REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split

P 4789/18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja
V. I. K. d.o.o. S., O.: …, zastupanog po pun. M. A., dipl. pravniku kod tužitelja protiv tuženika pod 1) I.
S., O.: …, iz M., pod 2) A. S., O.:
…, zastupane po pun. B. S., odvj. u S., pod 3) M.
M., O.: …, zastupanog po pun. I. K., odvj. u Z. i pod 4)
A. B., O.: …, zastupanog po pun. M. M., odvj. u T.,
tuženici pod 2), 3) i 4) iz S., radi isplate, nakon provedene glavne i javne
rasprave zaključene dana 17. veljače 2021. g. u prisutnosti pun. tužitelja, odsutnosti uredno
pozvanog tuženika pod 1) i pun. tuženika pod 3) i prisutnosti pun. tužene pod 2) i zamjenika pun.
tuženika pod 4), dana 2. travnja 2021. g.,

p r e s u d i o j e :

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''Dužni su tuženici pod 1), 2), 3) i 4) u roku od 8 dana isplatiti tužitelju na jednake
dijelove iznos od 654,20 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od
podnošenja tužbe do isplate i to po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je
vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih
poena.''.

II.Dužan je tužitelj u roku od 8 dana isplatiti tuženoj pod 2) na ime parničnog troška iznos od 625,00 kn.

Dužan je tužitelj u roku od 8 dana isplatiti tuženiku pod 3) na ime parničnog troška iznos od 625,00 kn.

Dužan je tužitelj u roku od 8 dana isplatiti tuženiku pod 4) na ime parničnog troška iznos od 625,00 kn.

Obrazloženje

2 P 4789/18

Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 15. ožujka 2013. g., koja je evidentirana
pod poslovnim brojem Pmal 291/13, protiv tuženika od 1) do 33) u kojoj je naveo da su tuženici
suvlasnici zgrade anagrafske oznake S., …, da tuženici nisu podmirili iznos od

5.397,28 kn za uslugu pitke vode i odvodnju i to po tražbinama iz tri (3) računa koji su pobliže
navedeni u tužbi, da je tužitelj, kao komunalni upravitelj vodoopskrbe i odvodnje, zbog
zakonodavnih izmjena pozvao sve suvlasnike zgrada kao potrošače da njegovim službama
dostave svoje osobne podatke radi individualiziranja obračuna potrošnje vode i odvodnje putem
svoje web stranice i putem oglasa u dnevnom listu S. D., da tuženici kao
suvlasnici snose sve obveze u vezi sa suvlasništvom dijelova nekretnine, a nisu postigli dogovor
o načinu plaćanja usluge vodoopskrbe i odvodnje niti su tužitelja obavijestili o načinu raspodjele
zajedničkog računa za obavljenu uslugu niti su taj trošak podmirili, radi čega je predloženo
donošenje presude kojom će se tuženici solidarno obvezati na isplatu iznosa od 5.397,28 kn na
jednake dijelove s pripadajućim kamatama. U podnesku od 22. prosinca 2016. g. tužitelj je
uredio tužbeni zahtjev na način da je iznos glavnice s pripadajućim kamatama zatražio od
tuženika na jednake dijelove, što znači da je od svakog od 33 (tridesettri) tuženika zatražena
isplata iznosa od po 163,55 kn s pripadajućim kamatama, te na način da je zateznu kamatu na
glavnicu zatražio počevši od dana podnošenja tužbe, a ne dana dospijeća računa.

Rješenjem broj Pmal 291/13 od 8. lipnja 2018. g. razdvojeno je raspravljanje u tom
predmetu na način da će se o zahtjevu tužitelja protiv tuženika od 1) do 4) raspravljati u tom
predmetu, a protiv tuženika od 5) do 33) u grupama po četiri (4) odnosno pet (5) tuženika u
predmetima koji će dobiti nove poslovne brojeve.

Nakon razdvajanja predmet je u odnosu na tuženike pod 17) I. S., pod 18) A.
S., pod 19) A. E., pod 20) M. M. i pod 21) A. B., koji su
označeni kao tuženici od 1) do 5), dobio novi poslovni broj P 4789/18.

