REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 56 Pž-1351/2021-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivica Omazić, u pravnoj stvari 1. predlagatelja N. C. iz Z., OIB ..., 2. predlagatelja Z. Č. iz Z., OIB ..., 3. predlagatelja Z. H. iz V., OIB ..., 4. predlagatelja J. J. iz Z., OIB ..., 5. predlagatelja Š. K. iz Z., OIB ..., 6. predlagatelja D. O. iz Z., OIB ..., 7. predlagatelja P. S. iz Z., OIB ..., 8. predlagatelja B. S. iz Z., OIB ..., 9. predlagatelja A. S. iz Z., OIB ..., 10. predlagatelja M. S. T. iz Z., OIB ..., 11. predlagatelja I. Š. iz S., OIB ..., 12. predlagatelja M. Š. iz Z., OIB ..., 13. predlagatelja N. V. iz Z., OIB ..., 14. predlagatelja V. Ž. iz Z., OIB ..., 15. predlagatelja A. Ž. iz Z., OIB ... i 16. predlagatelja Z. Š. iz S., OIB ..., koje zastupa punomoćnica D. K., odvjetnica u Odvjetničkom društvu K., P. i S. u Z., protiv protustranke E. projektiranje, konzalting i inženjering d.d. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica D. H., odvjetnica u Z., radi utvrđivanja pravične naknade i otkupa dionica, odlučujući o žalbama predlagatelja i protustranke protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R1-86/2019 od 3. veljače 2021., 2. travnja 2021.

r i j e š i o j e

I. Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R1-86/2019 od 3. veljače 2021. u točkama I., II. i IV. izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na daljnji postupak.

II. O žalbenim troškovima prvostupanjski će sud odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je u točki I. izreke utvrdio da pravična novčana naknada za dioničare protustranke koji su glasovali protiv odluke o povlačenju vrijednosnih papira s uvrštenja na uređenom tržištu iznosi 1.389,08 kn po dionici, dok je u točki II. izreke odbio zahtjev predlagatelja za dio iznosa pravične novčane naknade koji prelazi iznos iz točke I. izreke. U točki III. izreke odbijen je zahtjev predlagatelja za izdavanje naloga protustranci da dozvoli uvid u imovinu, prava i obveze protustranke te sveobuhvatnu poslovnu dokumentaciju radi provođenja financijskog vještačenja u svrhu utvrđivanja fer vrijednosti dionica. U točki IV. izreke naloženo je protustranci da predlagateljima solidarno naknadi trošak postupka u iznosu od 36.250,00 kn, u roku od 15 dana, dok je u točki V. izreke odbijen zahtjev predlagatelja za naknadu troškova u iznosu od 6.250,00 kn, kao neosnovan.

U obrazloženju pobijanog rješenja prvostupanjski sud navodi da su predlagatelji, kao tužitelji, u postupku povlačenja vrijednosnih papira s uvrštenja na uređenom tržištu podnijeli tužbu na temelju odredbe čl. 332. Zakona o tržištu kapitala („Narodne novine“ broj: 88/08, 146/08, 74/09, 54/13, 159/13, 18/15, 110/15 i 123/16; dalje: ZTK), sa zahtjevom da se donese odluka o pravu na uvid u imovinu, prava i obveze protustranke/tuženika te u njegovu sveobuhvatnu poslovnu dokumentaciju radi provođenja financijskog vještačenja istih u svrhu utvrđivanja fer vrijednosti dionica tuženika (točka I. zahtjeva), utvrđenja pravične naknade – „fer vrijednosti dionice“ (točka II. zahtjeva) i izdavanja naloga tuženiku da sklopi sa svakim tužiteljem ponaosob ugovor o prijenosu dionica u obliku javnobilježničke isprave podobne za ovrhu koji je točno opisan i određen (točka III. zahtjeva). Dalje navodi da u postupku povlačenja vrijednosnih papira ZTK ne predviđa modalitet zaštite prava manjinskih dioničara na manjinsku naknadu pa je analognom primjenom odredbi Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15 i 40/19; dalje: ZTD), čl. 300.k i čl. 40. u ovom izvanparničnom postupku utvrđivao vrijednost dionica protustranke po kojoj bi protustranka/tuženik trebao preuzeti dionice predlagatelja/tužitelja. Na temelju nalaza vještaka financijske i građevinske struke utvrdio je da bi iznos pravične novčane naknade za prijenos dionica u smislu odredbe čl. 332. st. 5. ZTK-a iznosio 1.389,08 kn po dionici, zbog čega je odlučio kao u točkama I. i II. izreke pobijanog rješenja. Sud je odbio kao neosnovan zahtjev predlagatelja za dostavu podataka i dokumentacije protustranke (točka III. izreke), jer je to nepotrebno, budući da su vještaci za izradu svog nalaza, na temelju kojih je i utvrdio iznos pravične naknade, raspolagali svom potrebnom dokumentacijom. O troškovima postupka koje je dosudio predlagateljima sud je, kako navodi, odlučio prema Tbr. 7. t. 1 te Tbr. 16. i 17. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 42/12, 103/14, 118/14 i 107/15), uvećano za troškove vještačenja.

