1                     Poslovni broj: UsI-1529/2019-15

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: UsI-1529/2019-15

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Glorije Fićor, u upravnom sporu tužiteljice E. P. ud. M., nepoznatog prebivališta, koju zastupa privremena zastupnica N. G. iz R., Ulica C. 20, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave (ranije: Ministarstva pravosuđa), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli, Pula, Rovinjska 2a, radi utvrđivanja prava vlasništva, 1.  travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP-II-942-02/16-01/4, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-19-02 od 3. rujna 2019. i rješenja Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Rovinj KLASA: UP/I-942-03/14-01/9, URBROJ: 2163-12-02/7-16-10 F-2167 od 8. veljače 2016., ispravljenog rješenjem Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Rovinj KLASA: UP/I-942-03/14-01/9, URBROJ: 2163-12-02/7-16-13 od 16. veljače 2016.

 

Obrazloženje

             

1. Rješenjem Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Rovinj KLASA: UP/I-942-03/14-01/9, URBROJ: 2163-12-02/7-16-10 F-2167 od 8. veljače 2016. pod toč. 1. utvrđeno je da su s danom 28. travnja 1948. nacionalizirane i prenesene u društveno vlasništvo nekretnine: - k.č. … i k.č. …, upisane u z.k.ul. … k.o. R. i – k.č. …., upisana u z.k.ul. .. k.o. R., vlasništvo P. E. ud. M., I., T., sve u ½ dijela (u ovom postupku zastupana po privremenoj zastupnici N. G., mag. iur. iz R., C. 20), kao slijednice P. M. pok. G.. Pod toč. 2. utvrđeno je da su nekretnine navedene u toč. 1. vlasništvo Republike Hrvatske. Pod toč. 3. utvrđeno je da je naloženo Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Rovinju, provedba ovog rješenja nakon njegove pravomoćnosti na način da se na nekretninama navedenima u toč. 1. izvrši brisanje vlasništva P. E. ud. M., I., T., uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva Republike Hrvatske, te da se izvrši brisanje zabilježbe vođenja ovog upravnog postupka provedene pod Z-… i brisanje zabrane otuđenja i mijenjanja vlasničkog statusa.

 

2. Rješenjem o ispravku Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Rovinj KLASA: UP/I-942-03/14-01/9, URBROJ: 2163-12-02/7-16-13 od 16. veljače 2016. određeno je pod toč. 1. da se u rješenju Službe za imovinsko-pravne poslove Ispostava Rovinj KLASA: UP/I942-03/14-01/9, URBROJ: 2163-12-02/7-16-10 F-2167 od 8. veljače 2016. ispravlja pogreška na način: - da u toč. 1. izreke rješenja, u 3. retku, umjesto „z.k.ul. …“ treba stajati „z.k.ul. …“; - da u uvodnom dijelu rješenja umjesto riječi „prijedlogu Grada Rovinj-Rovigno“ treba stajati „službenoj dužnosti“. Pod toč. 2. utvrđeno je da će se ispravak pogreški upisati u izvornik navedenog rješenja u obliku bilješke.

 

3. Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja od 8. veljače 2016., žalbu je podnijela tužiteljica koju je tuženik rješenjem KLASA: UP-II-942-02/16-01/4, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-19-02 od 3. rujna 2019. odbio kao neosnovanu te ujedno odbio prijedlog tužiteljice za oglašavanje ništavim rješenja Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Rovinj KLASA: UP/I-942-03/14-01/9, URBROJ: 2163-12-02/7-16-10 F-2167 od 8. veljače 2016., ispravljenog rješenjem Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Rovinj KLASA: UP/I-942-03/14-01/9, URBROJ: 2163-12-02/7-16-13 od 16. veljače 2016.

