1

Poslovni broj: 2 UsI-11/2021-7

Poslovni broj: 2 UsI-11/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja T. P. iz C., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje Službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupan po službenoj osobi Lj. S.-N., radi ponovnog određivanja mirovine, 1. travnja 2021.

p r e s u d i o   j e

Poništava se rješenje tuženika KLASA: UP/II 140-02/20-01/03055238709, URBROJ: 341-99-05/3-20-3900 od 16. studenog 2020. i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u V. KLASA: UP/I 140-02/20-01/03055238709, URBROJ: 341-21-05/3-20-6430, broj spisa: 13391 od 21. svibnja 2020. te se predmet vraća  na ponovni postupak.

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-02/20-01/03055238709, URBROJ: 341-99-05/3-20-3900 od 16. studenog 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u V. KLASA: UP/I 140-02/20-01/03055238709, URBROJ: 341-21-05/3-20-6430, broj spisa: 13391 od 21. svibnja 2020.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za određivanje najniže mirovine hrvatskog branitelja - dragovoljca prema članku 49. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 121/17., nastavno: ZOHBDR).

Tužitelj u tužbi navodi da istu podnosi radi pogrešne primjene materijalnog prava, budući tuženik njegov zahtjev tretira kao zahtjev za obnovu postupka. Smatra pogrešnim tumačenje tuženika da je postao hrvatski branitelj s preko100 dana učešća u ratu tek stupanjem na snagu ZOHBDR te da se radi o novim činjenicama. Navodi da je ta činjenica u vrijeme njegovog umirovljenja već postojala, samo nije bila poznata te je naknadno, stupanjem na snagu novog propisa ispravljeno dotadašnje nepravilno tumačenje tko je bio učesnik Domovinskog rata i u kojem trajanju. Smatra i da se u konkretnom slučaju ne radi o obnovi postupka već o određivanju najniže mirovine prema članku 49. ZOHBDR-a te navodi da se pravo na najnižu mirovinu ne može vezati uz datum osiguranog slučaja od 1. siječnja 2019. jer je Zakonom propisana mogućnost određivanja te mirovine i korisnicima mirovine koji ispunjavaju uvjete po Zakonu o mirovinskom osiguranju, ukoliko im je prvotno određena mirovina manja od najniže izračunate po članku 49. stavcima 5. i 6. ZOHBDR-a. Navodi i da je pri tome jedini potrebni uvjet da takva osoba ima priznato sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u najmanjem trajanju od 100 dana. Smatra i da bi suprotnim postupanjem osobe koje su sa istim uvjetima otišle u mirovinu ranije imale manju mirovinu od osoba sa istim uvjetima koje sada idu u mirovinu, čime bi došlo do povrede ustavnog načela jednakosti. Predlaže sudu poništiti osporavana rješenja i vratiti predmet na ponovni postupak.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je osporavano rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu s važećim zakonskim propisima. Navode i razloge tužbe smatra neosnovanima iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja na koje se poziva. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

Odgovor na tužbu dostavljen je na očitovanje tužitelju te se isti nije očitovao.

Kako činjenice odlučne za rješavanje ovog spora nisu sporne, dok sud nije našao potrebnim u sporu izvoditi nove dokaze te kako stranke nisu izričito zahtjevale održavanje rasprave u smislu odredbe iz članka 36. stavka 4. (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; nastavno: ZUS), sud je, bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 55. stavak 3. ZUS) ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

U upravnom sporu sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika te sve isprave koje prileže u istome.

Uvidom u predmetni spis utvrđeno je kako je predmetni upravni postupak pokrenut poradi zahtjeva tužitelja za preračun, odnosno ponovno određivanje starosne mirovine na temelju novoutvrđenog statusa hrvatskog branitelja - dragovoljca iz Domovinskog rata.

Navedeni status proizlazi iz potvrde Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane O., Područnog odsjeka za poslove obrane V. KLASA:034-04/20-01/02, URBROJ: 512M2-81-20-345 od 27. svibnja 2020. prema kojoj je tužitelj sudjelovao u Domovinskom ratu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 23. prosinca 1991, te je stekao status hrvatski branitelj iz Domovinskog rata – dragovoljac, a što proizlazi i iz potvrde istog tijela KLASA: 117-05/20-01/01, URBROJ: 512M2-81-20-212 od 27. svibnja 2020. iz koje je razvidno da se u navedenom razdoblju radi o stažu osiguranja u dvostrukom trajanju.