Rješenje žalbom pobijaju predlagatelji i protustranka.

Predlagatelji rješenje pobijaju u točkama I. i II. izreke zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da bi vrijednost dionica trebalo utvrditi primjenom korigirane
knjigovodstvene metode po kojoj bi prema nalazu sudskog vještaka D. P. ona iznosila 2.237,69 kn po dionici te je u tom iznosu i trebalo odrediti pravičnu naknadu za prijenos dionica bez umanjivanja mogućih tržišnih troškova. Stoga smatra da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 332. st. 9. i 10. ZTK-a, kad je iznos pravične naknade utvrdio u iznosu od 1.389,08 kn. Predlažu da se rješenje u pobijanom dijelu preinači i kao pravična naknada za prijenos dionica utvrdi u iznosu od 2.237,69 kn po dionici uz naknadu troškova žalbe.

Protustranka rješenje pobija u točkama I. i IV. izreke žalbenih razloga. U žalbi u bitnom navodi da se obrazloženje o utvrđivanju vrijednosti dionica svelo na jednu rečenicu u kojoj se navodi da s obzirom da kapital i rezerve iznose 124.739.661,00 kn podijeljeno na 89.800 dionica, vrijednost jedne dionice iznosi 1.389,08 kn, što je sud mogao utvrditi i bez provođenja vještačenja. Sud je taj iznos utvrdio bez da je dao mogućnost strankama da se o tome izjasne niti se očitovao na prigovore protustranke glede načina utvrđivanja vrijednosti dionica i ne obrazlažući zašto je odbio dokazne prijedloge protustranke i provođenja novog vještačenja budući da su se znatno razlikovali iznosi iz Elaborata o procjeni fer vrijednosti dionica društva (dalje: Elaborat), kojeg je izradio I. I. i nalaza vještaka D. P.. Dalje navodi da je sud svoju odluku utemeljio na nalazu vještaka D. P., koji je izjavio da nikada u svojoj praksi nije izradio elaborat u procjeni fer vrijednosti dionica a koji se upuštao u izračun fer vrijednosti dionica iako mu to nije bio zadatak, nego samo provjeriti da li je Elaborat napravljen sukladno odredbi čl. 332. st. 9. i 10. ZTK-a. Naprotiv, smatra da je Elaborat u kojem je utvrđena vrijednost dionica u iznosu od 292,03 kn, izrađen sukladno navedenim odredbama, a što potvrđuje činjenica da su sami tužitelji (Z. Š. i J. J.), objavljivali ponudu za kupnju dionica po cijeni od 200,00 kn, te da je tako Z. Š. od dioničarke gđe. Š. kupio 1.200 dionica po cijeni od 190,00 kn, kao i činjenice da je samo mjesec dana prije objave poziva za glavnu skupštinu, na kojoj je donesena odluka o povlačenju dionica, cijena dionica na burzi iznosila 230,78 kn. Stoga smatra da je sud pogrešno kao pravičnu naknadu za dionice utvrdio iznos od 1.389,08 kn. Pored toga tuženik navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer nije utvrdio prekid postupka u odnosu na sve tužitelje, nego samo u odnosu tada šestopredlagatelja i osmopredlagatelja, u odnosu na koji je zbog smrti po sili zakona nastupio prekid postupka. Predlaže da se rješenje u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovan postupak.

U odgovoru na žalbu protustranke predlagatelji pobijaju navode žalbe iznoseći uglavnom navode koje su iznosili u svojoj žalbi na rješenje. Predlažu da se žalba protustranke odbije kao neosnovana.

