Poslovni broj: Gž-1226/2018-2

1

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Ane Beloglavec, predsjednice vijeća, Ljiljane Milina, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Predraga Jovanića, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja J. S., OIB: …, iz B., zastupan po ocu i zz I. S., i 2. tužitelja I. S., iz B., koje zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik iz Z., protiv tuženika J. o. d.d., Z., OIB: …, kojega zastupaju punomoćnici iz O. d. G. & P., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: Pn-380/2015-45 od 31. listopada 2018., na sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2021.

                                             p r e s u d i o    j e

Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava žalba tuženika,  te se  preinačuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: Pn-380/2015-45 od 31. listopada 2018. tako da sada glasi:

          „I. Nalaže se tuženiku  J. o. d.d. da 1. tužitelju J. S. isplati na ime neimovinske i imovinske štete  iznos od 2.235,00 kune (dvijetisućedvjestotridesetpetkuna) sa zateznom  kamatom od 15. kolovoza 2016. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

              II. Nalaže se tuženiku  J. o. d.d. da 2. tužitelju I. S. isplati na ime imovinske štete  iznos od 63.744,15 kune (šezdesettritisućesedamstočetrdesetčetirikunepetnaestlipa) sa zateznom  kamatom od 31. listopada 2018. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

II.  Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja preko dosuđenog iznosa, te se odbijaju tužitelji s viškom kamata kao neosnovanim."

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnične  troškove postupka u iznosu od 4.975,00 kune, u roku od 15 (petnaest) dana. 

              IV. Nalaže se tužiteljima da tuženiku naknade trošak žalbe u iznosu od 2.322,00 kuna u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom je suđeno:

              "I              Nalaže se tuženiku da I- tužitelju J. S. isplati iznos od 3.725,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. kolovoza 2016.g. pa do isplate, te se nalaže tuženiku da II-tužitelju I. S. isplati iznos od 114.739,47 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. kolovoza 2009.g. do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i nadoknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 34.709,56 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2018.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

              II              Odbija se I-tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 563,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.kolovoza 2009.g. te se odbija II-tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 12.748,08 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. kolovoza 2009.g."

              Protiv dosuđujućeg dijela presude u stavku I. izreke presude i protiv odluke o trošku  tuženik je uložio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga članak 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11. i 148/11., pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži i presuda preinači u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška žalbenog postupka  u iznosu od 6.966,25 kuna (šesttisućadevetstošezdesetšestkuna-dvadesetpetlipa) ili ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

              U odnosu na oba tužitelja tuženik u žalbi ističe da je sporna odgovornost tuženika, a u odnosu na 2. tužitelja I. S. je sporna aktivna legitimacija i tijek zakonskih zateznih kamata. Pojašnjavajući žalbene razloge tuženik ističe da 2. tužitelj nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju, o istome prvostupanjska presuda nema razloga, budući  je u vrijeme štetnog događaja oštećeni traktor bio u vlasništvu H. L. K. d.o.o. iz K.. Smatra da je relevantna jedino činjenica čija je bila imovina, odnosno čije vlasništvo je oštećenog traktora bilo u vrijeme nastanka štetnog događaja, te se poziva na odredbe članka 1045. i  1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO), a što proizlazi iz policijskog zapisnika o očevidu. Stoga tuženik smatra da bi eventualno pravo na naknadu štete moglo pripadati jedino vlasniku H. L. K. d.o.o. iz K., a ne 2. tužitelju I. S., posebice stoga što 2. tužitelj I. S. nije imao punomoć izdanu od strane vlasnika za podnošenje odštetnog zahtjeva. Tuženik smatra da 2. tužitelj I. S. nije dokazao da je u vrijeme nastanka obveznog odnosa imao svojstvo oštećenika niti da je stvarni oštećenik prenio svoje potraživanje štete na 2. tužitelja I. S., te utvrđena činjenica je nakon četiri godine  nakon prometne nesreće postao vlasnik predmetnog traktora ne daje mu pravo na naknadu štete. Kako nije dokazao da je vlasnik svoje potraživanje prenio na 2. tužitelja I. S.,  tuženik smatra da sud nije ocijenio dokaze u smislu članka 8. ZPP što je bilo od utjecaja na donošenje  pravilne i zakonite presude, a čime je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP.

              Ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, članka 1072. ZOO kada je utvrđeno da je do prometne nezgode došlo krivnjom vozača vozila osiguranika tuženika u omjeru od 50%, jer tuženik smatra da njegove odgovornosti nema, a u slučaju da ista postoji, njegova odgovornost ne može biti veća od 20%. Ukazuje da je vozač traktora kriv za prometnu nezgodu, grubo je prekršio zakonske norme, jer je upravljao traktorom bez položenog vozačkog ispita i valjane vozačke dozvole, te  protivno propisima skrenuo u lijevo prethodno se ne uvjerivši da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu. Ističe da je skrenuo ulijevo  i presjekao smjer kretanja vozila osiguranika tuženika koji je imao pravo prvenstva prolaska, jer je prije zauzeo lijevu traku i bio je u fazi pretjecanja. Poziva se na brojne sudske odluke i sudsku praksu u pogledu odgovornosti. Iako tuženik  ne osporava da je visina štete nastale na traktoru pravilno utvrđena, osporava pravo 2. tužitelja I. S. na zateznu kamatu, od nastanka štete 15. kolovoza 2009., smatrajući da ima pravo na kamatu po članku 1089. stavak 2. ZPP od donošenja prvostupanjske presude.

Tužitelji nisu podnijeli odgovor na žalbu.

              Žalba tuženika je djelomično osnovana.

U postupku nisu počinjene bitne povrede parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 365. stavak 2. ZPP, dok se tuženik samo paušalno poziva na ovaj žalbeni razlog.

Prvostupanjski sud je u bitnim crtama utvrdio sve odlučne činjenice, ali je iz tih činjenica pogrešno zaključio o postojanju drugih činjenica, te je  pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je doprinos 1. tužitelja J. S. kao oštećenika nastanku štetnog događaja iznosio samo 50%, kao i kod određivanja tijeka kamate na materijalnu štetu. U presudi postoje valjani i jasni razlozi, tako da se presuda može ispitati.  

Naime, nedvojbeno je utvrđeno da je, tada maloljetni 1. tužitelj J. S. upravljao traktorom bez vozačke dozvole i započeo izvršenje radnje skretanja ulijevo na sporedni put u trenutku kada je osiguranik tuženika s osobnim automobilom bio u cijelosti na lijevoj prometnoj traci na udaljenosti od 34,9 metara od mjesta kontakta u fazi pretjecanja, te je kontakt bio neizbježan budući je zaustavni put kočenjem osobnog automobila iznosio oko 58,8 metara. Vještak se izjasnio da do kontakta vozila ne bi došlo da se 1. tužitelj J. S. prije poduzimanja radnje skretanja ulijevo uvjerio da isto može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu i propustio osobni automobil osiguranika, budući su vozača oba vozila u pokretu mogli uočiti jedan drugog na udaljenosti od 150 metara. Međutim, i vozač osobnog vozila, osiguranik tuženika, je svojom velikom brzinom od oko 89,8 km/h prije početka kočenja, koja brzina je znatno iznad ograničenja brzine u naseljenom mjestu doprinio nastanku nesreće, jer je prema mišljenju vještaka kontakt mogao biti  izbjegnut kočenjem, da se automobil osiguranika tuženika kretao dopuštenom brzinom od 50 km/h. Naime, prema nalazu i mišljenju  u trenutku kada je 1. tužitelj J. S. upravljajući traktorom započeo skretati ulijevo na sporedni put, osiguranik tuženika se u konkretnom slučaju mogao pravovremeno zaustaviti pri svim  brzinama manjim od 65,6 km/h. Iz tako utvrđenih činjenica ovaj sud zaključuje da je doprinos 1. tužitelja J. S. kao vozača traktora nastanku prometne nezgode bio u omjeru od 70%, a ekscesom brzine osiguranik tuženika je doprinio nastanku štetnog događaja u omjeru od 30%. 

