1                                                         9 P-381/2019-23

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U PAZINU
Dršćevka 1, 52000 Pazin

9 P-381/2019-23

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tamari Lakoseljac Benčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja L., f. d., d.d., Lj., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica I. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu M. i p. d.o.o., R., protiv tuženika D.S.U. d. z. s. i. u. d.o.o., Lj., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica G.G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu G. & L. & L., Z., radi upisa brisanja u zk. ul. 2798 k.o. U., nakon održane glavne i javne rasprave u nazočnosti punomoćnika stranaka, zaključene 3. ožujka 2021. i objavljene 1. travnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se upis brisanja zemljišnoknjižnog stanja upisanog rješenjem
Općinskog suda u P., Zemljišnoknjižnog odjela P., posl. br. Z-11030/17 od 22.
ožujka 2018. na k. č. br. 1301, kuća i šuma, upisanoj u zk. ul. 2798, k.o. U. I uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 48.212,50 kn (četrdesetosamtisućadvjestodvanaestkuna i pedesetlipa), u roku od 8 (osam) dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška postupka u iznosu od 6.400,00 kn (šesttisućačetiristokuna) kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj je protiv tuženika 11. travnja 2019. podnio tužbu Općinskom sudu u P., Stalnoj službu u B., koji predmet je proslijeđen Općinskom sudu u P., radi upisa brisanja u zk. ul. 2798, k.o. U.. U tužbi je dan i prijedlog za
zabilježbu spora na k. č. br. 1301, k.o. U., te je temeljem Zaključka Općinskog suda u P., posl. br. P-1323/2019-4 od 30. travnja 2019., Zemljišnoknjižni odjel B., rješenjem posl. br. Z-6561/2019-2 od 20. svibnja 2019. upisao zabilježbu tužbe

na nekretnini tuženika označenoj kao k. č. br. 1301, kuća i šuma 4479 m2, u zk. ul. broj 2798, k.o. U..

Općinski sud u P. se svojim rješenjem posl. br. P-1323/2019-8 od 4. lipnja 2019. oglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio ovome sudu na daljnji postupak.

Tužitelj u tužbi navodi kako je tužitelj pravni slijednik pravne osobe L., T. f. i. k. i., d.d., Lj., koja da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u P., Zemljišnoknjižnog odjela B. bila upisana kao nositelj prava korištenja nekretnine k. č. br. 1301 upisane u zk. ul. 2798, k.o. U., u naravi kuća i šuma (dalje: Nekretnina).

L., T. f. i. k. i., d.d. da je 16. srpnja 2002. preimenovana u L. f. d. d.d., a da se 30. rujna 2004. pripojila društvu N. P. s. d.d., koji da je potom promijenio ime u L. f. d. d.d., pod kojom tvrtkom posluje i danas.

Ističe da je tuženik uknjiženi vlasnik Nekretnine.

Sukladno čl. 129. ZZK, tužitelj da je nositelj knjižnog prava – prava korištenja koje je bilo upisano u korist pravnog prednika tužitelja u zemljišnim knjigama, a koje da mu je povrijeđeno spornom uknjižbom u korist tuženika.

Pravni prednik tužitelja da je bio uknjiženi ovlaštenik prava korištenja društvenog vlasništva na Nekretnini do uknjižbe prava vlasništva tuženika u ožujku 2018.

Tužitelj da je 16. ožujka 2011. podnio prijedlog za brisanje društvenog vlasništva na Nekretnini i upis prava vlasništva tužitelja, ali da je taj prijedlog odbijen iz formalnih razloga rješenjem Općinskog suda u B. posl. br. Z-1406/11 od 28. ožujka 2011. koje da je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-1960/11-2 od 26. lipnja 2012. Naime, pri novoj izmjeri Nekretnine da je došlo do razlike u površini od 89 m2 između površine navedene u Kupoprodajnom ugovoru i površine upisane u zemljišnim knjigama, slijedom čega da je sud odbio prijedlog uz obrazloženje kako nije razvidno je li predmetna razlika stečena naplatnim putem. 5. travnja 2017. tuženik da je kao predlagatelj podnio prijedlog radi uknjižbe prava vlasništva na Nekretnini, koji prijedlog da je odbijen rješenjem Općinskog suda u P., Zemljišnoknjižnog odjela B. posl. br. Z-10030/2017 od 7. travnja 2017., protiv kojeg da je predlagatelj DSU, ovdje tuženik, podnio prigovor.

Rješenjem Općinskog suda u P., Zemljišnoknjižnog odjela P., posl. br. Z-10030/17 od 22. ožujka 2018. (dalje: Rješenje) da je prihvaćen prijedlog predlagatelja D., te da je preinačeno rješenje posl. br. Z-10030/17 od 7. travnja 2017. i da je dopušten upis prava vlasništva predlagatelja, ovdje tuženika, uz brisanje društvenog vlasništva te prava korištenja pravnog prednika ovdje tužitelja. Rješenje da se temelji na Potvrdi DSU br. 37/2016 od 22. lipnja 2016. (dalje: Potvrda) te odredbama Zakona o završetku pretvorbe i privatizacije pravnih osoba u vlasništvu Slovenskog društva za razvoj (dalje: Zakon o završetku pretvorbe), Zakona o prijenosu ovlasti, prava, i obveze slovenskog društva za razvoj i o prestanku Agencije Republike Slovenije za rekonstruiranje i privatizaciju (dalje: Zakon o prijenosu ovlasti) i Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskopravnih odnosa (dalje: Međunarodni ugovor).

Provedeni upis prava vlasništva na Nekretnini u korist tuženika da je nevaljan, odnosno neistinit jer da nije u skladu sa stvarnim stanjem vlasništva Nekretnine, te da se temelji na neistinitoj i nevaljanoj privatnoj ispravi tuženika (Potvrda) i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Tuženik da nema ovlaštenje za izdavanje Potvrde. U Potvrdi tuženika temeljem koje je provedena neistinita uknjižba da se navodi kako je vlasničko preoblikovanje pravnog prednika tužitelja, društva L. d.d. provedeno u skladu s propisima Republike Slovenije, ali da Nekretnina nije bila uključena u početnu bilancu poduzeća L. d.d. prema stanju na dan 1. siječnja 1993. te da je stoga prešla u vlasništvo izdavatelja potvrde, ovdje tuženika.

Tužitelj ističe kako nema odredbe slovenskog prava na osnovu koje bi tuženik
uopće bio ovlašten za izdavanje potvrda o tome je li neko sredstvo bilo ili nije bilo uključeno u postupak vlasničke pretvorbe, te da niti u sadržaju same Potvrde nije navedeno na temelju koje pravne osnove ili ovlaštenja je Potvrda izdana niti na koji način je utvrđeno da nekretnina nije bila uključena u početnu bilancu. Također, Potvrda koju da je tuženik očigledno sam sebi izdao s ciljem stjecanja vlasništva Nekretnine da nikad nije dostavljena tužitelju od strane tuženika te da tužitelju nije bilo omogućeno da se očituje o njezinom sadržaju.

Uknjižba prava vlasništva da se ne može temeljiti na neovlašteno izdanoj ispravi, a Potvrda da nije istinita.

Protivno sadržaju Potvrde, tužitelj ukazuje da je Nekretnina bila uključena u postupak preoblikovanja vlasništva pravnog prednika tužitelja i njegov temeljni kapital. Naime, pravni prednik tužitelja da je Nekretninu stekao naplatnim pute, - Kupoprodajnim ugovorom od 27. ožujka 1965. od poduzeća B. iz Lj.
(dalje: Kupoprodajni ugovor) te Dodatkom Kupoprodajnog ugovora od 14. ožujka 2014.
Pravni prednik tužitelja L. d.d. da je preoblikovan iz društva u društvenom
vlasništvu u dioničko društvo u mješovitom vlasništvu 3. rujna 1991.

Sva sredstva poduzeća, uključujući Nekretninu, da su dobila jedinstveni status "imovine poduzeća" sukladno čl. 160. Zakona o poduzećima (Službeni list SFRJ 77/88 sa promjenama) pa da su tako sredstva u društvenom vlasništvu u trenutku pretvorbe društvenog poduzeća u poduzeće u mješovitom vlasništvu izgubila status društvenih sredstava, te da su postala sredstva u imovini (vlasništvu) poduzeća.

Pravni prednik tužitelja da je po ukidanju društvenog vlasništva u Republici Sloveniji prošao kroz postupak pretvorbe i privatizacije, ali samo u odnosu na dionički kapital koji je na dan 1. siječnja 1993. bio u društvenom vlasništvu. Predmet pretvorbe da nije bio društveni kapital poduzeća jer toga na dan 1. siječnja 1993. više nije bilo, već su predmet pretvorbe bile dionice poduzeća koje su bile u društvenom vlasništvu. To da je jasno vidljivo iz Bilance otvaranja u kojoj ni na dan 31. prosinca 1992., ni na dan 1. siječnja 1993. nije bilo društvenog kapitala (AOP 113 — 116), već samo dionički kapital (AOP 117), a u dioničkom kapitalu da je dio bio klasificiran kao "društveni" (AOP 119), a dio kao vlasništvo domaćih fizičkih osoba (AOP 122).

Iz Prospekta pravnog prednika tužitelja L. d.d. Lj. za javnu prodaju dionica (što da je bio jedan od oblika privatizacije dionica koje da su na dan 1. siječnja 1993. bile u društvenom vlasništvu) da proizlazi da je Nekretnina bila dio imovine tadašnjeg mješovitog poduzeća i da je bila uključena u postupak procjene vrijednosti dionica. U Prospektu da je navedeno da je prednik tužitelja vlasnik objekata, između ostalog i „...apartmani S. i B. i dom za odmor u U. (Hrvatska)."
Nadležno tijelo Republike Slovenije, Agencija Republike Slovenije za prestrukturiranje i privatizaciju da je 27. siječnja 1994. donijelo odluku kojom je odobren program vlasničkog preoblikovanja pravnog prednika tužitelja.

Fond RS za razvoj (čiji pravni slijednik da je S. r. d., a pravni slijednik S. r. d. da je tuženik) 3. veljače 1994. da je izdalo javnu ispravu - suglasnost na Prospekt za javnu prodaju dionica prednika tužitelja, L. d.d., Lj. u kojem da je tužitelj Agencija Republike Slovenije za prestrukturiranje I privatizaciju 31. svibnja 1994. izdala suglasnost kojom je odobren upis vlasničkog preoblikovanja u sudski registar. Akti - Suglasnost Fonda RS za razvoj i Odluka Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje i privatizaciju da su izdani u upravnim postupcima, da su pravomoćni i kao takvi pravno su obvezujući za tuženika.

Iz svega navedenog da nesporno proizlazi kako je predmetna nekretnina bila unesena u temeljni kapital pravnog prednika tužitelja budući da je prikazana u prospektu za javnu prodaju dionica na koji da je nadležno tijelo koje je pravni prednik tuženika izdalo suglasnost. Postupak vlasničkog preoblikovanja da je odobren od nadležnih tijela, a odluka o odobrenju upisa preoblikovanja u sudski registar da je donesena nakon uvida u sve priložene dokumente, uključujući i prospekt u kojem je izričito navedeno kako je Nekretnina vlasništvo prednika tužitelja.

Upis tuženika da je proveden pogrešnom primjenom materijalnopravnih odredbi slovenskog prava.

Naime, tužitelj navodi da se Zakon o završetku pretvorbe i Zakon o prijenosu ovlasti primjenjuju na stjecanje prava vlasništva na nekretninama koje bivša slovenska poduzeća nisu uključile u postupke preoblikovanja vlasništva, a obzirom da je pravni prednik tužitelja proces pretvorbe prošao na dan 3. rujna 1991. (prije stupanja na snagu navedenih zakona) i u temeljni kapital uključio Nekretninu koju je stekao naplatnim putem, odredbe na kojima se pobijani upis zasniva u ovom slučaju da se ne primjenjuju.

Nadalje, pretvorba društvenog kapitala u Republici Sloveniji da se prema odredbama Zakona o završetku pretvorbe vršila po stanju na dan 1. siječnja 1993. kad L. d.d. više nije bio društveno poduzeće i u njemu nije postojao društveni kapital što također isključuje primjenu ovog propisa na tužitelja.

Zemljišnoknjižni sud da je nepravilno odlučio o prijedlogu tuženika temeljem čl. 6. Međunarodnog ugovora koji da se primjenjuje u slučaju kad je imovina stečena na neki drugi način, a ne naplatno, jer da se pri uređenju imovinskopravnih odnosa za pravo vlasništva i druga stvarna prava (uključujući i pravo korištenja) stečena naplatnim putem polazi od činjeničnog stanja na dan iz čl. 1. st. 2 Međunarodnog ugovora, a to je za Republiku Sloveniju 25. lipnja 1991., a za Republiku Hrvatsku 8. listopada 1991. Obzirom da je L. pretvoren u mješovito poduzeće 3. rujna 1991., sukladno čl. 4. Međunarodnog ugovora na knjižno pravo tužitelja da se primjenjuje hrvatsko pravo koje nositelja prava korištenja smatra vlasnikom nekretnine.
Uknjižba prava vlasništva tuženika na koja je provedena na osnovi Rješenja da je provedena suprotno čl. 108. ZZK-a te da je nevaljana odnosno neistinita te da je uknjižbom prava vlasništva tuženika, opisanom u toč. III. tužbe, povrijeđeno knjižno pravo tužitelja.

Stoga tužitelj predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva kojim će se naložiti upis brisanja zemljišnoknjižnog stanja upisanog rješenjem Općinskog suda u P., Zemljišnoknjižnog odjela P. posl. br. Z-11030/17 od 22. ožujka 2018. na k. č. br. 1301, kuća i šuma, upisanoj u zk. ul. 2798, k.o. U. i uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, uz naknadu troška postupka tužitelju.

Tuženik je u svom odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da je na valjanom pravnom temelju i to temeljem međunarodnog ugovora I zakona kao osnove stjecanja prava vlasništva predviđene odredbom 129. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14) stekao pravo vlasništva nekretnine k. č. br. 1301, opisane kao kuća i šuma, površine 4479 m2, sve upisano u zk. ul. 2798, k.o. U. (dalje u tekstu: nekretnina). Slovensko društveno poduzeće T. f. i. k. i. “L.” Lj., (dalje u tekstu: društveno poduzeće L.), da je naplatno steklo pravo korištenja nad nekretninom te da je ishodilo upis svog prava korištenja u zemljišne knjige, što da je vidljivo iz upisa zemljišnoknjižnog odjela B., Općinskog suda u P. izvršenog u zk. ul. br. 2798, k.o. U., pod posl. br. Z-890/92, društveno poduzeće L. pravo korištenja nekretnine opisane u točki I. ovog prijedloga steklo je temeljem Kupoprodajnog ugovora od 27. ožujka 1965., sklopljenog s društvenim poduzećem G. B., Lj..

U prilog navedenom tuženik dostavlja Kupoprodajni ugovor od 27. ožujka 1965. i povijesni ručno vođeni zk. ul. 2789, k.o. U. iz kojeg da je vidljiv upis izvršen pod posl. br. Z-890/92 te rješenje Zemljišnoknjižnog odjela B. Općinskog suda u P. doneseno u postupku obnove zemljišne knjige pod točkom 3099, a kojim rješenjem se poništava nekretnina pod starom oznakom i osniva nova k.č.br. 1301 površine 4479 m2 te se upisuje u današnji zk. ul. 2798, k.o. U. uz istodobni upis prava korištenja za korist društvenog poduzeća L..