U postupku je doneseno rješenje o presumiranom povlačenju tužbe u odnosu na tuženu
pod 19) odnosno tuženu pod 3) A. E. od 18. srpnja 2016. g. koje je postalo pravomoćno,
pa navedena tužena više nije označena u uvodu presude kao stranka postupka.

Tuženik pod 1) se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da
se računi koje je dostavio tužitelj odnose na cjelokupnu potrošnju oba ulaza A.
predmetne zgrade … da, ukoliko tužitelj ne dostavi kupoprodajni ugovor koji
glasi na A., ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, da predmet kupoprodajnog
ugovora koji je zaključen između investitora i tuženika pod 1) nije apartman već stan, da su
suvlasnici u više navrata od tužitelja tražili prenamjenu priključka s apartmana na kućanstvo
čemu nije udovoljeno te su za svo to vrijeme plaćali 40% skuplju vodu. Istaknut je prigovor
zastare jer se ne radi o vodovodnim priključcima za potrebe turističke djelatnosti nego kućanstva
jer se ne radi o apartmansko-ugostiteljskom objektu nego o stambenoj zgradi.

Tužena pod 2) je u odgovoru na tužbu istakla da je podmirila u cijelosti sve svoje
mjesečne obveze prema tužitelju s osnova korištenja stana u njenom vlasništvu u stambenoj
zgradi …. U toj zgradi da svaki stan ima vodomjer te je voda obračunavana prema
tom vodomjeru i uplaćivana na račun tužitelja, a podaci o uplatama da se nalaze kod
predstavnice stanara M. D.. U konkretnom slučaju da se radi o stambenoj zgradi s
33 (tridesettri) stana i nijednim poslovnim prostorom, pa da je u primjeni jednogodišnji zastarni
roku za potraživanje potrošnje vode i odvodnje te je istaknut prigovor zastare. Otvorene stavke
koje je dostavio tužitelj da ne glase na stambenu zgradu nego na aparthotel pa je istaknut
prigovor promašene pasivne legitimacije.

3 P 4789/18

Tuženik pod 3) odmah je u svom odgovoru na tužbu istakao prigovor promašene pasivne
legitimacije, navodeći da nije vlasnik ni jednog stambenog prostora u zgradi …, a
predmetna tužba da ne bi ni trebala biti usmjerena prema suvlasnicima zgrade …budući da se računi koje je u spis dostavio tužitelj odnose na A. … (D.). Iz
molbe za izvedbu vodovodnog priključka-vodovodne instalacije broj 21866 da je vidljivo da je
ta dozvola izdana A.-ulaz, a rješenje U. odjela za komunalno gospodarstvo
od 1. veljače 2008. g. da je naslovljeno na t.d. J.C. d.o.o. odnosno investitora
A. na kojeg je naslovljena i građevinska dozvola. Tuženik pod 3) da nigdje u ispisu
pregleda zatvaranja i u izvatku iz poslovnih knjiga tužitelja nije naveden kao dužnik niti je jasno
na koga se ove isprave odnose (nije niti navedena šifra kupca za identifikaciju kupaca). Istaknut
je prigovor zastare jer se radi o isporuci pitke vode za stambenu zgradu, a nije riječ o obavljanju
turističke djelatnosti. Ukoliko tužitelj smatra da se radi o obavljanju turističke djelatnosti da je
trebao teretiti pravnu/fizičku osobu koja je obavljala turističku djelatnost u predmetnoj zgradi, a
ne vlasnike stanova u toj zgradi.

