Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari
tužiteljica pod 1 M. G., O. …, iz P., pod 2
K. B., O. …, iz V., koje zastupa
punomoćnik T. T., odvjetnik u S., ujedno i kao punomoćnik tužene pod 3
M. D. R., O. …, iz S., koju
zastupa i punomoćnik B. R., O. …, iz A., S., protiv
tužene R. H., koju zastupa zakonski zastupnik O. državno
odvjetništvo u S., radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, nakon održane glavne
i javne rasprave, zaključene 23. veljače 2021. u nazočnosti punomoćnika tužiteljica i
zakonske zastupnice tužene L. M., na ročištu radi objave 6. travnja 2021.
p r e s u d i o j e
I Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"Utvrđuje se da su tužiteljice pod 1 M. G., O. …, iz N.
V., pod 2 K. B., O. …, iz V., i pod 3 M. D. R., O. …, iz S., , vlasnice, svaka za 1/3 dijela, onih dijelova čest. zem. 5318/4 i 5318/13 sve K.O.
V., koje su upisane kao općenarodna imovina, te se ovlašćuju temeljem ove presude
zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva označenih nekretnina u navedenim
omjerima na svoje ime, uz istodobno brisanje imena tuženika, odnosno brisanje
upisane općenarodne imovine",
dok se u odnosu na nekretninu oznake čest. zem. 5318/14 K.O. V., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
II Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana naknaditi tužiteljicama parnični trošak u
iznosu od 5.812,50 kn sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do
isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za 3 (tri) postotna poena.
Obrazloženje
Dana 28. siječnja 2002. zaprimljena je pod poslovnim brojem I.P-148/02 tužba
kojom su tužiteljice pod 1 i 2 te ranije označena tužiteljica pod 3 A. D., ustale
protiv ranije označenog tuženika G. V., radi utvrđenja i uknjižbe njihovog prava
vlasništva u odnosu na nekretnine oznake čest. zem. 5318/4, 5318/13 i 5318/14 sve
K.O. V.. Navode kako su u samostalnom i zakonom propisanom posjedu ovih
nekretnina preko 80 godina, računajući i njihove pravne prednike koji su ih obrađivali i
koristili kao pašnjak za stoku, stoga su radi usklađenja stvarnog stanja na terenu i
stanja u zemljišno knjižnim i katastarskim evidencijama, po ovlaštenom geodetskom
uredu proveli parcelaciju nekoć jedinstvene čest. zem. 5318/1 i formiranje gore
označenih predmetnih nekretnina.
U svom odgovoru od 18. rujna 2002. ranije označeni tuženik G. V. usprotivio
se tužbi ističući kako tužiteljice nisu priložile dokaze iz kojih bi proizlazila osnovanost
njihovih navoda i postavljenog tužbenog zahtjeva.
Dana 16. srpnja 2003. zaprimljena je pod poslovnim brojem IIP-1523/03 tužba
gore označenih tužiteljica protiv tužene R. H. radi utvrđenja i uknjižbe
prava vlasništva na istim nekretninama, a tužena se na ročištu održanom 03. travnja
2009. usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.
Na ročištu održanom 3. rujna 2009. spis IIP-1523/03 pripojen je predmetnom
spisu ranije oznake IP-148/02 radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.
Rješenjem broj IP-148/02 od 20. prosinca 2011. određen je prekid parnice do
okončanja upravnog postupka radi utvrđenja pomorskog dobra na ovdje spornim
nekretninama, a nastavljen je rješenjem broj IP-148/02 od 12. lipnja 2018. nakon čega
je spis zaveden pod novim poslovnim brojem P-2969/2020.
Podneskom od 18. siječnja 2021. tužiteljice su, umjesto ranije označene pod 3
A. D., kao tužiteljicu označili M. D. R., a podneskom od
18. siječnja 2021. povukli tužbu u odnosu na ranije označenog tuženika pod 1 G.
