- 1 -              Revr 685/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 685/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B., T., OIB: ... , koju zastupa punomoćnica S. F., odvjetnica u S., protiv tuženika S. H. d.o.o., Z., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnica L. M. M., odvjetnica u Z., radi diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1177/16 od 1. prosinca 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2260/14-26 od 19. srpnja 2016., u sjednici održanoj 7. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja kojom je odlučeno:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je tuženik povrijedio tužiteljici prava iz radnog odnosa.

 

2. Nalaže se tuženom platiti tužiteljici M. B. iznos od 56.248,20 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Te nadoknaditi trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana.“

 

II. Nalaže se tužiteljici platiti tuženiku trošak parničnog postupka u visini od 7.500,00 kn, u roku od 8 dana.“

 

2. Tužiteljica je protiv drugostupanjske presude izjavila reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava i predložila je ovom revizijskom sudu da preinači obje nižestupanjske presude tako da tužbene zahtjeve prihvati ili da ih ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

U konkretnom je slučaju tužiteljica pokrenula spor protiv svog poslodavca na temelju odredbe čl. 17. Zakona o suzbijanu diskriminacije (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2639/2017. od 4. veljače 2020.

 

3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

4. Ovaj sud je drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti jer je tužiteljica u cijelosti i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP u odnosu na drugostupanjsku presudu tužiteljica obrazlaže tvrdnjom da sud drugog stupnja „svoju odluku nije obrazložio ni jednom riječju potrebnog obrazloženja“ te da je „svoj zaključak o prihvaćenoj ocjeni I-stupanjskog suda Županijski sud u Splitu iznio bez ikakvog obrazloženja takvog zaključka“. Osim izričitog pozivanja na navedeni revizijski razlog, iz tužiteljičine revizijske tvrdnje da „suprotno navodima pobijene II-stupanjske odluke žalba tužiteljice sadrži određene i obrazložene navode koje je II-stupanjski sud u cijelosti zanemario“ proizlazi da ona drugostupanjsku presudu pobija i zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

 

7. Ovi revizijski razlozi nisu osnovani.

 

8. Neosnovano tužiteljica ukazuje na to da drugostupanjska presuda ne sadrži razloge kojima je opravdana ocjena o pravilnosti i zakonitosti presude suda prvoga stupnja. Naime, sud drugoga stupnja u svojoj je presudi opisao koje su odlučne činjenice utvrđene u postupku pred prvostupanjskim sudom i zašto smatra da je odlučno činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, kao i zašto pravilna primjena materijalnog prava na predmetno činjenično stanje ukazuje na neosnovanost tužbenih zahtjeva. Pritom je odgovorio na sve bitne žalbene navode, pa i one koje se tiču tvrdnji koje tužiteljica ponavlja i u reviziji, a odnose se na to da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbu čl. 221.a ZPP u situaciji kada nije izveo sve dokaze koje je ona predložila.

 

9. Predmet spora zahtjevi su tužiteljice za utvrđenje da joj je tuženik povrijedio prava iz radnog odnosa i za isplatu 56.248,20 kn sa zateznim kamatama.

 

10. Zahtjev za utvrđenje povrede prava iz radnog odnosa tužiteljica temelji na tvrdnji da ju je kao radnicu tuženik kao poslodavac diskriminirao time što joj po povratku s rodiljnog dopusta nije promijenio mjesto rada, zbog čega nije mogla skrbiti za svoje malodobno dijete i zbog čega je dala izvanredni otkaz ugovora o radu. Tužiteljica pritom opisuje da je jedini način skrbi za dijete povjeravanje na čuvanje dječjem vrtiću u S., što joj zbog udaljenosti od mjesta stanovanja do mjesta rada koja za ishod ima dugotrajno putovanje do posla nije moguće.

 

11. Sud prvoga stupnja utvrdio je sljedeće odlučne činjenice:

 

- da su tužiteljica, radnica i tuženik, poslodavac, 30. travnja 2010. sklopili ugovor o radu kojim se tužiteljica obvezala obavljati poslove zaštitara i to na različitim mjestima rada;

 

- da je za trajanja radnog odnosa radila u R. „B. – J.“ u Z.;

 

- da je tužiteljica koristila rodiljni dopust za dijete rođeno 2. prosinca 2010. u razdoblju od 2. lipnja 2011 do 17. studenog 2013.;

 

- da je tužiteljica po isteku rodiljnog dopusta do 28. veljače 2014. bila na bolovanju;

 

- da je tužiteljica 24. veljače 2014., prije isteka bolovanja, od tuženika tražila da raspored rada po povratku s bolovanja, a tuženik da joj je dostavio raspored rada za ožujak 2014. godine, prema kojem bi tužiteljica tri puta tjedno radila u prvoj smjeni od 8 do 20 sati, kao i pojedine nedjelje u drugoj smjeni od 9 do 14 sati, ponovno u tuženikovoj R. „B. – J.“;

 

- da tuženik nije bio u mogućnosti ponuditi tužiteljici radno mjesto na području G. S. odnosno Sisačko-moslavačke Županije kada se trebala vratiti na posao, jer ta mogućnost nije postojala ni za druge tuženikove radnike;

 

- da su tužiteljici ponuđeni poslovi u Zračnoj luci Z., gdje bi tužiteljica imala veća primanja i nakon nekog vremena imala bi mogućnost završiti trening za R. operatera, te bi bila i zaštitar i operater, ali je tužiteljica tu ponudu odbila;

 

- da je tužiteljica, nezadovoljna time što joj tuženik nije omogućio da rad obavlja bliže mjestu stanovanja, 12. ožujka 2014. dala izvanredni otkaz ugovora o radu, te joj je po toj osnovi radni odnos kod tuženika prestao.

