- 1 -              I Kž 92/2021-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 92/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. P. zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. i čl. 21. st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18 i 126/19 - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 23. prosinca 2020. broj K-22/2020-8, u sjednici održanoj 7. travnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Odbija se kao neosnovana žalba opt. Z. P. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. Z. P. zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju u prekoračenju granica nužne obrane iz čl. 110. u vezi s čl. 34. i čl. 21. st. 3. KZ/11 te mu je na temelju tih propisa uz primjenu čl. 49. st. 1 toč. 2. KZ/11, utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a nakon što mu je na temelju čl. 58. KZ/11, opozvana uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Osijeku broj Kmp-84/2018-2 od 14. prosinca 2018., kojom je opt. Z. P. proglašen krivim zbog kaznenih djela teške krađe opisano u čl. 229. st. 1. u vezi sa čl. 228. KZ/11 te mu je uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, uz primjenu čl. 51. st. 1. KZ/11 osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, s tim da mu je na temelju čl. 57. KZ/11, izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od kazne na koju je osuđen izvršava kazna zatvora u trajanju od jedne godine, dok se preostali dio kazne u trajanju od jedne godine i šest mjeseci neće izvršiti ako u roku provjeravanja od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

2. Na temelju čl. 54. KZ/11, u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme uhićenja i provedeno u istražnog zatvoru od 14. kolovoza do 30. rujna 2020.

 

3. Na temelju čl. 79. KZ/11, od opt. Z. P. je oduzet kuhinjski nož, duljine oštrice 16 cm, te je određeno da će se isti uništiti nakon pravomoćnosti presude.

 

4. Na temelju čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08), optuženik je presuđen na platež troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 5.600,00 kn i 1.000,00 kn na ime paušala.

 

5. Protiv te je presude žalbu podnio optuženik, putem branitelja D. O., odvjetnika iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

6. Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

7. Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1.ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

8. Žalba optuženika nije osnovana.

 

9. Optuženik neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer, suprotno njegovim žalbenim tvrdnjama, izreka pobijane presude u dovoljnoj mjeri sadrži okolnosti iz kojih proizlazi da je optuženik prekoračio granice nužne obrane.

 

9.1. Naime, u izreci se navodi da je optuženik kritične zgode, u tijeku odbijanja daljnjeg napada ošt. D. P. koji je, nalazeći se s vanjske strane razbijenog prozora obiteljske kuće optuženika, drvenom nogom od stola zamahivao prema optuženiku, pristajući da usmrti oštećenika kuhinjskim nožem duljine oštrice 16 cm oštećenika više puta ubo u desno područje desnog pazuha zadavši mu na taj način tjelesne ozljede, a smrt oštećenika nije nastupila jer nije ozlijeđen ni jedan vitalan organ.

 

9.2. Iz ovakvog opisa u dovoljnoj mjeri jasno proizlazi da se radi o intenzivnom prekoračenju nužne obrane (intenzivnom ekscesu) jer optuženik upotrebom noža kao opasnog sredstva i ubadanjem u tijelo oštećenika odbija napadača koji se nalazi izvan kuće, i ima u rukama drvenu nogu kojom zamahuje prema oštećeniku, dakle, primjenjuje obranu koja po jačini premašuje intenzitet napada.

 

Kako je u pitanju osuđujuća presuda jasno je da se radi o kaznenom djelu iz čl. 110. KZ/11 koje je počinjeno u prekoračenju granice nužne obrane i nije potrebno u činjeničnom opisu navoditi normativne izričaje iz čl. 21. st. 3. KZ/11 („prekorači granice nužne obrane“) jer se oni navode u pravnom opisu koji s činjeničnim opisom čini cjelinu.

 

9.3. Prema tome, izreka presude nije nerazumljiva, a kako sud prvog stupnja u obrazloženju iznosi jasne razloge o tome da je u pitanju prekoračenje granica nužne obrane, izreka nije u proturječju s razlozima, tako da nije osnovana žalba optuženika podnesena zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

10. Neosnovano se optuženik žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno utvrdio.

 

10.1. Optuženik u žalbi ustrajava u pokušaju da dokaže teze koje je isticao i u tijeku prvostupanjskog postupka, a koje opravdano sud prvog stupnja nije prihvatio, da je on kritične zgode postupao u nužnoj obrani jer je odbijao istodobni protupravni napad kojega na drugi način nije mogao odbiti, odnosno da on u smislu odredbe čl. 21. st. 4. KZ/11 nije kriv jer je do prekoračenja granica nužne obrane došlo zbog stanja ispričive prepasti u kojem se nalazio prouzrokovanog napadom oštećenika.

