Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
1
Poslovni broj: 8 Uslzs-11/19-33
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu pojedincu toga suda Studenku Vuleti, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja O. B. iz Z., , OIB:…, zastupanog po opunomoćeniku B. J., odvjetniku u S., , protiv tuženika Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, zastupanog po opunomoćenici G. M., dipl. iur. i zaposlenici tuženika, prema priloženoj punomoći, radi priznavanja specijalizacije iz ortodoncije obavljene u Sarajevu, Bosna i Hercegovine, nakon neposredne i javne rasprave, zaključene 26. ožujka 2021. godine, u prisutnosti stranaka, 06. travnja 2021. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži priznavanje specijalizacije iz ortodoncije obavljene u Sarajevu, Bosna i Hercegovine po Uvjerenju Federalnog ministara zdravstva Bosne i Hercegovine, broj: … od 13. studenog 2009. godine.
II. Poništava se rješenje Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, KLASA:UP/I 131-01/13-01/03, URBROJ:534-03-2-2/2-19-34 od 4. siječnja 2019. godine te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.
III. Posebnim rješenjem sud će odlučiti o tužiteljevom zahtjevu za priznavanje troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. U tužbi podnijetoj protiv rješenja tuženika, KLASA:UP/I 131-01/13-01/03, URBROJ:534-03-2-2/2-19-34 od 4. siječnja 2019. godine tužitelj je u bitnom naveo: da je rješenje tuženika utemeljeno na prethodnom mišljenju Hrvatske komore dentalne medicine koje je donijeto na temelju mišljenja Povjerenstva za specijalističku zaštitu dentalne medicine; da je mišljenje Komore pribavljeno tek u ponovljenom postupku nakon što je Sud presudom broj: UsIzs-26/17-18 od 3. rujna 2018. godine poništio prethodno rješenje tuženika; da u postupku koji je prethodio rješenju tužitelju nije omogućeno da se očituje o svim činjenicama jer nije mogao sudjelovati u postupku i očitovati se o mišljenju Komore, te dodaje da rješenje ima i druge formalne nedostatke; da je rješenje rezultat administrativnog pristupa i da tuženik nije postupao u skladu sa svrhom propisa i to Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora stomatologije; da je tuženik trebao tužiteljevu osposobljenost na specijalističkom studiju u inozemstvu promatrati u odnosu na njegovu stvarnu kvalificiranost tj. po stupnju stečenog znanja što je mogao utvrditi usporedbom programa; da je tuženik postupio na navedeni način da bi utvrdio da razlike/odstupanja u programima nisu bitna, odnosno da specijalistički studij koji je tužitelj završio i u inozemstvu je jednak ili gotovo jednak osposobljenosti za pružanje ortodonskih usluga, kakvu imaju doktori stomatologije koji su specijalističku obuku završili u RH. Svakako da je tuženik tužitelju mogao djelomično priznati specijalizaciju obavljenu u inozemstvu, a ne u potpunosti odbiti zahtjev; da je nesporno da program specijalizacije u Bosni i Hercegovini djelomično odstupa od programa specijalizacije u Republici Hrvatskoj, ali da se ne radi o bitnom odstupanju i da se ne radi o takvoj razlici programa specijalizacije zbog čega se tužitelju trebalo zahtjev odbiti u cijelosti; da je netočno da u programu kojeg je tužitelj završio nema kontinuiteta jer se radi o kontinuiranom praćenju specijalizacije pod nadzorom mentora; da je netočan navod da postoje znatna odstupanja kod fiksnih naprava i terapija jer su tijekom specijalizacije bile zastupljene različite fiksne ortodonske tehnike. Navodi da je u istoj činjeničnoj situaciji tuženik priznao specijalizaciju dr. Z. I. B., koju je završila u Sarajevu. Tužbenim zahtjevom zatražio je da se tužba usvoji te da se meritorno udovolji njegovom zahtjevu iz upravnog postupka ( da mu se prizna specijalizacija iz ortodoncije obavljene u Sarajevu, Bosna i Hercegovine po Uvjerenju Federalnog ministara zdravstva Bosne i Hercegovine, broj: … od 13. studenog 2009. godine. Podrednim tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi osporeno rješenje tuženika od 4. siječnja 2019. godine i predmet vrati na ponovni postupak.
