Pristupanje sadržaju
1 Poslovni broj: 3 UsImio-468/20-7
Poslovni broj: 3 UsImio-468/20-7
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja M. G. iz M. kojeg zastupa opunomoćenik P. T., odvjetnik u M. protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa generalni opunomoćenik D. G., radi obnove postupka, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene 26. ožujka 2021., a objavljene 06. travnja 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, KLASA: 141-02/19-03/03526809538, URBROJ: 341-99-06/2-19-002312, broj predmeta: 517314 od 10. studenoga 2020. te se predmet vraća tuženom tijelu na ponovni postupak i odlučivanje.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude naknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 kn.
Obrazloženje
Osporavanim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: 141-02/19-03/03526809538, URBROJ: 341-99-06/2-19-002312, broj predmeta: 517314 od 10. studenoga 2020., odbijen je prijedlog M. G. ovdje tužitelja, za obnovu postupka okončanog rješenjem HZMO-a, Središnje službe, KLASA:141-02/18-03/03526809538, URBROJ: 341-99-06/2-18-002139, broj predmeta: 517314 od 17. 04. 2018. kojim je odbijena žalba na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu broj: 595080 od 20.06.2008.
Citiranim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, KLASA: 141-02/18-03/03526809538, URBROJ: 341-99-06/2-18-002139, broj predmeta: 517314 od 17. 04. 2018., odbijena je žalba M. G., ovdje tužitelja, izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, klasa.141-02/06-03/OB: 03526809538,URBROJ: 341-25-06/2-06-095523, broj 595080 od 20.06.2008., kojim rješenjem je pripadniku Hrvatskog vijeća obrane M. G. rođ. … kod kojeg je nastao trajni gubitak radne sposobnosti uzrokovan 50 % ranjavanjem zadobivenim u ratu u Bosni i Hercegovini, a dijelom 50% bolešću izvan tih okolnosti, priznato počevši od 01.07.2006. pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad primjenom Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj 2/06).
Protiv osporavanog rješenja KLASA: 141-02/19-03/03526809538, URBROJ: 341-99-06/2-19-002312, broj predmeta: 517314 od 10. studenoga 2020., tužitelj je pravodobno podnio tužbu, u bitnom navodeći da je pogrešnim stavom tuženika pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da nije osnovano tuženikovo tumačenje odredbe članka 123. stavka 1. točke 1. ZUP-a te na temelju takvog pogrešnog tumačenja navedene odredbe da je pogrešan zaključak tuženika da se navedena dokumentacija ne može uzeti u obzir jer da se radi o činjenicama koje su utvrđene nakon donošenja rješenja, pa da takve, obzirom da nisu postojale u vrijeme donošenja rješenja od 17. travnja 2018.godine, ne mogu biti uzete u obzir.
Tužitelj ističe da prema pravnom shvaćanju tužitelja nije od presudne važnosti jesu li su činjenice odlukama javnopravnih tijela utvrđene nakon donošenja rješenja već da je bitno da su činjenice postojale u trenutku odlučivanja bez obzira kada su iste utvrđene odlukom javnopravnog tijela.
Da ukoliko tuženik smatra da nije bilo osnove primijeniti odredbu članka 123. stavka 1. točke 1. ZUP-a, da je u tom slučaju tuženik trebao primijeniti odredbu članka 123. stavka 2. točke 3.ZUP-a, jer da se prethodno rješenje temeljilo na prethodnom pitanju koje je odlukom javnopravno tijelo to pitanje kasnije riješilo, odnosno o tome pitanju kasnije odlučilo u bitnim točkama drugačije.
Da je upravo intencija obnove postupka da se, bez obzira na to kada je neko javnopravno tijelo utvrdio neku relevantnu činjenicu, stranci omogući kroz obnovu postupka postići svoje Ustavom i zakonima zajamčeno pravo. Stoga, a kako da je tuženik zauzeo pogrešan pravni stav to da je pobijano rješenje neosnovano.