Tuženik ističe i da je društveno poduzeće G. B. pravo korištenja predmetne nekretnine također steklo naplatnim putem čemu u prilog tuženik dostavlja Rješenje o davanju na trajno korištenje k.č.br.1070/3, k.o. U., od 29. veljače 1964. te Ugovor od 29. veljače 1964.

Dakle, slovensko društveno poduzeće L. da je naplatnim putem steklo pravo
korištenja predmetne nekretnine te da je ishodilo i upis prava korištenja u zemljišnoj knjizi. Međutim, tuženik ističe da je nakon što je u Republici Sloveniji ukinuto društveno vlasništvo, slovensko društveno poduzeće L. sudjelovalo u postupku pretvorbe prava vlasništva koji se u Republici Sloveniji provodio sukladno slovenskim pozitivnim propisima, Zakonu o lastninskem preoblikovanju podjetij (Uradni list Republike Slovenije br. 55/92, 7/93, 31/93, 1/96, dalje u tekstu ZLPP).

Pravni slijednik društvenog poduzeća L. proizašao nakon okončanog
postupka pretvorbe i privatizacije da je tužitelj. Međutim, predmetna nekretnina da nije sudjelovala u postupku preoblikovanja i pretvorbe prava vlasništva društvenog poduzeća L., na način koji propisuje ZLPP, i to iz razloga što nije bila procijenjena I unesena u imovinu preoblikovanog i novoosnovanog društva tužitelja. U prilog navedenom da govori Potvrda br. 37/16 od 22. studenog 2016., priložena uz tužbu, a kojom da je navedeno potvrđeno.

Naime, odredbom čl. 6. Zakona o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe družbe (Uradni list RS 30/1998, 67/1998, 72/1998, 12/1999, 50/1999, 6/2000, 12/2001, 79/2001, 80/2004) da je propisano da na dan stupanja na snagu navedenog zakona, odnosno, na dan 1. svibnja 1998., na Slovensku razvojnu družbu ex lege prelazi pravo vlasništva na svim nekretninama koje slovenska društvena poduzeća nisu uključila u postupak vlasničkog preoblikovanja. Pritom, navedeni Zakon da daje jasne kriterije za ocjenu jesu li određene nekretnine uzete u obzir u postupku vlasničkog preoblikovanja i to na način da propisuje da je za ocjenu navedenog pitanja mjerodavna početna bilanca društvenog poduzeća sa stanjem na dan 1. siječnja 1993., a koju da je društveno poduzeće bilo dužno izraditi u skladu s Uredbom o metodologiji za izdelavo otvoritvene bilance stanja.

Ukoliko nekretnina nije bila obuhvaćena navedenom bilancom, preoblikovano društveno poduzeće da ne može ishoditi potvrdu da je nekretnina sudjelovala u postupku preoblikovanja, odnosno da je bila unesena u imovinu preoblikovanog društva, te da takva nekretnina po sili zakona postaje vlasništvo Slovenske razvojne družbe. Kako predmetna nekretnina nije bila uključena u postupak preoblikovanja bivšeg društvenog poduzeća L. na način koji to propisuje Zakon o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe družbe, te u konačnici nije unesena u imovinu preoblikovanog društva tužitelja, što da proizlazi iz Potvrde br. 37/2016, od 22. studenog 2016., pravo vlasništva na predmetnom nekretninom da je stekla Slovenska razvojna družba.

Tuženik da je od strane Republike Slovenije zakonom osnovani pravni slijednik
Slovenske razvojne družbe i to temeljem Zakona o prenosu pooblastil, pravic in obveznosti Slovenske razvojne družbe in o prenehanju Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizaciju (Uradni list 50/2004), pa slijedom navedenog, budući predmetna nekretnina nije bila predmet preoblikovanja slovenskog društvenog poduzeća L., te u konačnici nije unesena u imovinu društva tužitelja kao njegovog pravnog slijednika proizašlog nakon postupka pretvorbe I privatizacije, tuženik da je temeljem odredbe čl. 6. Zakona o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe družbe, te odredbe čl. 2. Zakona o prenosu pooblastil, pravic in obveznosti Slovenske razvojne družbe in o prenehanju Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizaciju stekao pravo vlasništva nad predmetnom nekretninom.

Nadalje, tuženik ističe da su Republika Slovenija i Republika Hrvatska 8. listopada 1999. u Ljubljani sklopile međunarodni Ugovor o uređenju imovinskopravnih
odnosa koji je u Republici Hrvatskoj stupio na snagu 23. veljače 2000. (dalje: Međunarodni ugovor), te da odredbe Međunarodnog ugovora imaju prednost pred odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i drugim pozitivnim propisima Republike Hrvatske.

Odredba čl. 6. Međunarodnog ugovora da izrijekom propisuje da ugovorne stranke uređuju imovinskopravne odnose pravnih osoba u skladu sa zakonodavstvom važećim u svakoj od ugovornih stranaka i u skladu s odredbama Ugovora, pa da su se stoga, odredbom čl. 6. Međunarodnog ugovora, ugovorne strane glede međusobnog uređenja imovinskopravnih odnosa pravnih osoba obvezale primjenjivati zakonodavstvo obje ugovorne strane, što znači da se Republika Hrvatska obvezala primjenjivati slovensko zakonodavstvo pa tako i Zakon o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe kao i Zakon o prenosu pooblastil, pravic in obveznosti Slovenske razvojne družbe in o prenehanju Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizaciju temeljem kojih je tuženik stekao pravo vlasništva bivših slovenskih društvenih poduzeća na nekretninama u Sloveniji i inozemstvu, a koje nisu sudjelovale u postupcima preoblikovanja vlasništva.
Pritom, tuženik ističe kako je Zakon o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe stupio na snagu 1998., dakle prije stupanja na snagu Međunarodnog ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa između Hrvatske i Slovenije, te stoga navedeni zakon predstavlja slovensko zakonodavstvo u smislu odredbe čl. 6. Međunarodnog ugovora.

Odredbom čl. 2. Međunarodnog ugovora da je izričito propisano da fizičke I pravne osobe jedne ugovorne stranke, koje su stekle pravo vlasništva i druga stvarna prava na nekretninama i pokretninama na teritoriju druge ugovorne stranke, imaju na teritoriju te ugovorne stranke jednaku pravnu zaštitu pred sudovima i drugim državnim tijelima kakva je zajamčena domaćim fizičkim i pravnim osobama. Štoviše, odredbama čl. 3. i čl. 15. Međunarodnog ugovora ugovorne stranke da su se međusobno obvezale da će se u postupcima ostvarivanja pravne zaštite fizičkim i pravnim osobama jedne ugovorne stranke, nadležna tijela druge ugovorne stranke pridržavati načela zakonite, brze i učinkovite zaštite kao i da će se suzdržavati od poduzimanja mjera kojima bi se oduzimala ili ograničavala prava utvrđena ugovorom. Prema tome, Republika Hrvatska da je dužna Republici Sloveniji priznati pravo vlasništva glede nekretnina neprocijenjenih u postupcima pretvorbe i privatizacije koji su se u Republici Sloveniji vodili temeljem slovenskih propisa nad slovenskim društvenim poduzećima, a koji izričito propisuju da je neprocijenjene nekretnine slovenskih društvenih poduzeća stekao tuženik kao posebna, od strane Republike Slovenije, osnovana pravna osoba sa svrhom upravljanja neprocijenjenom imovinom iz slovenskih postupaka pretvorbe i privatizacije.

U prilog argumentaciji i pravnom shvaćanju kako su sudovi Republike Hrvatske glede neprocijenjene imovine bivših slovenskih društvenih poduzeća koja leži na teritoriju Republike Hrvatske temeljem Međunarodnog ugovora dužni primjenjivati slovenske propise koji uređuju pitanje pretvorbe i privatizacije tuženik ukazuje na pravna shvaćanja zauzeta u odlukama brojnih sudova Republike Hrvatske.
Tuženik ističe kako je, s obzirom na slovenske propise, a kako to u konačnici potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući uvjet za stjecanje prava vlasništva slovenskih pravnih osoba nad nekretninama glede kojih je upisano društveno vlasništvo i koje leže na području Republike Hrvatske, procjena nekretnina u temeljni kapital sukladno slovenskim propisima. Obzirom na činjenicu da tužitelj nije procijenio predmetne nekretnine u temeljeni kapital prilikom postupka pretvorbe I privatizacije, isti nije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine, već je parvo vlasništva stekao tuženik.

Stoga, ukoliko glede Međunarodnog ugovora i slovenskih propisa koji uređuju
pitanje pretvorbe i privatizacije, sudovi dopuštaju uknjižbu prava vlasništva slovenskim društvima koja su nekretnine procijenila, temeljem istih propisa kao pravne osnove stjecanja prava vlasništva sudovi da su dužni priznati i pravo vlasništva tuženiku na nekretninama koje nisu procijenjene.

Slijedom svega navedenog, tuženik ističe kako je odluka Zemljišnoknjižnog odjela B., Općinskog suda u P., posl. br. Z-10030/17 od 22. ožujka 2018., temeljem koje je izvršen upis prava vlasništva za korist tuženika, a čija zakonitost je predmetom ovog parničnog postupka, suprotno tužbenim navodima zakonita I donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

Nadalje, tuženik posebno ukazuje na neosnovanost tužbenog navoda prema kojem da je sud u zemljišnoknjižnom postupku odbio prijedlog za uknjižbu iz cit. "formalnih razloga" koji se tiču promjene površine nekretnine, jer da u zemljišnoknjižnom postupku tužitelj nije dokazao činjenicu da bi predmetna nekretnina bila procijenjena u temeljni kapital u postupku pretvorbe i privatizacije, kao niti daljnju činjenicu da su u odnosu na istu ispunjene pretpostavke predviđene Međunarodnim ugovorom. Dakle, brisanje društvenog vlasništva i uknjižba prava vlasništva za korist tužitelja da nipošto nije odbijena zbog razloga formalne prirode promjene površine, kako to netočno pokušava prikazati tužitelj.

Tuženik dodatno ukazuje i na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci U-III-697/2005 od 5. srpnja 2007., cit.: "Da bi se u konkretnom slučaju moglo udovoljiti podnositeljevom (a podnositelj je slovensko društvo) prijedlogu za uknjižbu prava vlasništva na tim nekretninama, potrebno je prije svega utvrditi je li podnositelj pravni slijednik pravne osobe koja je upisana kao nositelj prava korištenja na tim nekretninama. Pored toga treba utvrditi je li u postupku pretvorbe poduzeća s društvenim kapitalom (koji je upisan kao nositelj prava korištenja) u vrijednost društvenog kapitala kojemu je određen vlasnik, unesena I vrijednost nekretnina na koje se odnosi prijedlog za uknjižbu. S obzirom da podnositelj uz prijedlog za uknjižbu nije dostavio isprave iz kojih bi bilo vidljivo da je podnositelj slijednik pravne osobe koja je u zemljišnim knjigama bila upisana kao nositelj prava korištenja na konkretnim nekretninama, niti je dokazao da je njihova vrijednost unesena u vrijednost društvenog kapitala, ocjena je Ustavnog suda da sudovi koji su odbili podnositeljev prijedlog za uknjižbu prava vlasništva nisu povrijedili podnositeljeva ustavna prava."

Dakle, isključivo zbog činjenice da predmetna nekretnina nije procijenjena u temeljni kapital tužitelja u postupku pretvorbe i privatizacije koji se u Republici Sloveniji vodio sukladno slovenskim privatizacijskim propisima, tužitelj da nije mogao u vlasništvo steći nekretninu, a koje pravno shvaćanje potvrđuje i Ustavni sud Republike Hrvatske. Obzirom slovenski propisi u tom slučaju predviđaju da takve neprocijenjene nekretnine u vlasništvo stječe tuženik kao pravni slijednik Slovenske razvojne družbe, tuženik drži da tužitelj nije dokazao, niti mogao dokazati uvjete stjecanja prava vlasništva u zemljišnoknjižnom postupku u kojem je u konačnici i odbijen, a što se nikako ne može pripisati razlozima formalne prirode.

Tuženik drži neosnovanim navod tužitelja da je Potvrda br. 37/2016 izdana bez ikakve pravne osnove, te da ju je tužitelj izdao sam sebi u korist i isključivo za potrebe uknjižbe prava vlasništva u svoju korist. Ističe da on nije klasična prava osoba koja djeluje na tržištu s ciljem stjecanja dobiti, već da je temeljem odredbi Zakona o prenosu pooblastil, pravic in obveznosti Slovenske razvojne družbe in o prenehanju Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizaciju zakonom ustanovljeni pravni slijednik slovenskog fonda za privatizaciju, odnosno Slovenske razvojne družbe kao I Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizacijo, a kojem su kao takvom djelatnosti utvrđene zakonom.

Odredbama čl. 2., 5. i 6. Zakona o prenosu pooblastil, pravic in obveznosti Slovenske razvojne družbe in o prenehanju Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizaciju da je izričito propisano da tuženik kao pravni slijednik Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizaciju i Slovenske razvojne družbe preuzima sva prava i obveze s područja vlasničkog preoblikovanja društvenog vlasništva, privatizacije i denacionalizacije, te da je ovlašten na čuvanje i upravljanje arhive Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje i privatizaciju. U tu svrhu da su i svi zaposlenici Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje i privatizaciju po njezinom ukidanju nastavili raditi u društvu tuženika. Tuženik da je, dakle, kao pravni slijednik Slovenske razvojne družbe i Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizaciju na temelju svojih zakonskih ovlasti ovlašten izdavati potvrde o unošenju nekretnine u temeljni kapital, kao i da je ovlašten izdavati potvrde i prema Međunarodnom Ugovoru. Naime, Komisija za provedbu Međunarodnog ugovora koju su činili ovlašteni predstavnici Republike Slovenije i Republike Hrvatske da su
suglasno Zapisnikom od 6. rujna 2000. (pod točkom Ad 4. Razno) ovlastili Agenciju Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizaciju na izdavanje potvrda o unošenju nekretnina slovenskih pravnih osoba koje leže na području Republike Hrvatske u temeljni kapital.

Također, ističe kako nije točan navod tužitelja da iz Potvrde br. 37/2016 ne proizlazi pravna osnova po kojoj je utvrđena činjenice neprocijene predmetnih nekretnina, jer da je uvidom u Potvrdu br. 37/2016 jasno vidljivo temeljem koje zakonske i činjenične osnove je tuženik kao nadležno tijelo utvrdio činjenicu neprocjene predmetnih nekretnina.

Stoga, tuženik smatra kako je upravo on zakonom utvrđeni pravi slijednik S. d. z. r. i Agencija Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizaciju pa da je isti i prema slovenskim propisima, a štoviše i od strane tijela ustanovljenog za provedbu Međunarodnog ugovora ovlašten izdavati potvrde o procijeni ili neprocjeni nekretnina bivših slovenskih društvenih poduzeća u temeljni kapital, a koje Potvrde, priznaju sudovi Republike Hrvatske u zemljišnoknjižnim i drugim sudskim postupcima.