2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem je u bitnom ostao kod obrazloženja osporenog rješenja, te je iznio tijek postupanja i radnje koje su poduzimane u postupku donošenja rješenja, kao i pribavljene dokaze koji su razmatrani kod donošenja rješenja. Popisao je razlike koje postoje u propisima i programu specijalizacije u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj, odnosno specijalističkom znanju kojeg je tužitelj stekao obavljenom specijalizacijom u Sarajevu i znanja i vještina koje se stječe sukladno programu specijalizacije u RH. Istakao je da se ne može vršiti usporedba sa specijalizacijom iz ortodoncije obavljene u Sarajevu koja je priznata Z. I. B., jer se ne radi o istom činjeničnom osnovu. Istakao je da tužiteljeva specijalizacija iz ortodoncije bitno odstupa od važećeg programa specijalizacije u RH; da je u postupku utvrđeno da nije udovoljeno uvjetima iz članka 143. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“, broj:150/08, 71/10,139/10,22/11,84/11,12/12,70/12,82/13 i 159/13, u daljnjem tekstu: Zakon) i članka 32.Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora stomatologije („Narodne novine“, broj: 115/07, u daljnjem tekstu: Pravilnik). Predložio je da se tužbeni zahtjev odbije.
3. Osporenim rješenjem tuženika od 4. siječnja 2019. godine odbijen je zahtjev tužitelja za priznanjem specijalizacije iz ortodoncije obavljene u Sarajevu, Bosna i Hercegovina po Uvjerenju Federalnog ministara zdravstva Bosne i Hercegovine, broj: … od 13. studenog 2009. godine.
4. Tužitelj je dana 14. ožujka 2013. godine tuženiku podnio zahtjev za priznavanje specijalizacije iz ortodoncije obavljene u Sarajevu, Bosna i Hercegovine po Uvjerenju Federalnog ministara zdravstva Bosne i Hercegovine, broj: … od 13. studenog 2009. godine.
Istaći je da je u ovoj upravnoj stvari ovaj sud ranije već postupao u dva upravna spora koja su vođena po tužbi tužitelja te da je sud presudom broj: UsI-95/14-8 od 30. travnja 2015. i broj: UsIrs-178/15-13 od 29. travnja 2016. godine zbog utvrđenih nedostataka rješenja, poništio osporena rješenja tuženika i vratio predmet na ponovni postupak, dakle, osporeno rješenje tuženika od 4. siječnja 2019. godine donijeto u ponovljenom postupku.
5. Opunomoćenik tužitelja je sudu dostavio podnesak zaprimljen kod suda dana 19. veljače 2019. godine u kojem je predložio da se provede vještačenje po vještaku odgovarajuće struke, te da se sasluša kao svjedok-ekspert prof. dr. sc. S. Š., pročelnik katedre za ortodonciju Fakulteta za dentalnu medicinu u R., da se sasluša svjedokinja izv.prof. dr. sc. M. D. s Univerzitetskog kliničkog centra Lj. i da se sasluša svjedokinja dr. Z. I. B. Isto tako opunomoćenik tužitelja je sudu dostavi podnesak zaprimljen u sudu dana 09. listopada 2020. godine, kojim se je očitovao na odgovor na tužbu dostavljen uz poziv za raspravu u kojem je u bitnom ostao kod tužbenih navoda, te je predložio da se provede vještačenje po specijalistu odgovarajuće struke na okolnost usklađenosti programa specijalizacije koja se provodi u Bosni i Hercegovini i programa specijalizacije koji se provodi u Republici Hrvatskoj, a predložio je da se za vještaka odredi prof. dr. sc. S. Š.
6. U upravnom sporu Sud je proveo raspravu na koju su pozvane stranke te im je omogućeno da iznesu svoje stavove po predmetu spora i da se očituju o navodima protivne strane.
Na raspravi održanoj dana 09. listopada 2020. godine opunomoćenik tužitelja je ostao kod tužbenih navoda te je ustrajao u prijedlogu da se provede vještačenje, čemu se je protivila opunomoćenica tuženika. Sud je na raspravi prihvatio prijedlog tužitelja da se kao svjedoka sasluša prof. dr. sc. S. Š., te je zakazao novo ročište za saslušanje svjedoka za dan 09. studenog 2020. godine u 11,30 sati. Naknadno je rješenjem od 16. listopada 2020. godine sud odustao od istog saslušanja, nakon što je pregledom spisa utvrđeno da je isti svjedok nije imao doticaj sa ovom upravnom stvari, već da se radi o profesoru, pročelniku katedre za ortodonciju fakulteta u R., te da s obzirom na isto ga ne bi trebalo pozivati kao svjedoka već da bi isti temeljem svojih stručnih znanja u ovoj upravnoj stvari mogao dati svoje stručno mišljenje o predmetu spora, kao vještak. Svjedok kod svjedočenja svjedoči o onome što zna o predmetu (što je vidio-čuo i o čemu ima spoznaju), a iz spis nije vidljivo na kako bi isti kao svjedok imao saznanja. Slijedom navedenog istim rješenjem određena je provedba vještačenja na navedene okolnosti te je za provedbu vještačenja određen Fakultet dentalne medicine u R., a rješenjem je detaljno određen predmet vještačenja tj. na koja pitanja se vještaci trebaju očitovati, (sve kako je navedeno u rješenju od 16.10 2020.), a nakon što je tužitelj uplatio troškove vještačenja i dokaz o istom dostavio sudu spis je dostavljen Fakultetu dentalne medicine u R. radi izrade nalaza i mišljenja.
