelomično osnovana.
7. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je sud u povodu revizije pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle koristi koja se sastoji u razlici između plaće koju bi tužitelj po redovitom tijeku stvari ostvario u utuženom razdoblju da nije bilo predmetne prometne nezgode i naknade koju je primao na bolovanju te invalidske mirovine.
9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:
- da je tužitelj prije predmetne prometne nezgode bio vlasnik trgovačkog društva L. d.o.o. koje se bavilo međunarodnim prijevozom, a sam tužitelj radio je kao profesionalni vozač u navedenom društvu,
- da je tužiteljeva tvrtka L. d.o.o. K. godinama prije prometne nesreće poslovala s gubitkom, ali da nije brisana iz sudskog registra, s time da više ne posluje,
- da je tužitelj imao vozačke dozvole A, B i C kategorije,
- da je tužitelju u razdoblju od ožujka 1999. do prosinca 2000. isplaćivana bruto plaća u visini propisane najniže osnovice,
- da je tužitelj u predmetnoj prometnoj nezgodi od 17. studenog 2000. zadobio teške tjelesne ozljede koje su ostavile trajne posljedice na njegovo zdravlje,
- da se zbog zadobivenih ozljeda tužitelj liječio od 17. studenog 2000. (trenutak prometne nezgode) do 25. svibnja 2009. (datum zadnjeg nalaza),
- da iz nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti od 27. svibnja 2002. proizlazi kako ustanovljene bolesti i anatomsko-funkcionalni deficit onemogućavaju rad tužitelja na poslovima na kojima postoje slijedeći uvjeti rada i utjecaj radne okoline: upravljanje cestovnim motornim vozilima profesionalne kategorije, dizanje i nošenje težih tereta, dugotrajno stajanje i hodanje,
- da kod tužitelja zbog ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi postoji profesionalna nesposobnost za rad jer mu je radna sposobnost trajno smanjena za više od polovine prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti,
- da je tužitelju rješenjem HZMO od 26. kolovoza 2002. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 27. svibnja 2002. uz obvezu kontrolnog pregleda u svibnju 2004.,
- da se tužitelj žalio na navedeno rješenje od 26. kolovoza 2002. tražeći da mu se utvrdi opća nesposobnost za rad,
- da je rješenjem HZMO, Središnja služba klasa:140-04/02-01/OB-031359557878 od 17. prosinca 2002. odbijena žalba tužitelja jer iz nalaza i mišljenja višeg vještaka broj 1039 od 13. prosinca 2002. i mišljenja stručnog povjerenstva za reviziju broj 347 od 5. srpnja 2002. proizlazi da je ovlašteni prvostupanjski vještak u nalazu i mišljenju broj 461-I-2002 od 27. svibnja 2002. ispravno utvrdio da kod tužitelja postoji profesionalna nesposobnost za rad jer mu je radna sposobnost trajno smanjena za više od polovine prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti te da kod tužitelja ne postoji opća nesposobnost za rad,
- da je uvjerenjem broj od 11. veljače 2002. tužitelj proglašen nesposobnim za upravljanje motornim vozilom C kategorije, a sposobnim za upravljanje motornim vozilom A i B kategorije uz automatski mjenjač te mu je na temelju navedenog uvjerenja rješenjem MUP RH oduzeta vozačka dozvola za C kategoriju.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključio je da tužitelj ima pravo na naknadu izgubljene zarade na temelju odredbe čl. 195. te čl. 189. st. 1. i Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01). Prvostupanjski sud prihvatio je rješenje HZMO o profesionalnoj nesposobnosti za rad tužitelja, navodeći da kod tužitelja nije utvrđena preostala radna sposobnost, odnosno mogućnost profesionalne rehabilitacije. Visinu izgubljene zarade prvostupanjski sud odredio je uzevši u obzir utvrđenu činjenicu kako je trgovačko društvo u vlasništvu tužitelja u godinama prije predmetne prometne nezgode poslovalo s gubitkom, pa je tužitelju u razdoblju od ožujka 1999. do prosinca 2000. isplaćena bruto plaća u visini propisane najniže osnovice. S obzirom na navedeno, tužbeni zahtjev usvojen je za iznos koji odgovara razlici između plaće tužitelja obračunate u visini najniže neto osnovice, odnosno minimalne plaće i primanja koja je u istom razdoblju tužitelj ostvario s osnova plaće, naknade plaće za vrijeme bolovanja i mirovine. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, vezano za prigovor tužitelja da je predmetnu štetu s osnova izgubljene zarade bilo potrebno izračunati u odnosu na prosječne mjesečno isplaćene neto plaće u Republici Hrvatsko za KV radnika, s obrazloženjem da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir isključivo dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a ne i kao teoretska mogućnost.
11. Drugostupanjskom je presudom djelomično preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 73.155,90 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Naime, drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi „da je kod tužitelja utvrđena profesionalan nesposobnost za rad, uz kontraindikacije u vidu upravljanja cestovnim motornim vozilima profesionalne kategorije, dizanja i nošenja tereta te dugotrajnog stajanja i hodanja, a ne opća nesposobnost za rad“. Navedeni zaključak drugostupanjski sud izvodi iz rješenja Središnje službe HZMO od 17. prosinca 2002. gdje se navodi da kod tužitelja ne postoji opća nesposobnost za rad, pa s obzirom na činjenicu da se isti nije ni pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću navodi „da tužitelj ništa nije poduzeo da spriječi nastanak štete u vidu izgubljene zarade“. Slijedom navedenog, usvaja žalbu tuženika i odbija tužbeni zahtjev za razdoblje nakon umirovljenja tužitelja, dok prihvaća kao pravilne razloge prvostupanjske presude koji se odnose na utvrđenje visine izgubljene zarade tužitelja prema minimalnoj plaći koju je tužitelj ostvarivao prije prometne nesreće u kojoj je ozlijeđen te odbija žalbu tuženika i potvrđuje prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu izgubljene zarade u razdoblju od 17. studenog 2000. do umirovljenja tužitelja (26. svibanj 2002).