 

4. Tužiteljica je protiv tuženika pravodobno ovome Sudu podnijela tužbu u kojoj osporava odluku tuženika kao na zakonu neutemeljenu i suprotnu Ustavu Republike Hrvatske. Naime, odluka prvostupanjskog upravnog tijela, a koja je potvrđena odlukom tuženika, temelji se na Zakonu o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list FNRJ“ broj 98/46 i 35/48, dalje: Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća), koji je donijela bivša Jugoslavija i koji se ne primjenjuje u Republici Hrvatskoj iz razloga protivnosti odredbama čl. 3., 5., 16., 19., 29. st. 1., 48. i 50. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14, dalje: Ustav Republike Hrvatske); iz razloga što Ustav ne sadrži odredbe o nacionalizaciji nekretnina radi čega je svako pojedinačno odlučivanje glede nacionalizacije suprotno pravnom poretku Republike Hrvatske; iz razloga što Republika Hrvatska nije preuzela citirani zakon u svoj pravni poredak te iz razloga što se Republika Hrvatska, nakon uspostave samostalne, suverene i neovisne države, distancirala od bivše jugoslavenske komunističke vladavine donošenjem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 39/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: Zakon o naknadi), koji je donijet s ciljem da ispravi ili barem ublaži nepravde koje su od strane bivše jugoslavenske komunističke vlasti počinjene bivšim vlasnicima imovine na teritoriju Republike Hrvatske oduzimanjem te imovine iz njihova vlasništva u izvršavanju propisa i odluka donesenih od tih vlasti. Nastavno, tužiteljica ističe da sve kad bi i Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća bio na snazi u Republici Hrvatskoj, pobijane odluke upravnih tijela nisu utemeljene na istom niti u skladu sa Zakonom o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09, dalje: ZUP) i drugim propisima. Naime, Zakonom o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća nije propisana nadležnost ureda državne uprave za postupanje u predmetu niti vođenje upravnog postupka, a vezano za upravni postupak tužiteljica ukazuje se na povrede odredaba čl. 1., 4., 15., 40. st. 1., 50. st. 1., 96. i 98. ZUP-a. Također, ističe prigovor stvarne nenadležnosti pozivom na Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 34/91, dalje: Zakon o poljoprivrednom zemljištu), kojim je propisana nadležnost upravnog tijela za imovinskopravne poslove županije odnosno u konkretnom slučaju upravnog tijela za imovinskopravne poslove Istarske županije (čl. 3. st. 1. i 2. i čl. 4.). Slijedom svega iznesenog, tužiteljica je predložila Sudu po provedenom postupku poništiti osporeno rješenje tuženika kao i rješenje prvostupanjskog upravnog tijela.

 

5. Tuženik se u odgovoru na tužbu pozvao na razloge iznijete u obrazloženju pobijanog rješenja te predložio tužbeni zahtjev odbiti.

 

              6. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu osporila je u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev te predložila donijeti odluku kojom se potonji zahtjev odbija.

 

7. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 24. ožujka 2021., u prisutnosti privremene zastupnice tužiteljice, a na temelju odredbe čl. 39. st. 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS) u odsutnosti uredno pozvanog tuženika te zainteresirane osobe. Privremena zastupnica tužiteljice na raspravi je ustrajala kod navoda iz tužbe te predložila usvajanje tužbenog zahtjeva.

 

8. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika u tijeku spora je izvršen uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovog spora.

 

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

10. Iz podataka u spisu upravnog postupka proizlazi da je u provedenom postupku utvrđeno sljedeće:

- Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Istarska, Policijska postaja Rovinj je u dopisu broj: 511-08-28/5-1372/4-10 od 28. listopada 2001. navela da za M. P. rođ. 16. lipnja 1897. u R. od oca G. i majke L. M., ne može utvrditi državljanski status,

- Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb je u dopisu broj: 511-01-203-71233/2.2011 od 8. studenoga 2011. izvijestilo da se isti M. P. ne vodi u evidencijama primitka u državljanstvo NR/SR Hrvatske i FNRJ/SFRJ kojima to Ministarstvo raspolaže od 1946., da o imenovanom nema podataka ni u evidencijama prestanaka državljanstva po osnovi otpusta, odricanja oduzimanja i odsutnosti, a ne vodi se ni u evidenciji uvaženih i odbijenih izjava o opciji za talijansko državljanstvo,

