1              Poslovni broj: Gž-192/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-192/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda mr. sc. Senije Ledić kao predsjednice vijeća, Marka Pribisalića kao člana vijeća i Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja: 1. L. B., OIB: ..., iz V., 2. K. C., OIB: ..., iz V., 3. L. B., OIB: ..., iz L. i 4. B. P., OIB: ..., iz P., koje zastupa punomoćnica M. B. V., odvjetnica u P., protiv tuženika Ž. A., OIB: ..., iz D., zastupan po punomoćnici E. K., odvjetnici u Š., radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-3102/2009-88 od 12. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-3102/2009-88 od 12. srpnja 2019.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev sljedećeg sadržaja:

 

"1. Utvrđuje se ništavim Ugovor o darovanju sklopljen dana 17. travnja 2000.g., ovjerenog po javnom bilježniku I. L. iz Š., broj Ov-2349/00 od 17.4.2000.g. kojim je K. L. tuženiku darovao 1/2 dijela čest. zgr. 96/1 i 96/2 u Z.U. 3429 k.o. M.-B.

2. Utvrđuje se ništavim Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 13.8.2001.g. potvrđen od strane Općinskog suda u Šibeniku pod br. R1-213/01 od 13.8.2001.g. kojim je K. L. tuženiku ustupio u vlasništvo 1/2 dijela čest. zgr. 96/1 i 96/2 u Z.U. 3429 k.o. M.-B.

3. Utvrđuje se ništavim kupoprodajni ugovor sklopljen dana 6.05.2003.g., ovjeren po javnom bilježniku M. Č. iz D. pod br. OV-3617/03, od dana 22. kolovoza 2003.g. i aneks tom ugovoru, kojim Ugovorom je K. L. (sada pok.) tuženoj ad. 2. P. A. (prednici tuženika) prodao nekretnine katastarske oznake čest. zem. 219/1, 219/2 i 220/1, sve k.o. M.-B.

4. Nalaže se zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Tisnom uspostava zemljišno-knjižnog stanja - stanja prije provedbe ugovora opisanih u točki 1. i 2. u odnosu na nekretnine katastarske oznake čest. zgr. 96/1 i 96/2 u Z.U. 3429, k.o. M.-B."

 

(točka I. izreke), dok je točkom II. izreke naloženo tužiteljima da naknade tuženiku parnični trošak u iznosu od 21.875,00 kuna.

 

2.              Protiv te presude žale se tužitelji, pobijajući istu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

3.              Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

4.              Žalba nije osnovana.

 

5.               Ispitujući pobijanu odluku u granicama ovlaštenja iz članka 365. ZPP, ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Nije ostvarena ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP na koju opisno ukazuju tužitelji, jer pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

6.              Tužitelji tek u žalbi tvrde kako tuženik nije jedini nasljednik sada pok. P. A., te da je sud propustio utvrditi njene nasljednike (ispravno bi bilo prekinuti postupak, a zatim utvrditi i pozvati nasljednike da isti preuzmu). Međutim, navedeni propust suda, obzirom na sve okolnosti, nije bio od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu u smislu članka 354. stavka 1. ZPP.

 

7.              Na neke druge konkretne povrede postupka tužitelji se u žalbi ne pozivaju.

 

8.              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim:

- ugovora o darovanju koji su 17. travnja 2000. sklopili sada pok. K. L. i tuženik,

- ugovora o doživotnom uzdržavanju koji su 13. kolovoza 2001. sklopili sada pok. K. L. i tuženik, te

- ugovora o kupoprodaji sklopljenog 6. svibnja 2003. između sada pok. K. L. i majke tuženika, sada pok. P. A., a kojim pravnim poslovima je sada pok. K. L. otuđio nekretnine u k.o. M.–B., pobliže opisane u izreci pobijane presude.

 

9.              Nije sporno da je sada pok. K. L. otac tužiteljica L. B. i K. C., te otac sada pok. M. B. koju su naslijedili tužitelji L. B. i B. P. Tužitelji svoj zahtjev temelje na tvrdnji da pok. K. L. nije bio sposoban za rasuđivanje u vrijeme potpisivanja spornih ugovora, a zatim i na tvrdnji da isti uopće nije potpisao te ugovore, odnosno da ugovoru o darovanju i ugovoru o kupoprodaji nedostaje potrebna forma, jer isti ne sadrže odredbu o predaji u neposredan posjed predmeta darovanja odnosno kupoprodaje.

 

10.              Prvostupanjski je sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, na temelju psihijatrijskih vještačenja po vještacima B. S., dr. med., spec. psihijatru, subspec. biologijske psihijatrije iz Psihijatrijske bolnice R. i doc. dr. sc. A. B., dr. med., spec. psihijatriju iz Klinike za psihijatriju V. utvrdio kako su kod sada pok. K. L. dijagnoze kroničnog alkoholizma i poremećaja ličnosti mogle u stanovitoj mjeri reducirati njegove mogućnosti adekvatnog vrednovanja vlastitih interesa u vremenu u kojem su sačinjeni sporni pravni poslovi. Međutim, dalje utvrđuje kako kod istog nije bilo drugih težih psihopatoloških simptoma koji bi u to vrijeme isključivali njegovu sposobnost rasuđivanja, bilo na intelektualnom, bilo na voljnom planu, odnosno nije nađeno pouzdanih psihijatrijskih dokaza koji bi ukazivali na takav stupanj psihičke poremećenosti sada pok. K. L. po kojem on ne bi tempore acti mogao shvatiti značenje vlastitog postupanja i adekvatno prosuditi sve činjenice vezane za sastavljanje predmetnih ugovora.