7. Fakultet dentalne medicine je sukladno navedenom za provedbu vještačenja odredio prof. dr. sc. S. Š., pročelnik katedre za ortodonciju Fakulteta za dentalnu medicinu u R. koji je izradio nalaz i mišljenje od dana 12. siječnja 2021. godine te isti dostavio sudu.
Nalaz i mišljenje vještaka dostavljeno je opunomoćeniku tužitelja i tuženiku. Opunomoćenik tužitelja je sudu dostavio podnesak zaprimljen 12. ožujka 2021. godine u kojem je naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a predložio je da se na ročište zakazano za dan 26. ožujka 2021. godine pozove vještaka. Kod navedenog je ostao i u podnesku dostavljenom sudu dana 25. ožujka 2021. godine te je dodatno naveo da bi vještaka trebalo pozvati radi razjašnjenja određenih dijelova nalaza i mišljenja koja je naveo.
Tuženik nije dostavio pisano očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka.
8. Na raspravi od dana 26. ožujka 2021. godine opunomoćenik tužitelja je iskazao da ustraje u prijedlogu da se na raspravu pozove vještaka koji je izradio nalaz i mišljenje, radi očitovanja po određenim dijelovima vještva, čemu se je protivila opunomoćenica tuženika. Navedeni prijedlog je sud odbio s obzirom na činjenicu da opunomoćenik tužitelja u dostavljenom očitovanju na nalaz i mišljenje nije imao primjedbi na sadržaj istog, činjenicu da se je istom prijedlogu protivio tuženik, te s obzirom da sud nije imao pitanja za vještaka. U navedenoj situaciji sud je vodeći se načelom materijalne istine ali i načelom svrhovitosti poduzimanja radnji u upravnom sporu i načelom ekonomičnosti, ocijenio da nema valjanog razloga da se poziva vještaka na raspravu kako bi on neposredno odgovorio na neka pitanja opunomoćenika tužitelja, budući da se je on već očitovao da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Prihvaćanje navedenog prijedloga značilo bi odgodu zakazane rasprave i zakazivanje novog ročišta, što je sud ocijenio nepotrebnim. Svakako, ne prihvaćenje prijedloga da se pozove vještaka na raspravu nije utjecalo na utvrđenje svih činjenica bitnih za donošenje zakonite odluke.
Opunomoćenik tužitelja je u očitovanju na nalaz i mišljenje kojeg je dostavio sudu, mogao ukoliko je smatrao potrebnim da vještak određene dio nalaza i mišljenja dodatno obrazloži, to tada i navesti a ne naknadno tražiti, iako se očitovao da nema primjedbi. Opunomoćenik tužitelja je popisao trošak i to: za sastav tužbe, sastav podneska od 07. listopada 2020. godine, trošak zastupanja na ročištu od 09. listopada 2020. i 26. ožujka 2021. godine, za svaku radnju u iznosu od po … kn sve uvećano za PDV od 25 %, te trošak vještačenja u iznosu od … kuna.
Opunomoćenica tuženika je iskazala da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka jer su isti nalaz i mišljenje vještaka prethodno dostavili Hrvatskoj komori dentalne medicine, koja im je dostavila očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka od dana 16. ožujka 2021. godine, u kojem očitovanju je Komora iskazala da je suglasna sa nalazom i mišljenjem vještaka i da nema primjedbi na isti; da slijedom navedenog očitovanja Komore tuženik može tužitelju priznati djelomičnu specijalizaciju iz ortodoncije, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a kada tužitelj odradi dodatnih devet mjeseci ortodontskog staža sukladno nalazu i mišljenju vještaka i očitovanju Komore tj. steknu uvjeti, da će se tužitelju specijalizacija obavljena u inozemstvu priznati u cijelosti. Slijedom navedenog da tuženik priznaje tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži poništenje osporenog rješenja tuženika i da se spis vrati na ponovni postupak.