- od Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Matični ured Rovinj pribavljeni su podaci od 1. prosinca 2015. o državljanstvu M. P. u kojima stoji da je provjerom kroz knjigu državljana utvrđeno da M. P. rod. 16. lipnja 1897. u Rovinju od oca G. i  majke L. rod. M. nije upisan u iste,

- od Državnog arhiva u Pazinu pribavljena je preslika osobnog lista (foglio 2394) za E. P. od G. i L. rođ. M., koja je rođena u Rovinju 13. veljače 1906. u kojem je evidentirana činjenica da je ona brisana iz registra sa nadnevkom 17. rujna 1931., zbog odlaska u Trst,

- isti podatak da je E. P. odjavila prebivalište s ovog područja za Trst kao talijanska državljanka potvrdilo je i Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Istarska, Policijska postaja Rovinj u dopisu od 9. travnja 2014. u kojem se očitovalo da se državljanski status E. P. ne može utvrditi,

- iz preslike osobnog lista M. P. pribavljene od Državnog arhiva Pazin utvrđeno je da se vodio kao talijanski državljanin, a nema evidentiranih podataka o odjavi prebivališta, međutim, u rubrici Bilješke stoji „Francia” odnosno Francuska,

- prvostupanjsko tijelo je uvidom u svoju arhivu koja obuhvaća predmete tzv. Fascikle otvorene povodom rješavanja pitanja imovine talijanskih državljana, u predmetu F-21678, utvrdilo da sadrži i zapisnik sastavljen u Rovinju s nadnevkom 10. listopada 1985., u kojem je zabilježena izjava L. S. rođ. P. sestre M. P. da je njezin brat M. preminuo u Francuskoj  23. svibnja 1968. te da je „on 1930. godine iselio sa pripojenog područja za Francusku i nikada se nije ovdje vratio."

- da je M. P. predmetne nekretnine stekao na temelju rješenja o nasljeđivanju Kotarskog suda u Rovinju od 31. kolovoza 1957. iza smrti oca G. P. pok. M. koji je preminuo 28. ožujka 1945. u Rovinju, a da je E. P. iste nekretnine naslijedila iza brata M. P. na temelju rješenja Općinskog suda u Rovinju, poslovni broj: O-91/74-6 od 21. studenoga 1974.

 

11. Slijedom navedenog, prvostupanjsko tijelo zaključuje kako je M. P.predmetne nekretnine stekao prije 15. rujna 1947. (dan stupanja na snagu Ugovora o miru s Italijom) te da je na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji, odnosno na dan 28. travnja 1948. bio strani, talijanski državljanin koji je u vlasništvu imao predmetne nekretnine k.č. …, k.č. … k.č. .. upisane u z.k.ul. … k.o. R. (k.č. 253 je naknadno prešla z.k.ul. … k.o. R.) i da se stoga na konkretnu situaciju ima primijeniti odredba čl. 3. toga Zakona.

 

12. Ovaj Sud nalazi pravilnim zaključak prvostupanjskog upravnog tijela, a koji je prihvaćen i odlukom tuženika, kako nije sporno da je prijašnji vlasnik M. P., koji je predmetne nekretnine stekao na temelju rješenja o nasljeđivanju Kotarskog suda u Rovinju od 31. kolovoza 1957. iza smrti svoga oca G. P. pok. M. koji je preminuo 28. ožujka 1945. u Rovinju, bio talijanski državljanin, koji je prema navedenim dokazima i podacima u spisu, nakon što je iselio u Francusku tamo živio sve do smrti. Kako se u konkretnom slučaju M. P. ne vodi u evidencijama optanta, otpusta i odricanja, a obzirom da je područje koje je naknadno pripalo Jugoslaviji napustio 1930. odselivši u Francusku, sve navedeno upućuje da je talijanski državljanin bez statusa optanta, dakle, prije stupanja na snagu Mirovnog ugovora (10. veljače 1947.) te da je na dan 28. veljače 1948. bio talijanski državljanin. Stoga se na predmetnu imovinu ne odnosi Ugovor o miru s Italijom (koji je stupio na snagu 15. rujna 1947.), jer da bi se moglo govoriti o prijelazu predmetnih nekretnina u društveno vlasništvo temeljem Sporazuma s Italijom od 18. prosinca 1954. bilo je važno utvrditi radi li se o optantskoj imovini, dakle, o imovini koja je na dan 15. rujna 1947. bila u vlasništvu optanata, što ovdje nije slučaj. Prema dokazima u spisu M. P. od 1945. godine nije stekao državljanstvo FNRJ/SFR pa se radi o osobi stranog državljanstva na dan 28. travnja 1948. odnosno u vrijeme stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća pa se radi o imovini koja je prestala biti njegovo vlasništvo s tim nadnevkom po sili zakona i stekli su se uvjeti za prijenos u društveno vlasništvo imovine koju je do tada imao u vlasništvu.