Tužitelj ističe da je tuženik trebao ocijeniti sadržaj isprava:
a) potvrde o pripadnosti postrojbi, Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, Uvjerenje, Broj: 07/15-03/1-395/18-02 kojom se potvrđuje da je tužitelj bio DRAGOVOLJAC od 20.09.1991. godine do 08.04.1992. godine te pripadnik postrojbi HVO od 08.04.1992. godine do 22.04.1996. godine, što da u zbroju daje više od 100 dana,
b) potvrde o ustrojbenom mjestu u trenutku stradavanja, Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, Odsjek za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze M., Uvjerenje, Broj:07/62-03-254/18-01 od 09.03.2018. godine, kojim se potvrđuje da je u trenutku stradavanja obnašao dužnost zapovjednika desetine, te
c) potvrde o činu, Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, Odsjek za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze M., Uvjerenje, Broj:07/15-03/1-301/18-02 od 16.03.2018. kojim se potvrđuje da posjeduje čin časničkog namjesnika, pod brojem i datum ukaza o dodjeli: 574/04 od 09.03.2004. godine.
Kao dokaz na navedene tvrdnje tužitelj predlaže izvesti dokaz saslušanjem tužitelja i izvršiti pregled sadržaja upravnog spisa s priloženom medicinskom dokumentacijom te kao i pribaviti spis koji se kod istog Suda vodio pod poslovnim brojem UsImio-268/17.
Slijedom navedenog, tužitelj predlaže poništiti osporavano rješenje tuženog tijela KLASA: 141-02/19-03/03526809538, URBROJ: 341-99-06/2-19-002312, broj predmeta: 517314 od 10. studenoga 2020. te predmet vratiti na ponovni postupak i odlučivanje i naložiti tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora.
Tuženo tijelo u svom odgovoru na tužbu od 18. prosinca 2019. u cijelosti je osporilo navode tužbe i tužbenog zahtjeva, navodeći da je osporavano rješenje tuženika doneseno u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima, da razlozi i navodi tužbe nisu osnovani, odnosno da nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Tuženo tijelo je opisalo kronologiju predmetne upravne stvari, u bitnom navodeći da je osporavanim rješenjem odbijen prijedlog tužitelja za obnovu postupka okončanog rješenjem Središnje službe broj: 517314 od 17.4.2018. kojim je odbijena žalba na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu broj: 595080 od 20.06.2008.
Da u prijedlogu za obnovu postupka tužitelj navodi da mu je rješenjem Središnje službe u Zagrebu broj: 517314 od 17.4.2018. odbijena žalba na rješenje Područne službe u Zagrebu broj: 595080 od 20.6.2008. ali da je prije zaprimanja spomenutog rješenja Središnje službe dostavio Potvrdu o pripadnosti postrojbi, Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, Uvjerenje broj: 07/15-03/1-395/18-02 kojom se potvrđuje da je bio dragovoljac od 20.9.1991. do 8.4.1992 te pripadnik postrojbi HVO od 8.4.1992. do 22.4.1996.; Potvrdu o ustrojbenom mjestu u trenutku stradavanja, Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, Odsjek za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze M., Uvjerenje broj:07/62-03-254/18-01 od 9.3.2018. kojim se potvrđuje da je u trenutku stradavanja obnašao dužnost zapovjednika desetine i Potvrdu o činu Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, Odsjek za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze M., Uvjerenje broj:07/15-03/1-301/18-02 od 16.3.2018. kojim je potvrđeno da posjeduje čin časnički namjesnik, broj i datum ukaza o dodjeli:574/04 od 9.3.2004.
Da je u postupku po prijedlogu za obnovu postupka ustanovljeno da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu broj: 595080 od 20.6.2008. tužitelju kod kojeg je nastao trajni gubitak radne sposobnosti uzrokovan 50% ranjavanjem zadobivenim u ratu Bosni i Hercegovini, a dijelom 50% bolešću izvan tih okolnosti, priznato počevši od 1.7.2006. pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad primjenom Ugovora HVO.
