1

Poslovni broj Gž-3387/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-3387/2020-2

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Svjetlani Pražić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari  tužitelja HPB d.d., OIB:, zastupane po punomoćnicima iz OD B & P d.o.o., odvjetnicima iz Z., protiv  tuženika L. K. iz K., , OIB: ..., zastupan po privremenom zastupniku N. B. odvjetniku, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja B.K. d.o.o., Z., zastupanog po punomoćnicima iz OD B. & P. d.o.o., odvjetnicima iz Z., radi isplate, odlučujući po žalbama tužitelja i privremenog zastupnika tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-5222/17 od 17. ožujka 2020., 6. travnja 2021.,  

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv 5222/17 od 17. ožujka 2020. u točkama I. i II. izreke.

 

                                                   r i j e š i o      j e

 

I. Prihvaća se žalba privremenog zastupnika tuženika, te se preinačuje citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke i rješava:

 

“Nalaže se tužitelju HPB d.d,. OIB: ,,,, naknaditi privremenom zastupniku tuženika, odvjetniku N. B. trošak postupka u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 15 dana.”

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. M., poslovni broj Ovrv 19106/11 od 21. prosinca 2011., te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 43.180,79 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.572,91 kn. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da isplati umjesto tužitelju, umješaču na strani tužitelja tražbinu u iznosu od 43.180,79 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove postupka. Točkom III. izreke naloženo je tužitelju  da naknadi tuženiku trošak postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

 

              Prvostupanjsku odluku pobija tužitelj iz žalbenog razloga sadržanog u čl.  353. st. 1. t.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP-a), dok privremeni zastupnik tuženika također pobija odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke iz žalbenog razloga iz čl. 353. st1.t.3. ZPP-a.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba privremenog zastupnika osnovana.

 

Ocjenjujući prvostupanjsku odluku u granicama žalbenih razloga tužitelja i privremenog zastupnika tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

 

Također, donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da suprotno žalbenim navodima tužitelja, prema uvjerenju ovog suda, razlozi temeljem kojih sud prvog stupnja zaključuje nije aktivno legitimiran ode tuženika potraživati utuženi iznos, kao ni razlozi temeljem kojih prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj nema aktivnu legitimaciju niti tražiti od tuženika da ispuni predmetnu tražbinu trećoj osobi-umješaču, nisu proturiječni.

 

Isto tako, nije u pravu tužitelj ni kada smatra da je sud prvog stupnja, počinio  postupovnu povredu iz čl. 354. st.1. u svezi čl. 195. st.1. ZPP-a, jer da je nepravilno u konkretnom slučaju primijenio čl. 195. st.1. ZPP-a, što da je bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

Ponajprije valja ukazati tužitelju da kraj neprijeporne činjenice da je isti tijekom ovog postupka, Ugovorom o kupoprodaji plasmana od 23. prosinca 2016., ustupio svoja potraživanja, pored ostalog i u odnosu na ovdje tuženika, umješaču B. K.d.o.o., da je u procesnoj ulozi tužitelja ostala i nadalje HPB d.d., a da je za presuđenje o tužbenom zahtjevu odlučno stanje stvari koje postoji u vrijeme zaključenja glavne rasprave, nedvojbeno je da u tom trenutku tužitelj nije bio aktivno legitimiran tražiti da mu tuženik isplati utuženi iznos, budući je tražbinu prema tuženiku prenio ugovorom o cesiji na umješača.

 

Nastavno tome, pravilno se sud prvog stupnja donoseći odluku sadržanu u točki I. izreke, poziva na čl. 80. i 84. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO-a).

 

Ovo iz razloga jer je sukladno čl. 80. ZOO-a, sklapanjem Ugovora s umješačem od 23 prosinca 2016. došlo do promjene u obveznom odnosu na strani subjekata na način da je utužena tražbina s tužitelja kao dosadašnjeg vjerovnika prešla na  umješača kao novog vjerovnika, čime je tužitelj prestao biti vjerovnik tuženika, pri čemu je između umješača, kao novog vjerovnika i tuženika, kao dužnika, uspostavljen je odnos koji je ranije postojao između tužitelja i tuženika.

 

Pored toga, u smislu čl. 84. ZOO-a, kojim je propisano da primatelj prema dužniku ima ista prava koja je imao ustupitelj prema dužniku do ustupanja, nakon ustupanja potraživanja, u ovom slučaju 23. prosinca 2016. tužitelj nije više vjerovnik prema tuženiku, već isključivo B.K. d.o.o., što ima za posljedicu da tužitelj nema pravo od tuženika potraživati isplatu tražbine koju je ustupio ovdje umješaču.

 

Uvažavajući gore izloženog,  pravno utemeljenim drži ovaj sud stajalište prvostupanjskog suda i u dijelu u kojem odbija tužbeni zahtjev tužitelja sadržan u točki II. izreke, budući da ni prema uvjerenju ovog suda, u ovakvo procesnoj situaciji, kada je sporna tražbina ustupljena trećoj osobi-ovdje umješaču, tužitelj ne samo da nema pravo tražiti od tuženika njemu ispunu predmetnu tražbinu, već također nema pravo tražiti ni tužbom da tuženik tu tražbinu ispuni trećoj osobi-ovdje umješaču kao novom vjerovniku, iz razloga jer to pravo ispunjenja tražbine ima samo umješač kao novi vjerovnik.