 

13. Odredbom čl. 7.a. st. 1. Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list FNRJ“ broj 98/46 i 35/48), odnosno čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list SFRJ“ broj 35/1948), propisano je da se danom stupanja na snagu ovoga zakona (28. travnja 1948.) nacionaliziraju i prelaze u državno vlasništvo sve nekretnine koje su vlasništvo stranih državljana, stranih ustanova ili stranih privatnih ili javnopravnih osoba.

 

14. Sud ističe da je predmet ovog postupka utvrđenje činjenice koja se dogodila danom stupanja na snagu naprijed navedenog Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća. Naime, rješenje o nacionalizaciji deklaratorno je rješenje koje potvrđuje nastup zakonom propisane situacije, koja se u dogodila 28. travnja 1948., kako to pravilno utvrđuju upravna tijela.

 

15. U svezi s mogućnošću utvrđenja nacionalizacije nekretnina nakon donošenja Ustava Republike Hrvatske, Ustavni sud je zauzeo stajalište u odluci broj: U-III-777/2005 od 17. svibnja 2006., u kojoj je navedeno i sljedeće: "Danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji sve nekretnine obuhvaćene tim Zakonom po sili zakona bile su nacionalizirane i postale su društveno vlasništvo, pa dosadašnji vlasnici nisu od toga datuma na tim zgradama više mogli vršiti bilo kakva vlasnička ovlaštenja, a rješenja donesena u provedbi tog Zakona imala su deklaratoran karakter. Stoga činjenicu da je određena nekretnina bila nacionalizirana po sili zakona danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji, ne mijenja niti to što eventualno rješenje o nacionalizaciji nije bilo doneseno ili provedeno u zemljišnim knjigama, pa ni to što određena nekretnina, kao što je to u ovom slučaju, nije uopće bila upisana u zemljišnim knjigama. Drugostupanjski sud također utvrđuje da pravni sustav Republike Hrvatske više ne poznaje sustav društvenog vlasništva, ali je za određene odnose koji su proizašli iz društvenog vlasništva ipak nužno tumačiti i odredbe zakona donesenih u tom vremenu. To ne znači da se retroaktivno provodi nacionalizacija jer je ona nastupila 1958. godine i to danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji."

 