Također, iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da je tužitelj bio korisnik prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad (pravomoćno rješenje prvostupanjskog tijela broj spisa: 13391 od 28. prosinca 2017.) kojem je to pravo prevedeno na starosnu  mirovinu s 1. siječnja 2018., odnosno prava su mu priznata prema općem propisu, Zakonu o mirovinskom osiguranju.

Prvostupanjsko tijelo je rješenjem od 21. svibnja 2020. odbilo zahtjev tužitelja da mu se ponovno odredi mirovina prema novoutvrđenom statusu pozivajući se na odredbe ZOHBDR, s obrazloženjem da novim ZOHBDR nije propisano da se na temelju statusa utvrđenih tim Zakonom ponovno određuje mirovina stečena prema prijašnjim propisima, a da je tužitelj stekao status hrvatskog branitelja -  dragovoljca iz Domovinskog rata prema novom ZOHBDR. Ujedno je iznesen stav da status tužitelja kao hrvatskog branitelja – dragovoljca iz Domovinskog, utvrđen prema članku 5. stavku 2. novog ZOHBDR je isključivo temelj za određivanje mirovina hrvatskih branitelja i HRVI iz Domovinskog rata koji će pravo na mirovinu ostvariti s datumom osiguranog slučaja 1. siječnja 2019. ili kasnije na temelju članka 26. do 48. novog ZOHBDR-a te članka 52., 56., 141., 142., 145. do 147. ZOHBDR koji su stupili na snagu 1. siječnja 2019. (stavak 217. alineja b).

Tuženik je prihvatio takvo obrazloženje prvostupanjskog tijela i odbio žalbu tužitelja te se pozvao i na odredbe članka 134. stavka 1. 134. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne nove, broj 157/13. do 115/18., nastavno: ZOMO) navodeći kako se u obnovu postupka na eventualnu promjenu opsega prava primjenjuju odredbe onog Zakona na temelju kojeg je pravo priznato, odnosno  mirovina određena, kao i zakona koji su bili na snazi u vrijeme kada je pravo priznato. Tuženik smatra da s obzirom da je tužitelj status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata stekao prema odredbama novog ZOHBDR, nisu ispunjeni uvjeti za obnovu postupka prema članku 134. ZOMO. Pri tome smatra da je novo priznati status tužitelja kao hrvatskog branitelja – dragovoljca iz Domovinskog, utvrđen prema novom ZOHBDR isključivo temelj za određivanje mirovina hrvatskih branitelja i HRVI iz Domovinskog rata koji će pravo na mirovinu ostvariti s datumom osiguranog slučaja 1. siječnja 2019. ili kasnije na temelju članka 26. do 48. novog ZOHBDR.

Prema članku 49. stavku 2. ZOHBDR, korisniku privremene starosne, starosne za dugogodišnjeg osiguranika, starosne ili invalidske mirovine, hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata, kao i korisniku obiteljske mirovine nakon smrti hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata koji ispunjava uvjete za ostvarivanje mirovine prema ovom Zakonu ili Zakonu o mirovinskom osiguranju, a mirovina mu je manja od najniže mirovine, odredit će se najniža mirovina prema stavcima 5. i 6. ovoga članka, uz uvjet iz stavka 4. ovoga članka.

Odredbom stavka 4. citiranog članka Zakona propisano je da najniža mirovina pripada korisniku mirovine iz stavka 1. ovoga članka, osobama iz stavka 2. ovoga članka i hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata iz stavka 3. ovoga članka ako oni odnosno osobe na temelju kojih izvode pravo na najnižu mirovinu imaju priznato sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u najmanjem trajanju od 100 dana u borbenom sektoru.

Prema stavku 5. i 6. istog članka Zakona, najniža mirovina određuje se od osnovice koja iznosi 45% prosječne neto plaće po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske u 2016. godine, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, a navedene osnovica povećava se za 0,015% od utvrđene proračunske osnovice predviđene propisom kojim se regulira izvršavanje državnog proračuna Republike Hrvatske za svaki dan sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u borbenom sektoru.