 

10.2. Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja i argumentirajući te teze optuženik u žalbi ističe da on kritične zgode nije mogao, kao što to pogrešno zaključuje sud prvog stupnja, u odbijanju napada oštećenika na njega koristiti stolove ili stolice koje su se nalazile u kući gdje se nalazio, jer mu je lijeva ruka bila imobilizirana zbog ozljede loma palčane kosti koju je zadobio dva dana prije inkriminiranog događaja u sukobu s oštećenikom i njegovim rođakom M. P.

 

10.3. Navodi da mu je u takvoj situaciji jedino dostupno sredstvo koje je mogao upotrijebiti bio nož, tako da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja o mogućnosti odbijanja napada na drugi način, kao i zaključak o nesrazmjeru intenziteta obrane i napada, a to s obzirom da u nalazu i mišljenju medicinski vještak B. D. iznosi dvije moguće varijante nastanka ozljede pazuha koje su bile plitke i lake (slaba snaga zamaha ili izmicanje oštećenika). Stoga žalitelj smatra da prema pravilu in dubio pro reo treba kao povoljniju varijantu prihvatiti onu koja se odnosi na slabu snagu zamaha.

 

10.4. Nadalje, optuženik tvrdi da je sud prvog stupnja na njegovu štetu povrijedio kazneni zakon (ne navodeći o kojoj se konkretnoj povredi iz čl. 469. toč. 1.-6. ZKP/08 radi) jer da je trebao primijeniti odredbu o isključenju krivnje iz čl. 21. st. 4. KZ/11. Pri tome se poziva na nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka I. P. koji, između ostalog, ističe u svom nalazu i mišljenju da je optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv i da je zbog svih okolnosti sveukupnih odnosa sa oštećenikom i okolnostima napada u svojoj kući osjećao intenzivan strah za vlastiti život kao i za živote i sigurnost svojih ukućana koji je, doduše, bio pomiješan sa srdžbom i bijesom, ali je strah bio dominantan. Žalitelj iz navedenih okolnosti iznosi tvrdnju da se radilo o kumulaciji steničkog i asteničkog afekta, pri čemu astenički afekt prevladavao, tako da je trebalo primijeniti navedenu zakonsku odredbu iz čl. 21. st. 4. KZ/11 koja u takvoj situaciji isključuje krivnju počinitelja.

 

10.5. Optuženiku se ukazuje da se kroz navedeni prigovor u biti ne pobija pravilnost primjene kaznenog zakona, već se zapravo radi o prigovoru činjeničnog karaktera jer se kroz njega sugerira da je sud prvog stupnja trebao utvrditi da je optuženik kritične zgode postupio u stanju ispričive jake prepasti i na tako, po žalitelju, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, je trebao primijeniti odredbu iz čl. 21. st. 4. KZ/11 te ga osloboditi od optužbe.

 

10.6. Međutim, niti jedan od navedenih činjeničnih prigovora nije osnovan jer navedene teze obrane o nužnoj upotrebi noža, o razmjernosti obrambenih radnji s napadom i o postupanju u stanju ispričive jake prepasti ne proizlaze iz izvedenih dokaza.

 

10.7. Naime, optuženik u svojoj obrani priznaje da je u fizičkom sukobu s oštećenikom koji se odigrao na ulici u D., a koji je neposredno prethodio spornom događaju u optuženikovoj kući, on zajedno s bratom J. i ocem Z. istukao oštećenika na način da su ga dok je pao na zemlju „udarali šakama i nogama čime god su stigli“. Uz navedeno optuženik je u obrani naveo i da je zbog napada na njegovog oca Z. prethodno htio oštećeniku „dati par šamara“.

 

10.8. Iz ovih navoda obrane ne proizlazi da je on zbog ozljede palca lijeve ruke bio onemogućen da sporni napad pokuša odbiti korištenjem nekog drugog manje opasnog predmeta koji mu je bio dostupan u kući (stolice, stol), tako da se tim prigovorom ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka sud prvog stupnja o mogućnosti korištenja za obranu nekog drugog manje opasnog sredstva.

 

10.9. Prema tome, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se optuženik kritične zgode nalazio u nužnoj obrani jer je odbijao istodobni protupravni napad, ali je prekoračio granice nužne obrane. To stoga jer okolnosti, da je u pitanju obrana nožem, kojim optuženik oštećenika, koji se s drvenom nogom od stola u rukama nalazi s druge strane prozora, dva puta ubada u područje pazuha, a ne u neki manje vitalni dio tijela, nedvojbeno ukazuju da je optuženik na taj način s obzirom na intenzitet tih radnji prekoračio granice nužne obrane.