V., što je sud utvrdio rješenjem broj P-2969/2020 od 27. siječnja 2021.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom vlasničkih listova od 25. rujna
1992., 23. siječnja 2003., 17. kolovoza 2015. i 8. siječnja 2021., prijavnog lista od 2.
veljače 1999., obavijesti U. za katastar S., I. V. od 20. studenog 2002.
s prilogom, njegovog rješenja od 7. veljače 2001. i uvjerenja o povijesnim promjenama
na katastarskim česticama zemlje od 27. ožujka 2009. s prilozima, povijesnih
vlasničkih listova od 24. siječnja 2003. i 8. siječnja 2021., obavijesti S. za
gospodarstvo U. državne uprave u SD županiji od 10. ožujka i 8. travnja 2003.,
obavijesti S. za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-
pravne poslove, I. V. od 2. i 23. srpnja 2003., kao i potvrde od 5. studenog
2019., uknjižbenih očitovanja od 4. svibnja 2003. , rješenja o nasljeđivanju br. O-
283/74 od 18. ožujka 1975., katastarskog izvatka od 21. svibnja 2002., očevidom
održanim na licu mjesta 19. svibnja 2009. uz sudjelovanje sudskog vještaka za
geodeziju R. R. i pregledom njegovog nalaza od 5. veljače 2010. s prilozima,
zamolbe za utvrđivanje granice pomorskog dobra od 18. kolovoza 2015., obavijesti
U. odjela za turizam i pomorstvo SD županije od 10. srpnja 2017. i 12. studenog
2020., O. K. komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju od 20. prosinca
1947., saslušanjem svjedoka M. L., I. I. i J. P. te ranije
označene tužiteljice A. D..
Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.
Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi imaju li tužiteljice valjanu pravnu
osnovu za stjecanje prava vlasništva na nekretninama koje su predmet spora.
Odredbom iz članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima („NN“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08,
38/09 i 153/09 dalje ZV) propisano je kako se stjecanje, promjene, pravni učinci i
prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema
pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i
njihovih pravnih učinaka. Kako se u tužbi i u tijeku postupka navodi posjed predmetnih
nekretnina koji, računajući i pravne prednike tužiteljica, traje preko 80 godina, u
konkretnom slučaju valjalo je utvrditi jesu li se ostvarile pretpostavke za stjecanje tog
prava u skladu s pravnim pravilima iz paragrafa 1452.-1477. Općeg građanskog
zakonika (dalje OGZ), koji je bio na snazi u vrijeme početka dosjedanja, jer je ono u
svakom slučaju započelo početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno prije
1980. kada je na snagu stupio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN
53/91, 9/92 i 77/92, ZOVO).
Paragraf 1472. OGZ propisivao je 40 godina kao rok za dosjelost uz barem
pošten posjed, međutim sudska praksa zauzela je stav kako je za dosjedanje dovoljan
protek 20 godina takvog posjedovanja. Ovome valja dodati kako učinci dosjelosti
nastupaju po samom zakonu, u trenutku kad se ispune za to zakonom određene
pretpostavke, bez upisa u zemljišne knjige, ali je stjecatelj ovlašten ishoditi upis
stečenog prava vlasništva. Dosjelošću se činjenično stanje pretvara u pravno, a
posjednik stječe ono što je do tada posjedovao kroz zakonom određeno vrijeme, dok
na drugoj strani nastaje gubitak prava vlasništva osobe koja je do tada bila vlasnik. Za
redovitu dosjelost traži se kvalificirani posjed, što znači zakonit, istinit i pošten, a za
izvanrednu dosjelost dovoljno je da je posjed barem pošten i to poštenje se zakonski
presumira.
Stjecanje prava vlasništva dosjelošću na praktički istovjetan način reguliraju i
odredbe iz čl. 159. ZV, koje propisuju kako zakoniti, istiniti i pošteni posjednik pravo
vlasništva na nekretnini u vlasništvu R. H. stječe protekom 20 godina
neprekidnog samostalnog i kvalificiranog posjedovanja, odnosno protekom 40 godina
ukoliko je posjed barem pošten.