Nadalje, drži neosnovanima navode tužitelja prema kojima sadržaj Potvrde br. 37/2016 nije istinit, odnosno kojima tužitelj nastoji prikazati da je predmetna nekretnina procijenjena u postupku pretvorbe i privatizacije iako nije navedena u početnoj bilanci stanja na dan 1. siječnja 1993. i to iz razloga što je spomenuta u Prospektu za prodaju dionica. Ističe nadalje kako tužitelj sasvim neosnovano i bez uporišta u zakonskim odredbama navodi da je nekretnina procijenjena iz razloga jer je njegov pravni prednik - bivše društveno poduzeće L. prošao proces pretvorbe 1991., dakle prije stupanja na snagu slovenskog Zakona o lastninskem preoblikovanju podjetij, a predmetna nekretnina da je naknadno 1994., prikazana u Prospektu za javnu prodaju dionica na koji prospekt je nadležno tijelo Republike Slovenije izdalo suglasnost, pa da je iz navedenog razloga (navođenja nekretnine u Prospektu za prodaju dionica) nekretnina zapravo procijenjena.

Ističe kako je točno da je 1991. tužitelj, odnosno, društvo L. d.d. postalo mješovito društvo na osnovi provedene dokapitalizacije kojom je fizička osoba uložila sredstva u svojem privatnom vlasništvu kako bi izvršila dokapitalizaciju društva. Dokapitalizacijom da je tužitelj doista postao društvo u mješovitom vlasništvu pravnih i fizičkih osoba (89,74% u društvenom vlasništvu i 10,26% u privatnom vlasništvu). Međutim, tužitelj da namjerno propušta istaknuti daljnju bitnu, i za stjecanje prava vlasništva odlučnu činjenicu, da je bez obzira na dokapitalizaciju cjelokupni društveni kapital mješovitog društva L. d.d. nakon 1991. također dalje bio restrukturiran sukladno odredbama Zakona o lastninskem preoblikovanju podjetij, što znači da nije točno da je pretvorba okončana 1991. nakon provedene dokapitalizacije. Stoga, da se u skladu sa Zakonom o lastninskem preoblikovanju podjetij i na društvo L. d.d., primjenjuju se sve odredbe Zakona o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe.

Budući L. d.d. prema Zakonu o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih
osebv lasti Slovenske razvojne družbe u početnoj bilanci društva od 1. siječnja 1993. nije navelo predmetnu nekretninu, ona je postala ex lege vlasništvo tuženika u skladu s čl. 6. st. 1. navedenog Zakona, i to neovisno o daljnjem tijeku pretvorbe i privatizacije.
Tuženik ističe kako iz tužiteljeve Otvorene bilance stanja na dan 1. siječnja 1993. uz Elaborat o vrijednosti nekretnina izrađen temeljem otvorene bilance,
temeljem kojih dokumenta je Potvrda br. 37/2016 izdana, proizlazi da su u Otvorenu bilancu na dan 1. siječnja 1993. bili uključeni sljedeći objekti u Republici Sloveniji (poglavlje 2.2 Elaborata na str. 20-80 i poglavlje 2.3. na str. 81-84 te rekapitulacija na strani 89, op.a.), i to Lj. i K. g., te da su u odnosu na objekte koji su se nalazili na prostorima republika bivše Jugoslavije, u otvorenu bilancu uključeni jedino poslovni prostori i to: Poslovni prostor Z. (po procijenjenoj vrijednosti u visini 30.505.779 SIT, na str. 86 Elaborata) i Poslovni prostor S. (po procijenjenoj vrijednosti u visini 3.312.960 SIT, na str. 86 in 87 Elaborata). Dakle, predmetna nekretnina koja se nalazi na području k.o. U., da nije bila uključena u otvorenu bilancu sa stanjem na dan 1. siječnja 1993. što da znači da nije procijenjena slijedom čega je tužitelj nije mogao steći u vlasništvo.

Nadalje, nakon što je Agencija potvrdila Otvorenu bilancu stanja, društvo da se dalje privatiziralo sukladno slovenskim privatizacijskim propisima te su u tu svrhu izdane dvije odluke Agencije za privatizaciju Republike Slovenije od 27. siječnja 1994. i 31. svibnja 1994. Iz Odluke Agencije Republike Slovenije za privatizaciju od 31. svibnja 1994. da jedino proizlazi da je jedan od načina privatizacije tuženika javna prodaja dionica, da je za provedbu javne prodaje dionica tuženik pripremio Prospekt koji je bio namijenjen kupcima dionica, ne Agenciji. Dakle, Prospekt da je bio dokument za tehničku provedbu javne prodaje dijela dionica društva tužitelja, a ne dokument koji bi na bilo koji način imao utjecaja na činjenicu je li nekretnina uključena u vrijednost kapitala na način koji to propisuje odredba čl. 6. Zakona o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe.

Obzirom na sadržaj odredbe čl. 6. Zakona o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe družbe jedini kriterij za ocjenu je li nekretnina bila uključena u vlasničko preoblikovanje društva ili ne da je činjenica je li bila uključena u početnu bilancu društva L. po stajnu na dan 01. siječnja 1993., a koja bilanca da je morala biti izrađena u skladu s Uredbom o metodologiji za izdelavo otvoritvene bilance stanja. Stoga, sadržaj Prospekta za prodaju dionica da ne može ni na koji način imati utjecanja na ex lege stjecanja prava vlasništva od strane tuženika.
Osim toga, u Prospektu da se niti sadržajno ne navodi da je nekretnina uključena u kapital, pa stoga činjenica da su nekretnine tamo spomenute da ne može derogirati odredbu čl. 6. Zakona o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe i njome propisani uvjet stjecanja prava vlasništva.
Stoga, prospekt javne prodaje dionica iz 1994. da ni na koji način ne može nadomjestiti činjenicu da je u tijeku postupka pretvorbe i privatizacije 1993. tužitelj propustio procijeniti nekretninu u temeljni kapital slijedom čega da isti ne može steći pravo vlasništva nekretnine, niti tu činjenicu više može na bilo koji način ispraviti ili nadomjestiti, a sve iz razloga jer je tuženik kao pravni slijednik Slovenske razvojne družbe ex lege stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine, kao i svih drugih neprocijenjenih nekretnina u Republici Sloveniji i inozemstvu.

Tuženik ističe i da je tužitelj u krivu kada tvrdi da se u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima koji upućuje na primjenu hrvatskog prava, koji sukladno odredbi čl. 18. st. 1. tada važećeg Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (NN 53/91) za vlasničko pravne odnose i druga prava na stvarima te na prava raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu, regulira kao mjerodavno pravo, pravo mjesta gdje se stvar nalazi, jer da je odredbom čl. 3. istog zakona, propisano da se njegove odredbe ne primjenjuju na one odnose s međunarodnim elementom koji su regulirani međunarodnim ugovorom. Dakle, u slučaju predmetne nekretnine da su mjerodavne isključivo odredbe Međunarodnog ugovora koji upućuje na primjenu slovenskih propisa.

Nadalje ističe kako niti primjenom hrvatskog prava tužitelj ne bi mogao steći pravo vlasništva nekretnine, jer da odredbe čl. 390. i 390.a Zakona o vlasništvu I drugim stvarnim pravima također predviđaju da je trgovačko društvo koje je slijednik bivšeg društvenog poduzeća vlasnik nekretnina na kojima je upisano društveno vlasništvo s upisanim pravom upravljanja, korištenja ili raspolaganja samo ako je nekretninu unijelo u temeljni kapital i ako raspolaže potvrdom nadležnog tijela kojom se činjenica procjene vrijednosti nekretnine u temeljni kapital utvrđuje. Stoga, imajući u vidu da tužitelj nije nekretninu procijenio u temeljni kapital u postupku pretvorbe I privatizacije nije mogao postati vlasnikom nekretnine niti po hrvatskim niti po slovenskim propisima.

Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu u cijelosti kao neosnovanu uz nalog na podmirenje uzrokovanog parničnog troška. Podneskom od 4. rujna 2020. tužitelj se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu navodeći kako tuženik netočno navodi kako je pravo vlasništva stekao temeljem čl. 129. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99,
22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV) iz razloga što "...predmetna nekretnina nije sudjelovala u postupku preoblikovanja i pretvorbe prava vlasništva društvenog poduzeća L...". Ističe kako je predmetna nekretnina bila uzeta u obzir u postupku preoblikovanja i pretvorbe prava vlasništva prednika tužitelja na način kako je obrazloženo dalje u podnesku.
Radi lakšeg razumijevanja činjeničnog stanja tužitelj obrazlaže postupak pretvorbe koji se odvijao u dvije faze:

- u prvoj fazi, tužitelj da je prošao postupak pretvorbe iz društvenog poduzeća u mješovito dioničko društvo, 3. rujna 1991. Mješovito poduzeće po tadašnjem pravu nije bilo nositelj društveno-vlasničkog prava korištenja, pa su predmet pretvorbe automatski bila sredstva u društvenom vlasništvu, odnosno aktivna strana bilance. Navedena sredstva da su postala privatno vlasništvo društva. S druge strane, društveni kapital, odnosno pasivna strana bilance, da je postao dio osnovnog kapitala društva, dakle, dio društvenog kapitala da još uvijek nije u vlasništvu privatne osobe,
- u drugoj fazi da je izvršena pretvorba na dan 1. siječnja 1993. s nastupom pravnih posljedica od dana upisa u sudski registar Okružnog suda u Ljubljani, 6. lipnja 1994. U ovoj fazi, preostali dio kapitala u društvenom vlasništvu da je pretvoren u privatni kapital, a navedena pretvorba da je izvršena temeljem programa odobrenog od strane Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizacijo (dalje u tekstu: Agencija) 27. siječnja 1994. kao i na temelju Izvješća o određivanju vrijednosti nekretnina (dalje u tekstu: Izvješće) tužitelja od strane ovlaštenih procjenitelja certificiranih od strane Agencije. U Izvješću, na str. 15., protivno navodima tuženika, da jest navedena predmetna nekretnina u U. kao smještaj za odmor („počitniški objekt“): „Za objekte pod točkama 1 – 4 procjenjujemo da će ih društvo L. moći koristiti također u budućnosti te njih procjenjujemo, za preostale objekte ta mogućnost da najvjerojatnije ne bi postojala. (...) smještaj za odmor u U. je uništen, jer su ga zauzele izbjeglice.“ Iz navedenog da je razvidno da je nekretnina uzeta u obzir, međutim da je bila u tom trenutku bez vrijednosti jer su procjenitelji utvrdili da je uništena budući je dana na raspolaganje izbjeglicama.

Naime, Naredbom Republike Hrvatske, Ministarstva rada, socijalne skrbi I obitelji od 8. svibnja 1992., nekretnina u U. da je preuzeta u posjed i korištenje za
potrebe Republike Hrvatske, a u svrhu osiguranja uvjeta za smještaj osoba u bijegu
(prognanika i izbjeglica) i drugih socijalno nezbrinutih osoba, te da je o istom sačinjen i Zapisnik o preuzimanju posjeda i korištenja odmarališta i predaji istog na upravljanje u prisustvu predstavnika Općine B. te tužitelja i zastupnika pravne osobi kojoj je navedena nekretnina dana na raspolaganje. Dakle, budući je nekretnina bila oduzeta i dana na raspolaganje izbjeglicama, lakše ranjenim osobama i socijalno nezbrinutim te konačno za komercijalnu upotrebu ili upotrebu za odmor radnika uništena, to su ovlašteni procjenitelji procijenili kako je navedena nekretnina bez vrijednosti.

Nadalje ukazuje da je procjena vrijednosti društvenog kapitala provedena po izabranoj i propisanoj metodi sadašnje vrijednosti budućih očekivanih novčanih tokova, pa s obzirom na gore navedenu činjenicu o oduzimanju nekretnine te budući da je ista bila uništena, da je procijenjeno da od navedene nekretnine nije moguće očekivati buduće novčane tokove te je zbog toga vrednovana s vrijednošću 0. Da je upravo metoda sadašnje vrijednosti budućih očekivanih novčanih tokova primijenjena prilikom utvrđivanja vrijednosti da je razvidno iz vrijednosnog zaključka Procjene vrijednosti društva tužitelja iz rujna 1993. (str. 9. do 11.).

Što se tiče Izvješća podnesenog u postupku pred Agencijom ista da je prihvatila navedenu procjenu vrijednosti kao temelj za vlasničko preoblikovanje Odlukom od 27. siječnja 1994. u kojoj je izričito navedeno da "...je poduzeće utvrdilo vrijednost društvenog kapitala koja je temelj za preoblikovanje po zakonu, prema stanju na dan 1. siječnja 1993. u iznosu od 14.522.337.000,00 SIT s početnom bilancom od dana 12. siječnja 1994. i na temelju procjene ovlaštenih procjenitelja iz rujna 1993." Odlukom da je Agencija također utvrdila da je predloženi program preoblikovanja sastavljen u skladu s odredbama zakona i uredbe te je ocijenila da je predloženi program preoblikovanja i sadržajno prikladan. Dakle, tužitelj drži kako je zaključak Agencija prihvatila Izvješće kao relevantni dokument u kojem je nekretnina u U. izričito navedena, ali bez vrijednosti, te da je odobrila navedeni program preoblikovanja, a samim tim i procijenjenu vrijednost nekretnine.

Odluka Agencije da je konačna te da je time i procjena nekretnine u U. za potrebe određivanja vrijednosti društvenog kapitala dio konačne odluke o pravilnosti koju se više ne može pobijati.

Sama provedba programa preoblikovanja da je nadzirana od strane Agencije, a za potrebe upisa u sudski registar, odnosno da je Agencija 31. svibnja 1994. donijela Odluku kojom je izdana suglasnost za upis vlasničkog preoblikovanja tužitelja u sudski registar, a iz obrazloženja Odluke daje razvidno da je tužitelj priložio sve potrebne dokumente odnosno dokaze kako ih predviđaju upute o dokumentaciji koju poduzeće mora prije upisa vlasničkog preoblikovanja u sudski registar priložiti zahtjevu za izdavanje suglasnosti Agencije.

Iz Uputa o dokumentaciji koju poduzeće mora priložiti za upis u sudski registar, točke 4.7. koja uređuje javnu prodaju dionica, podtočka 4.7.2. da se navodi Prospekt za javnu prodaju kao obvezni dokument u navedenom postupku, pa da proizlazi da je Agencija svojim aktima, kojima odobrava program pretvorbe te izdaje suglasnost za upis pretvorbe u sudski registar, potvrdila da je pretvorba izvršena u skladu s propisima te odobrenim programom (a samim tim i u skladu s Izvješćem u kojem je predmetna nekretnina procijenjena bez vrijednosti).

Slijedom navedenog, posljedice konačnosti odluka Agencije da se protežu i na Prospekt za javnu prodaju dionica.

Prospekt, suprotno navodima tuženika, da ne predstavlja samo "dokument za tehničku provedbu javne prodaje dijela dionica društva tužitelja" i to iz razloga što je predmetna nekretnina navedena u Prospektu, Agencija da je s takvom činjenicom bila upoznata, da nekretnina zaista jest u vlasništvu tužitelja, te da je Agencija takvo stajalište potvrdila najprije potvrdom programa pretvorbe, a zatim i davanjem suglasnosti za upis u sudski registar.