 

12. Tužiteljica je u postupku koji je prethodio revizijskom prvenstveno osporavala činjenicu da je tuženik po povratku na rad nakon isteka rodiljnog dopusta i bolovanja nije mogao rasporediti na rad bliže mjestu stanovanja te upravo u vezi s utvrđenjem te činjenice ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 221.a ZPP, obrazlažući kako se sud prvoga stupnja nije mogao pozvati na pravilo iz te odredbe u situaciji kada nije izveo predloženi dokaz uvidom u tuženikove podatke o broju zaposlenih i njihovim lokacijama rada na području N. Z., C. Z. i S. ... , te odluku o razvrstavanju radnih mjesta, za što je tužiteljica predložila da se pribavi od tuženika. Međutim, iz navoda tužiteljice tijekom postupka proizlazi da tužiteljica nije u vezi s potrebom izvođenja tog dokaza istaknula dovoljno konkretiziranu tvrdnju o nekoj odlučnoj činjenici koja bi se uvidom u predložene tuženikove podatke mogla utvrditi, već se predlažući pribavljanje ovih isprava općenito pozivala na to da ju je tuženik mogao zaposliti bliže mjestu stanovanja, odnosno osporavala je tuženikovu tvrdnju da to nije mogao učiniti. S druge strane, sud prvoga stupnja činjenicu da tuženik nije imao mogućnost tužiteljici pronaći mjesto rada u S. utvrdio je ocjenom drugih izvedenih dokaza, saslušanje svjedoka i uvidom u isprave, kako je to obrazloženo u prvostupanjskoj presudi, utvrdivši, naime, da je tuženik zbog smanjenog obujma poslovanja u S. imao i višak radnika te je njihov broj smanjivao. Tužiteljica nije konkretizirala tvrdnju koje je to mjesto u S. bilo upražnjeno da bi se na njega moglo nju rasporediti, odnosno kojeg od radnika koji radi u S. bi tuženik mogao s radnog mjesta premjestiti drugdje kako bi na njegovom mjestu nju zaposlio. Kod takvog stanja stvari, nije zadatak suda bio da sam, pribavljanjem od tuženika podataka o zaposlenima i njihovim lokacijama rada istražuje na kojem bi to mjestu tuženik mogao tužiteljicu zaposliti u S. Pritom je prvostupanjski sud pravilno obrazložio da se ta ili bilo koja druga odlučna činjenica ne može utvrditi iz odluke Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova donesene 10. srpnja 2014. u povodu tužiteljičine pritužbe.

 

13. U takvoj situaciji, utvrdivši da tužiteljica nije prihvatila ponuđeno mjesto rada u Zračnoj luci u Z., da tuženik nije imao mogućnost zaposliti tužiteljicu u S., kao i da je tužiteljicu po povratku na rad zaposlio upravo na istom mjestu rada na kojem je i inače radila, a uzevši u obzir:

 

- odredbu čl. 5. st. 4. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11 i 73/13; dalje: ZR) prema kojoj je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima,

 

- odredbe čl. 1. st. 1. i 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine br. 85/08 i 112/12) kojima je propisana zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, pri čemu se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po navedenim osnovama,

 

- odredbu čl. 9. Zakona o suzbijanju diskriminacije kojom je propisano da je diskriminacija u svim pojavnim oblicima zabranjena, ali i da se iznimno ne smatra diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj u odnosu na određeni posao, kada je priroda posla takva ili se posao obavlja u takvim uvjetima da karakteristike povezane s nekim od osnova iz članka 1. toga Zakona predstavljaju stvarni i odlučujući uvjet obavljanja posla, pod uvjetom da je svrha koja se time želi postići opravdana i uvjet odmjeren,

 

- odredbu čl. 6. Zakona o ravnopravnosti spolova (Narodne novine br. 82/08) koja zabranjuje diskriminaciju na temelju bračnog i obiteljskog statusa i propisuje da se nepovoljnije postupanje prema ženama na osnovi trudnoće i materinstva smatra diskriminacijom, nižestupanjski sudovi pravilno su ocijenili da tužiteljica nije diskriminirana ni po osnovi trudnoće i materinstva ni po nekoj drugoj osnovi, odnosno da tužiteljica spornim rasporedom rada nije bila diskriminirana jer nije bila stavljena, a niti je mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale tuženikove radnike i to niti postupanjem tuženika, a niti kriterijima i praksom koju je tuženik imao prema svojim radnicima, a posljedično tome da nema pravo ni na naknadu štete.

 

14. Stoga nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava, koji tužiteljica obrazlaže prije svega pozivanjem na činjenično stanje kako ga ona vidi, a kakvo u postupku nije utvrđeno.

 

15. Pritom je potrebno istaknuti da tužiteljica, pa i u reviziji, neosnovano ukazuje na to da je trebalo utvrditi „iskazanu upornost tuženika da tužiteljici po povratku s rodiljnog dopusta ne omogući premještaj na drugu, odgovarajuću lokaciju rada ...“ u situaciji kada nije sporno da je tužiteljica povratak na rad po isteku rodiljnog dopusta i bolovanja najavila za 28. veljače 2014., raspored rada zahtijevala u skladu s tim 24. veljače 2014., a nezadovoljna tim rasporedom otkaz dala već 12. ožujka 2014.

 

16. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 7. travnja 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Željko Glušić, v.r.