Odredbama iz čl. 3. Zakona o pomorskom dobru (NN br. 158/03, 100/04,
141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19) propisano je kako je pomorsko dobro opće dobro
od interesa za R. H., ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili
koristi pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom. Pomorsko dobro čine unutarnje
morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje te dio kopna koji je po svojoj
prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom
kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje. Odredbom iz čl. 4. st.1. propisano je kako
se morska obala proteže od crte srednjih viših visokih voda mora i obuhvaća pojas
kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena, kao
i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili namijeni služi korištenju mora za morski promet
i morski ribolov te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je širok
najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih
voda. Odredbama iz čl. 5 propisano je kako se građevine i drugi objekti na pomorskom
dobru koji su trajno povezani s pomorskim dobrom, smatraju pripadnošću pomorskog
dobra, a na njemu se ne može stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo
kojoj osnovi.
Pregledom vlasničkih listova od 8. siječnja 2021. razvidno je kako su predmetne
nekretnine oznake čest. zem. 5318/4, 5318/13 i 5318/14, pašnjak, ruševina, dvor, put
i šuma ZU 7032 i 7031 KO V., upisane kao suvlasništvo ovdje tužiteljica M.
G. i K. B. te ranije označene tužiteljice A. D. i općenarodne
imovine s N. O. V., kao organom upravljanja, dok iz obavijesti S. za
prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko- pravne poslove,
I. V. od 23. srpnja 2003., odnosno potvrde U. odjela za graditeljstvo i
prostorno uređenje, I. V. od 5. studenog 2019., proizlazi kako su nekretnine
položene u zoni označenoj kao "vrijedne šume", odnosno kako su izvan granica
građevinskog područja, iz čega je razvidna pasivna legitimacija tužene u ovoj pravnoj
stvari, što između stranaka i nije bilo sporno.
Pregledom rješenja o nasljeđivanju ovog suda br. O-283/74 od 18. ožujka 1975.
razvidno je kako je P. L. pok. A., zemljoradnik u V., rođen 1912., a umro
1974. N. su ga supruga M. L. za ¾ dijela i kćerka, ovdje tužiteljica pod
2 K. B. za ¼ dijela, a iz ove odluke proizlazi kako je ostavitelj otac još dviju
kćerki i to ovdje tužiteljice M. G. te ranije označene tužiteljice A.
D., koja je ugovorom o darovanju (danom na uvid prilikom ročišta održanog 4.
studenog 2020.) prenijela svoja vlasnička ovlaštenja u odnosu na predmetne
nekretnine na svoju kćerku, tužiteljicu pod 3 M. D. R..
Pregledom uvjerenja o povijesnim promjenama na katastarskim česticama
U. za katastar S., I. V. od 27. ožujka 2009. s prilozima, razvidno je kako
su predmetne nekretnine nastale cijepanjem čest. zem. 5318 K.O. V., a od 1953.
upisane su u posjedovnom listu 395 naslovnika P. L. pok. A., potom
M. L. ud. P. i A. D. rođ. L., a danas su upisane u
posjedovnom listu 2533 kao suposjed ovdje tužiteljica pod 1 i 2 te ranije označene
tužiteljice pod 3 A. D. i to čest. zem. 5318/4 površine 2835 m2, čest. zem.
5318/13 površine 16950 m2 te čest. zem. 5318/14 površine 215 m2 (put 68 m2,
ruševine 21 m2 i ostalo neplodno 126 m2).
Prilikom očevida održanog na licu mjesta 19. svibnja 2009. tužiteljice su kao
predmet spora pokazale zemljište koje se nalazi u uvali S. na otoku V., koje
se sastoji od dvije cjeline, međusobno odvojene zemljanim putem, koji vodi od te uvale
do svjetionika S.. Prva, manja cjelina položena je ispod zemljanog puta, a nalazi
se par metara od mora i na njoj su ruševni ostatci nekadašnje poljske kamene kučice
("mirina") s pripadajućim zemljištem. Druga, veća cjelina položena je iznad zemljanog
puta, odnosno istočnog od njega i radi se o neobrađenom i zapuštenom zemljištu
obraslom makijom i niskim raslinjem te s nešto stabala bora. Zapadna granica ove
cjeline u potpunosti je materijalizirana starim kamenim suhozidom, njezina površina
terasaste je konfiguracije i ispresijecana nizom pregradnih kamenih suhozida s brojnim
gomilama kamenja koje su nastale krčenjem zemljišta u poljoprivredne svrhe.