Žalbe su osnovane.

Nakon što je ispitao pobijano rješenje u granicama razloga navedenim u žalbama, sukladno čl. 365. st. 1. i 2. u vezi s čl. 381. („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4.,8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da pobijani dio rješenja nije pravilan ni osnovan na zakonu.

Iz obrazloženja pobijanog rješenja, spisa i navoda u žalbama, kao nesporno proizlazi da je protustranka, trgovačko društvo E. projektiranje, konzalting i inženjering d.d., na Glavnoj skupštini održanoj 29. kolovoza 2016. sukladno odredbi čl. 332. ZTK-a, donijelo odluku o povlačenju dionica s uređenog tržišta uz izjavu društva kojom se obvezuje od svih dioničara koji glasuju protiv takve odluke, otkupiti njihove dionice uz pravičnu naknadu po prosječnoj cijeni dionica ostvarena na uređenom tržištu zadnja tri mjeseca prije dana objave poziva, odnosno po cijeni utvrđenoj Elaboratom, revidiranim od strane neovisnog ovlaštenog revizora, ako se dionicama trgovalo u manje od 1/3 trgovinskih dana unutar zadnja tri mjeseca prije dana objave poziva na glavnu skupštinu, a što je objavljeno i u pozivu za Glavnu skupštinu, sve kako je propisano u odredbi čl. 332. st. 3. i 9. ZTK-a.

Prema odredbi čl. 332. st. 5. ZTK-a svaki dioničar društva koji je glasovao protiv odluke o povlačenju s uvrštenja na uređenom tržištu, može zahtijevati od društva da društvo preuzme njegove dionice, uz pravičnu naknadu.

Nakon donošenja odluke o povlačenju dionica predlagatelji, kao tužitelji, koji su glasovali protiv odluke, podnijeli su u ovom predmetu protiv protustranke, kao tuženika, tužbu sa zahtjevom da se donese odluka o pravu na uvid u imovinu, prava i obveze tuženika te u njegovu sveobuhvatnu poslovnu dokumentaciju radi provođenja financijskog vještačenja istih u svrhu utvrđivanja fer vrijednosti dionica tuženika (točka I. zahtjeva), utvrđenja pravične naknade – „fer vrijednosti dionice“ (točka II. zahtjeva) i izdavanja naloga tuženiku da sklopi sa svakim tužiteljem ponaosob ugovor o prijenosu dionica u obliku javnobilježničke isprave podobne za ovrhu koji je točno opisan i određen (točka III. zahtjeva).

Kako navode u tužbi tužitelji su postavili prvo zahtjev za uvid u imovinu i dokumentaciju tuženika (manifestacijski zahtjev) te utvrđenje vrijednosti dionica, kako bi mogli postaviti zahtjev za sklapanje ugovora o prijenosu dionica po utvrđenoj vrijednosti, koji zahtjevi (II. i III.), u stvari predstavljaju glavni zahtjev za sklapanje ugovora o prijenosu dionica po utvrđenoj cijeni jer je cijena sastavni dio ugovora o prijenosu dionica pa nema smisla niti potrebe ni pravnog uporišta posebno u izreci odluke utvrđivati cijenu pa opet kondemnatornom odlukom o sklapanju ugovora nalagati plaćanje te iste cijene (ili možda neke druge), jer je u nalogu za plaćanje cijene sadržano i utvrđenje cijene te će o načinu i visini utvrđene cijene koja je naložena platiti o tome biti navedeno u obrazloženju odluke.

Dakle, kao proizlazi iz navoda u tužbi radilo se o stupnjevitoj tužbi iz odredbe čl. 186.b st. 2. ZPP-a. Postupak u povodu stupnjevite tužbe odvija se u dva stadija. U prvome se raspravlja i odlučuje o manifestacijskom zahtjevu i o tome sud u okviru istog parničnog postupka odlučuje rješenjem, kako je to propisano u odredbi čl. 325.a st. 1. ZPP-a. Nakon završetka prvog stadija nastavlja se drugi stadij po pravilima parničnog postupka u kojem će tužitelj određeno postaviti drugi, glavni tužbeni zahtjev, o kojem sud odlučuje presudom, sukladno odredbi čl. 325. st. 1. ZPP-a.