Da je protiv spomenutog rješenja podnesena žalba koja je odbijena rješenjem Središnje službe broj 517314 od 26.9.2017. kao na zakonu neosnovana, a protiv navedenog drugostupanjskog rješenja da je tužitelj tužbom kod Upravnog suda u Splitu pokrenuo upravni spor, koji je svojom presudom poslovni broj: 18 Uslmio-268/17-7 od 5.3.2018. poništio rješenje Središnje službe, broj: 517314 od 26.9.2017.
Da je Rješenjem Središnje službe broj. 517314 od 17.4.2018., koje je doneseno u izvršenju presude Upravnog suda u Splitu broj: 18 Uslmio-268/17-7 od 5.3.2018., ponovno odbijena žalba kao na zakonu neosnovana.
Tuženo tijelo je potom citiralo odredbu čl. 123. st. 1. toč. 1. ZUP-a te je navelo da je u je u svrhu obnove postupka tužitelj dostavio rješenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata, Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata broj:UP-I-03-41-ZKZ-5030/13 od 3.10.2018. (doneseno u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na invalidninu) kojim je ukinuto rješenje Službe za pitanja branitelja l Uprave za pitanja branitelja, Hercegovačko-neretvanske županije, broj:14-43-1-1015/06 od 26.7.2006. kojim mu je počevši od 3.10.2018. priznato svojstvo ratnog VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja, zadobivenog vršeći vojne dužnosti kao pripadnik Oružanih snaga (HVO).
Međutim, da se navedena dokumentacija ne može uzeti u obzir jer da se radi o činjenicama koje su utvrđene nakon donošenja rješenja te da stoga ne mogu biti predmet obnove postupka jer nisu postojale u vrijeme donošenja rješenja od 17.4.2018.
Nadalje je navelo da je spisima predmeta priloženo Uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, Grupa za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze M., broj: 07/15-03/1-395/18-02 od 6.4.2018. u kojem je navedeno da je žalitelj bio pripadnik HVO/ Dragovoljac od 20.09.1991. do 8.4.1992.
Da je člankom 2. stavkom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 174/04 i 92/05 — udalje: ZOPHBDR) propisano da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta R Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta R Hrvatske u smislu ovog članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom ( odlazak postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5.8.1990. do 30.06.1996.
Da je stavkom 3. istog članka ZOPHBDR-a propisano da je dragovoljac iz Domovinskog rata hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji je sudjelovao u obrani njezinog suvereniteta najmanje 100 dana u razdoblju od 5.8.1991 do 15.1.1992.
Da je člankom 2. stavkom 3. bosanskohercegovačkog Zakona o pravima branitelja i članovima njihovih obitelji, propisan da se razdoblje od 18.9.1991. do 2.3.1992. (do datuma osnivanja ratnih postrojbi do 08.04.1992.) podrazumijeva kao razdoblje pripreme za obranu suvereniteta Bosne i Hercegovine.
Da s obzirom na dokaze u spisu u ponovnom postupku nije bilo moguće utvrditi da je imenovani u razdoblju od 18.9.1991. do 2.3.1992. sudjelovao 100 dana u izravnom oružanom otporu agresoru u ratu u Bosni i Hercegovini i te da se ne može smatrati dragovoljcem u smislu odredaba ZOPHBDR-a te da ne ispunjava uvjete za određivanje invalidske mirovine primjenom polaznog faktora 1,85.
U svezi navoda kojima tužitelj traži da mu se prizna čin zapovjednik desetine tuženo tijelo je istako da je spisima predmeta priloženo Uvjerenje Ministarstva obrane Bosne i Hercegovine broj:17-22-01-49-1-736/07-01 od 12.3.2007., Uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, Grupe za pitanja evidencije iz oblasti vojne obveze M. 07/62-03-254/18-01 od 09.3.2018., Uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, Grupe za pitanja evidencije iz oblasti vojne obveze M. 07/15-03/1-301/18-02 od 16.03.2018.