Sudski vještak za geodeziju R. R. u svom je nalazu od 5. veljače 2010.
identificirao pokazane nekretnine utvrdivši kako je manja cjelina položena na čest.
zem. 5318/14, kako preko ove parcele prelazi put površine 68 m2, kako je površina
"mirine" 21 m2, a površina okolnog zemljišta 126 m2. Veću cjelinu identificirao je kao
prostor položen na nekretninama čest. zem. 5318/4 površine 2835 m2 i čest. zem.
5318/13 površine 16950 m2. Na njegov nalaz stranke nisu iskazale primjedbe, a sud
ga prihvaća u cijelosti kao stručnog i objektivnog.
Na okolnost kakvoće posjeda predmetnih nekretnina, njegovog kontinuiteta i
dugotrajnosti te posjednika tih nekretnina, govorili su na licu mjesta saslušani svjedoci
M. L., I. I. i J. P., koji potvrđuju navode tužiteljica. Naime,
poznato im je kako je ove nekretnine samostalno koristio otac tužiteljica P. (M.)
L., koji je kao težak na dijelu prijepora obrađivao vinograd, a predmetni ruševni
objekt, nekoć poljoprivrednu kučicu, koristio za držanje poljoprivrednog i drugog alata.
Svjedok L. sjeća se i djeda tužiteljica A. L., za kojeg je također čuo kako je
na istovjetan način koristio sporne površine. Nemaju saznanja da su pravni prednici
tužiteljica smetani ili osporavani u ovom posjedovanju, kako od fizičkih osoba, tako i
kakve lokalne ili državne vlasti, a uzimajući u obzir vrijeme kada su otac i djed živjeli i
radili, smatraju kako se radi o posjedu koji datira još od 19. stoljeća i suglasni su kako
su L. bili uvažavani kao isključivi vlasnici. Iskaze ovih svjedoka valjalo je cijeniti iz
razloga što se radi o domaćim ljudima, vlasnicima susjednih, odnosno okolnih
nekretnina te osobama u dobi od 66 do 73 godine, stoga je logično i očekivano da su
prethodnih 60-65 godina imali neposredna i objektivna saznanja o nekretninama o
kojima su govorili, kao i o osobama koje su ih koristile, radi čega se njihovim iskazima
poklanja vjera u cijelosti. Osim toga, iskazi svjedoka imaju uporište i u službenoj
katastarskoj evidenciji koja se na otoku V. vodi od 1953., a u kojoj je od prvog dana
kao posjednik predmetnih čestica bio upisan otac tužiteljica P. (M.) L. pok.
A..
Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka nedvojbeno je utvrđeno kako
su tužiteljice nasljednice posjednika predmetnih nekretnina P. L. pok. A.,
a radi se o posjedu koji je u službenoj katastarskoj evidenciji upisan 1953., međutim iz
ostale dokazne građe za zaključiti je kako se radi o posjedu koji traje znatno ranije,
odnosno od vremena početka 20. stoljeća. Naime, prije svega valja istaknuti kako je
sud prilikom očevida pregledao pokazane nekretnine i na njima pronašao tragove rada
koji datira znatno prije 1953., a prije svega dugogodišnje ruševne ostatke kamenog
objekta, ogradne kamene suhozide, pregradne kamene suhozide ("pristave") te gomile
kamenja koje su svugdje po D. pa tako i na licu mjesta, nastajale radom
obrađivača, odnosno krčenjem zemljišta radi stvaranja poljoprivrednih površina. Kada
se uzmu u obzir ove činjenice, a svakako i iskazi svjedoka koji se sjećaju djeda
tužiteljica, bez sumnje se radi o posjedu koji traje preko stotinu godina, pri čemu je
valjalo cijeniti da je otac tužiteljica rođen 1912., što znači da je njegov otac, odnosno
djed tužiteljica A. L., rođen u 19. stoljeću te da je u to vrijeme mogao raditi na
predmetnim nekretninama. Slijedom iznijetog, radi se o posjedu koji ima sva zakonom
propisana obilježja, odnosno samostalnost, zakonitost, istinitost i poštenje, budući se
ta faktička vlast na nekretninama prenosila u obitelji L. nasljeđivanjem, a iz stanja
u spisu proizlazi kako je posjed bio kontinuiran i dugotrajan. U svakom slučaju, radi se
o barem poštenom posjedu, jer do zaključenja raspravljanja nije priložen niti jedan
dokaz koji bi iznesena utvrđenja osporio ili kako doveo u sumnju, a kada se uzme u
obzir posjed pravnih prednika tužiteljica, jasno je kako su L. bili u posjedu
predmetnih nekretnina barem 40 godina prije početka D. svjetskog rata. U prilog
iznesenom idu i uknjižbena očitovanja V. H., I. I. i M. P. od 4.