U odgovoru na tužbu tuženika pod 4) ovaj je tuženik prvenstveno istakao prigovor
zastare navodeći da iz navoda tužitelja proizlazi da se dugovanje odnosi na potrošnju vode
odnosno uslugu vodoopskrbe i odvodnje čitavog ulaza zgrade …, S. te u svom
podnesku tužitelj navodi da se radi o A. što nije točno jer je riječ o zgradi sa stanovima
namijenjenim za stanovanje radi čega je prigovor zastare osnovan. Tuženik pod 4) da je u
vrijeme stanovanja na predmetnoj adresi uredno podmirivao račune za vodu i to uplatema za
koje tužitelj ni ne spori da su izvršene. U razdoblju u kojem su izdavani predmetni računi tuženik
pod 4) da nije ni živio na predmetnoj adresi već u S. V. gdje živi i u trenutku pisanja
odgovora na tužbu, pa proizlazi da nije ni trošio vodu na predmetnoj adresi.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom djelomičnog izvoda otvorenih stavki na dan

13. ožujka 2013. g., poziva svim suvlasnicima zgrada, zemljišnoknjižnog izvatka za z.u.
17900/A, poduložak 57 k.o. S. i za cijeli z.u. 17900/A k.o. S., računa broj 1110181273 od

27. travnja 2011. g., broj 1110256995 od 18. svibnja 2011. g., broj 1110336987 od 16. lipnja

2011. g., molbe za izvedbu vodovodnog priključka od 18. studenog 2004. g., uvjeta broj 20/2008
od 17. siječnja 2008. g. za svrhu priključenja na vodoopskrbnu i kanalizacijsku mrežu sa skicom,
dozvole za izvedbu vodovodnog priključka od 20. veljače 2008. g., rješenja G. S.,
U. odjela za komunalno gospodarstvo od 1. veljače 2008. g., građevinske dozvole od 9.
srpnja 2004. g., ispisa pregleda zatvaranja s evidentiranim računima i uplatama tuženika od 19.
prosinca 2016. g. i dopisa tužitelja od 18. prosinca 2014. g. (predmet: rješenje o promjeni
namjene priključka na vodovodnu mrežu).

Tužitelj i tuženici pod 2), 3) i 4) su popisali parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 654,20 kn s pripadajućim kamatama na ime naknade za potrošenu vodu.

Potraživanje tužitelja iz tužbe u ukupnom iznosu od 5.397,28 kn odnosilo se na slijedeće račune:

4 P 4789/18

-broj 1110181273 od 27. travnja 2011. g. koji je glasio na iznos od 3.184,42 kn, s tim da
je u tužbi od 15. ožujka 2013. g. tužitelj zatražio od 33 tuženika isplatu dijela ovog računa u
iznosu od 610,13 kn na jednake dijelove što znači od svakog od tuženika po iznos od 18,49 kn,

-broj 1110256995 od 18. svibnja 2011. g., koji je glasio na iznos od 2.577,74 kn, s tim da
je u tužbi od 15. ožujka 2013. g. tužitelj zatražio od 33 tuženika isplatu dijela ovog računa u
iznosu od 2.559,74 kn na jednake dijelove što znači od svakog od tuženika po iznos od 77,57 kn,

-broj 1110336987 od 16. lipnja 2011. g. koji je glasio na iznos od 2.864,41 kn, s tim da je
u tužbi od 15. ožujka 2013. g. tužitelj zatražio od 33 tuženika isplatu dijela ovog računa u iznosu
od 2.227,41 kn na jednake dijelove što znači od svakog od tuženika po iznos od 67,49 kn,

tako da je nakon donošenja rješenja o razdvajanju postupka i rješenja o presumiranom
povlačenju tužbe predmet ovog postupka ostala isplata iznosa od 654,20 kn s pripadajućim
kamatama (163,55 kn x 4 tuženika).

Treba navesti da se radi o sporu male vrijednosti, zbog čega je u postupku trebalo
primijeniti odredbe čl. 457. do 467. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91,
91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i
25/13), jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 10.000,00
kn.

Odredbom čl. 11. st. 1. O. o vodoopskrbi G. S. (S. glasnik G.
S. broj 6/00, dalje O. o vodoopskrbi) propisano je da ukoliko se plaćanje usluge opskrbe
vodom vrši prema zajedničkom računu za više korisnika, cijenu za pruženu uslugu korisnici
raspodjeljuju međusobno prema sporazumu razmjerno količini pružene usluge. Prema stavku 2.
istog članka ako među korisnicima ne dođe do sporazuma u smislu st. 1. ovog čl. cijena za
pruženu uslugu za potrebe domaćinstva obračunava se u jednakom iznosu prema broju osoba
koje koriste uslugu opskrbe vodom.

