- 1 -              Rev 1676/2017-2

Broj: Rev 1676/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1783/16-2 od 7. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2330/14-20 od 30. studenoga 2015., u sjednici održanoj 7. travnja 2021.,

p r e s u d i o   j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženici na ime naknade štete isplatiti tužitelju 535.504,59 kn sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude kao i da mu naknadi troškove postupka sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate, pod točkom II. izreke presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 23.400,00 kuna, u roku 15 dana. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu koji je istaknula tuženica odgovorom na tužbu, kao neosnovan.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava u kojoj je predložio da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, troška žalbenog postupka i troška sastava revizije, podredno da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade koju tužitelj tvrdi da je pretrpio zbog toga što je rješenjem Carinske uprave Ministarstva financija od 6. srpnja 2009. kojim je bila utvrđena prisutnost azbesta u izdvojenom uzorku robe tužitelja promijenjen dotadašnji tarifni broj uvezene robe (zbog čega nije mogao uvoziti robu koja je bila naručena od mađarskog proizvođača i namijenjena daljnjoj prodaji, već je morao izvršiti povrat robe proizvođaču), a koje je rješenje naknadno poništeno i vraćeno na ponovni postupak rješenjem Ministarstva financija, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak od 20. listopada 2010. te je u ponovljenom postupku rješenjem Carinske uprave Ministarstva financija od 8. studenoga 2010. tužitelju vraćen tarifni broj uvezene robe jer je naknadnim ispitivanjem utvrđeno da izuzeti uzorci vlakana ne sadrže azbest.

8. Tužitelj se u reviziji poziva na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a nastavno podnositelj osporava i izloženi materijalnopravni zaključak sudova u postupku koji je prethodio reviziji.

8.1. Prema shvaćanju revizijskog suda pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te sadrži razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom zbog čega nije osnovana bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

9. Tužitelj koji je kao uvoznik uvozio robu za daljnju prodaju, zbog opisanog postupanja tuženice, tvrdi da je pretrpio štetu s osnova izgubljene zarade jer …„nije mogao vršiti uvoz robe koja je već bila naručena od mađarskog proizvođača, i namijenjena daljnjoj prodaji, nego je tužitelj morao izvršiti povrat robe proizvođaču“.

10. Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji odbili su izloženi zahtjev uz izražavanje pravnog shvaćanja da je u konkretnom slučaju tužitelj doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila-najranije 9. rujna 2010. kada je izvršeno naknadno ispitivanje izdvojenih uzoraka robe tužitelja i kada je utvrđeno da u istima nije nađen azbest, odnosno da je nalaz azbesta negativan, odnosno najkasnije 8. studenoga 2010., tj. danom konačnosti rješenja Carinske uprave Ministarstva financija kada je utvrđeno da sporni uzorci robe tužitelja ne sadrže azbest, dok je tužbu tužitelj podnio 4. srpnja 2014., zbog čega da je od dana saznanja tužitelja za štetu i osobu koja je štetu učinila, protekao subjektivni zastarni rok od tri godine za naknadu štete u odnosu na predmetni zahtjev tužitelja za naknadu štete. Činjenica kasnijeg saznanja tužitelja o ovlaštenjima osobe koja je vršila analizu u okviru upravnog postupka nije od utjecaja na tijek roka zastare, obzirom na njegovo pravomoćno okončanje, jer bi eventualna posljedica nezakonitosti u radu uprave mogla po tužitelja nastupiti najkasnije okončanjem takvog upravnog postupka 8. studenoga 2010. čime su u tom postupku pravomoćno utvrđene sve činjenice važne za njegovo vođenje i okončanje, a time je u svakom slučaju određen i početak tijeka trogodišnjeg subjektivnog zastarnog roka koji je do utuženja 4. srpnja 2014. istekao.

11. Ovdje treba jasno istaknuti da je zakonodavac propisao da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala (čl. 230. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).

12. Dakle, u situaciji kada je tužitelj doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (najkasnije konačnošću rješenja Carinske uprave Ministarstva financija 8. studenoga 2010. kojim je utvrđeno da sporni uzorci robe tužitelja ne sadrže azbest), dakle, kada je imao saznanja o svim elementima za postojanje odštetne odgovornosti tuženice, po shvaćanju revizijskog suda tužbeni zahtjev nije osnovan jer je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tužbu nakon proteka subjektivnog roka od tri godine zbog čega je njegov zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade prema tuženici zastario. Iz navedenih razloga, tuženica nije dužna tužitelju naknaditi utuženu tražbinu.

13. Zbog svega, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

Zagreb, 7. travnja 2021.