svibnja 2003., iz kojih je razvidno kako ovi ranije upisani suvlasnici čest. zem. 5318/4,
5318/13 i 5318/14 K.O. V., priznaju tužiteljicama i njihovom ocu P. (M.)
L. posjed i vlasništvo označenih nekretnina za cijelo te ih ovlašćuju na upis tog
prava u zemljišnoj knjizi, što su tužiteljice i uradile u tijeku postupka, kako proizlazi iz
priloženih vlasničkih listova. Konačno, vlasnički odnos tužiteljica prema predmetnim
nekretninama, ali i njihov interes za izdvajanjem tih čestica te promjenom upisa
katastarskih oznaka i naslovnika, jasno proizlazi i iz prijavnog lista za katastar od 2.
veljače 1999. s parcelacijskim elaboratom temeljem kojeg su tužiteljice, uz
sudjelovanje susjeda I. P., ali i H. šuma, ishodile cijepanje
dotadašnjih čest. zem. 5318/1 i 5318/4 na podčestice čest. zem. 5318/4, 5318/13 i
5318/14 i upis svojih posjedovnih prava na novo upisane.
U skladu s iznesenim, tužiteljice su dokazale ostvarenje pretpostavki propisanih
citiranim pravnim pravilima OGZ, ali i odredbama ZV, koji reguliraju stjecanje prava
vlasništva na nekretninama dosjelošću, tako da je otac tužiteljica stekao to pravo za
života, a tužiteljice su ga u istovjetnom obujmu stekle nasljeđivanjem nakon očeve
smrti, uz napomenu kako su u ovoj pravnoj stvari nastupile jedinstveno, što znači da
među njima nema spora u pogledu nasljeđivanja predmetnih nekretnina na jednake
dijelove, odnosno za po 1/3 dijela svakoj. Što se tiče priložene O. K.
komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u V. od 20. prosinca 1947. (list 86 spisa),
za navesti je kako ta isprava nije od značaja u ovoj stvari jer se odnosi na dio čest.
zem. 5318 koji nije predmet ovog spora, a osim toga označeni obrađivač nije pravni
prednik tužiteljica, već se radi o M. P. pok. I., vjerojatno djedu svjedoka
I. I., o čemu upravo svjedok govori u svom iskazu.
U skladu s iznesenim okolnostima, tužba ima valjano činjenično i zakonsko
uporište u odnosu na nekretnine čest. zem. 5318/4 i 5318/13, radi čega je tužbeni
zahtjev postavljen radi utvrđenja tužiteljica vlasnicama tih nekretnina i upisa njihovih
prava u zemljišnim knjigama u odnosu na dio upisan kao općenarodna imovina valjalo
prihvatiti, ali ga je u odnosu na čest. zem. 5318/14 trebalo odbiti u cijelosti. Naime,
prilikom očevida održanog na licu mjesta sud je utvrdio kako je označena nekretnina
udaljena od mora tek par metara, odnosno 2-3 metra, računajući njezinu zapadnu
granicu, stoga je predmetna parnica prekinuta kako bi tužiteljice pokrenule upravni
postupak radi utvrđenja granica pomorskog dobra na ovom prostoru. Postupajući po
sudskoj odluci tužiteljice su ga i inicirale pred nadležnim upravnim odjelom, kako to
proizlazi iz njihove zamolbe od 18. kolovoza 2015. i naknadno upućenih podnesaka
(listovi 46-50 spisa), međutim taj postupak nije proveden i okončan, kako to proizlazi
iz obavijesti U. odjela za turizam i pomorstvo SD županije od 12. studenog
2020. (list 90 spisa). Izneseno znači kako predmetne nekretnine nisu utvrđene kao
pomorsko dobro, stoga kao takve nisu zabilježene ili upisane u zemljišnoj knjizi.