Stoga, a budući da u spisu nema dokaza kojima bi se potvrdilo, da je stekao osobni čin i obavljao ustrojbenu dužnost zapovjednika desetine do dana 23.12.1996. da se za izračun mirovine ne može koristiti veća osnovica od one koja je propisana za ustrojbeno mjesto vojnika, slijedom čega tuženo tijelo smatra da navodi i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani, odnosno da nisu pravno odlučni iz prethodno navedenih razloga, predlažući da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev 26.ožujka 2021. tužitelj je naveo da u cijelosti ustraje u tužbi i svim navodima sadržanim u istoj, te je ukratko opisao kronologiju predmetne upravne stvari, ističući kako predmetni upravni postupak koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja predugo traje, kako smatra da je zakinut u ostvarivanju svojih prava, da je nesporno da je bio zapovjednik desetine u trenutku stradavanja, a što da je i dokazao ispravama priloženim u spis te da je u konkretnom slučaju povrijeđen zakon na njegovu štetu. Istovremeno je istakao da ima i čin časničkog namjesnika, a koji čin je dobio nakon što mu je završeno liječenje, te nakon što je podnio zahtjev za mirovinu, kao i Spomenicu Domovinskog rata te da je član Udruge dragovoljaca Domovinskog rata.
Opunomoćenik tuženika je pak ustrajao u navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja, kao i u navodima iz odgovora na tužbu.
Na temelju ocjene rezultata provedenog upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, vođen načelom učinkovitosti, Sud je odbio prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke u sporu, na okolnosti iz tužbe, kao suvišan te je izveo dokaze uvidom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i u dostavljeni spis tuženog tijela te svih isprava koje su istom priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnom upravnom sporu.
Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja KLASA: 141-02/19-03/03526809538, URBROJ: 341-99-06/2-19-002312, broj predmeta: 517314 od 10. studenoga 2020.
Među strankama je sporno je li tužitelju pravilno odbijen zahtjev za obnovu postupka okončanog rješenjem HZMO-a, Središnje službe, KLASA:141-02/18-03/03526809538, URBROJ: 341-99-06/2-18-002139, broj predmeta: 517314 od 17. 04. 2018.
Konačno, među strankama je sporno je li dostavljeno Uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno–oslobodilačkog rata, Odsjeka za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze M., Broj:07/15-45/2-456/20-03 od 10. kolovoza 2020. godine, kojim se potvrđuje da je M. G. tijekom Domovinskog rata u trenutku stradavanja 15.06.1995., obnašao dužnost zapovjednika desetine, a koje Uvjerenje je tužitelj priložio uz Zahtjev za obnovu postupka predstavlja razlog u smislu odredbe čl. 123. st. 1. toč. 1. ZUP-a.
Također, među strankama je sporno može li se tužitelj na temelju dostavljenog Uvjerenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno–oslobodilačkog rata, Odsjeka za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze M., Broj:07/15-45/2-456/10-03 od 12.08.2020. smatrati dragovoljcem u smislu odredaba ZOPHBDR-a, odnosno ispunjava li uvjete za određivanje invalidske mirovine primjenom polaznog faktora 1,85.
Odredbom članka 123. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09, dalje ZUP-a) je propisano da se obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba, može pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti u roku od 3 godine od dana dostave rješenja stranci, ako se sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni, odnosno upotrijebljeni u prijašnjem postupku.
Stavkom 3., istog članka, je propisano da stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana od dana saznanja za razloge obnove ili od kad je stekla mogućnost upotrebe novih dokaza.