Prema tome u ovom slučaju prvostupanjski sud nije trebao, niti je za to imao zakonskog uporišta, razdvajati spis i o manifestacijskom zahtjevu za uvid u imovinu i dokumentaciju odlučivati u posebnom izvanparničnom postupku, kako je to učinio. Budući da protiv dijela pobijanog rješenja u kojem je o tom odlučivano (točka III. izreke), nije podnesena žalba ono je postalo pravomoćno. Nakon odluke o manifestacijskom zahtjevu u odnosu na glavni zahtjev postupak se treba provoditi po pravilima parničnog postupka.

Međutim, prvostupanjski je sud, očito zbog pogrešnog pravnog pristupa i pogrešnog pravnog shvaćanja, u načinu prijenosa dionica uz pravičnu naknadu kod povlačenja dionica prema odredbi čl. 332. ZTK-a, u posebnom izvanparničnom postupku raspravljao i odlučivao i o dijelu glavnog zahtjeva, iznosu pravične naknade, pozivajući se na odredbu čl. 40. st. 2. i čl. 300.k ZTD-a i njihovu analognu primjenu jer to nije, kako navodi, uređeno odredbama ZTK-a.

Odredba čl. 300.k ZTD-a regulira način utvrđivanja iznosa otpremnine za manjinske dioničare kada ih se prisilnim prijenosom dionica manjinskih dioničara na većinskog dioničara na zahtjev većinskog dioničara istiskuje iz društva (čl. 300.f st. 1. ZTD-a), pri čemu taj većinski dioničar određuje i iznos otpremnine (čl. 300.g st. 1. ZTD-a). Prema odredbi čl. 300.k ZTD-a, u tom slučaju, kada manjinski dioničari smatraju da otpremnina koju je odredio većinski dioničar nije primjerena, a zbog toga ne mogu pobijati odluku, oni mogu tražiti da sud u izvanparničnom postupku odredi tu otpremninu. Dakle, tu se radi o zaštiti manjinskih dioničara da im se, kada već ne mogu utjecati na to da ih se prisilno i protivno njihovoj volji istisne iz društva, od strane suda odredi primjerena otpremnina, a ne ona koju je odredio većinski dioničar.

Za razliku od prisilnog istiskivanja manjinskih dioničara prema navedenim odredbama ZTD-a, kod povlačenja dionica s uređenog tržišta po odredbama ZTK-a, kao što je slučaj u ovom predmetu, uopće se ne radi o istiskivanju ni manjinskih ni bilo kojih dioničara a pogotovo ne o prisilnom istiskivanju, nego o dobrovoljnom izlasku dioničara i ne samo manjinskih nego svih koji su glasovali protiv odluke, pa stoga nije moguće ni primijeniti navedene odredbe ZTD-a kod prisilnog istiskivanja manjinskih dioničara.

Naime, prema odredbi čl. 332. st. 1. ZTK-a Glavna skupština društva sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, čiji su vrijednosni papiri uvršteni na uređeno tržište u Republici Hrvatskoj ili drugoj državi članici, može donijeti odluku o povlačenju dionica ili drugih vlasničkih vrijednosnih papira s uvrštenja na uređenom tržištu i to glasovima koji predstavljaju najmanje tri četvrtine temeljnog kapitala, zastupljenog na glavnoj skupštini (čl. 332. st. 2 ZTK-a), uz obvezu da od svakog dioničara koji je glasovao protiv takve odluke preuzme njegove dionice po pravičnoj naknadi koja, kako je određeno u čl. 332. st. 9. ZTK-a, predstavlja prosječnu cijenu dionica ostvarenu na uređenom tržištu zadnja tri mjeseca prije dana objave poziva, odnosno po cijeni utvrđenoj Elaboratom, revidiranim od strane neovisnog ovlaštenog revizora, ako se dionicama trgovalo u manje od 1/3 trgovinskih dana unutar zadnja tri mjeseca prije dana objave poziva na glavnu skupštinu, što je u ovom slučaju nesporno i učinjeno, a što proizlazi i iz zapisnika s Glavne skupštine (list 78. do 91. spisa).