Dodatno, Prospekt da predstavlja bitan dio ponude kupcima dionica, te da se iz tog razloga sam Prospekt odobrava i u početnoj fazi, ali i u samoj fazi provedbe programa.

Tužitelj dakle smatra nespornim da je predmetna nekretnina bila unesena u temeljni kapital budući da je prikazana u Prospektu za javnu prodaju dionica, na koji Prospekt da je nadležno tijelo Republike Slovenije izdalo suglasnost dok je cjelokupni proces vlasničkog preoblikovanja odobren od strane nadležnih tijela te da je odluka o odobrenju, po uvidu u sve dokumente, upisana u sudski registar.

Ističe kako je tuženikov jedini argument na kojem tuženik temelji tvrdnju da nekretnina nije bila unesena u društveni kapital Potvrda br. 37/2016 koju je izdao sam sebi s ciljem uknjižbe prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, a tuženik da sukladno slovenskom zakonodavstvu, nije ovlašten na izdavanje potvrda o činjenicama (ne)unošenja sredstava u postupak pretvorbe i preoblikovanja.

Tuženik da jedino i isključivo navodi da je pravni slijednik Slovenske razvojne
družbe i Agencije za privatizaciju, ali da ne dostavlja niti jedan dokaz o tome da je ovlašten na izdavanje bilo kakvih potvrda, a da sama činjenica pravnog sljedništva navedenih tijela ne ovlašćuje tuženika na izdavanje potvrda o ne(unošenje) nekretnine u kapital društva. Nadalje ističe kako tuženik pogrešno navodi kako je pravi slijednik Agencije, jer da je čl. 5. Zakona o prenosu pooblastil, pravic in obveznosti Slovenske razvojne družbe in o prenehanju Agencije Republike Slovenije za restrukturiranje in privatizacijo, propisano da Agencija prestaje postojati s danom stupanja na snagu predmetnog zakona, a da se njezina prava i obveze s osnova izvanrednih pravnih lijekova u vezi s vlasničkim preoblikovanjem društva i licencijama procjenitelja vrijednosti društva, određenih zakonom i temeljem njih izdanih propisa i sredstva za obavljanje djelatnosti, prenose na D.S.U, d. z. s. i. u. d.o.o., ali da je tuženik preuzeo ovlasti Agencije samo u pogledu postupanja po izvanrednim pravnim lijekovima, koji su točno definirani slovenskim propisima u koje da ne spada I ovlaštenje za izdavanje potvrda o tome je li neko sredstvo uneseno u temeljni capital prilikom postupka pretvorbe. Tuženik da temeljem Potvrde, u Sloveniji, ne može upisivati svoje pravo vlasništva, već utvrđenje prava vlasništva mora ishoditi u postupku pred nadležnim sudom, a da je li neko sredstvo bilo uključeno u postupak vlasničke pretvorbe ili ne, odlučuje nadležni sud.

Suprotno navodima tuženika te protivno sadržaju Potvrde, tužitelj smatra potrebnim još jednom istaknuti da predmetna nekretnina nije niti mogla biti unesena u društveni kapital tužitelja budući da se pretvorba društvenog kapitala u Republici Sloveniji vršila po stanju na dan 1. siječnja 1993. kada tužitelj više nije bio društveno poduzeće. Postupak pretvorbe i privatizacije tužitelja da se odnosio isključivo na dionički kapital koji je na dan 1. siječnja 1993. bio u društvenom vlasništvu. Dakle, predmet pretvorbe da nije bio društveni kapital već dionice u društvenom vlasništvu, te da navedeno jasno proizlazi iz Bilance otvorenog stanja.

Što se tiče Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskopravnih odnosa (dalje: Međunarodni ugovor), pozivajući se na čl. 6. Međunarodnog ugovora, tuženik da navodi da ugovorne strane uređuju imovinskopravne odnose pravnih osoba u skladu sa zakonodavstvom važećim u svakoj od ugovornih stranaka i u skladu s odredbama Međunarodnog ugovora, ali da pritom propušta pravilno citirati navedeni članak budući se isti odnosi na pravne osobe i druge pravne oblike iz članaka 8., 9. i 11. Međunarodnog ugovora, da da se čl. 6. Međunarodnog ugovora odnosi na uređenje imovinskopravnih odnosa iz čl. 8. (pripajanje pravnih osoba), čl. 9. (odnos osnivač – podružnica) te čl. 11. (privremeno osnivanje pravnih osoba), a da se niti jedna propisana situacija ne odnosi na konkretni slučaj slijedom čega da navedeni čl. 6. Međunarodnog ugovora nije relevantan u predmetnoj stvari. Neovisno o navedenom, čl. 6. Međunarodnog ugovora da samo jamči obvezu Hrvatske i Slovenije primjenjivati zakonodavstvo obiju ugovornih strana i to ovisno o odnosu na koje se zakonodavstvo ima primjenjivati te kolizijskim normama svake ugovorne strane.

Tužitelj ističe kako nije sporno da je čl. 6. Međunarodnog ugovora Republika Hrvatska obvezna primjenjivati slovensko zakonodavstvo. Međutim, tuženik da u potpunosti ignorira činjenicu da je čl. 6. Međunarodnog ugovora propisano da ugovorne stranke "pri uređivanju imovinskopravnih odnosa pravnih osoba i drugih pravnih oblika iz stavka 1. ovog članka treba polaziti od činjeničnog i pravnog položaja na datume iz stavke 2. članka 1. ovog Ugovora.". Tužitelj još jednom dodatno ističe da je datum uspostave neovisnosti za Republiku Hrvatsku 8. listopada 1991., a za Republiku Sloveniju 25. lipnja 1991., a da je tužitelj preoblikovan u dioničko društvo u mješovitom vlasništvu 3. rujna 1991., dakle prije uspostave neovisnosti Republike Hrvatske, pa da je valjana pravna osnova stjecanja prava vlasništva nastala do dana neovisnosti Republike Hrvatske, te da je u odnosu na tužitelja postojala obveza nadležnih sudova Republike Hrvatske upisati pravo vlasništva u zemljišne knjige, sve sukladno čl. 4. Međunarodnog ugovora.

Dodatno, tuženik da se neosnovano poziva na čl. 6. Međunarodnog ugovora jer da je predmetna nekretnina stečena naplatno, slijedom čega navedeni članak da nije primjenjiv.

Što se tiče primjene Zakona o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe tuženik da se o (ne)primjeni navedenog propisa već izložio, ali ističe, da kada bi se odredbe Zakona o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb zaista i primjenjivale na drugu fazu pretvorbe kako to tvrdi tuženik, tada da bi se iste mogle primjenjivati isključivo u odnosu na određivanje vrijednosti dijela društvenog kapitala koji još nije u privatnom vlasništvu, a koji je drugom fazom pretvorbe to postao. Budući da je nekretnina u U. već u prvoj fazi prešla u vlasništvo mješovitog društva, odredbe Zakona o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb da se mogu primijeniti isključivo na one dionice koje su izdane u drugoj fazi pretvorbe. Dodatno, izuzev u primjeni, tuženik da pogrešno tumači čl. 6. Zakona o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb i u sadržaju, jer da je predmetnim člankom navedeno da imovina prelazi u vlasništvo i upravljanje Slovenske razvojne družbe, ako ta imovina nije bila uzeta u obzir u početnoj bilanci prema stanju na dan 01. siječnja 1993., a da su u početnoj bilanci navedene kategorije sredstava tužitelja te njihove ukupne vrijednosti, te da je i sam tuženik dostavio Izvješće u kojem je navedena nekretnina izričito navedeno na stranici 15., te da je dakle, nekretnina bila
uzeta u obzir u procesu pretvorbe, ali bez vrijednosti.

U pogledu primjene Zakona o lastninjenju nepremičnin v družbeni lastnini, tužitelj ističe kako tuženik, kada smatra da se u konkretnom postupku primjenjuje slovensko zakonodavstvo, u skladu s čl. 3. Zakona o lastninjenu nepremičnin v družbeni lastnini, treba primijeniti presumpciju prava vlasništva u korist ovlaštenika prava korištenja (u ovom slučaju tužitelja) odnosno da je osoba koja je u zemljišnim knjigama bila upisana kao nositelj prava korištenja postao vlasnik te upisati tužitelja kao vlasnika u zemljišne knjige, uz mogućnost da tuženik sudskim postupkom dokazuje suprotno.

U odnosu na sudsku praksu dostavljenu u prilog tome da je Potvrda tuženika valjana osnova za upis prava vlasništva, tužitelj iznosi kako čak i kada bi tuženik bio zakonom ovlašten izdavati navedene potvrde, takva potvrda bi eventualno mogla biti valjana osnova za upis prava vlasništva u korist društva, ali da ne može biti osnova za upis prava vlasništva u korist tuženika. Drži apsurdnim, neživotnim, nelogičnim, te pravno neutemeljenim da tuženik sam sebi izdaje potvrde da je postao vlasnik određene nekretnine.

Tužitelj rezimira kako smatra nespornim da je tužitelj pravni slijednik društvenog poduzeća L., T. F. i. k. i., d.d., da je tužitelj stekao pravo korištenja predmetne nekretnine naplatnim putem, te da je tuženik pravni slijednik Slovenske razvojne družbe. Nadalje smatra ključnim činjenice da je
nekretnina sudjelovala u postupku preoblikovanja i pretvorbe vlasništva jer je unesena u Izvješće s vrijednošću 0, da je predmetna nekretnina navedena i u Prospektu za javnu prodaju dionica, da je nadležno tijelo Republike Slovenije - Agencija potvrdila I odobrila program preoblikovanja, Prospekt, a time i Izvješće s procjenom nekretnine, a koje odluke da su konačne i nisu podložne pobijanju, da Potvrda tuženika nema pravnu snagu jer tuženik nije ovlašten na izdavanje takvih potvrda, da bi svako oduzimanje nekretnine koja je izričito navedena u Prospektu za javnu prodaju dionica koja je odobrena od strane države predstavljalo nezakonito i protuustavno izvlaštenje.
Slijedom svega navedenog, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev.

Svojim podneskom od 20. studenog 2020. tuženik se očitovao na podnesak tužitelja navodeći kako su svi navodi tuženika neosnovani, te u cijelosti ostaje kod svih navoda istaknutih u odgovoru na tužbu. Ističe da je odluka Općinskog suda u P., Zemljišnoknjižnog odjela B. posl. br. Z-11030/17 od 22. ožujka 2018. temeljem koje je izvršen upis uknjižbe prava vlasništva za korist tuženika, a čija zakonitost je predmetom ovog parničnog postupka, potvrđena od strane drugostupanjskog suda, te da je postala pravomoćna.

Uvidom u pravna shvaćanja zauzeta u drugostupanjskoj odluci da je jasno da tužitelj pogrešno tumači odredbe Međunarodnog ugovora, kao i da je u pravu tuženik kada tvrdi da je tuženik temeljem Međunarodnog ugovora i slovenskog privatizacijskog zakonodavstva stekao pravo vlasništva nad svim nekretninama u Republici Hrvatskoj koje slovenska društvena poduzeća nisu procijenila u postupku pretvorbe I privatizacije, pa tako i na predmetnoj nekretnini. Naime, u navedenoj drugostupanjskoj odluci izneseno je pravno shvaćanje prema kojem su za ocjenu stjecanja prava vlasništva nad neprocijenjenom imovinom slovenskih društvenih poduzeća koja leži u Republici Hrvatskoj mjerodavne odredbe slovenskog privatizacijskog zakonodavstva. Pritom, sljedeće odredbe Međunarodnog ugovora čine osnovu za primjenu slovenskog privatizacijskog zakonodavstva od strane hrvatskih sudova: - čl. 1. i čl. 2. Međunarodnog ugovora kojima su glede stjecanja prava vlasništva na nekretninama I pokretninama, ugovorne strane zajamčile jednaku pravnu zaštitu pred sudovima I drugim državnim tijelima kakvu pružaju domaćim fizičkim i pravnim osobama; - čl. 6. Međunarodnog ugovora kojim je ugovoreno da se imovinskopravni odnosi pravnih osoba uređuju u skladu sa zakonodavstvom važećim u svakoj od ugovornih strana i u skladu s odredbama Međunarodnog ugovora; - čl. 6. do 11. Međunarodnog ugovora koji se odnose na pravne osobe s društvenim kapitalom i na pravne osobe koje su imale društveni kapital i koje su dovršile postupak pretvorbe ili po hrvatskim ili po
slovenskim privatizacijskim propisima.

Imajući u vidu navedene citirane odredbe Međunarodnog ugovora osnovanost stjecanja prava vlasništva tuženika na neprocijenjenoj imovini da se prosuđuje prema slovenskom privatizacijskom zakonodavstvu, pri čemu da je mjerodavna odredba čl. 6. Zakona o zaključku lastinjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe (dalje: ZZLPO).

Odredbom čl. 6. ZZLPO da je propisano da se društvenim kapitalom, koji danom stupanja na snagu navedenog zakona prelazi u vlasništvo Slovenske razvojne družbe, odnosno tuženika kao njegova pravnog slijednika, i koji se preoblikuje po tom Zakonu smatra i imovina fizičkih i pravnih osoba u Republici Sloveniji i inozemstvu zajedno s njenim povećanjem iz poslovanja, koje proizlazi iz poslovanja nekadašnjih društvenih poduzeća, odnosno drugih pravnih osoba registriranih u Republici Sloveniji, koje se vlasnički preoblikuju ili su se preoblikovale na temelju Zakona o lastninskem preoblikovanju podjetij, ako ta imovina nije bila procijenjena, tj., uzeta u obzir u početnoj bilanci prema stanju na dan 1. siječnja 1993. godine u skladu s Uredbom za izradu početne bilance stanja. Dakle, za osnovu stjecanja prava vlasništva nad nekretninama koje leže na teritoriju Republike Hrvatske, a slovenska društvena poduzeća kao nosioci prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja ih nisu u slovenskim privatizacijskim postupcima procijenila u temeljni kapital, da je mjerodavno slovensko privatizacijsko zakonodavstvo prema kojem takve nekretnine po sili zakona stječe tuženik kao posebno društvo osnovano od strane Republike Slovenije s ciljem
upravljanja neprocijenjenom imovinom.

Slijedom navedenog, da su neosnovani su navodi tužitelja kojima se spori primjena Međunarodnog ugovora i slovenskog privatizacijskog zakonodavstva glede neprocijenjene imovine bivših slovenskih društvenih poduzeća koja leži na teritoriju Republike Hrvatske. Također, iz obrazloženja drugostupanjske odluke vidljivo je da je odluka Općinskog suda u P., Zemljišnoknjižnog odjela B. posl. br. Z-11030/17 od 22. ožujka 2018., temeljem koje je izvršen upis prava vlasništva za korist tuženika kao ovlaštenika i vlasnika neprocijenjene imovine slovenskih društvenih poduzeća da je pravilna i zakonita, a čime da je ujedno potvrđena neosnovanost tužbe u ovom predmetu. Iz obrazloženja drugostupanjske odluke da je vidljiva neosnovanost navoda tužitelja kojima se spori valjanost i istinitost Potvrde izdane od strane tuženika, obzirom da je drugostupanjski sud u cijelosti potvrdio shvaćanja iznesena u prvostupanjskoj odluci. Prvostupanjskom odlukom da je sud upravo temeljem Potvrde izdane od strane tuženika, Međunarodnog ugovora i slovenskog privatizacijskog zakonodavstva dopustio uknjižbu prava vlasništva za korist tuženika. Stoga, valjanost Potvrde o procijeni nekretnina koju u okvirima svoje nadležnosti izdaje tuženik, kao adekvatnog dokaznog sredstva za utvrđivanje činjenice procijenjenosti imovine da je dodatno potvrđena i ovom drugostupanjskom odlukom. Tuženik da je u odgovoru na tužbu naveo i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-1013/2012) i Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-697/2005) iz kojih da je također razvidno da je Potvrda o procijeni nekretnina izdana od strane tuženika valjan i dostatan dokaz za utvrđivanje činjenice procijenjenosti nekretnine u postupku pretvorbe i privatizacije, obzirom je u navedenim postupcima izvršena uknjižba prava vlasništva također upravo temeljem Potvrdi izdanih od strane tuženika.

