- 1 -              Rev 116/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 116/2016-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. O. iz S. B., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici M. B. i K. B., odvjetnici u S. B., protiv tuženika Z. T. iz S. B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u S. B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika Z. T. izjavljene protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-1971/14-2 od 28. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-1564/12-16 od 14. kolovoza 2014., u sjednici održanoj 7. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tuženika Z. T. odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja M. O. za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju na ime povrata duga isplati iznos od 366.000,00 kn, s ugovorenom kamatom od 1% mjesečno od 15. siječnja 2009. do 14. srpnja 2009., a od 15. srpnja 2009. pa do 30. lipnja 2011. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. pa do isplate po stopi od 12 % godišnje, odnosno u slučaju promjene stope zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te je tuženik obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 41.145,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 14. kolovoza 2014. do isplate.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda (toč. I.), a ujedno je odbijen zahtjev tužitelja M. O. za naknadu troškova odgovora na žalbu (toč. II.).

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik Z. T. je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati, te obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelj poriče sve navode tuženika, te predlaže da se revizija tuženika odbije, time da isti traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

5. Revizija tuženika Z. T. nije osnovana.

 

6. Iako tuženik podnosi reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, dakle tzv. izvanrednu reviziju, revizijski sud je podnesenu reviziju razmotrio kao reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući je revizija dopuštena prema vrijednosnom kriteriju (vrijednost pobijanog dijela presude je veća od 200.000,00 kn).

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za povrat pozajmljenog iznosa u visini od 366.000,00 kn.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su parnične stranke zaključile 13. siječnja 2009. ugovor o zajmu u visini od 366.000,00 kn, time da je tuženik pozajmljeni iznos trebao vratiti u roku od 180 dana, uz mjesečnu kamatu stopu od 1%,

- da je predmetni ugovor o zajmu ovjeren kod javnog bilježnika R. A. Č. 9. srpnja 2011.,

- da je iz izvatka o stanju i prometu po računu utvrđeno da je 13. siječnja 2009. s računa tvrtke tužitelja F. d.o.o. na račun tuženika kod S. b. izvršena uplata navedenog iznosa,

- da je tužitelj navedeni iznos knjigovodstveno evidentirao kao isplatu dobiti, a što proizlazi i iz Ugovora o asignaciji,

- da stranke radi osiguranja predmetne pozajmice nisu ugovorile nikakva sredstva osiguranja,

- da tuženik ne osporava da je navedeni iznos uplaćen na njegov račun, ali da tvrdi da je tužitelj taj iznos uplatio tuženiku radi praćenja i štićenja sina tužitelja, odnosno da je taj iznos tuženiku isplaćen za“kavu“,

- da prvostupanjski sud nije prihvatio osnovanim prigovore promašene aktivne legitimacije, kao ni navode tuženika, budući da isti nije bio ovlašten za pružanje tjelesne zaštite.

 

9. Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi prihvaćaju da je između stranaka sklopljen ugovor o zajmu u smislu odredbe čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, dalje ZOO), pa kako tuženik po dospijeću nije vratio pozajmljeni iznos, to je na temelju odredbe čl. 500. st. 1. ZOO prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja. Navedeni zaključak nižestupanjskih sudova pravilnim smatra i revizijski sud, te isti nije doveden u pitanje revizijskim navodima tužitelja.

 

10. Suprotno tvrdnjama revizije sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 375. ZPP, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Naime, drugostupanjski sud je odgovorio na sve relevantne žalbene navode tuženika, pri čemu su dani i jasni razlozi zbog čega nije prihvaćen prigovor promašene aktivne legitimacije. S druge strane, pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, te su razlozi jasni i razumljivi.

 

Kod toga je drugostupanjski sud dao jasne razloge zbog čega je pravilno prvostupanjski sud odbio provođenje grafološkog vještačenja potpisa na Ugovoru o asignaciji, kraj nesporne činjenice da je tuženik potpisao Ugovor o zajmu.

 

11. Tvrdnje revidenta u smislu da je u postupku trebalo utvrditi zakonitost poslovanja tvrtki u vlasništvu tužitelja, odnosno da je tužitelj izvlačio dobit iz svojih tvrtki, predstavljaju činjenične tvrdnje, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

12. Iako tuženik u reviziji ističe da istu podnosi i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u samoj reviziji uopće ne ističe u čemu bi se navedena povreda sastojala, radi čega ovaj revizijski razlog sud cijeni paušalno iznesenim.

 

13. Slijedom navedenog valjalo je reviziju tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP kao u toč. I. izreke.

 

14. Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

 

Zagreb, 7. travnja 2021.