Dakle, u slučaju povlačenja dionica s uređenog tržišta daje se mogućnost dioničarima koji su nezadovoljni takvom odlukom i glasovali su protiv nje, da izađu iz društva ako to žele, ali ne moraju, za razliku od istiskivanja manjinskih dioničara prema naprijed navedenim odredbama ZTD-a, i da im društvo (a ne većinski dioničar), preuzme dionice po cijeni na koju se obvezalo kod donošenja odluke o povlačenju dionica. Obveza je društva preuzeti dionice svakog dioničara koji je glasovao protiv odluke o povlačenju dionica i to samo po cijeni na koju se društvo obvezalo u toj odluci, prosječnu cijenu dionica ostvarenu na uređenom tržištu zadnja tri mjeseca prije dana objave poziva, odnosno po cijeni utvrđenoj u Elaboratu u iznosu od 292,03 kn (list 193. do 214. spisa), koji je revidiran od strane neovisnog ovlaštenog revizora (list 215. do 223. spisa), a ne po nekoj drugoj za koju dioničari smatraju da bi bila pravična i koju stoga ne bi mogao određivati ni sud u nekom drugom iznosu i nametnuti društvu nešto na što se nije obvezalo. U protivnom kada bi sud, nakon što je završen proces povlačenja dionica s već utvrđenim pravima i obvezama društva, s kojim se i ušlo u postupak povlačenja, pa tako i s cijenom dionica za koje bi trebalo platiti naknadu onim dioničarima koji budu htjeli napustiti društvo, a koja cijena je utvrđena u Elaboratu s kojim su prije donošenja odluke bili upoznati svi dioničari, utvrdio neki drugi iznos, kao u ovom slučaju desetak puta veći, koliko traže predlagatelji/tužitelji, dovelo bi društvo u potpuno drugu situaciju od one zbog koje se i ušlo u postupak povlačenja dionica. Nametanjem naknadno nekih znatno većih obveza čije bi ispunjenje bilo upitno, moglo bi dovesti u pitanje i sam opstanak društva, jer je društvo u sam postupak povlačenja dionica i krenulo s onim obvezama koje je po zakonu dužno ispuniti prema dioničarima koji budu htjeli izaći iz društva i koje može ispuniti. Zbog toga je društvo, sukladno odredbi čl. 332. st. 9. i 10. i izradilo Elaborat o cijeni dionica, s kojim su prije donošenja odluke bili upoznati svi dioničari i koji je kao takav (pored ostalih dokumenata), bio predmet rasprave na Glavnoj skupštini, što je razvidno iz zapisnika sa skupštine (list 78. do 91. spisa), a što ni stranke ne spore i koji je bio podloga za donošenje odluke o povlačenju dionica. U protivnom da je obveza društva bila platiti iznose koji sada potražuju predlagatelji/tužitelji u ovom postupku upitno je bi li onda odluka o povlačenju dionica s uređenog tržišta uopće bila i donesena. Druga je pak stvar jesu li podaci u Elaboratu točni i izrađeni sukladno zakonu i pravilima struke na temelju kojih je donesena odluka o povlačenju dionica, što u ovom postupku predlagatelji/tužitelji dovode u pitanje, a to je mogao biti razlog za pobijanje odluke Glavne skupštine, što nije predmet ovog spora, niti u spisu ima podataka niti su stranke tvrdile da je odluka pobijena.

Prema tome, u ovom slučaju, svaki od tužitelja kao dioničari koji su glasovali protiv odluke imaju pravo i dalje ostati članovi društva, ali ako to ne žele mogu od društva tražiti preuzimanje njihovih dionica uz pravičnu naknadu na koju se društvo obvezalo, pa ako tom zahtjevu društvo ne udovolji to svoje pravo mogu ostvarivati putem suda u parničnom postupku.

Neosnovan je žalbeni navod protustranke da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer nije utvrdio prekid postupka u odnosu na sve tužitelje, budući da predlagatelji/tužitelji, kako proizlazi iz sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva te samog posla iz kojeg proizlaze njihovi zahtjevi nisu jedinstveni suparničari u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 380. t. 3. ZPP-a žalbe uvažiti i pobijani dio rješenja ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, koji će dalje provesti postupak po pravilima parničnog postupka, vodeći računa na ukazano u ovom rješenju te potom donijeti pravilnu i zakonitu odluku o zahtjevu tužitelja.

O troškovima žalbenog postupka (točka II. izreke ovog rješenja) ovaj sud je odlučio na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 2. travnja 2021.

Sudac

Ivica Omazić