Štoviše, istovrsno pravno uređenje prema kojem se činjenica procjene ili ne procjene nekretnina utvrđuje Potvrdom koju izdaje tijelo nadležno za provođenje postupaka privatizacije i uređenja pravnih odnosa nastalih po provedbi privatizacije sadržana je i u hrvatskom pravnom sustavu u kojem se činjenica procjene ili ne procijene nekretnina također utvrđuje potvrdama koje izdaje fond, danas Centar kao njegov pravni slijednik.
Zaključno, iz obrazloženja drugostupanjske odluke da je vidljivo da drugostupanjski sud prihvaća jasnu činjenicu da je sukladno slovenskom privatizacijskom zakonodavstvu, za pitanje je li nekretnina procijenjena bitno isključivo je li obuhvaćena početnom bilancom stanja na dan 1. siječnja 1993. izrađenom u skladu s Uredbom za izradu početne bilance stanja, a kako to predviđa odredba čl. 6. Zakona o zaključku lastinjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe. Stoga, da tužitelj u ovom postupku neosnovano nastoji odredbu čl. 6. Zakona o zaključku lastinjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe prikazati kao neodlučnu za utvrđivanje činjenice je li predmetna nekretnina procijenjena na način da tvrdi da je neovisno od toga što vrijednost nekretnine nije bila uključena u početnu bilancu stanja na dan 1. siječnja 1993. ipak procijenjena iz nekih drugih razloga i to jer je u Izvješću o procjeni nekretnina kao njena vrijednost navedena 0 (nula) i jer se spominjala u Prospektu za prodaju dionica, a što obzirom na sadržaj odredbe čl. 6. ZZLPO nikako nije zakonom propisani uvjet potreban da bi se nekretnina smatrala procijenjenom.

Slijedom navedenog, tuženik ističe da su drugostupanjskom odlukom Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž Zk-223/2018 od 7. siječnja 2020. dodatno potvrđena pravna shvaćanja tuženika sadržana u odgovoru na tužbu, a time ujedno i potvrđena neosnovanost tužbenih navoda.

U odnosu na navode tužitelja da je neovisno od toga što vrijednost predmetne nekretnine u U. nije navedena u početnoj bilanci stanja na dan 1. siječnja 1993. ista ipak procijenjena iz nekih drugih razloga, tuženik ukazuje na neosnovanost ovakvih tvrdnji tužitelja, jer da činjenica da je u Izvješću o određivanju vrijednosti nekretnina L. d.d. iz rujna 1993., kao vrijednost predmetne nekretnine navedena 0 (nula), da ne može značiti da je nekretnina procijenjena, jer da nešto čija vrijednost je ocijenjena kao 0 (nula) samo po sebi ne može podrazumijevati da je procijenjeno obzirom vrijednost iznosi nula, dakle, ništa, pa ako nekretnina nije procijenjena, to znači da nikada nije utvrđena njezina procijenjena vrijednost. Osim toga, iz Izvješća da ne proizlazi da je kao vrijednost navedena 0, već da nekretnina uopće nije procijenjena.

Tuženik ističe da je u Izvješću o određivanju vrijednosti nekretnina društva L.
d.d. iz rujna 1993. godine koji je tužitelj dostavio, zapravo sadržan razlog zbog kojih nekretnina nije procijenjena, odnosno, razlog zbog kojeg vrijednost nekretnine nije procijenjena i unesena u početnu bilancu stanja na dan 01. siječnja 1993., pa činjenica da su nekretninu koristile izbjeglice radi čega je ocijenjeno da se ista neće moći koristiti
u budućnosti te da je utvrđeno da je ista uništena, slijedom čega da je nekretnina ocijenjena kao poslovno nepotrebna i njezina vrijednost nije uključena u početnu bilancu stanja na dan 1. siječnja 1993., kao razlog zbog kojeg nekretnina nije procijenjena, nipošto i ni na koji način ne može nadomjestiti činjenicu da vrijednost nekretnine u konačnici nije unesena u početnu bilancu stanja na dan 1. siječnja 1993., zbog čega da je riječ o neprocijenjenoj imovini koju je ex lege stekao tuženik kao posebno tijelo osnovano upravo s ciljem upravljanja neprocijenjenom imovinom.
Činjenica da se tuženik poziva na metodu sadašnje vrijednosti budućih novčanih tokova koja je korištena prilikom izdade Izvješća također da je neodlučna za utvrđivanje činjenice je li nekretnina procijenjena ili nije, a sve iz razloga jer je slovenskim privatizacijskim zakonodavstvom i to odredbom čl. 6. Zakona o zaključku lastinjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe, izričito propisano da je za ocjenu je li nekretnina procijenjena ili ne mjerodavno isključivo to da li je njezina vrijednost bila navedena u početnoj bilanci stanja na dan 1. siječnja 1993., koji uvjet u konkretnom slučaju da nesporno nije ispunjen.

Procjena vrijednosti L. d.d. prema metodi sadašnje vrijednosti budućih
novčanih tokova da je imala utjecaj samo na određivanje prodajne cijene dionica L. d.d., a ne i na činjenicu procjene predmetne nekretnine. Naime, tuženik ističe da je početnu bilancu na dan 1. siječnja 1993. trebalo pripremiti u skladu s Uredbom. Početna bilanca da je rezultirala neto vrijednošću kapitala društva, izračunatom kao razlika između imovine tvrtke i obveza tvrtke, te da tako izračunata neto vrijednost kapitala nije nužno odražavala tržišnu vrijednost poduzeća, pa je slovenski privatizacijski zakon tvrtkama omogućio mogućnost prilagodbe vrijednosti kapitala procijenjenoj vrijednosti tvrtke prema metodama primjenjivim na procjene vrijednosti poduzeća. Ako je procjena poduzeća na ovaj način bila niža od utvrđene vrijednosti poduzeća prema početnoj bilanci, razlika je evidentirana kao "badwill", i obrnuto kao "goodwill". Ovako pripremljena procjena vrijednosti poduzeća nije imala utjecaja na vrijednost pojedine nekretnine ili druge imovine tvrtke, te da nema utjecaja na ocjenu je li određena nekretnina bila uključena u početnu bilancu društva ili nije. Metoda da je korištena isključivo u svrhu prilagođavanja prodajne cijene izdanih dionica vrijednosti temeljnog kapitala tvrtke, te nije od utjecaja na pitanje jesu li pojedine nekretnine procijenjene ili nisu. Dakle, suprotno argumentima tužitelja, Izvješće o određivanju vrijednosti
nekretnina društva L. d.d. iz rujna 1993. da nipošto nije dokaz u prilog procjeni
predmetne nekretnine, već da se eventualno iz njega može iščitati razlog zbog kojeg vrijednost nekretnine nije unesena u početnu bilancu stanja na dan 01. siječnja 1993., a što je rezultiralo činjenicom da je ista ostala neprocijenjena slijedom čega je vlasništvo nad istom stekao tuženik. Dodatno, metoda koja je korištena za procjenu vrijednosti također da nije od utjecaja na činjenicu da vrijednost predmetne nekretnine nije navedena u početnoj bilanci stanja, a slijedom čega je ista ostala neprocijenjena. Činjenica što se nekretnina spominje u Prospektu za prodaju dionica da nipošto ne može značiti da je ista procijenjena, jer da Prospekt nije namijenjen Agenciji ili državnim tijelima, već je namijenjen isključivo potencijalnim kupcima dionica. Stoga Prospekt da nije dokument na temelju kojeg tužitelj može dokazati je li nekretnina bila uključena u početnu bilancu ili nije.

Agencija kao pravni prednik tuženika da nije provjerila nalazi li se u Prospektu sva imovina koju je tvrtka uzela u obzir u početnoj bilanci ili ne, već samo sadrži li sve elemente određene zakonom. Uprava tužitelja da je isključivo odgovorna za sadržaj Prospekta i istinitost u njemu navedenih podataka.

Tuženik opetovano ističe da je sukladno slovenskom privatizacijskom zakonodavstvu za pitanje je li nekretnina procijenjena ili nije odlučno isključivo to je li njezina vrijednost bila navedena u početnoj bilanci stanja na dan 1. siječnja 1993., pa kako vrijednost predmetne nekretnine nije bila navedena u početnoj bilanci stanja na dan 1. siječnja 1993., da je jasno da je u dosadašnjem tijeku postupka dokazano da je riječ o neprocijenjenoj nekretnini koju je ex lege stekao tuženik. Tumačenja tužitelja da bi nekretnina, iako njena vrijednost nije navedena u početnoj bilanci stanja na dan 1. siječnja 1993., ipak bila procijenjena jer je spomenuta u Prospektu za prodaju dionica i jer iz Izvješća o određivanju vrijednosti nekretnina društva L. d.d. iz rujna 1993. proizlazi kako ista nije procijenjena jer je uništena od strane izbjeglica te je ocijenjeno da je društvo neće moći koristiti u skorom roku zbog čega ne predstavlja poslovnu imovinu, predstavljaju tek pokušaj tužitelja da na neki način nadomjesti činjenicu što
vrijednost nekretnine nije unesena u otvorenu bilancu stanja, a što je prema strogoj zakonskoj odredbi čl. 6. Zakona o zaključku lastinjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe jedini uvjet koji valja ispuniti da bi se nekretnina mogla smatrati procijenjenom.

Činjenica da se pretvorba i privatizacija društvenog poduzeća L. odvijala u
fazama također da nije od utjecaja na činjenicu da je vrijednost predmetne nekretnine ostala neprocijenjena u vrijednost kapitala preoblikovanog društva, a slijedom čega da je pravo vlasništva po sili zakona stekao tuženik. Tuženik ne osporava faze pretvorbe i privatizacije koje u svom podnesku od 4. rujna 2020. opisuje tužitelj, ali naglašava da iste nisu od utjecaja na činjenicu da je prema slovenskom privatizacijskom zakonodavstvu jedini uvjet za procjenu nekretnina taj da vrijednost iste bude navedena u početnoj bilanci stanja na dan 1. siječnja 1993., a koji uvjet da u konkretnom slučaju nije ispunjen, slijedom čega da je nekretnina ostala neprocijenjena. Zbog dokapitalizacije, društveni kapital tužitelja da se nije promijenio u privatni kapital, niti se smanjio ili povećao. Društveni kapital da je ostao isti kao i prije dokapitalizacije, a jedina razlika da je bila u tome što je tvrtka, osim društvenog kapitala, uspostavila I privatni kapital do iznosa dokapitalizacije gotovinom, pa da je tužitelj imao status društva s mješovitim vlasništvom. Kao što proizlazi iz Programa pretvorbe vlasništva
društva L. d.d., dokapitalizacija da je provedena sredstvima u iznosu od 20 milijuna
DEM koja su u cijelosti iskorištena za izgradnju pogona za proizvodnju antibiotika u L.. Predmet vlasničke pretvorbe društvenog kapitala koja je dalje uslijedila nakon dokapitalizacije da je bio cjelokupni društveni kapital L.-a, ali ne i privatni kapital stvoren dokapitalizacijom tvrtke.

Kapital da se izražava na strani pasive bilance, zbog čega da je mješovito vlasništvo nad kapitalom izraženo samo na strani pasive bilance. Dio dionica L. d.d. da je bio u vlasništvu privatnih dioničara, a preostale dionice društva da su izdane za temeljni kapital tvrtke i rezervirane za predviđeni postupak vlasničkog preoblikovanja društva. Imovina društva da se izražava na strani imovine bilance, a imovina tvrtke da nije u vlasništvu dioničara, već uvijek u vlasništvu same tvrtke. Stoga privatni dioničari koji su dokapitalizirali L., teoretski nisu mogli postati vlasnici ili suvlasnici imovine društvenog poduzeća. Tuženik ističe da čak i mješovito društveno poduzeće L. nakon dokapitalizacije nije steklo, niti je moglo steći pravo vlasništva na nekretninama sve do završetka vlasničkog preoblikovanja društvenog kapitala tvrtke. Nakon dokapitalizacije društvenog poduzeća L., a prije pretvorbe društva u dioničko društvo L. d.d., predmetne nekretnine i dalje su bile upisane u zemljišne knjige kao "društveno vlasništvo" s pravom korištenja društvenog poduzeća L..

U skladu sa slovenskim privatizacijskim propisima koji uređuju pitanje vlasničkog preoblikovanja društva, tužitelj kao preoblikovano društvo da je stekao vlasništvo nad pojedinačnim nekretninama tek nakon vlasničkog preoblikovanja društvenog kapitala, i to pod uvjetom da je vrijednost tih nekretnina procijenjena u temeljni kapital, na način da je uzeta u obzir u početnoj bilanci sastavljenoj 01. siječnja 1993. skladu sa Zakonom o vlasničkoj pretvorbi trgovačkih društava (ZLPP), I Uredbom o metodologiji za pripremu početne bilance ("Uredba"). Do tada je imovina ostala u društvenom vlasništvu. To da se odnosi na sva društvena poduzeća, uključujući poduzeća s mješovitim vlasništvom, sve dok je poduzeće i dalje imalo društveni kapital u svojim obvezama, bez obzira na njegovu veličinu. Stoga argument podnositelja zahtjeva da je L. d.d. dokapitalizacijom provedenom u 1991. automatski postao vlasnikom nekretnina u U., činjenično i pravno pogrešan. Da se dokapitalizacijom moglo stjecati društveno vlasništvo na kojem je do tada društveno poduzeće imalo samo pravo korištenja, tada bi imovina koju poduzetnici nisu uzimali u obzir početnom bilancom i koja nije procijenjena u temeljnom kapitalu društva, postala vlasništvom privatnih osoba, a čime bi se izbjegao proces vlasničkog
preoblikovanja. To bi ujedno značilo da bi vlasnici privatnog kapitala u društvenom poduzeću stekli korist na ime društvenog kapitala, što je protivno osnovnim načelima privatizacijskih propisa.

