Poslovni broj: 2 Gž-793/2020-3

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Emiru Čustoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. K. iz F., OIB…., koju zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u P., protiv tuženika S. d.d., Z., OIB…., P. P., kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ž. i P. d.o.o., u Z., radi utvrđenja i isplate novčane tražbine, odlučujući o tužiteljevoj žalbi izjavljenoj  protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, broj 8 P-96/2020-6 od 9. lipnja 2020., 7. travnja 2021.,

 

r i j e š i o j e

 

              Žalba se uvažuje, te se rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, broj 8 P-96/2020-6 od 9. lipnja 2020., preinačuje na način da se odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

             

"I. Općinski sud u Puli-Pola proglašava se mjesno nenadležnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

 

II. Nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu."

             

2. Protiv navedenog rješenja pravodobnu žalbu izjavio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom pobijano rješenje preinačiti  i odbiti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

 

3. Žalba je osnovana.

 

4. Prvostupanjski sud pobijano rješenje temelji na odredbi članka 70. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), prema kojoj se stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, a obzirom na prorogacijsku klauzulu u odredbi članka 11. st. 3  Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, konkretno sud u Zagrebu.

 

5. Iz odredbe članka 11. Ugovora o kreditu, suprotno zaključcima prvostupanjskog suda, proizlazi da se radi o unaprijed, po tuženiku formuliranoj odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je za slučaj spora ugovorio mjesnu nadležnost suda, vodeći se prvenstveno vlastitim interesima, pa je takva odredba za tužitelja otegotna i kao takva uzrokuje znatnu procesnu neravnotežu među strankama, jer je prema stavu ovog suda udaljenost od Pule do Zagreba ipak znatna.

 

6. Uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužiteljicu izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o procesnopravnom položaju ugovornih stranaka.

 

7. Odluka ovog suda se temelji na odredbi članka 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), koja je identična kao i ranija odredba članka 81. ZZP/03. Odredba članka 49. ZZP-a je usklađena sa Direktivnom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, dok je odredbom članak 6. stavak 1. Direktive propisano da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, s tim da su države članice obvezne sukladno stavku 2. članka 6. Direktive poduzimati potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu pruža Direktiva.

 

8. Prema stavu ovog suda prorogacijska klauzula nepoštena je, odnosno ništetna u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača(„Narodne novine”, broj 41/14, 110/15, 14/19 - u daljnjem tekstu: ZZP) jer ta prorogacijska klauzula otežava tužiteljevo pravo na zaštitu.

 

9. Odredbom članka 59. ZZP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čije se području ta poslovna jedinica nalazi.

 

10. Dakle, podnošenjem tužbe sudu na čijem se području nalazi podružnica banke tužitelj je iskoristio svoje pravo izbora mjesno nadležnog suda između tog suda i suda općemjesne nadležnosti.

 

11. Okolnost da je tužiteljica angažirala odvjetnike koji su je zastupali u sudu u Puli nije opravdan argument za zaključak da odredba o članku 11. Ugovora o kreditu nije ništetna. Naime, prvostupanjski sud smatra da je tužiteljica mogla pred sudom u Zagrebu angažirati odvjetnike iz Zagreba. Međutim, tužiteljica ima pravo na neposredan pristup sudu u smislu odredbe članka 89. ZPP-a prema kojoj stranke mogu  poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, a stranka je ovlaštena doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika (članak 89. stavak 2. ZPP-a).

 

12. U odnosu na ukazivanje na sudsku praksu koja podupire odluku prvostupanjskog suda valja reći da je u sudskoj praksi općeprihvaćeno stajalište koje je izraženo u ovoj odluci, a i na zajedničkom sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen je zaključak po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti (zaključak broj 11.).

             

13. Stoga je žalbu valjalo uvažiti, pobijano rješenje preinačiti i prigovor mjesne nenadležnosti odbiti kao neosnovan, pa je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.              

 

Dubrovnik, 7. travnja  2021.

 

Sudac:

 

Emir Čustović