Pregledom analitičke kartice priložene uz tužbu za aparthotel (D.) … u S., pod šifrom kupca: 4001533, utvrđeno je da je dug na ime neplaćenih računa za
komunalnu uslugu opskrbe pitkom vodom i odvodnju u periodu koji predstavlja predmet ovog
postupka, odnosno za travanj, svibanj i lipanj 2011. g. iznosio ukupno 5.397,28 kn, odnosno
nakon razdvajanja postupka i presumiranog povlačenja tužbe, ukupno 654,20 kn u odnosu na
četiri tuženika. Iz navoda tužbe i podneska od 22. prosinca 2016. g. ovaj sud je zaključio da
tužitelj nije bio u mogućnosti odrediti koliko od ukupnog dugovanja otpada na tuženike od 1) o
4) kao suvlasnike, a niti je to uspio odrediti sve do završetka postupka.

Drugim riječima, a budući se u konkretnom slučaju plaćanje usluge opskrbe vodom u
spornom periodu vršilo prema zajedničkom računu za više korisnika, tužitelj je, sukladno
odredbi čl. 11. st. 1. O. o vodoopskrbi, u slučaju da za pruženu uslugu opskrbe vode nije
postojao sporazum korisnika uslugu opskrbe vodom, imao pravo obračunati naknadu u jednakom
iznosu prema broju osoba koje koriste uslugu opskrbe vodom ali to nije učinio jer je u tužbi
samo označio suvlasnike zgrade te ukupnu obvezu suvlasnika podijelio na jednake dijelove bez
da je utvrdio koliko u kojem stanu/domaćinstvu osoba koristi uslugu opskrbe vodom i odvodnje.

Dakle, prema ocjeni ovog suda tužitelj u ovom postupku nije objasnio koliki dio duga otpada na pojedinog korisnika, sukladno navedenoj odredbi O., jer suvlasnici i osobe koje

5 P 4789/18

koriste uslugu opskrbe vodom i odvodnje nisu isti pojam jer je korisnika, u svakom slučaju, više nego suvlasnika.

Tužitelj do kraja postupka nije objasnio sudu iz čega proizlazi da dug cijele zgrade
predstavlja obvezu suvlasnika zgrade na jednake dijelove, te iz kojeg razloga smatra da dug
cijele zgrade i to za dva ulaza za travanj, svibanj i lipanj 2011. g. predstavlja obvezu tuženika od
1) do 4) u iznosu od točno 163,55 kn. Takav zaključak, naime, ne proizlazi iz dokaza koje je u
spis kao potvrdu svojih navoda dostavio tužitelj: iz izvoda otvorenih stavki na dan 13. ožujka

2013. g. i dostavljenih računa.

Drugim riječima, da bi se tužitelj mogao osnovano pozvati na valjani način obračuna iz
Odredbe čl. 11. st. 2. Odluke o vodoopskrbi prije svega je trebao odrediti broj osoba koje koriste
uslugu, što je i u duhu odredbe čl. 41. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj
35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) prema kojoj kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više dužnika,
dug se dijeli među njima na jednake dijelove ako nije određena drukčija podjela i svaki od njih
odgovara za svoj dio duga, kao prethodno je pitanje za primjenu ovih odredbi trebao je jasno i
precizno označiti broj osoba koje koriste uslugu.

Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da tužitelj nije objasnio koliki dio duga otpada na
tuženike od 1) do 4), sukladno citiranoj odredbi čl. 11. Odluke, pa je tužbeni zahtjev trebalo u
cijelosti odbiti kao neosnovan.