Štoviše, identična logika slovenskih privatizacijskih propisa da je sadržana i u hrvatskom privatizacijskom zakonodavstvu prema kojem je na identičan način predviđeno da preoblikovano društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća može u vlasništvo steći nekretnine jedino pod uvjetom da je njihovu vrijednost procijenilo u temeljni kapital društva. Činjenicu procjene i u Republici Hrvatskoj da utvrđuje isključivo za to nadležno tijelo temeljem podataka iz privatizacijskih spisa. Slijedom svega navedenog, da je jasno da L. d.d., kao mješovito poduzeće, nije steklo vlasništvo predmetnu nekretninu u U. zbog provedene dokapitalizacije i statusa mješovitog društva. Vlasništvo nad nekretninama se moglo steći samo u slučaju: a) da je vlasnička pretvorba društvenog kapitala provedena u skladu sa Zakonom o vlasničkoj pretvorbi trgovačkih društava (ZLPP), i b) pod uvjetom da je predmetna nekretnina u U. uključene u početnu bilancu društva na dan 1. siječnja 1993. u skladu s Uredbom, a koji uvjet da nesporno nije ispunjen.

Tuženik se protivi navodima tužitelja prema kojima on nije ovlašten na izdavanje Potvrda o procjeni nekretnina kao i da nije slijednik Slovenske razvojne družbe I Agencije za privatizaciju. Ukazuje da je uz odgovor na tužbu priložio Zapisnik Komisije za provedbu Međunarodnog ugovora od 6. rujna 2000. iz kojeg proizlazi da je upravo slovenska Agencija za restrukturiranje i prodaju, a sada tuženik kao njen pravni slijednik, ovlaštena na izdavanje Potvrda o procijeni nekretnine koje služe upravo kao dokaz o procjeni nekretnina pred sudovima u Republici Hrvatskoj.

Pod stavkom razno, Komisija je bila upoznata s postupkom upisa prava vlasništva pravnih osoba Republike Slovenije u zemljišnim knjigama Republike Hrvatske, te je zaključeno da hrvatski sudovi slijedi uvijete za upis prava vlasništva pravnih osoba koje vrijede i za hrvatske pravne osobe, što znači da moraju priložiti potvrdu Agencije Republike Slovenije za restrukturiranje i privatizaciju da je ta imovina bila uključena u početnu bilancu u trenutku privatizacije. Komisija da je čak posebno obavijestila i upozorila Agenciju Republike Slovenije za restrukturiranje i privatizaciju na obvezu izdavanja takvih potvrda, nakon čega je Agencija slovenskim tvrtkama započela izdavanje potvrda o procjeni nekretnina koje leže u Republici Hrvatskoj. Potvrde da je izdala Agencija na temelju podataka dobivenih iz svojeg arhiva gdje su pohranjeni privatizacijski spisi. Stupanjem na snagu Zakona o prijenosu ovlasti, prava i obveza Slovenske družbe za razvoj i o prestanku rada Agencije Republike Slovenije za restrukturiranje i privatizaciju (ZPPSRD), Agencija da je prestala postojati, te da su njene ovlasti istim zakonom prenesene na tuženika.

U skladu sa stavkom 2. članka 5. ZPPSRD-a, svi zaposlenici Agencije da su nastavili raditi kod tuženika, a u skladu sa stavkom 1. članka 6. ZPPSRD-a, tuženik da je ovlašten čuvati i upravljati arhivom Agencije. Vođenje arhiva Agencije znači da je tuženik ovlašten izdavati dokumente iz arhiva, izdavati potvrde povezane s arhivima Agencije i slično. Potvrde na temelju podataka sadržanih u arhivu Agencije pripremaju isti zaposlenici koji su prethodno bili zaposleni u Agenciji i nastavili raditi kod tuženika na temelju stavka 2. članka 5. ZPPSRD-a nakon prestanka rada Agencije. S obzirom na gore navedeno, tuženik da je temeljem zakona stekao ovlasti Agencije za upravljanje arhivima Agencije i posljedično izdavanje Potvrda na temelju pregleda arhiva Agencije, koje je Agencija izdavala prije njezina prestanka s radom.

Uz to, tuženik da je jedino društvo u Republici Sloveniji koje ima zakonske javne ovlasti na području vlasničkog preoblikovanja društvene imovine i privatizacije. To da proizlazi iz članka 2. ZPPSRD-a na temelju kojega su sve navedene ovlasti i prava Slovenske razvojne družbe i Agencije prešle upravo na tuženika.

Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz nalog tužitelju na podmirenje uzrokovanih troškova postupka.

Podneskom od 22. veljače 2021. tužitelj se očitovano na pravno mišljenje koje se dostavio u spis ističući da je 29. siječnja 2021. dostavio Pravno mnenje o uporabi prvega odstavka 6. člana ZZLPPO od 25. siječnja 2021. ovjerenog po stalnom sudskom tumaču M. R., broj ovjere: OV-29/2021, kao dokaz sadržaja i
tumačenja slovenskog prava, i to spornog članka 6 ZZLPO, sve sukladno čl. 8. stavku 4. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ( NN, br. 101/2017). Ističe kako je pravno mišljenje dano od strane cijenjenog stručnjaka, prof. dr. Miha Juhart, redovnog profesora građanskog i trgovačkog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani,
čija se stajališta i mišljenja često navode u odlukama slovenskih sudova, te kako iz navedenog mišljenja proizlazi da potvrda tuženika nije javna isprava već da ista ima svojstvo jednostrane izjave volje kojom tuženik iskazuje svoje uvjerenje da su ispunjeni svi uvjeti za stjecanje prava vlasništva iz čl. 6. ZZLPPO-a, da prema slovenskom pravu, DSU ne može steći vlasništvo niti se uknjižiti kao vlasnik temeljem potvrde već bi se u sudskom postupku trebala utvrditi pravna činjenica stjecanja prava vlasništva na temelju čl. 6. ZZLPPO, a da tek po pravomoćnosti sudske odluke postoji temelj za upis prava vlasništva, da su u početnoj bilanci uzete u obzir sve nekretnine koje su predmetom izvještaja o utvrđivanju vrijednosti nekretnina što obuhvaća i nekretninu u ovom slučaju, bez obzira što je utvrđena vrijednost iste 0 zbog nekorištenja, da bi prigovaranje neispravno prikazane vrijednosti nekretnine predstavljalo pravno nedopustivo zadiranje u pravomoćnu odluku državnog tijela, i to pravomoćne Odluke Agencije Republike Slovenije za privatizaciju i prestrukturiranje broj 086/93-JJ od dana 27. siječnja 1994., da DSU nije stekao pravo vlasništva temeljem čl. 6. stavka 1 ZZLPPO, da pretvorba društvenog poduzeća u poduzeće u mješovitom vlasništvu prema slovenskom pravu ima i pravnu posljedicu prijenosa sve društvene imovine predmetnog poduzeća u predmet prava vlasništva poduzeća u mješovitom vlasništvu,
odnosno pretvorbu prava korištenja imovine u društvenom vlasništvu u parvo vlasništva. Slijedom svega navedenog, tužitelj drži da je dokazao da tuženik nije stekao i ne može steći pravo vlasništva na nekretnini koja je predmet ovog postupka sukladno primjenjivim odredbama slovenskog prava te da je uknjižba prava vlasništva tuženika na nekretnini pravno nevaljana. S obzirom na neujednačenu sudsku praksu vezanu za deklaratorno-kondemnatorni / konstitutivni tužbeni zahtjev kod brisovnih tužbi, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev istaknut u tužbi od 11. travnja 2019. sukladno recentnoj sudskoj praksi (primjerice presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, posl. br. Gž Zk 483/2019-3 od 17. ožujka 2020.) na način da isti sada glasi:

"I. Utvrđuje se da nije pravno valjana odnosno nije istinita uknjižba prava
vlasništva provedena rješenjem Općinskog suda u P., zemljišnoknjižnog odjela P., posl. br. Z-11030/17 od 22. ožujka 2018. na kč. br. 1301, kuća i šuma, površine 4479 m2 upisanoj u zk. ul. 2798, k.o. U., u 1/1 dijela

II. Nalaže se upis brisanja uknjižbe prava vlasništva tuženika D.S.U. družba za svetovanje in upravljanje d.o.o., u 1/1 dijela, uknjiženog temeljem rješenja Općinskog suda u P., zemljišnoknjižnog odjela P., posl. br. Z-11030/17 od 22. ožujka 2018. na nekretnini upisanoj u zk. ul. 2798, kč. br. 1301, kuća i šuma, površine 4479 m2, k.o. U. te se nalaže uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja."

Podneskom od 23. veljače 2021. tuženik se očitovao na dostavljeni podnesak tužitelja ističući da dostavljeno mišljenje ne predstavlja službeno tumačenje nadležnog tijela ili suda Republike Slovenije, već predstavlja privatno mišljenje sačinjeno po zahtjevu tužitelja kao naručitelja, slijedom čega je jasno da je riječ o jednostranom I pristranom dokumentu koji odražava i zastupa poznate stavove tužitelja iznesene u dosadašnjem tijeku postupka. Iz toga razloga, dostavljeno mišljenje ne predstavlja ispravu o sadržaju stranog prava iz čl. 8. st. 4. Zakona o međunarodnom privatnom pravu; da mišljenje ni na koji način nije obvezujuće za naslovni sud te ne može poslužiti kao temelj za donošenje odluke u ovom predmetu jer sud sudi temeljem pravnih propisa, a ne privatnih pravnih mišljenja sastavljenih na zahtjev stranaka u postupku; da je sam autor ograničio domet mišljenja te izričito naveo kako je mišljenje pripremljeno na zahtjev tužitelja i temeljem pretpostavki sadržanih u tužiteljevim pitanjima kao i da u mišljenju sadržana utvrđenja cit.: "ni na koji način ne znače da tijelo koje odlučuju o predmetu nije moglo donijeti drugačiju odluku (str. 2. mišljenja)."
Slijedom navedenog, tuženik ističe da je već iz naprijed navedenog jasno da predmetno mišljenje ne može poslužiti kao orijentir niti temelj za donošenje odluke u predmetnom postupku, radi čega tuženik predlaže da sud mišljenje kao dokazni prijedlog tužitelja ocijeni kao irelevantan za postupak i donošenje odluke.

Iako već iz naprijed navedenih razloga tuženik drži da Mišljenje ne može
poslužiti kao relevantan temelj za donošenje odluke, tuženik samo kao prilog irelevatnosti i navoda iz predmetnog Mišljenja, dodatno ističe da je sadržaj mišljenja u velikoj mjeri proturječan samom sebi, da je mišljenje nedorečeno i nejasno, iako u znatnoj mjeri čak potvrđuje i stavove tuženika iznesene tijekom ovog postupka, pa da tako primjerice autor u mišljenju ispravno citira odredbu slovenskog propisa kojom je definiran pojam javne isprave, te potom ispravno zaključuje da tuženik ima javne ovlasti koje su na njega prenesene Zakonom o prijenosu ovlasti, prava i obveza Slovenske razvojne družbe i o prestanku Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje i privatizaciju, što uključuje i ovlasti za izdavanje javnih isprava kakve je imala Slovenska družba za razvoj. Autor da u mišljenju čak citira i odredbe čl. 5. i čl. 6. navedenog zakona kojima je propisano da sva prava i obveze Slovenske družbe za razvoj prelaze na DSU kao i da DSU postaje ovlašten za pohranu i vođenje arhiva Agencije Republike Slovenije za restrukturiranje i privatizaciju. Međutim, unatoč ispravnom stajalištu utemeljenom na mjerodavnim zakonskim odredbama, autor mišljenja da izvodi pogrešan zaključak da Potvrda ne može imati snagu javne isprave i to iz razloga jer to ne proizlazi izričito iz i čl. 6. Zakona o zaključku lastinjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe (dalje: ZZLPO). No, smatra kako autor zanemaruje bitnu činjenicu, a to je da ZZLPO ne normira nikakva ovlaštenja
tuženika kao pravnog slijednika Slovenske družbe za razvoj i Agencije Republike Slovenije za restrukturiranje i privatizaciju, već je istim zakonom u njegovom članku 6. samo definirano kako svu neprocijenjenu imovinu stječe Slovenska družba za razvoj, kao i da je za pitanje procjene imovine mjerodavno je li vrijednost imovine uključena u početnu bilancu stanja na dan 1. siječnja 1993.

Dakle, ZZLPO i njegov čl. 6. ne bave se tuženikovom ovlaštenjima kao slijednika iza Slovenske družbe za razvoj i Agencije Republike Slovenije za restrukturiranje I privatizaciju, već je za to pitanje mjerodavan poseban Zakon o prijenosu ovlasti, prava i obveza Slovenske razvojne družbe i o prestanku Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje i privatizaciju, pa je posve nejasno kako je autor mišljenja izveo zaključak da upravo iz odredbe čl. 6. ZZLPO proizlazi da tuženik nije ovlašten na izdavanje Potvrda kao javnih isprava.

Nadalje, tuženik upućuje naslovni sud kako autor mišljenja u pogledu primjene čl. 6. ZZLPO, na str. 7. Mišljenja ispravno navodi da navedena odredba predstavlja primjer stjecanja prava vlasništva temeljem zakona kod kojeg do stjecanja prava vlasništva dolazi u trenutku kada su se ispunile zakonom propisane pretpostavke kao i da upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu nije konstitutivan uvjet za stjecanje prava vlasništva. Identično zakonodavno rješenje je i u hrvatskom pravnom sustavu. Tuženik da u ovom postupku tvrdi upravo to - da je stekao pravo vlasništva temeljem odredbe čl. 6. ZZLPO po sili samog zakona, a da je dodatno izvršio upis na zakonu stečenog prava vlasništva u zemljišnu knjigu u zemljišnoknjižnom postupku koja odluka I temeljem nje izvršen upis imaju deklaratoran, a ne konstitutivan učinak.

Međutim, iako je izričito naveo da je riječ o stjecanju prava vlasništva temeljem zakona kod kojeg upis u zemljišnu knjigu nema konstitutivan već deklaratoran karakter, autor dalje na str. 8. Mišljenja neutemeljeno navodi da tuženik u konkretnom slučaju nije stekao pravo vlasništva jer bi to po njegovu mišljenju ipak moguće samo temeljem odluke suda ili privatne isprave kojom bi mu tužitelj priznao da je stekao pravo vlasništva temeljem zakona. Pritom da autor zanemaruje da je u konkretnom slučaju tuženik izvršio upis prava vlasništva upravo na temelju Međunarodnog ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa (dalje u tekstu: Međunarodni ugovor), odredbe čl. 6. ZZLPO i sudske odluke koja je predmetnom brisovne tužbe u ovom postupku, a koja ima deklaratoran karakter. Također, tuženik ukazuje da sudovi u Republici Hrvatskoj, kada je riječ o
stjecanju prava vlasništva na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu i na kojima su ovlaštenici društvenog vlasništva bila bivša društvena poduzeća, dopuštaju uknjižbu u redovnom zemljišnoknjižnom postupku ili za korist pravnih osoba kao slijednika bivših hrvatskih društvenih poduzeća ako su nekretnine procijenjene u temeljni kapital tih društava ili za korist Republike Hrvatske ako nekretnine nisu procijenjene upravo temeljem potvrda izdanih od strane Hrvatskog fonda za privatizaciju.

I u slučaju hrvatskih propisa, da je riječ o identičnoj vrsti stjecanja prava vlasništva temeljem zakona jer i hrvatski Zakon o privatizaciji na jednak način predviđa da je vlasništvo svih neprocijenjenih nekretnina po sili zakona stekao hrvatski Fond za privatizaciju, a sada izravno Republika Hrvatska.