Sud je odbio dokazne prijedloge iznesene tijekom upravnog spora, da se saslušaju svjedoci: izvanredna profesorica dr. M. D. sa Univerziteta kliničkog centra u Lj. i Z. I. B., te da se pribavi spis koji se odnosi na priznavanje inozemne specijalizacije Z. I. B., jer je isto ocijenjeno nepotrebnim. S obzirom na stanje spisa i raspoložive dokaze u spisu kao i činjenicu da su stranke bile suglasne sa nalazom i mišljenjem vještaka i na isti nisu imale primjedbi sud je ocijenio da nema potrebe da se izvode predloženi dokazi budući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja navedenih dokaza.
9. U dokaznom postupku čitana je tužba, osporeno rješenje tuženika od 04. siječnja 2019. godine, odgovor na tužbu, podnesak tužitelja od 19. veljače 2019., 09. listopada 2019.godine, nalaz i mišljenje vještaka zaprimljen u sudu dana 25. veljače 2021. godine, očitovanje Hrvatske komore dentalne medicine od 16. ožujka 2021. godine, te se pregledao cjelokupni sudski spis i spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.
Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.
Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
10. Predmet spora je ocjena pravilnosti i zakonitosti osporenog rješenja tuženika od 4. siječnja 2019. godine.
Među strankama je sporno da li je pravilno osporenim rješenjem od 4. siječnja 2019.. godine odbijen tužiteljev zahtjev da mu se u cijelosti prizna specijalizacija iz ortodoncije obavljene u Sarajevu, Bosna i Hercegovine po Uvjerenju Federalnog ministara zdravstva Bosne i Hercegovine, broj: … od 13. studenog 2009. godine, odnosno podredno da li je bilo osnove da mu se navedena inozemna specijalizacija djelomično prizna.
U bitnom je sporno da li specijalizacija (znanje i stručne vještine) koje je tužitelj stekao obavljajući specijalizaciju iz ortodoncije u Sarajevu, u normativnom dijelu odgovarajućih propisa, programu specijalizacije odgovara normativnoj regulativi, programu specijalizacije koji se provodi u Republici Hrvatskoj, odnosno da li obim znanja i vještine koju je tužitelj tijekom specijalizacije u inozemstvu stekao odgovara znanjima i vještinama koja se stječu u Republici Hrvatskoj.
11. Člankom 143. stavak 3. Zakona propisano je da ministarstvo može specijalizaciju, odnosno užu specijalizaciju obavljenu u inozemstvu uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležne komore priznati u cijelosti ili djelomično ako program obavljenog specijalističkog staža provedenog u inozemstvu bitno ne odstupa od programa važećeg na području Republike Hrvatske. Člankom 32. Pravilnika propisano je da doktorima dentalne medicine, hrvatskim državljanima, sukladno članku 137. stavak 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ministar može, uz prethodno pribavljeno mišljenje Hrvatske komore dentalne medicine, specijalistički staž obavljen u inozemstvu priznati djelomično ili u cijelosti ako plan, program i trajanje specijalizacije obavljene u inozemstvu bitno ne odstupa od plana i programa propisanog ovim Pravilnikom
12. U nalazu i mišljenju od 12. siječnja 2021. godine vještak je očitujući se po pitanjima koja je postavio sud u rješenju o provođenju vještačenja, pregledom dostavljenog spisa utvrdio da je tužitelj specijalističko usavršavanje obavljao u trajanju od 3 godine (od 03.04.2006. do 03.04.2009.) na Stomatološkom fakultetu s klinikama u Sarajevu, te položio specijalistički ispit iz ortodoncije pred ispitnom komisijom Federalnog ministarstva zdravstva u Sarajevu 23. travnja 2009. godine a da je specijalizaciju završio po programu utvrđenom Pravilnikom o specijalizacijama zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika (Službeni list SR BiH br. 27/86, 38/86 i 7/87).
Vještak je izvršio usporedbu programa specijalizacije iz područja ortodoncije koja je propisana navedenim BiH Pravilnikom sa programom specijalizacije iz ortodoncije u Republici Hrvatskoj koji je utvrđen sa odgovarajućim Pravilnikom koji je u primjeni u RH, te je u odgovoru na pitanja koja mu je sud postavio utvrdio: da između programa edukacije za specijalnost ortodont koji se provodi u RH i BiH postoje razlike ali da podudaranje iznosi 75 % u trajanju ortodonstkog staža a 67 % u istovrsnim specificiranim znanjima i vještinama; da razlike koje postoje nisu nepremostive te je istakao da je moguće da se tužitelju djelomično prizna specijalizacija iz ortodoncije završena u BiH, te je iznio u čemu su razlike programa.