Što se tiče prigovora tuženika da se radi o stambenoj zgradi, a ne aparthotelu i o
potraživanju koje zastarijeva u jednogodišnjem zastarnom roku jer je riječ o isporuci vode za
potrebe kućanstva, a ne za turističku djelatnost, ocjena osnovanosti prigovora zastare nije ni
došla na red za raspravljanje jer je ocijenjeno da tužitelj nije dokazao koliki dio duga zgrade s
dva ulaza, bez obzira radi li se o stambenoj zgradi ili apartmanima koji se iznajmljuju u
turističke svrhe, otpada na svakog pojedinog korisnika usluge, a s obzirom da suvlasnici i
korisnici usluge nisu isti pojam.

Ipak, treba navesti da iz dostavljenog zemljišnoknjižnog izvatka za spornu zgradu
proizlazi da je riječ o stanovima i garažama kao posebnim dijelovima zgrade čiji su vlasnici
tuženici, a ne o hotelu pa da je usluga isporuke pitke vode izvršena za potrebe kućanstva tako da
je riječ o primjeni odredbe čl. 232. st. 1. t. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN
broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl.

1163. st. 1. tog Zakona, prema kojoj je za potraživanja naknade za isporučenu električnu i
toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka
odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva, u primjeni jednogodišnji zastarni rok

Kako se, dakle, radi o isporuci vode za potrebe kućanstva, te s obzirom da je tužba u ovoj
pravnoj stvari podnesena 15. ožujka 2013. g. proizlazi da su u zastari potraživanja tužitelja koja
su dospjela prije 15. ožujka 2012. g., a to su sva potraživanja iz ovog postupka. Stoga, da je
tužitelj ispravno označio broj korisnika usluge u svakom pojedinom stanu odnosno domaćinstvu
i prema tome podijelio ukupnu potrošnju zgrade … u tri promatrana mjeseca

2011. g. te takvim iznosom teretio pojedinog suvlasnika zgrade, tužbeni zahtjev bi sud odbio iz
ovog razloga, odnosno radi prihvaćanja prigovora zastare koji su istakli svi tuženici.

Odluka o troškovima donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom
postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08,
123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) jer je tužitelj u cijelosti

6 P 4789/18

izgubio spor, pa ga je bilo potrebno obvezati na naknadu troškova kojima su bili izloženi
tuženici, a koji su trošak postupka popisali.

Tuženici pod 2), 3) i 4) trošak postupka zatražili su bodujući radnje u postupku, očito
smetnuvši s uma da je tužitelj od svakog od tridesettri (33) tuženika u tužbi od 15. ožujka 2013.
g. koja je uređena podneskom od 22. prosinca 2016. g. zatražio isplatu iznosa od po 163,55 kn.

Stoga je tuženoj pod 2) trebalo priznati trošak u visini jednokratne nagrade za cijeli
prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova, a prema odredbi Tbr. 7. t. 8. Tarife o nagradama
i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17,
dalje Tarifa).

Prema ovoj odredbi za zastupanje u parničnom postupku u kojem je vrijednost predmeta
spora manja od 1.000,00 kn, neovisno o odredbi Tbr. 7. t. 1. Tarife, ukoliko prethodnim točkama
od 2. do 7. istog Tbr. za pojedine postupke i sporove nije drugačije određeno, odvjetniku pripada
jednokratna naknada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova. Taj broj bodova
trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife te tako dobiti iznos od 500,00 kn koji
je trebalo uvećati za zatraženi PDV te tako dobiti iznos od 675,00 kn, kako je trebala glasiti
odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke presude u odnosu na tuženu pod 2).

Trošak je trebalo priznati i tuženiku pod 3) i to također u visini jednokratne nagrade za
cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova, odnosno 500,00 kn prema već opisanom
postupku, što uvećano za zatraženi PDV iznosi 625,00 kn, kako je trebala glasiti odluka o
troškovima postupka u odnosu na tuženika pod 3).

Isti postupak odnosi se i na trošak tuženika pod 4) kojem je sud priznao trošak u visini
jednokratne nagrade uvećan za PDV odnosno 625,00 kn.

U Splitu, 2. travnja 2021. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove presude nezadovoljna stranka može
podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se
pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5.,

6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno
obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog
dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno
obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena
danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).