 

10.10. Kako u konkretnim okolnostima optuženik u prekoračenju granica nužne obrane nožem dužine oštrice 16 cm dva puta ubada oštećenika u predio desnog pazuha, gdje se nalaze životno važni organi (pluća, krvne žile), on postupa pristajući da oštećenika odbijanjem napada usmrti. Optuženik ciljano ubada u dva navrata oštećenika u pazušnu regiju, što je prema nalazu i mišljenju medicinskog vještaka moglo dovesti i do ozljede prsišta koje bi ozljede mogle biti teške, odnosno teške i za život opasne.

 

10.11. Dakle, s obzirom na navedeno i imajući u vidu cjelokupnu dinamiku događaja, nije prihvatljiva teza obrane o tome da iz izvedenih okolnosti treba u dvojbi zaključiti da je optuženik svjesno zamahivao snagom slabog intenziteta. Naime, takva tvrdnja je u suprotnosti s njegovom obranom u kojoj je naveo da je od zadobivena dva udarca nogom od stola koje mu zadaje oštećenik bio ošamućen, da ga je bilo strah zbog mlađe braće koja su se nalazila u kući, tako da je zamahnuo prema oštećeniku i nije vidio da je oštećenika ubo.

 

10.11. Prema tome, utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na sve navedene okolnosti su pravilno utvrđene na temelju izvedenih dokaza tako da nije postojala nikakva činjenična dvojba koja bi se trebala razriješiti pravilom in dubio pro reo, a kako to pogrešno smatra žalitelj.

 

10.12. Nadalje, sud prvog stupnja je pravilno otklonio primjenu odredbe čl. 21. st. 4. KZ/11 ispravno ukazujući u obrazloženju pobijane presude da je optuženik prethodno sam izazvao reakciju oštećenika kojeg je zajedno s svojim bratom i ocem prethodno, dok je ovaj ležao na zemlji, udarao rukama i nogama po tijelu, iz čega nedvojbeno slijedi da optuženik u afektivno stanje izazvano intenzivnim strahom nije doveden neskrivljeno, odnosno iz ispričivih razloga u smislu odredbe čl. 21. st. 4. KZ/11.

 

10.13. Iz svih naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

11. Iako se optuženik ne žali zbog odluke o kazni i o oduzimanju predmeta, kako on presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to se u smislu odredbe čl. 478. ZKP/08 uzima da njegova žalba sadrži i te žalbene osnove.

 

11.1. Međutim, neosnovano se optuženik žali i zbog odluke o kazni jer je sud prvog stupnja optuženiku, imajući u vidu olakotne okolnosti (radi se o pokušaju, optuženik je osoba mlađe životne dobi koji je odrastao u brojnoj obitelji i da je bio bitno smanjeno ubrojiv), te otegotne okolnosti (osuđivanost i prekršajnu kažnjavanost), na temelju odredbi o ublažavanju iz čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11, izrekao maksimalno ublaženu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Nakon što mu je opozvao citiranu uvjetnu osudu iz naprijed citirane presude Općinskog suda u Osijeku na temelju čl. 58. KZ/11 i uzeo kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci sud prvog stupnja je optuženiku ispravno primjenom odredbi o stjecaju izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci te mu je na temelju čl. 57. KZ/11 osnovano izrekao djelomičnu uvjetnu osudu određujući da neuvjetovani dio iznosi jednu godinu, a uvjetovani dio jednu godinu i šest mjeseci kroz period kušnje od četiri godine.

 

11.2. Prema tome, za ovakvo teško kazneno djelo iz čl. 110. KZ/11 za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od pet do dvadeset godina zatvora izrečena kazna svakako nije prestroga i blažom se kaznom od izrečene ne bi ispunila svrha niti u smislu individualne niti generalne prevencije.

 

11.3. Odluka suda prvog stupnja kojom je od optuženika oduzet kuhinjski nož duljine oštrice 16 cm koji će se nakon pravomoćnosti presude uništiti donesena je ispravno na temelju čl. 79. KZ/11 jer je u pitanju sredstvo koje je uporabljeno za počinjenje predmetnog kaznenog djela.

 

12. Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba optuženika nije osnovana i kako sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti i nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon, u smislu odredbe iz toč. 2. citiranog propisa, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 7. travnja 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.