Odredbom čl. 124. st. 2. ZUP-a je propisano da je stranka u prijedlogu za obnovu dužna učiniti vjerojatnim razloge zbog kojih traži obnovu postupka i da je prijedlog podnesen u zakonskom roku.
Nadalje, odredbom članka 126. st. 1. ZUP-a je propisano da kad nadležno tijelo primi prijedlog za obnovu postupka, da je dužno ispitati je li prijedlog pravodoban i izjavljen od ovlaštene osobe te je li okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom, a ako ti uvjeti nisu ispunjeni, da će nadležno tijelo odbaciti prijedlog rješenjem.
Stavkom 2., istog članka, propisano je ako su uvjeti za obnovu postupka ispunjeni, nadležno tijelo ispitat će mogu li okolnosti, odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu dovesti do drukčijeg rješenja. Ako utvrdi da ne mogu, odbit će prijedlog rješenjem.
Stavkom 3., istog članka, propisano je ako nadležno tijelo ne odbaci niti odbije prijedlog za obnovu postupka ili po službenoj dužnosti utvrdi da postoje razlozi za obnovu postupka, donijet će rješenje kojim će dopustiti obnovu postupka i odrediti u kojem će se opsegu postupak obnoviti. Rješenje kojim se dopušta obnova postupka odgađa izvršenje rješenja protiv kojeg je obnova dopuštena.
Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju djelomično je povrijeđen Zakon na štetu tužitelja iz razloga koji slijede u daljnjem obrazloženju presude.
Među strankama nije sporno da je zahtjev za obnovu postupka podnesen pravodobno i od ovlaštene osobe te da je okolnost na kojoj temelji prijedlog za obnovu postupka učinjena vjerojatnom.
Među strankama je sporno je li u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari ispunjen uvjet propisan odredbom čl. 123. st. 1. toč. 1.ZUP-a, odnosno radi li se o novim činjenicama ili novim dokazima koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni, odnosno upotrijebljeni u prijašnjem postupku.
Tuženo tijelo smatra da se naprijed navedena Uvjerenja koje je tužitelj dostavio uz prijedlog za obnovu postupka, ne mogu uzeti u obzir jer da se radi o novim činjenicama koje su utvrđene nakon donošenja rješenja od 17. travnja 2018., a koje rješenje je postalo konačno.
Međutim, po ocjeni ovog Suda navedeni zaključak tuženog tijela je pogrešan.
Po pravnom shvaćanju ovog Suda, u smislu odredbe članka 123. st. 1. toč. 1. ZUP-a pod novim činjenicama podrazumijevaju se takve činjenice koje su postojale u vrijeme provođenja postupka čija se obnova traži, ali se tada za njih nije znalo ili ih se nije moglo upotrijebiti, a pod novim dokazima podrazumijevaju se dokazi o ranije poznatim ili nepoznatim činjenicama za koje se ili nije znalo, ili se znalo ali se nisu mogli pribaviti, te time niti upotrijebiti u postupku, a koji pravni stav je izražen i u presudi Upravnog suda Republike Hrvatske, sada Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-14099/2009-4 od 14. srpnja 2010.
Dakle, novim činjenicama koje mogu biti razlog za obnovu postupka smatraju se samo one činjenice koje su postojale u vrijeme vođenja redovitog postupka u istoj upravnoj stvari, ali se u tijeku tog postupka za njih nije znalo, ili se znalo ali se nisu mogli pribaviti, te time niti upotrijebiti u postupku pa je u trenutku donošenja rješenja činjenično stanje utvrđeno bez tih činjenica.
Dakle, radi se o „starim činjenicama“ koje su postojale i u vrijeme prijašnjeg postupka, a smatraju se ,,novim činjenicama“ samo zbog toga što se za njih saznalo, odnosno što su se mogle upotrijebiti tek nakon okončanja upravnog postupka, čija se obnova traži.