 

11. Tužitelji navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda u žalbi neuspješno osporavaju dajući svoju ocjenu u postupku vještačenih dokaza, izvedenih na okolnost sposobnosti za rasuđivanje sada pok. K. L., te ponavljaju prigovore koje je vještak A. B. argumentirano otklonio u svom pisanom vještvu i iskazu pred sudom na ročištu od 16. listopada 2015. (list 172 spisa). Nije sporno da su predmetni pravni poslovi ovjereni pred sudom, odnosno javnim bilježnikom, pa je irelevantno je li vještak u pisanom vještvu tu činjenicu temeljio na navodima tuženika, pogrešno ga navodeći svjedokom ili na neposrednom opažanju pregledom spornih ugovora koji su u spisu. Nadalje, okolnost da je pok. K. L. bio postavljen poseban skrbnik u postupku lišenja poslovne sposobnosti koji su pokrenuli tužitelji, odnosno njihovi pravni prednici, u vrijeme kada je sačinjen nalaz dr. B. Z. (6. prosinca 2005.), ne dovodi u sumnju valjanost tog nalaza, niti u ovom postupku provedenog vještačenja. Isto tako, u situaciji kada se K. B. I., dr. med., u više navrata pisano očitovala kako je liječnički karton pok. K. L. uputila poštom u M. na adresu novoizabranog obiteljskog liječnika u M. (prilog uz podnesak tužitelja na listu 157 spisa i dopis K. B. I. – list 168 spisa), a obiteljska liječnica koju je nesporno pok. K. L. izabrao u M. nije nedvojbeno osporila da im je taj karton dostavljen (list 43 spisa), tužitelji pogrešno smatraju da je obavijest Ministarstva zdravlja od 27. siječnja 2016. u kojem su navedena samo posredna saznanja o sudbini liječničkog kartona (prilog uz podnesak tužiteljica na listu 180 spisa) dostatna za zaključak kako bi na tuženika prešao teret dokaza ubrojivosti pok. K. L. u vrijeme sklapanja spornih pravnih poslova.

 

12. Dalje, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi kako je prvostupanjski sud na temelju rezultata grafološkog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji za rukopise, prof. L. Z., utvrdio kako je pok. K. L. skriptor vlastoručnih potpisa na predmetnim pravnim poslovima, a to utvrđenje tužitelji žalbom nisu osporili.

 

13. Naime, tužitelji su, kako proizlazi iz spisa, tražili da se vještakinja usmeno očituje na razliku između potpisa koji se nalazi na izvorniku spornog ugovora o darovanju koji je bio predmet vještačenja i također spornog potpisa na ugovoru o darovanju istog sadržaja koji je pribavljen iz zbirke isprava Z-1717/00, te da se dalje "detaljnije" očituje postoji li povezanost utvrđenih dijagnoza pok. K. L. i spornih potpisa. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, u situaciji kada je vještakinja nedvojbeno potvrdila da je pok. K. L. skriptor potpisa na ugovoru o darovanju od 17. travnja 2000. koji je predmet ovog postupka, kao i na ostalim spornim pravnim poslovima, a tužitelji nisu naveli razloge kojima bi takav nalaz vještakinje doveli u sumnju, usporedba tog, odnosno tih, potpisa sa naknadno priloženim (spornim) potpisom je suvišna, kao i "detaljnije" očitovanje vještakinje o povezanosti dijagnoza pok. K. L. i njegovih potpisa.

 

14. Pravilno je i stajalište prvostupanjskog suda po kojem članak 53. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“, broj 78/93, 29/94 i 162/98) ne predviđa potrebu forme javnobilježničkog akta za ugovor o darovanju kod kojeg je stvar predana u neposredan posjed daroprimcu, pa je, kod utvrđenja prvostupanjskog suda, koje tužitelji ne osporavaju, po kojem je nekretnina koja je bila predmet darovanja (prvi kat obiteljske kuće u M.) odmah po potpisu spornog ugovora predana u neporedan posjed tuženiku kao daroprimcu, za valjanost tog ugovora irelevantno što u tekstu istog nije sadržana odredba da se nekretnina predaje u neposredni posjed. Za valjanost ugovora o prodaji nekretnina, u smislu članka 455. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53,81, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u nastavku ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnih pravnih poslova, dostatno je da isti bude sastavljen u pisanom obliku.

 

15. Slijedom svega navedenog, dakle, na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu članka 103. ZOO, koji se primjenjuje po odredbi članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

16. Odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP, a obračun tog troška tužitelji nisu osporili.

 

17. Zbog izloženog, pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. ZPP presuđeno je kao u izreci.

 

U Splitu 1. travnja 2021.