16. Navedeno stajalište potvrđeno je i odlukom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Miroslava Gottwald-Markušić protiv Hrvatske od 30. ožujka 2010. (zahtjev broj 40049/06.) u kojoj je, između ostaloga, navedeno: "Stoga, protivno mišljenju podnositeljice zahtjeva, do lišenja vlasništva nije dovela presuda Županijskog suda u Zagrebu, nego je zgrada o kojoj je riječ bila nacionalizirana ex lege dana 26. prosinca 1958. godine kad je stupio na snagu Zakon o nacionalizaciji iz 1958. godine. Kasnija presuda Županijskog suda u Zagrebu samo je naglasila već postojeće lišenje imovine koje se dogodilo tijekom komunističkog režima, tj. prije nego što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku 5. studenog 1997. godine (vidi, mutatis mutandis, predmete Kefalas and Others v. Greece, 8. lipnja 1995., § 45, Series A br. 318-A; Kefalas and Giannoulatos v. Greece, br. 14726/89, izvješće Komisije od 17. siječnja 1994., Series A br. 318-A, str. 23, §§ 48-49; Potocka and Others v. Poland, br. 33776/96, § 42, ECHR 2001-X; i, mutatis mutandis, Blečić v. Croatia [GC], br. 59532/00, § 85, ECHR 2006-III). S tim u vezi Sud prvo ponavlja da iako je istina da od datuma ratifikacije nadalje svi akti i propuštanja države moraju biti u skladu s Konvencijom (vidi predmet Yağcı and Sargın v. Turkey, 8. lipnja 1995., § 40, Series A br. 319-A) Konvencija ne nameće nikakve konkretne obveze državama ugovornicama da osiguranju zadovoljštinu za nepravde ili štetu uzrokovanu prije toga datuma (vidi predmet Kopecký v. Slovakia [GC], br. 44912/98, § 38, ECHR 2004-IX)."

 

17. U svezi s time važno je i stajalište Ustavnog suda iz odluke broj: U-III-23707/2009 od 30. lipnja 2011., u kojoj je navedeno: "Nadalje, proglašavanjem i stupanjem na snagu Ustava („Narodne novine“ broj 56/90) te promjenom društvenog uređenja u Republici Hrvatskoj nisu poništeni svi prethodni propisi i akti o oduzimanju imovine niti je bivšim vlasnicima priznato neprekinuto vlasničko ili drugo pravo od trenutka oduzimanja imovine. Polazeći od zatečenog pravnog i faktičnog stanja, Zakonom o naknadi zakonodavac je uredio opseg i pretpostavke vraćanja oduzete imovine."

 

18. Navedeno stajalište opetovano je potvrđeno i u odluci Ustavnog suda broj: U-III-1627/2011 od 13. rujna 2012. S time u vezi valja ukazati kako niti u jednom od ranije citiranih postupaka nije bilo sporno ovlaštenje nadležnih ureda državne uprave na postupanje u konkretnim predmetima nacionalizacije imovine i to temeljem važećih odredaba ZUP-a, odnosno Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i 103/96).

 

19. Zaključno napominje se kako je gubitak državljanstva temeljem odredbe čl. 3. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list SFRJ“ broj 35/1948) predstavljao poseban temelj prelaska prava vlasništva na nekretnini koja prelazi u društveno vlasništvo tako da se od nacionalizacije pa nadalje smatra da je prijašnji vlasnik izgubio pravo vlasništva i bez brisanja tog prava u zemljišnim knjigama i uknjižbe društvenog vlasništva. Slijedom toga, u vrijeme vođenja ostavinskog postupka iza pok. M. P., nekretnine o kojima je riječ nisu više bile u njegovom vlasništvu. Stoga, tužiteljica nije ni mogla na tim nekretninama, temeljem ranije citiranog rješenja o nasljeđivanju i upisom u zemljišne knjige, steći pravo vlasništva. Imajući u vidu navedeno stanje stvari, iz kojeg slijedi zaključak da je nacionalizacija navedenih nekretnina pravomoćno završena davno prije donošenja Ustava Republike Hrvatske u kojem je sadržana odredba članka 48. stavka 1. koja jamči pravo vlasništva, Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da u takvim slučajevima nema povrede Ustavom zajamčenog prava vlasništva (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-90/1993 od 16. ožujka 1994.).

 

20. Slijedom navedenog, proizlazi da je pobijanim rješenjem tuženika pravilno i zakonito odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, slijedom čega je tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a valjalo odbiti kao neosnovan.

 

U Rijeci 1. travnja 2021.

                                                                                                                                               

                                                                                                                                                    Sutkinja

 

                                                                                           Dubravka Zec v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.             

 

 

Dostaviti:

- privremenoj zastupnici N.G., R., Ulica C. 20

- Ministarstvu pravosuđa i uprave, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Pula, Rovinjska 2a