Nove činjenice za koje se nije znalo u prethodno provedenom upravnom postupku koji je okončan, moraju biti takve da bi same ili zajedno s već upotrijebljenim dokazima, mogle dovesti do drugačijeg rješenja upravne stvari da su te činjenice bile iznesene u tom postupku.
Stoga, a kako je u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nesporno da je M. G., ovdje tužitelj, obnovu postupka zatražio svojim zahtjevom od 26.04.2018. na temelju novih činjenica koje su nastale nakon donošenja rješenja o njegovom pravu (rješenja od 17.04.2018. kojim je tužitelju priznato pravo na mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad dijelom uzrokovana 50% ranjavanjem zadobivenim u ratu u BiH, a dijelom 50% bolešću izvan tih okolnosti, počevši od 01.07.2006. primjenom Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj 2/06), to je po ocjeni ovog Suda tuženo tijelo predmetni upravni postupak trebalo obnoviti primjenom odredbe čl. 123. st. 1. toč. 1. ZUP-a te tužitelju u obnovi postupka priznati pravo na mirovinu s osnove ZOPHBDR-a prema činu ili ustrojbenom mjestu zapovjednika desetine koji je imao u trenutku stradavanja, a prema priloženom Uvjerenju.
Naime, osnovan je tužbeni navod tužitelja da je u konkretnom slučaju bitno da su činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev za obnovu postupka (osobni čin ili ustrojbeno mjesto koje je tužitelju bilo dodijeljeno u trenutku stradavanja) postojale u trenutku odlučivanja, međutim nije postojao dokaz o navedenim činjenicama, odnosno odluka javnopravnog tijela o navedenim činjenicama, već je odluka o istim činjenicama donesena nakon donošenja rješenja koje je u pravnom postupku postalo konačno (17.04.2018.). Stoga se po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju radi o novim činjenicama odnosno novim dokazima u smislu naprijed citirane odredbe čl.123. st. 1. toč. 1. ZUP-a.
Međutim, nije osnovan prigovor, ni tužbeni navod tužitelja da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 123. st. 3. ZUP-a prema kojoj se obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba, može pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti bez vremenskog ograničenja ako se rješenje temelji na prethodnom pitanju, a nadležni sud ili javnopravno tijelo o tom je pitanju kasnije odlučilo u bitnim točkama drukčije.
Ovo stoga što se ova odredba odnosi na one situacije kada je nadležno javnopravno tijelo prilikom odlučivanja o pravu samo riješilo (raspravilo) prethodno pitanje u smislu odredbe članka 55. ZUP-a s pravnim učinkom u toj upravnoj stvari u kojoj je pitanje riješeno, a što u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije slučaj.
Nije osnovan ni tužbeni navod da se tužitelj na temelju dostavljenog Uvjerenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno–oslobodilačkog rata, Odsjeka za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze M., Broj:07/15-45/2-456/10-03 od 12.08.2020., u obnovi postupka ima smatrati dragovoljcem u smislu odredaba ZOPHBDR-a, odnosno da tužitelj ispunjava uvjete za određivanje invalidske mirovine primjenom polaznog faktora 1,85.
Ovo stoga što je odredbom članka 17. ZOPHBDR-a propisano da je polazni faktor 1,85 kod izračuna invalidske mirovine hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata sa statusom HRVI, pripadnika gardijske postrojbe i specijalne policije u vrijeme Domovinskog rata i invalidske mirovine dragovoljca iz Domovinskog rata sa statusom HRVI.
To znači da bi se na izračun invalidske mirovine priznate temeljem Ugovora HVO - a primijenio faktor kojeg u članku 17. propisuje ZOPHBDR-a za invalidske mirovine dragovoljca iz Domovinskog rata sa statusom HRVI (1,85), da moraju biti ispunjene pretpostavke koje za status dragovoljca propisuje ZOPHBDR-a.
Člankom 2. stavkom 2. ZOPHBDR-a propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta R Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta R Hrvatske u smislu ovog članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.