Na nekretninama čiji ovlaštenici društvenog vlasništva su bivša slovenska društvena poduzeća, Potvrde o procjeni/neprocjeni nekretnina mogu izdati samo slovenska tijela, u ovom slučaju samo tuženik kao posebno tijelo koje je pravni slijednik Slovenske družbe za razvoj - slovenskog „Fonda za privatizaciju“.

Dakle, tuženik da je slovenskog privatizacijskog zakonodavstva, točnije čl. 6. slovenskog ZZLPO stekao pravo vlasništva na predmetnoj neprocijenjenoj nekretnini te da je temeljem Međunarodnog ugovora izvršio upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu, a što da je i već potvrđeno odlukom hrvatskog suda koja ima deklaratoran karakter.

Nadalje, tuženik ukazuje kako autor u mišljenju na str. 10. jasno navodi da je za razmatranje pitanja je li nekretnina procijenjena mjerodavno isključivo to je li njezina vrijednost uključena u početnoj bilanci stanja na dan 1. siječnja 1993. (dalje u tekstu: Bilanca). Uvidom u Bilancu koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu od dana 17. prosinca 2019., a koju Bilancu tužitelj ni ne spori, jasno je da nigdje nije navedeno da je predmetna nekretnina uključena u početnu Bilancu na dan 1. siječnja 1993. Čak da se i u "Izvješću o određenju vrijednosti nekretnina po metodologiji početne balance stanja društva L. d.d. LJ." koje je tužitelj dostavio podneskom od 4. rujna 2020., a koje je dio elaborata o procjeni nekretnina temeljem kojeg je izrađena Bilanca, nigdje ne navodi da je nekretnina u U. koja je predmetom ovog postupka, procijenjena. To da potvrđuje i autor mišljenja na način da navodi da vrijednost nije procijenjena iz razloga jer je društvo procijenilo da nekretninu neće moći koristiti iz razloga jer su je zauzele izbjeglice (str. 15. Izvješća). Međutim, unatoč ovom zaključku, kao i ispravnom tumačenju odredbe čl. 6. ZZLPO-a, da autor ipak paušalno i ničim utemeljeno zaključuje da se ipak ne može zaključiti da nekretnina nije procijenjena i to iz razloga jer su u Izvješću koje je sastavni dio početne bilance navedeni razlozi zašto nekretnina nije procijenjena. Stoga da je jasno da je riječ o neosnovanom tumačenju jasne zakonske odredbe kao pokušaju pogodovanju poziciji tužitelja u ovom postupku.
Tuženik ponavlja da predmetna nekretnina nikada nije procijenjena iz kojeg razloga nije ni mogla biti sastavni dio Bilance. Ako nekretnina nije procijenjena, onda da je logično i da njena vrijednost nije ni mogla biti utvrđena.

Naposljetku, usporedba učinaka Prospekta o prodaji dionica i odluke Agencije kojom je odobren program pretvorbe tužitelja sa pravilima pravomoćnosti sudskih odluka i učincima sudskih odluka sadržane na str. 11. mišljenja da prikazuju nepoznavanje prava o trgovačkim društvima. Naime, Prospekt za prodaju dionica ne može niti u jednom pravnom sustavu, pa zasigurno tako ni slovenskom zakonodavstvu, imati učinke pravomoćne sudske odluke kojom bi se moglo steći pravo vlasništva na nekretnini ili dokinuti učinci jasne odredbe čl. 6. ZZLPO, a kako to autor nastoji prikazati sudu svojim mišljenjem. Također, ni odluka Agencije kojom se odobrava program pretvorbe tužitelja ne može imati konstitutivne učinke stjecanja prava vlasništva već iz jednostavnog razloga što istom odlukom nije odlučeno o vlasništvu tužitelja na nekretninama ili bilo kojim pravima već je, kao što je u toj odluci jasno navedenom odobren program pretvorbe koji je tek trebao uslijediti i nakon kojeg je tek mogao biti poznat opseg stečenih prava tužitelja.

Zaključno, tuženik ističe i da je stav autora naveden u točci 5. mišljenja u kojem isti iznosi svoj stav o društvima koja su se djelomično kapitalizirala pa da je zatim učinjena pretvorba društvenog vlasništva posve irelevantna za ovaj postupak, ali da je mišljenjem čak potvrđena neosnovanost stavova tužitelja prvi puta iznesenih na pripremnom ročištu održanom 2. prosinca 2020. prema kojima slovenski sudovi primjenjuju ZZLPO na način da imovina prelazi u vlasništvo Slovenske razvojne družbe, samo u slučaju ako se radi o zatajenoj imovini, jer da se u pravnom mišljenju ne spominje se zatajenost imovine kao bilo kakav uvjet stjecanja prava vlasništva već se izričito potvrđuje argumentacija tuženika prema kojoj je za pitanju ocjene procjene nekretnina prema slovenskim propisima mjerodavan isključivo čl. 6. ZZLPO i pitanje je li imovina bila uključena u početnu bilancu stanja na dan 1. siječnja 1993. ili ne.
Tuženik stoga opetovano ukazuje na svoje stavove iznesene u odgovoru na tužbu i u podnesku od 20. studenog 2020. u kojem je obrazložio kako je tuženik ovlašten izdavati Potvrde koje govore u prilog procjeni ili neprocjeni nekretnina u postupcima pretvorbe i privatizacije koji su se u Republici Sloveniji vodili nad slovenskim društvenim poduzećima iz razloga jer je: 1. tuženik zakonom ustanovljeni pravni slijednik Slovenske družbe za razvoj koji je po sili zakona preuzeo sve ovlasti, prava i obveze navedenog tijela kao i sve zaposlenike i Arhivu navedenog tijela u kojoj je pohranjena dokumentacija iz privatizacijskih postupka slovenskih društvenih poduzeća, 2. ovlaštenje tuženika kao pravnog slijednika Slovenske družbe za razvoj za izdavanje Potvrda potvrđeno i od strane Komisije za provedbu Međunarodnog ugovora kao i 3. ovlaštenje tuženika na izdavanje Potvrda potvrđeno je brojnim odlukama hrvatskih sudova.

Slijedom navedenog, tuženik u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda, obzirom je tuženik stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine temeljem čl. 6. ZZLPO i Međunarodnog ugovora, pravilna je i zakonita odluka Općinskog suda u P., Zemljišnoknjižnog odjela B. posl. br. Z-11030/17 od 22. ožujka 2018. temeljem koje je izvršen upis uknjižbe prava vlasništva za korist tuženika, a koja odluka je dodatno potvrđena i odlukom Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž Zk-223/2018 od 7. siječnja 2020.

Tuženik se usprotivio preinaci tužbe tužitelja budući je ista učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka.

Sud je proveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu i to dokumentaciju priloženu uz tužbu (str. 9-146 spisa), izvadak iz zemljišne knjige za k.č.1301, k.o. U. (str. 160 spisa), dokumentaciju uz odgovor na tužbu (str. 177-398
spisa), dokumentaciju uz podnesak tuženika od 20. ožujka 2020. (str. 402-482 spisa), dokumentaciju uz podnesak tužitelja od 10. rujna 2020. (str. 484-608 spisa), te dokumentaciju uz podnesak tužitelja od 29. siječnja 2021. (str. 638-673 spisa).

Između stranaka nije sporno da je tužitelj pravni slijednik pravne osobe L.,
T. f. i. k. i., d.d., Lj., koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u P., zemljišnoknjižnog odjela B. bila upisana kao nositelj prava korištenja nekretnine k. č. br. 1301 upisane u zk. ul. 2798, k.o. U., u naravi kuća i šuma, da je L., T. f. i. k. i., d.d. 16. srpnja 2002. preimenovana u L. f. d. d.d., kao I da se L. f. d. d.d. 30. rujna 2004. pripojila društvu N. P. s. d.d., koji da je potom promijenio ime u L. f. d. d.d., pod kojom tvrtkom posluje i danas. Nadalje nije sporno da je tuženik uknjiženi vlasnik nekretnine kč.br. 1301 upisane u zk. ul. 2798, k.o. U., u naravi kuća i šuma.
Također nije sporno da se tuženik upisao vlasnikom predmetne nekretnine k. č. br. 1301 upisane u zk. ul. 2798, k.o. U. u naravi kuća i šuma temeljem rješenja
Općinskog suda u P., Zemljišnoknjižnog odjela B., posl. br. Z-10030/17 od 22. ožujka 2018., te da se navedeno rješenje temelji na Potvrdi DSU br. 37/2016 od 22. lipnja 2016., a da je prednik tužitelja navedenu nekretninu stekao naplatnim putem - Kupoprodajnim ugovorom od 27. ožujka 1965. od poduzeća B. iz Lj., te Dodatkom Kupoprodajnog ugovora od 14. ožujka 2014.

Sporno je, ima li tuženik DSU ovlast za izdavanje potvrde br. 37/2016 od 22. lipnja 2016., te je li činjenica da je nekretnina unijeta u Bilancu tužitelja s vrijednošću nula, procijenjena u postupku pretvorbe društvenog kapitala tužitelja.

Člankom 190. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP), propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali I kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Odredbom čl. 191. st. 1. ZPP-a, propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
Dakle, tužba se smatra preinačenom kad se u njoj izmjeni neki od bitnih elemenata, tako da izmijenjena tužba nije istovjetna s onom prvobitnom, pa se pravomoćnost presude koja bi bila izrečena na osnovi prvobitne tužbe ne bi odnosila I na preinačenu tužbu. Preinačiti se mogu svi bitni elementi tužbe, no za postojanje preinake u pravilu je dovoljna promjena makar i jednoga od njih.

Tužitelj je pored postavljenog zahtjeva za upis brisanja podneskom od 22. veljače 2021. postavio i zahtjev kojim traži utvrđenje da nije pravno valjana uknjižba tuženikovog prava vlasništva, za što nije bilo prepreke da se takav zahtjev postavi I prilikom podnošenja tužbe, pa je ocjena suda kako je tužitelj i prilikom podnošenja tužbe, odnosno najkasnije do zaključenja prethodnog postupka mogao postaviti ovakav zahtjev, pa kako se tuženik protivio preinaci, ista je odbijena raspravnim rješenjem posl. br. P-381/2019-20 od 3. ožujka 2021.

Tužitelj je podnio brisovnu tužbu. Brisovna tužba je po svojoj naravi stvarnopravna tužba kojom se štite upisana knjižna prava i kojom nositelj knjižnog prava ostvaruje zaštitu zbog povrede knjižnog prava koja je izvršena nevaljanim ili neistinitim upisom i ovlašten je radi zaštite tog svog prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.

Člankom 129. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine, broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 114/2001, 100/2004, 107/2007, 152/2008, 126/2010, 55/2013, 60/2013; u daljnjem tekstu – ZZK, koji se u ovom slučaju primjenjuje s obzirom na razdoblje donošenja rješenja o brisanju tužiteljevog upisa u zemljišnoj knjizi) propisano je da je nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno. Stavkom 2. istoga članka propisano je da se brisovnoj tužbi ne može udovoljiti protiv osobe koja je postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženoga, ali neistinitoga (nevaljanoga) prava prednika, osim: - ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu je bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe u roku za žalbu na taj upis zatražio zabilježbu da je sporan te podnio brisovnu tužbu u roku od šezdeset dana od isteka roka za tu žalbu, odnosno - ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe podnio brisovnu tužbu u roku od tri godine od kad je ta uknjižba bila zatražena.

Tužitelju je dostavljeno rješenje Općinskog suda u P. o brisanju njegovog knjižnog prava posl. br. Z-10030/17 od 22. ožujka 2018. (str. 44 - 51 spisa) na koje rješenje je tužitelj izjavio žalbu, te je Županijski sud u Velikoj Gorici rješenjem posl. br. Gž Zk-223/2018-6 od 7. siječnja 2020. potvrdio navedeno rješenje. Kako je tužitelj tužbu podnio 11. travnja 2019. i prije donošenja drugostupanjskog rješenja povodom žalbe na rješenje kojim je odlučeno o njegovom knjižnom pravu, tužba tužitelja je pravodobna.

Potvrdom broj 37/2016 od 22. studenog 2016., izdanom od strane tuženika, potvrđuje se da je vlasničko preoblikovanje poduzeća L. d.d., t. f.
i k. i. d.d., Lj. provedeno u skladu s propisima Republike Slovenije, Agencija Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizacijo, da je izdala suglasnost za upis vlasničkog preoblikovanja poduzeća u sudski registar b. LP 21/0086/94-As od 31. svibnja 1994., ali da nekretnina na čestici br. 1301, upisana u zk. ul. br. 2798, k.o. U., Zemljišnoknjižni odjela B., Općinski sud u P., a koja čini kuću i pumu ukupne površine 4479 m2, u postupku vlasničkog preoblikovanja nije bila uključena u početnu bilancu poduzeća L. d.d. Lj., prema stanju na dan 1. siječnja 1993 u skladu s uredbom o metodologiji za izradu početne bilance stanja (Uradni lis RS - Službeno glasilo RS, br. 24/93, 62/93, 72/93, 19/94, 32/94 i 45/94), te da je zato nekretnina sukladno članku 6. stavku 1. Zakona o zaključku lastninjenja in
privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe (ZZLPPO), (Zakon o završetku pretvorbe i privatizaciji pravnih osoba u vlasništvu Slovenskog društva za razvoj, ZZLPPO) i u skladu s člankom 2. Zakona o prenosu pooblastil, pravic in obveznosti Slovenske razvojne družbe in o prenehanju Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizacijo (ZPPSRD), (Zakon o prijenosu ovlasti, prava I obveza Slovenskog društva za razvoj i o prestanku Agencije Republike Slovenije za restrukturiranje i privatizaciju, ZPPSRD), prešla u vlasništvo i na upravljanje društvu D.S.U., d. z. s. i. u., d.o.o., Lj., matični. br. 1646877000.

Iz Kupoprodajnog ugovora broj 8429, od 27. ožujka 1965. utvrđeno je da je
prednik tužitelja T. f. i k. p. "L." od G. p. "B." kupila predmetnu k.č. broj 1070/3, k.o. U. u površini od 3900 m2, te da je bila ugovorena kupoprodajna cijena od 43.000.000,00 DIN, uz dozvolu uknjižbe prava vlasništva na objektu i prava korištenja na građevinskom zemljištu nakon uplate kupoprodajne cijene. Dodatom Kupoprodajnom ugovoru od 27. ožujka 1965., stranke su uskladila podatke stare i nove izmjene uz navode točne površine nekretnine.

Iz obrasca Bilance (str. 73-82, 390-398 i 424-444) koja obuhvaća imovinu
procijenjenu u postupku pretvorbe na dan 1. siječnja 1993. nije moguće utvrditi je li nekretnine koja je predmetom ovoga postupka iskazana u istoj, budući se radi o brojčanim iznosima vrijednosti imovine bez pojedinačnih oznaka. Iz rasporeda vrijednosti po vrstama objekata po metodologiji na dan 1. siječnja 1993., sačinjene u rujnu 1993. ne proizlazi da je predmetna nekretnina uvrštena u Bilancu.