12. U predmetnoj reviziji tužitelj u bitnome navodi kako se ne slaže sa stavom drugostupanjskog suda da nakon umirovljenja više nema pravo na izgubljenu zaradu. Tužitelj ističe da iz isprava koje prileže spisu proizlazi da on tijekom 2002., 2003., i 2004. nije ni primao invalidsku mirovinu, već naknadu na ime bolovanja te naglašava razliku između prava na invalidsku mirovinu i korištenja istoga. Ističe da iz medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu proizlazi kako se u vremenskom razdoblju od polovice 2002. do polovice 2005. intenzivno liječio po medicinskim ustanovama i bolnicama, pa da je sasvim logično da je u navedenom razdoblju primao naknadu za bolovanje, a ne invalidsku mirovinu. Osporava i zaključak drugostupanjskog suda vezano za preostalu radnu sposobnost jer smatra da u upravnom aktu HZMO nije navedeno da kod tužitelja nakon predmetne prometne nesreće postoji preostala radna sposobnost, niti da postoji mogućnost osposobljavanja za rad profesionalnom rehabilitacijom. Pogrešnim smatra i zaključak nižestupanjskih sudova vezan za izračun izgubljene zarade jer smatra da se izgubljena zarada trebala odrediti prema razlici prosječne plaće KV radnika i naknade koju je tužitelj primao s osnove bolovanja i invalidske mirovine.
13. Nije osnovan revizijski prigovor tužitelja kako bi predmetnu štetu s osnove izgubljene zarade bilo potrebno izračunati s obzirom na prosječne mjesečne isplaćene neto plaće u RH za KV radnika, a ne prema minimalnoj plaći koju je tužitelj ostvarivao prije prometne nesreće u kojoj je ozlijeđen. Čl. 189. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, dalje: ZOO), a koji se u predmetnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima(Narodne novine br. 35/05), propisano je da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Iz navedene odredbe proizlazi da izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku korist koja bi prema redovitom tijeku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građanskopravno odgovornim. Slijedom navedenog, da bi oštećenik mogao zahtijevati određenu izmaklu korist potrebno je da dokaže da bi po redovitom tijeku stvari, tj. uz veliki stupanj izvjesnosti, ta korist bila ostvarena da nije bilo štetnikove radnje odnosno propuštanja. S obzirom da tužitelj tijekom trajanja ovoga postupka nije dokazao da bi po redovitom tijeku stvari njegova plaća nakon predmetne nesreće bila jednaka prosječnoj plaći KV radnika, ovaj sud je pozivom na odredbu čl. 393. ZPP u tom dijelu odbio reviziju tužitelja kao neosnovanu.
14. Međutim, odluka suda drugog stupnja u odnosu na zahtjev za naknadu izgubljene zarade za razdoblje nakon 27. svibnja 2002. opterećena je bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, što je pravilno istaknuo tužitelj u dijelu revizije gdje navodi da je on i nakon 27. svibnja 2002. primao naknadu na ime bolovanja, a ne invalidsku mirovinu. Navedeno proizlazi iz isprava koje se nalaze u spisu na listovima 152 T, 152 U i 152 V. Prema tome, očito je da se odluka drugostupanjskog suda u navedenom dijelu zbog nejasnoća i proturječnosti o odlučnim utvrđenjima ne može ispitati, pa je kako to pravilno navodi tužitelj u reviziji, počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
15. Međutim, unatoč navedenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka, iz obrazloženja drugostupanjske presude već sada je moguće razumjeti da je drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi odlučne činjenice o kojima ovisi odluka o tužbenom zahtjevu. Odredbom čl. 195. st. 1. ZOO propisano je da tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. U pobijanoj odluci drugostupanjskog suda navodi se kako tužitelj ima pravo na izgubljenu zaradu prema odredbi čl. 195. st. 1. ZOO za razdoblje od štetnog događaja do 27. svibnja 2002. godine, tj. do umirovljenja, dok za preostalo razdoblje, njegovo potraživanje izgubljene zarade nije osnovano. Pogrešno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da bi tužitelju naknada izgubljene zarade pripadala samo do dana umirovljenja, a sve iz razloga što u konkretnom slučaju nije utvrđeno kada je bilo dovršeno liječenje tijekom kojeg je tužitelj bio nesposoban za rad, što u reviziji ističe i sam tužitelj navodeći kako se u razdoblju od polovice 2002. do polovice 2005. intenzivno liječio po medicinskim ustanovama i bolnicama. Naime, prema pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda tužitelju se ne može nametati obveza zapošljavanja na drugom radnom mjestu sve dok traje liječenje uzrokovano predmetnim štetnim događajem, tj. dok traje njegova radna nesposobnost (tako i u odlukama ovoga suda poslovni broj Rev-x 432/2016 i Rev 646/03).
16. S obzirom da je u postupku pred sudom drugog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, revizijski sud je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP u tom dijelu ukinuo presudu drugostupanjskog suda i za navedeno predmet vratio sudu drugog stupnja na ponovno suđenje te je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.
17. U ponovnom postupku drugostupanjski će sud otkloniti nejasnoće i proturječnosti na koje je ukazao revizijski sud, dajući za svoju odluku jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, s tim da će u nastavku postupka po potrebi provesti i daljnje dokaze kojima će upotpuniti činjenično stanje u skladu s uputom revizijskog suda.
18. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP te je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.
Zagreb, 7. travnja 2021.