Međutim, sud smatra kako za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari nije od presudnog
značaja izostanak postupka P. za utvrđivanje granica pomorskog dobra
Ministarstava nadležnog za pomorstvo i njegova administrativna odluka te formalni
upis ove nekretnine kao općeg dobra, već je od značaja faktičko stanje, odnosno
položaj čest. zem. 5318/14 u prostoru. Upravo je blizina granice predmetne nekretnine
u odnosu na morsku površinu dokaz kako bi ova čestica ex lege, u skladu s citiranim
odredbama Zakona o pomorskom dobru, trebala biti i jest pomorsko dobro, jer svojim
položajem predstavlja dio prirode koji po svojim osobinama ne može biti u vlasti fizičkih
ili pravnih osoba, već je na uporabi svih, stoga predstavlja opće dobro i u interesu je
za R. H.. Osim navedenog, svakako je valjalo cijeniti kako znatan dio
čest. zem. 5318/14 (površine 68 m2) predstavlja zemljište koje je u zemljišnoj knjizi
upisano kao put, a od odlučnog je značaja kako se ne radi samo o formalnom upisu,
jer je općepoznata činjenica (poznata i ovom sudu) kako taj put predstavlja sastavni
dio trase javnog zemljanog puta kojim se koriste vlasnici obližnjih objekata i zemljišta
prilikom pristupa do svojih nekretnina. Osim navedenih, ovaj put svakodnevno te
slobodno i neosporavano koriste i sve treće osobe kada za to imaju potrebe, a posebno
je frekventan u tijeku ljetnih mjeseci kada ga koriste brojni gosti i posjetitelji otoka Visa,
uz napomenu kako se radi o jedinoj primjerenoj kopnenoj komunikaciji do svjetionika
S., izgrađenog na rtu sjeverno od predmetnog područja. U svakom slučaju, radi
se o javnom dobru koje je u općoj uporabi, što istodobno znači i da dio ovdje sporne
čest. zem. 5318/14, površine 68 m2, koji je vještak za geodeziju na svojoj skici lica
mjesta označio smeđom bojom, također predstavlja javno dobro. Dakle, označena
nekretnina prema stvarnom stanju stvari predstavlja dijelom opće dobro, a dijelom
javno dobro, stoga nije sposobna biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava,
kako to propisuje odredbe iz čl. 3. ZV, radi čega zahtjev tužiteljica u odnosu na ovu
nekretninu nije osnovan.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.
S obzirom na ishod postupka, odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi
iz čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 112/99, 117/03,
88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP),
budući tužiteljice nisu uspjele u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg
nisu nastali posebni troškovi. Kao osnovan i neophodan priznat im je trošak sastava
podnesaka od 18. siječnja i 10. veljače 2021. te zastupanja na ročištima održanim 4.
studenog 2020. i 19. siječnja 2021. u iznosu od 500,00 kn za svaku označenu radnju,
a sve u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 50. Tarife o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, dalje OT). Također im je
priznat trošak zastupanja na ročištu održanom 23. veljače 2021. (Tbr. 9. toč. 2. OT),
dok se u više zatraženom dijelu za tu radnju njihov zahtjev ne drži osnovanim. Dakle,
priznat im je iznos od 2.250,00 kn, koji je valjalo uvećati za 25% te trošak očevida i
geodetskog vještačenja u zatraženom iznosu od 3.000,00 kn.
Slijedom iznijetog, tuženoj je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužiteljica
u iznosu od 5.812,50 kn uz zatraženu zateznu kamatu koja na taj iznos teče od dana
donošenja ove odluke do isplate, u skladu i na način propisan odredbom iz čl. 29. st.
2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99,
88/01, 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15), radi čega je odlučeno kao u točki II izreke.
Split, 6. travnja 2021.
Sudac
Branko Malenica
PRAVNA POUKA Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u
roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi
Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
DNA:
- pun. tužiteljica
- zz tužene