Detaljno iznio razlike koje je u istim programima utvrdio (sve kako je u nalazu i mišljenju navedeno. Utvrdio je da postoji odstupanje (razlika) u satnici tj. broju sati, odnosno da je broj sati u programu specijalizacije BiH manji za 445 sati u odnosu na RH-e, što znači da je u ovom dijelu razlika od 33%; da program specijalizacije u BiH djelomično odstupa od programa specijalizacije u Republici Hrvatskoj i da se radi o 9 mjeseci ortodontskog staža unutar kojih je 445 sati znanja i vještina specijaliziranih katalogom, a da je 65 sati iz kataloga vještina Pravilnika obuhvaćeno kruženjem u BiH Pravilniku.
13. Sud je u potpunosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka jer je ocijenio da je isto izrađeno sukladno pravilima struke, te da je jasno i pravilno budući da je vještak analizirajući programe specijalizacije iz ortodoncije koje se provode u BiH i RH, utvrdio da su programi u velikom dijelu podudarni ali da postoje razlike u programima pritom utvrdivši o kakvim se razlikama radi, te zaključno utvrdio da postojeće razlike nisu nepremostive i da se mogu otkloniti, svakako da su se sada stekli uvjeti da se djelomično prizna inozemna specijalizacija iz ortodoncije.
Istaći je da je tužitelj u tužbi istakao da bi mu trebalo u cijelosti priznati predmetnu specijalizaciju, ali je isto tako istakao da postoje razlika u programu specijalizacije koja se provodi u BiH i RH i da te razlike nisu tolike da su bitne-nepremostive, pa slijedom toga da bi se tužitelju moglo djelomično priznati specijalizacija. Dakle, tužbenim navodima tužitelj prihvaća djelomično priznanje specijalizacije, upravo kako je nalazom i mišljenjem utvrdio vještak. Isto tako očitovanjem na nalaz i mišljenje opunomoćenik tužitelja nije imao primjedbi, dok se na raspravi opunomoćenica tuženika pozvala na očitovanje Komore te istakla da je tuženik suglasan da se tužitelju djelomično prizna specijalizacija.
14. Slijedom navedenog jasno je obzirom na razlike u programima specijalizacije koja se provode u BiH i RH, sve kako je detaljno naveo vještak u nalazu i mišljenju, da nema osnove da se tužitelju završena specijalizacija prizna (u potpunosti), radi čega je tužbeni zahtjev kojim je traženo priznanje specijalizacije odbijen kao pod točkom I. izreke presude.
Međutim, slijedom sveg naprijed navedenog u postupku donošenja osporenog rješenja pogrešno je utvrđeno da program specijalizacije iz otrodoncije u BiH bitno odstupa od programa specijalizacije u RH i da nema mogućnosti da se ni djelomično prizna specijalizacija. Suprotno navedenom stavu tuženika vještak je svojim mišljenjem (kojeg prihvaća i tuženik), jasno utvrdio da razlike koje postoje ali da nisu nepremostive i da se tužitelju specijalizacija može djelomično priznati. Slijedom navedenog Sud je ocijenio da osporeno rješenje tuženika, nije pravilno i zakonito.
Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 58. stavka 1. a u vezi sa člankom 31. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14. i 29/17 dalje, ZUS-a),odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, poništiti osporeno rješenje tuženika, odnosno odlučiti kao u točci II. izreke presude
U postupku nakon ove presude tuženik će s obzirom na izloženo stanje spisa, posebno sadržaj nalaza i mišljenja vještaka izrađenog po nalogu suda, koji je strankama nesporan, u ponovljenom postupku uz pravilnu primjenu svih relevantnih odredbi materijalnog propisa pri čemu je, u skladu s odredbom članka 81. stavka 2. ZUS-a, vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda, donijeti novo rješenje kojim će odlučiti o tužiteljevom zahtjevu za priznavanje specijalizacije obavljene u inozemstvu, na način da će mu djelomično priznati specijalizaciju.
15. Kako se još nisu stekli uvjeti da se u potpunosti odluči o tužiteljevom zahtjevu za priznavanje troškova upravnog spora, budući da rješenje o priznavanju troškova vještačenja nije pravomoćno, o troškovima spora sud će naknadno nakon što se steknu uvjeti, donijeti posebno rješenje kojim će cijelosti odlučiti o zahtjevu za priznavanjem troškova.
U Splitu 06. travnja 2021. godine
S U D A C
Studenko Vuleta, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).
DNA:
- opunomoćeniku tužitelja B. J., Zagreb, , uz zapisnik o objavi,
- tuženiku, Ministarstvu zdravstva, Zagreb, Ksaver 200 a, uz zapisnik o objavi,
- u spis.
Kalendar 30 dana
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.