- 1 -              Revd 1013/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1013/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G.-E. d.o.o. D., M. K. 52, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u S., protiv tuženika A. B. d.d. Z., S. a. 6, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, odlučujući o prijedlogu tužene za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5087/2017-2 od 23. srpnja 2020., kojom je djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku poslovni broj P-6/2017 od 19. lipnja 2017., u sjednici održanoj 7. travnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužena je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.

 

2. Tužitelj je podnio odgovor na taj prijedlog, predložio ga odbaciti, podredno odbiti, pritom je zahtijevao trošak sastava odgovora.

 

3. Postupajući prema odredbi čl. 385., 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da je prijedlog za dopuštenje revizije nedopušten.

 

4. U pogledu prvoga pravnog pitanja (označeno u prijedlogu pod toč. III. 8. (i)) za obrazložiti je da predlagateljica nije navela valjane razloge važnosti toga pravnog pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a, jer se u odlukama sudova na koje se poziva, a u pogledu pravne problematike potencirane tim pitanjem, ne izražavaju pravna shvaćanja različita od onog u pobijanoj odluci.

 

4.1. Naime, u odluci ovoga suda poslovnog broja Revr 851/2007-2 od 10. lipnja 2008. nije izraženo pravno shvaćanje nepodudarno onome u pobijanoj odluci, jer se u toj revizijskoj odluci radilo o bitno različitom tužbenom zahtjevu, koji se odnosio na „na utvrđenje da je tužitelj oštećen time što nije promaknut u čin bojnika“ i na isplatu s tim povezanim štetnim posljedicama, što je bitno drugačije od ovdje postavljenog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

4.2. Također i u odluci ovoga suda poslovnog broja Rev 878/2003 je tužbeni zahtjev bio bitno drugačiji i odnosio se na „utvrđenje da je tužitelj vlasnik novčanog iznosa od 126.000,00 kuna po osnovi mirovine za period od 01. srpnja 1991. do 01. lipnja 1997.godine“, pa se obrazloženje iz točke 4.1. ima i ovdje adekvatno primijeniti.

 

4.3. Samo navođenje o brojnosti predmetna slične problematike pred nižestupanjskim sudovima, kao i neobrazloženo navođenje o postojanju „javnog interesa“ za davanje odgovora na postavljeno pitanje, samo po sebi ne dokazuje važnost pitanja u smislu navedene odredbe.

 

5. Uzimajući u obzir da u nižestupanjskim odlukama izostaju činjenična utvrđenja zajedničke namjere ugovornih stranka na način kako to implicira podnositeljica prijedloga, te dalje uzimajući u obzir da se pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci niti ne temelji na postojanju (ili izostanku) zajedničke volje stranaka prilikom sklapanja ugovora, drugo se pravno pitanje (označeno u prijedlogu pod toč. III. 9. a.), koje se temelji na mogućnosti sudske intervencije na takvu namjeru, ukazuje neodlučnim za odluku u sporu.

 

6. Sud u pobijanoj odluci nije utvrdio da bi visina činidbe ovisila o parametrima određenim od strane treće osobe (već je zauzeo pravno shvaćanje da bi promjena visine kamatne stope bila podložna isključivo jednostranoj odluci banke – tužene, sukladno članku 6. predmetnog Ugovora o kreditu), pa niti davanje odgovora na treće postavljeno pitanje (označeno u prijedlogu pod toč. III. 9. b.) nema utjecanja na odluku u sporu.

 

6.1. Osim toga, tužena nije uputila na odluke viših sudova u kojima bi, u pogledu toga pravnog pitanja, uopće bilo izraženo pravno shvaćanje niti je na ikoji valjan način obrazložila važnost toga pravnog pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a.

 

7. U pogledu zadnjeg postavljenog pravnog pitanja (označeno u prijedlogu pod toč. III. 9. c.) je za obrazložiti da, kao razloge važnosti u smislu čl. 385.a ZPP-a, ovaj sud jedino potencijalno prepoznaje pozivanje tužene na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž 1572/2018-2, jer se samo u toj odluci obrazlaže o potrebi višeg stupnja pažnje pri sklapanju ugovora, što je osnovna intencija toga pravnog pitanja.

 

7.1. Međutim, u potonjoj se odluci predmet tužbenog zahtjeva ne podudara sa ovopredmetnim (ne radi se o utvrđenju ništetnom ugovorne klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego klauzule o naknadi za prijevremenu otplatu kredita), pa je za zaključiti da je to pravno shvaćanje dano u drugačijim činjeničnopravnim okolnostima.

 

7.2. Osim toga, sud u pobijanoj odluci niti nije izrazio pravno shvaćanje o tome s kojim su stupnjem pažnje stranke trebale pristupiti sklapanju konkretnog ugovora, koje bi se pravno shvaćanje (posljedično, da je eventualno izraženo) imalo pobijati tako postavljenim pitanjem.

 

7.3. S prethodnim je u svezi za napomenuti da svaka (eventualna) pogrešna primjena materijalnog prava sama po sebi ne treba nužno po automatizmu izazvati potrebu intervencije revizijskog suda u smislu čl. 385.a ZPP-a (razlozi za intervenciju u revizijskom postupku su mnogo „uži“ od onih u žalbenom), a osobito u slučaju kada konkretno pravno shvaćanje u pojedinom smislu nije niti izraženo u pobijanoj odluci – a hoće li u konkretnom slučaju biti zadovoljeni uvjeti za intervenciju u smislu čl. 385.a ZPP-a, ovisiti će o okolnostima svakog pojedinog slučaja.

 

8. Konačno, za navesti je i da se odluke prvostupanjskih sudova (pa i one na koje se poziva tužena) u kojima bi bilo izraženo protivno pravno shvaćanje, ne mogu se uzeti kao razlozi važnosti u smislu čl. 385.a ZPP-a, jer se zakonitost pravnog shvaćanja prvostupanjskih sudova ocjenjuje u postupku po redovnim pravim lijekovima. Tek pravno shvaćanje izraženo u drugostupanjskim odlukama (kao i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava) potencijalno, u slučaju njihove međusobne nepodudarnosti, zahtjeva intervenciju revizijskog suda radi ujednačenja sudske prakse – osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prakse.

 

9. Slijedom svega navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP-a, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

 

10. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom toga prijedloga.

 

Zagreb, 7. travnja 2021.

 

                                                                                                                Predsjednica vijeća:

                                                                                                                Katarina Buljan, v.r.