 

U prilog pravilnosti ovakvog stajališta, ukazuje ne samo ranije spomenuti čl. 84. ZOO-a, već i čl. 164. istog Zakona, prema kojoj ispunjenje mora biti izvršeno vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika  i dužnika ili od strane samog vjerovnika. Drugim riječima, tražbina može biti izvršena trećoj osobi, ali onoj koja je određena od strane vjerovnika.

 

Budući da je iz stanja u spisu razvidno da je u konkretnom slučaju, nakon ustupanja predmetne tražbine ovdje umješaču kao trećoj osobi, tužitelju je prestalo svojstvo vjerovnika te tražbine, što znači da isti u smislu navedene odredbe, više nije ovlašten tažiti ispunjenje tražbine ni sebi ni bilo kojoj drugoj osobi koju on odredi, to nije u ovom slučaju umješaču, kako to traži tužbenim zahtjevom pod točkom II. izreke.

             

              U kontekstu do sada rečenog, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tužitelja kojima se poziva na čl. 195. st.1. ZPP-a, te u svezi sa time na pojedine odluke Vrhovnog suda RH-a, tumačeći to kao potvrdu svojih navoda.

 

              Vezano za čl. 195. st.1. ZPP-a, valja napomenuti da se radi o zakonskoj odredbi koja ima samo procesno pravni učinak u smislu da zbog toga što je tužitelj otuđio stvar ili pravo koje je predmet spora, on time nije izgubio položaj parnične stranke, pa shodno tome može dovršiti započetu parnicu. Tom procesnom odredbom nije oduzet materijalno pravni učinak pravnog posla na temelju kojeg je izvršeno otuđenje stvari ili prava tijekom parnice pa se materijalno pravna sukcesija koja se dogodila za trajanja parnice uzima u obzir prilikom meritorne odluke o tužbenom zahtjevu jer je za presuđenje odlučno stanje u vrijeme zaključenja glavne rasprave. 

 

Posljedično tome, prosudba je i ovog suda da je tužitelj prijenosom potraživanja na treću osobu, ovdje umješača, izgubio aktivnu legitimaciju u odnosu na oba postavljena tužbena zahtjeva, kako je osnovano i zakonito zaključio prvostupanjski sud, te odlučio kao u točkama I. i II. izreke.

 

Što se tiče sudske prakse na koju se tužitelj pozvao u historijatu žalbe, skreće se pažnja istome, da sukladno pozitivnim propisima, sudska praksa nije izvor prava u Republici Hrvatskoj.

 

Obzirom na prednje izloženo, irelevantnim drži ovaj sud ostale žalbene tvrdnje tužitelja u dijelu u kojem ukazuje na to da sud prvog stupnja nije proveo ni jedan od predloženih dokaza poput financijskog vještačenja, odnosno da uopće nije meritorno odlučivao o osnovanosti tužbenih zahtjeva, budući da ti navodi ni na koji način nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, pa ovaj sud nije držao potrebitim ulaziti u analizu osnovanosti istih.

 

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi, u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke,  zasnivaju na pravilnoj primjeni  mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija  koja upućuje na to da pobijana odluka u ranije navedenom dijelu, nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava

 

Shodno tome, pravilno je postupio prvostupanjski sud prema uvjerenju ovog suda, kada je obvezao tužitelja na podmirenje troškova parničnog postupka, u ukupnom iznosu od 2.500,00 kn.

 

Međutim, upravo u svezi s odlukom o parničnom trošku, valja reći da su osnovani navodi privremenog zastupnika tuženika, koji pobija tu odluku zbog pogrešne primjene materijalnog prava, iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

 

Naime, iz odluke o parničnom trošku sadržane u točki III. izreke, razvidno je da je tužitelj obvezan da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, dok je iz obrazloženja pobijane presude vidljivo da sud prvog stupnja odluku o parničnom trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a u svezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarife).

 

Protivno ovakvom stavu prvostupanjskog suda, ističe se da u situaciji kada je tuženik bio zastupan po privremenom zastupniku, tada se troškovi postupka trebaju naknaditi privremenom zastupniku tuženika, a ne tuženiku, kako je to pogrešno učinio sud prvog stupnja.

 

               Na pravilnost ovakvog stajališta ukazuje pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 21. studenog 2018., kao i čl. 85. st.3. ZPP-a.

 

              Posljedično tome, valjalo je pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava preinačiti odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke, te obvezati tužitelja da privremenom zastupniku tuženika naknadi troškove postupka koji su primjenom odredaba Tarife, pravilno utvrđeni u iznosu od 2.500,00 kn.

 

Zbog svih gore iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tužitelja, potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, prihvaćanjem žalbe privremenog zastupnika tuženika, preinačiti odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke, na način pobliže naveden u t. I. izreke ovog rješenja, primjenom čl. 380.t.3. ZPP-a.

 

Tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

 

             

U Rijeci, 6. travnja 2021.

 

                                                                                                                           Sutkinja

 

                                                                                                                      Svjetlana Pražić