Stavkom 3. istog članka ZOPHBDR-a je propisano da je dragovoljac iz Domovinskog rata hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji je sudjelovao u obrani njezina suvereniteta najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992.
Valja istaći da je opće poznata činjenica da je oružani sukob u Bosni i Hercegovini započeo u travnju 1992.; da je isto tako nesporno da je tužitelj bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane u razdoblju od 04. travnja 1992. do 30. lipnja 1992. i od 06. veljače 1994. do 20. siječnja 1996., a kako to proizlazi iz konačnog i pravomoćnog rješenja 17.04.2018.
Pravilno tuženo tijelo navodi da s obzirom na dokaze u spisu u ponovnom postupku nije bilo moguće utvrditi da je imenovani u razdoblju od 18.9.1991. do 2.3.1992. sudjelovao 100 dana u izravnom oružanom otporu agresoru u ratu u Bosni i Hercegovini te da se ne može smatrati dragovoljcem u smislu odredaba ZOPHBDR-a te da ne ispunjava uvjete za određivanje invalidske mirovine primjenom polaznog faktora 1,85.
Po ocjeni ovog Suda, pravilan je stav tuženog tijela da prema odredbi čl.2. Ugovora HVO, Republika Hrvatska za ostvarivanje prava na mirovinu primjenjuje svoje pozitivne propise o pravima branitelja, dakle ZOPHBDR-a, prema čemu svaki pripadnik HVO-a za stjecanje statusa dragovoljca mora ispunjavati uvjete propisane čl. 2. navedenoga Zakona.
Slijedom navedenog, po ocjeni ovog Suda svota mirovine je u konkretnom slučaju pravilno izračunata primjenom polaznog faktora 1.50, a kako je to i riješeno u konačnom i pravomoćnom rješenju 17.04.2018., čiju obnovu u navedenom djelu tužitelj neosnovano traži.
Slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je usvojiti tužbu tužitelja te poništiti osporavano rješenje tuženog tijela te predmet vratiti na ponovni postupak i odlučivanje, ali samo u dijelu koji se odnosi na obnovu postupka za izračun mirovine s osnove ZOPHBDR-a prema činu ili ustrojbenom mjestu zapovjednika desetine, a prema Uvjerenju koje je tužitelj dostavio uz prijedlog za obnovu postupka.
Radi navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 58. stavka 1. u svezi s odredbom članka 31. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12 i 152/14 i 29/17, dalje: ZUS-a), usvojiti tužbu tužitelja i poništiti osporavano rješenje tuženog tijela u navedenom dijelu te predmet vratiti na ponovni postupak i odlučivanje, te odlučiti kao u točci I . izreke.
Tuženo tijelo će u ponovnom postupku, u izvršenju ove presude ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja za obnovu postupka u navedenom dijelu, dakle u svezi izračuna mirovine s osnove ZOPHBDR-a prema činu ili ustrojbenom mjestu zapovjednika desetine, a prema Uvjerenju koje je tužitelj dostavio uz prijedlog za obnovu postupka, pridržavajući se pritom pravnog shvaćanja i primjedbi Suda u svezi s postupkom.
Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, Sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.
Kako je tužitelj uspio u predmetnom upravnom sporu, te kako je opunomoćenik tužitelja u tužbi popisao i zatražio naknadu troškova za sastav tužbe od 02.12.2020. (list 1 - 4 spisa) iznos od 2.500,00 kn (250 bodova), to je valjalo u skladu s naprijed citiranom zakonskom odredbom čl. 79. st. 4. ZUS-a, opunomoćeniku tužitelja priznati zatražene troškove u ukupnom iznosu od 2.500,00 kn te riješiti kao pod točkom II. izreke.
U Splitu 06. travnja 2021.
S U D A C
Leandra Mojtić, v. r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.
Za točnost otpravka – ovlašteni službenik
Ljiljana Lijić