Neosnovan je prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji 2. tužitelja I. S., jer je poljoprivredni traktor koji je oštećen u prometnoj nesreći služio potrebama OPG S. na ime 2. tužitelja I. S.. Iako je u vrijeme nezgode u prometnoj dozvoli bilo upisano da je traktor u vlasništvu H. l. C., očito je da je vlasništvo bilo upisano radi osiguranja isplate kredita ili leasinga, odnosno cijene poljoprivrednog traktora, jer je dvije godine poslije u prometnoj dozvoli bilo upisano vlasništvo 2. tužitelja I. S.. Tužitelji su iskazivali da su nabavili dijelove i  sami popravili traktor, te je isti i tijekom ovog postupka bio u upotrebi, o čemu svjedoči i aktivna registracija tog vozila. Dakle, utvrđeno je da je na imovini 2. tužitelja I. S., poljoprivrednom traktoru, nastala šteta koju je procijenio vještak čiji nalaz nitko nije osporavao. 

Visinu neimovinske i imovinske štete koju je utvrdio prvostupanjski sud u žalbenom postupku nitko od stranaka ne osporava. 

  Pravična novčana naknada, odnosno visina neimovinske štete koju je pretrpio 1. tužitelj zbog povrede prava osobnosti je pravilno utvrđena primjenom članka 1100. stavak 2. ZOO u iznosu od 7.000,00 kuna, te je pravilno utvrđena visina imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege primjenom članka 223. ZPP u iznosu od 450,00 kuna, pa 1. tužitelju J. S. pripada naknada štete u iznosu od, umanjeno za iznos njegovog doprinosa kao oštećenika od 70%,  2.235,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

Nadalje, iz vještačkog nalaza prometnog vještaka koji nitko nije osporio, utvrđeno je da je 2. tužitelj oštećenjem poljoprivrednog traktora u ovom štetnom događaju pretrpio imovinsku štetu u iznosu od 212.480,50 kuna, pa 2. tužitelju I. S. pripada iznos od 63.744,15 kuna, nakon umanjenja za utvrđeni doprinos oštećenika od 70%, dok je s viškom tužbenog zahtjeva oba tužitelja valjalo odbiti.

              Međutim, opravdano tuženik prigovara određivanju  tijeka kamate za naknadu imovinske štete 2. tužitelju I. S. od podnošenja tužbe do presuđenja. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su sami nabavili dijelove i popravili traktor, dakle nemaju račune za njegov popravak, pa  obveza naknade štete nije dospjela u smislu članka 1086. ZOO trenutkom nastanka materijalne štete, budući su visina i opseg te štete utvrđeni trenutkom presuđenja, zbog čega zatezne kamate za ovaj vid štete teku od dana donošenja presude suda prvog stupnja do isplate. 

Kako je presuda preinačena u glavnoj stvari, valjalo je ponovo odlučiti o parničnom trošku cjelokupnog postupka primjenom članka 166. stavak 2. ZPP. 

              Tužitelji su po konačno određenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 20. rujna 2018. ukupno tražili dosudu naknade štete u iznosu od 131.976,30 kuna, (priznajući svoj doprinos i suodgovornost od 40% u odnosu na ukupni iznos nastale štete), a uspjeli su u ukupnom iznosu od 65.988,15 kuna, dakle točno za polovicu utuženog iznosa. Stoga je ovaj sud odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak zastupanja po punomoćniku i trošak pristojbi, pri čemu valja istaknuti da su tužitelji podnošenjem zasebnih tužbi uzrokovali da trošak postupka bude veći od neophodnog. Stoga je tužiteljima dosuđen trošak vještačenja u iznosu od 4.975,00 kuna koji je bio neophodan za vođenje ovog postupka bez obzira na uspjeh stranaka u parnici.                             

              Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 166. stavak 2. ZPP u svezi s člankom 154. stavak 2. ZPP  i članka 155. ZPP.

Zbog iznesenih razloga žalba  tuženika je  djelomično uvažena, a djelomično odbijena kao neosnovana, te je prvostupanjska presuda preinačena kao u izreci (članak 373. točka 3. ZPP).

U žalbenom postupku tuženik je uspio otprilike s trećinom žalbe čiji trošak iznosi  6.966,25 kuna, pa mu je dosuđen trošak žalbe u iznosu od 2.322,00 kuna razmjerno uspjehu u žalbenom postupku, sukladno odredbama članka 166. i  članka 154. stavak 2. ZPP.

                                                        U Sisku, 1. travnja 2021.                 

                                                                                                                    Predsjednica vijeća

                                                                                                              mr. sc. Ana Beloglavec,v.r.