Članak 49. stavak 1. do 4. i stavak 6. ZOHBDR stupio je na snagu 1. ožujka 2018., osim odredbe članka 49. stavka 5. toga Zakona koja je stupila na snagu 14. prosinca 2017.

Prema pravnom shvaćanju Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj: Usž-182/20-2 od 30. rujna 2020., iz citirane odredbe članka 49. ZOHBDR proizlazi mogućnost određivanja najniže braniteljske mirovine i hrvatskim braniteljima, zatečenim korisnicima mirovine, koji su pravo na mirovinu prema općem propisu ostvarili prije stupanja na snagu toga članka Zakona i koji nisu korisnici najniže braniteljske mirovine, ako im je svota pripadajuće mirovine manja od najniže mirovine te ako imaju 100 dana borbenog sektora. Navedenom odredbom nije propisano kada status branitelja treba biti utvrđen.  U istoj odluci se napominje, da je cilj uvođenja instituta najniže braniteljske mirovine osigurati egzistencijalni minimum za sve hrvatske branitelje koji su sudjelovali u obrani najmanje 100 dana u borbenom sektoru, neovisno o tome jesu li već korisnici mirovine prije stupanja na snagu ZOHBDR ili će pravo na mirovinu ostvariti tek nakon stupanja na snagu toga Zakona. Na taj se način osigurava jednak položaj postojećih korisnika mirovine ostvarenih prema općem propisu unutar iste kategorije osoba kojima je utvrđen status hrvatskog branitelja, a koji nisu korisnici najniže braniteljske mirovine u odnosu na nove korisnike koji ostvaruju pravo na mirovinu nakon stupanja na snagu ZOHBDR.

S obzirom da iz isprave o ostvarenom statusu hrvatskog branitelja, priložene uz zahtjev, proizlazi da je tužitelj podnio zahtjev za priznavanje prava na najnižu mirovinu sukladno odredbama ZOHBDR, što potvrđuje i svojim navodima u tužbi, a uzimajući u obzir naprijed navedeno, ovaj sud ne može prihvatiti razloge odbijanja zahtjeva i pravno shvaćanje izraženo u pobijanim odlukama ocjenjuje nepravilnim i na zakonu neosnovanim. 

Nadalje, iz prethodno citirane odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske proizlazi i da u konkretnom slučaju nisu primjenjive odredbe o obnovi upravnog postupka iz ZOMO. 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci napominje i da je istovrsno pravno pitanje ocjenjivao i u vrijeme stupanja na snagu Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 174/04., 92/05., 2/07. i 107/07.) te da je tom prilikom donio zaključak o pravnom shvaćanju na sjednici Mirovinsko-invalidsko-zdravstvenog odjela dana 27. listopada 2008., prema kojem se odredba o najnižoj mirovini toga Zakona primjenjuje i na hrvatske branitelje koji su pravo na mirovinu ostvarili prije stupanja na snagu toga Zakona prema općim propisima, s time da se mirovina određuje od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja tog zahtjeva, a najranije od stupanja na snagu istog Zakona 1. siječnja 2005.

Kako nije sporno da je tužitelj i korisnik mirovine ostvarene po općem propisu, to je u nastavku upravnog postupka potrebno na nesumnjiv način utvrditi ispunjava li tužitelj sve propisane pretpostavke iz članka 49. ZOHBDR za priznavanje traženog prava, a nakon toga usporediti svotu mirovine koja se tužitelju isplaćuje na temelju pravomoćnih rješenja sa svotom najniže braniteljske mirovine određene prema stavcima 5. i 6. navedenog članka Zakona i povoljniji iznos mirovinskog primanja staviti u isplatu.

U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, sud ne može otkloniti prigovore tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava te je zbog navedenoga, a na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 58. stavka 1. ZUS poništio osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela i predmet vratio istome na ponovni postupak te je odlučio kao u izreci presude.

U ponovnom postupku, prvostupanjsko tijelo je dužno pridržavati se, u skladu s odredbom članka 81. stavka 2. ZUS, pravnog shvaćanja i primjedaba suda.

Sud u smislu odredbe članka 79. ZUS, nije donosio odluku o troškovima upravnog spora, budući tužitelj i tuženik nisu postavili zahtjev za naknadu troškova.

U Osijeku, 1. travnja 2021.

Sudac

Berislav Babić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude žalba nije dopuštena (članak 66a. ZUS).