Iz Prospekta tužitelja (str. 85-124, i to na str. 95.) je utvrđeno kako je tužitelj u istome naveo kako je isti vlasnik, između ostalih, i doma za odmor u U..
Temeljem Odluke Agencije Republike Slovenija za prestrukturiranje I privatizaciju broj 086/93-II od 27. siječnja 1994., utvrđeno je kako je Program vlasničke pretvorbe poduzeća L. d.d. Lj. prihvaćen po organu upravljanja 26. siječnja 1994. koji je Agencija RS za prestrukturiranje i privatizaciju primila s potpunim podneskom za odobrenje programa 27. siječnja 1994., odobren (str. 126-130 spisa).
Fond RS za razvoj je pod brojem 001/94-IK, 3. veljače 1994., dao suglasnost na prospekt za javnu prodaju dionika poduzeća L. d.d. Lj. (str. 132-134. spisa).
Rješenjem Temeljnog suda u Lj. od 16. lipnja 1994., upisane su pravne
posljedice vlasničkog preoblikovanja kod subjekta upisa L. t. f. I k. p. d.d. Lj..

Odlukom Agencije Republike Slovenija za prestrukturiranje i privatizaciju broj 21/0086/94-AS od 31. svibnja 1994., izdana je suglasnost za upis vlasničkog preoblikovanja tvrtke L. d.d. Lj., u sudski registar na temelju kojega se vlasnički preoblikuje paket 1.744.927 dionica, u ukupnoj nominalnoj vrijednosti 10.469.562.000,00 SIT (89,74% temeljnog kapitala) koji je do sada bio u društvenom vlasništvu. Nadalje je utvrđeno kako temeljni kapital iznosi 11.599.056.000,00 SIT I da je razdijeljen na 1.933.176 dionica s nominalnom vrijednošću 6.000 SIT, te da je u posebnom vlasništvu od prije 10,26% temeljenog kapitala – 188.249 dionica u ukupnoj nominalnoj vrijednosti 1.129.494.000,00 SIT (str. 145-146 spisa).

Iz Izvješća od određenju vrijednosti nekretnine po metodologiji početne balance stanja društva L. d.d. Lj. iz rujna 1993., utvrđeno je kako nekretnina nije procijenjena u vrijednost nekretnine koje su sudjelovale u pretvorbi.

Republika Hrvatska i Republika Slovenija zaključile su Ugovor o uređenju imovinsko pravnih odnosa (Narodne novine, Međunarodni ugovori br. 15/1999, dalje: Ugovor o uređenju imovinskopravnih odnosa) koji je stupio na snagu 23. veljače 2000.). Iz odredbe čl. 1. tog Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa, proizlazi da se njegove odredbe odnose na razrješavanje imovinsko pravnih odnosa koji su nastali prije i nakon uspostave državne neovisnosti ugovornih stranaka.

Iz odredbe čl. 2. st. 1. i 2. Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa proizlazi
da fizičke i pravne osobe jedne ugovorne strane, koje su stekle pravo vlasništva i druga stvarna prava na nekretninama na teritoriju druge ugovorne strane, imaju jednaku pravnu zaštitu pred sudovima i drugim državnim tijelima. Pod pravom vlasništva I drugim stvarnim pravima u smislu Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa smatraju se i prava korištenja, upravljanja i raspolaganja stečena na sredstvima u društvenom vlasništvu, naplatnim putem.

Člankom 5. st. 1. i 2. Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa propisano je kako se odredbe Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa, odnose na pravne osobe s društvenim kapitalom i na pravne osobe koje su imale društveni kapital i koje su dovršile postupak pretvorbe po Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine, br. 19/91, 83/92, 94/93, 2/94 i 9/95) ili Zakonu o lastninskem preoblikovanju podjetij (Uradni list RS, br. 55/92, 7/93, 31/93 i 1/96) i Zakonu o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb vlasti Slovenske razvojne družbe (Uradni list RS, broj 30/98).

Društvenim kapitalom smatra se kapital propisan Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća i Zakonom o lastninskem preoblikovanju podjetij.
Dakle, u konkretnom slučaju se ima primijeniti naprijed navedeni Ugovor o uređenju imovinskopravnih odnosa, a tužitelj je dužan dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev odnosno da tuženik nije imao ovlast za izdavanje Potvrde br. 37/2016 od 22. lipnja 2016., kao i da je predmetna nekretnina procijenjena u temeljni kapital društva.

Što se tiče pravnog slijeda i ovlasti tuženika za izdavanje Potvrde broj 37/2016 od 22. lipnja 2016. valja reći da je, čl. 1. Zakona o prenosu pooblastil, pravic in obveznosti Slovenske razvojne družbe in o prenehanju Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizaciju - Zakon o prijenosu ovlasti, prava i obveza Slovenskog društva za razvoj i prestanku Agencije Republike Slovenije za restrukturiranje i privatizaciju (Uradni list RS br. 50/2004), uređen prijenos ovlasti I prava Slovenske razvojne družbe d.d. u likvidaciji, s područja vlasničke pretvorbe društvenog vlasništva, na D.S.U. d. z. s. i. u. d.o.o., te prijenos
svih obveza Slovenske razvojne družbe d.d. u likvidaciji na D.S.U. d.o.o. i prestanak Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizaciju. Iz odredbi čl. 2. istog Zakona, proizlazi da se sve ovlasti i prava Slovenske razvojne družbe d.d. u likvidaciji, s područja vlasničkog preoblikovanja društvenog vlasništva, privatizacije I denacionalizacije, koja su određena zakonima i propisima izdanim na temelju tih zakona, te s njima povezana imovina, prenose na D.S.U. d. z. s. i. u. d.o.o., ako tim zakonom nije drukčije određeno. Odredbom članka 3. stavak 2. D.S.U. d. z. s. i. u. d.o.o., utvrđena je pravnim slijednikom
S. r. d. d.d. u likvidaciji. Odredbom članka 5. istog Zakona, prava i obveze Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizaciju, s naslova izvanrednih pravnih sredstava (koja Agencija stupanjem na snagu tog Zakona prestaje), a u svezi s vlasničkom pretvorbom poduzeća, prenose se na D.S.U. d.
z. s. i. u. d.o.o.

Na temelju navedenih zakonskih odredbi, sud je utvrdio da je tuženik D.S.U. d. z. s. i. u. d.o.o., pravni slijednik Slovenske razvojne družbe d.d., te da je ovlaštena izdavati potvrde o činjenici je li određena imovina procijenjena
u temeljnom kapitalu određenog društva.

Odredbom čl. 6. st. 1. Zakona o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe, propisano je da se društvenim kapitalom, koji danom stupanja na snagu tog zakona prelazi u vlasništvo i upravljanje Slovenske razvojne družbe i koji se preoblikuje sukladno tom zakonu, smatra i imovina fizičkih I pravnih osoba u zemlji i inozemstvu, zajedno s njenim povećanjem iz poslovanja, koje proizlazi iz poslovanja nekadašnjih društvenih poduzeća, odnosno drugih pravnih osoba registriranih u Republici Sloveniji, koje se vlasnički preoblikuju ili su se preoblikovale na temelju Zakona o lastinskem preoblikovanju podjetij ili posebnog zakona, ako ta imovina nije bila uzeta u obzir u početnoj bilanci prema stanju na dan 1. siječnja 1993. u skladu s uredbom o metodologiji za izradu početne bilance stanja (Uradni list RS br. 24/93, 62/93, 72/93, 19/94, 32/94 i 45/94). Prema odredbi članka 4. stavak 1. Zakona o lastinskem preoblikovanju podjetij, društveni kapital koji je prema tom Zakonu osnova za pretvorbu poduzeća, utvrđuje se pomoću početne bilance stanja, prema metodologiji koju na temelju prijedloga Agencije Republike Slovenije za
restrukturiranje i privatizaciju propisuje Vlada Republike Slovenije. Iz navedenog proizlazi da se ima smatrati da je u društveni kapital u postupku pretvorbe prednika tužitelja unijeta ona imovina koja je uvrštena u početnu bilancu
stanja u postupku pretvorbe tužitelja.

Iz dostavljenih dokaza ne proizlazi da je predmetna nekretnina označena kao
k. č. br. 1301, k.o. U., bila uključena u početnu bilancu stanja tužitelja na dan 1.
siječnja 1993.

Naime, da bi se moglo govoriti da je određena imovina sadržana u Bilanci ista bi morala biti tako označena da se to nedvojbeno iz Bilance može iščitati. Iz dostavljene Bilance to nije moguće utvrditi budući Bilanca samo opisno sadrži navode o vrijednosti zemljišta, objekata (građevinski objekti, poslovne zgrade, stambene zgrade, smještajni objekti, trgovački i ugostiteljski objekti, proizvodne hale, skladišne hale, hoteli i moteli I dr.), ali nije vidljivo o kojim se to objektima radi.

To bi bilo moguće utvrditi iz Izvještaja o utvrđivanje vrijednosti nekretnine po metodologiji otvorene bilance stanja društva L. d.d. Lj. (str. 514-608 spisa),
no iz navedenog Izvještaja ne proizlazi da je predmetna nekretnine procijenjena. Naprotiv, u navedenom Izvještaju je navedeno kako su procijenjene samo nekretnine koje će se moći i koristiti, odnosno koje će se moći održati u vlasništvu, a da odmaralište u U. društvo L. neće moći koristi budući je uništeno, jer su ga nastanile izbjeglice. Ovo upravo upućuje kako pravni prednik tužitelja nije smatrao da će predmetnu nekretninu moći održati u svom vlasništvu, pa ju nije niti procijenio.
Iz Naredbe Ministarstva rada, socijalne skrbi i obitelji od 8. svibnja 1992., proizlazi kako je radi smještaja prognanika i izbjeglica, te drugih nezbrinutih osoba preuzet u posjed i korištenje objekt odmaralište tvornice L. Lj., koje se nalazi
u U., P., na koju naredbu je prednik tužitelja imao pravo prigovora, no nije
dostavio dokaz da je istome prigovorio. No, sve to ne znači da je objekt i uništen do te mjere da nema vrijednost i da nije trebao biti sadržan u Izvještaju o utvrđivanju vrijednosti nekretnine.

Činjenica što je u Prospektu navedeno da je prednik tužitelja vlasnik objekata, između ostalog i "...apartmani S. i B. i dom za odmor u U. (Hrvatska)",
ne ukazuje da je nekretnine u U. koja je predmetom ovoga postupka bila
procijenjena u postupku pretvorbe društvenog poduzeća.

Prema odredbi članka 230. stavka 1. ZPP-a, isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na Zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Dopušteno je dokazivati da su u dostavnici, kao javnoj ispravi, neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena (članak 230. stavak 3. ZPP-a), budući je Potvrdu izdala Agencija u obavljanju javnih ovlasti, to se i uz nju veže oboriva zakonska presumpcija istinitosti o činjenicama koje su u njoj utvrđene, tj. istinitosti njezina sadržaja iz članka 230. stavka 1. ZPP-a, odnosno da predmetna nekretnina jest uvrštena u početnu bilancu tužitelja na dan 1. siječnja 1993. u postupku pretvorbe. Ali, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o njezinom postojanju ili nepostojanju zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a. ZPP).

Teret dokazivanja je na strani tužitelja, jer svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica koje su za nju povoljne i na kojima zasniva svoje zahtjeve (ili prigovore).

Prema odredbi čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice I predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava (čl. 221.a ZPP-a).
Stoga, tužitelj jest ovlašten dokazivati da je predmetna nekretnina uvrštena u početnu bilancu tužitelja na dan 1. siječnja 1993. u postupku pretvorbe, ali prema stavu suda tužitelj nije dokazao da je utužena nekretnina označena kao k. č. br. 1301, zk. ul. 2798, k.o. U. uvrštena u početnu bilanci prednika tužitelja prema stanju na dan 01. siječnja 1993. u skladu sa Zakonom o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe, odnosno nije dokazao da je tuženik nevaljano izdao Potvrdu br. 37/2016, od 22. studenog 2016. temeljem koje je upisao pravo vlasništva na nekretnini koja je predmetom ovoga postupka, niti da je Zemljišnoknjižni sud nepravilno odlučio o prijedlogu tuženika za upis njegovog prava vlasništva, pa je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim i odbijen kako je to odlučeno u st. I izreke presude.

S obzirom na navedeno sud ne prihvaća navode tužitelja kako su sva sredstva poduzeća, uključujući predmetnu nekretninu sukladno čl. 160. Zakona o poduzećima (Službeni list SFRJ 77/88 sa promjenama) dobila jedinstveni status „imovine poduzeća", i da su izgubila status društvenih sredstava, te da su postala sredstva u imovini (vlasništvu) poduzeća, čime tužitelj drži da nisu niti trebala biti uvrštena u početnu Bilancu društva na dan 1. siječnja 1993., te da na dan 1. siječnja 1993. L. d.d. više nije bio društveno poduzeće i da u njemu nije postojao društveni kapital.
Sud je raspravnim rješenjem posl. broj P-381/2019-14 od 2. prosinca 2019. dodijelio tužitelju rok od 60 dana radi dostave u spis podataka o stranom pravu na koje se pozvao u svojim navodima, no tužitelj nije dostavio podatke o stranom pravu, već je dostavio Mišljenje prof. P. f. u Lj., M. J..

Podatak o stranom pravu zatražen je od tužitelja, budući dostavljeni zakoni u po tužitelju nisu u cijelosti prevedeni na hrvatski jezik, no kako je tuženik dostavio relevantne zakone prevedene na hrvatski jezik, to nije ponovno zatražena dostava slovenskog prava.

Mišljenje prof. J. nije uzeto u obzir prilikom donošenja odluke, budući se ne radi o pravnom temelju na kojem bi sud mogao zasnovati odluku.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a u vezi sa čl. 155. ZPP-a.

Tužitelj nije uspio u sporu s postavljenim tužbenim zahtjevom, pa je s obzirom na vrijednost predmeta spora od 350.000,00 kn, tuženiku priznat kao opravdan trošak postupka koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu, te za sastav podnesaka od 20. rujna 2020., 20. studenog 2020. i 23. veljače 2021. u iznosu od po 5.000,00 kn plus PDV 25% odnosno ukupno iznos od po 6.250,00 kn, temeljem Tbr. 8/1 i Tbr. 42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 15. rujna 2020., 2. prosinca 2020. i 3. ožujka 2021., za svaki od tih pristupa po 6.250,00 kn, temeljem Tbr. 9/1 i Tbr. 42 Tarife, te za troškove prijevoda iznos od 4.462,50 kn, odnosno ukupno 48.212,50 kn, slijedom čega je odlučeno kao u st. II. izreke.

Trošak zatražene sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 1.925,00 kn tuženiku nije priznat, jer obveza plaćanja navedene pristojbe još nije nastala, sukladno čl. 4. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, br. 118/2018, dalje: ZSP), kao ni trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 3.850,00 kn, budući je sukladno čl. 3. toč. 2. ZSP obveznik plaćanja pristojbe na presudu tužitelj, a ne tuženik. Također tuženiku nije priznat zatraženi trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 625,00 kn, budući isti nije pristupio na navedeno ročište, slijedom čega je zahtjev tuženika za naknadom troška postupka u iznosu od 6.400,00 kn odbijen kao neosnovan, kako je to odlučeno u st. III. izreke.

U Pazinu 1. travnja 2021.

Sutkinja

Tamara Lakoseljac Benčić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 8 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

- Pun. tužitelja,
- Pun. tuženika.