1                             Poslovni broj: 6 UsIpor-18/20-6

 

 

 

 

 

REPUBLIKA  HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

       Split, Put Supavla 1

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Ivane Barać, u upravnom sporu tužitelja „A. Y.“ d.o.o. iz Z., O. k. B.., zastupan po opunomoćeniku H. P., odvjetniku iz Odvjetničkog društva „G. & P.“ iz Z., Pisarnica Z., U. g. V. …, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi povrata pretplate poreza na dobit, nakon javne rasprave zaključene 25. ožujka 2021. u nazočnosti opunomoćenice tužitelja B. I., odvjetnice u Odvjetničkom društvu „G. & P.“ iz Z. i odsutnosti  uredno pozvanog tuženika, objavljene 1. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I    Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-410-23/14-01/140, Urbroj: 513-04-19-2 od 26. studenog 2019.

           II     Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

 

Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-23/14-01/140, Urbroj: 513-04-19-2 od 26. studenog 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, Ispostave za velike porezne obveznike, S., Klasa: UP/I-416-02/2013-004/5, Urbroj: 513-07-23-08/2013-1 od 8. studenog 2013., kojim je u točki I. izreke zahtjev tužitelja za povrat poreza na dobit djelomično uvažen; u točki II izreke utvrđeno je kako je nastupila zastara prava na potraživanje koje je na dan 1. siječnja 2013. iznosilo ukupno 193.730,74 kuna i to za: porez na dobit za 2007. u iznosu od 147.475,69 kuna i porez na dobit za 2008. u iznosu od 46.276,05 kuna; u točki III. izreke odlučeno da će se s danom konačnosti tog rješenja otpisati potraživanja iz točke II. izreke rješenja u poreznim evidencijama poreznog obveznika. 

Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, ističe da kao o mjerodavnim odredbama po pitanju zastare povrata preplaćenog poreza na dobit treba voditi računa o odredbama članka 94., 95., i 96. Općeg poreznog zakona i članka 35. Zakona o porezu na dobit. Prigovara kako je tuženo tijelo donijelo nezakonito rješenje jer radnje koje je tužitelj poduzeo u pravcu naplate odnosno traženja preplaćenog poreza na dobit pogrešno je istumačila jer nije pravilno primijenila odredbe stavka 12. članka 94. OPZ-a u svezi s odredbama: članka 392. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima/91-ova za porez na dobit plaćen u 2007.; članka 245. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima/05-ova za porez na dobit plaćen u 2008. Ističe da odredba stavka 12. članka 94. OPZ-a određuje da se na poreznu zastaru primjenjuje Zakona o obveznim odnosima dok odredbe članka 392. stavka 3. ZOO/91 i članka 245. stavka 3. ZOO/05, a koje odredbe  ZOO-a su u svom sadržaju i primjeni identične, određuju da prekid zastarijevanja i nakon čega zastara počinje ponovno teći nastupa, između ostalog „isticanjem prijeboja potraživanja u sporu odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku“. Nadalje, ističe da je u odnosu na prava povrata poreza na dobit za 2007. i 2008. poduzeo radnje koje su dovele do prekida zastarijevanja, a sve u smislu odredbe članka 94. stavka 12.OPZ-a u svezi sa odredbama članka 392. stavka 3. ZOO/91 i članka 245. stavka 3 ZOO/05 pa u konkretnom slučaju osporeno rješenje tužene nije zakonito budući je Zahtjev za povrat preplate poreza na dobit podnesen dana 30. listopada 2013. pravodoban odnosno zahtjev za povrat preplaćenog poreza na dobit podnesen je prije nastupa i relativne i apsolutne zastare regulirane odredbama OPZ-a. Nadalje, ističe kako materijalnopravne odredbe članka 94. stavka 12. OPZ-a u svezi s odredbama članka 392. stavka 3. ZOO/91 i članka 245. stavka 3. ZOO/05 treba dovesti u vezu sa Izjavama o načinu korištenja više uplaćenog predujma poreza na dobit za 2007. i 2008. koje je tužitelj predao tuženoj dana 29. travnja 2008. i 29. travnja 2009., a ovo iz razloga jer predmetne Izjave u naravi predstavljaju isticanje prijeboja potraživanja u poreznom postupku i predmetne Izjave imaju za posljedicu prekid zastarijevanja nakon kojih relativna zastara počinje teći iznova od početka. Prema tome, ističe kako je očito da nije protekao 3-godišnji zastarni rok radi čega je osporeno rješenje tužene nedvojbeno nezakonito. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.              

              Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je u dokazne svrhe pregledao sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

              U sporu je održana rasprava 25. ožujka 2021., čime je dana mogućnost strankama da se sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

              Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je tužitelja 5. studenog 2013. podnio zahtjev za povrat pretplate poreza na dobit u iznosu od 202.960,72 kuna.

              Porezno tijelo je utvrdilo kako se preplata poreza na dobit za 2007. u iznosu od 147.454,69 kuna odnosi se na godišnji obračun 2007., iskazan putem PD obrasca za 2007. koji je tužitelj, sukladno članku 35. stavku 2. Zakona o porezu na dobit, dostavio nadležnoj ispostavi Porezne uprave - Ispostavi Z. dana 29. travnja 2008.

              Utvrđeno je kako je zastarni rok prava na povrat poreza započeo teći nakon isteka godine u kojoj je tužitelj stekao pravo na povrat. Kako je tužitelj stekao pravo na povrat  u 2008., to je zastarni rok počeo teći 01. siječnja 2009., te kako tužitelj za vrijeme trajanja zastarnog roka nije poduzeo nikakve radnje radi ostvarenja prava na povrat, niti je na rednim brojevima 56 i 58 PD obrasca iskazao iznos više plaćenog poreza na dobit, utvrđeno je kako je dana 01. siječnja 2012. nastupila zastara prava na povrat poreza na dobit za 2007. u iznosu od 147.454,69 kuna.

              Nadalje, porezno tijelo je utvrdilo kako se preplata poreza na dobit za 2008. u iznosu  od 46.276,05 kuna odnosi na godišnji obračun 2008., iskazan putem  PD obrasca za 2008. koji je tužitelj sukladno članku 35. stavku 2. Zakona o porezu na dobit dostavio nadležnoj Porezne uprave - Ispostavi Z. dana 30. travnja 2009.

Utvrđeno je kako je zastarni rok prava na povrat poreza započeo teći nakon isteka godine u kojoj je tužitelj stekao pravo na povrat. Kako je tužitelj stekao pravo na povrat  u 2009., to je zastarni rok počeo teći 01. siječnja 2010., te kako tužitelj za vrijeme trajanja zastarnog roka nije poduzeo nikakve radnje radi ostvarenja prava na povrat, niti je na rednim brojevima 56 i 58 PD obrasca iskazao iznos više plaćenog poreza na dobit, utvrđeno je kako je dana 01. siječnja 2013. nastupila zastara prava na povrat poreza na dobit za 2008. u iznosu od 46.276,05 kuna.

Odredbom članka 94. stavka 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., dalje u tekstu OPZ-a), koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 197. Općeg poreznog zakon („Narodne novine“ broj: 115/116.,), propisano je da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći.

Stavkom 7. istog članka propisano je da zastara prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat.

Stavkom 12. istog članka propisano je da ako ovim Zakonom nije uređeno drugačije, na poreznu zastaru primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima.

Odredbom članka 95. stavka 2. OPZ-a propisano je da tijek zastare prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe prekida se svakom radnjom poreznog obveznika dostavljenom na znanje poreznom tijelu radi ostvarenja prava na povrat poreza naplaćenog bez pravne osnove ili više plaćenog poreza, kamata i troškova ovrhe.

Stavkom 3. istog članka propisano je da nakon poduzetih radnji iz stavka 1. ili 2. ovoga članka zastarni rok počinje ponovno teći.

U skladu sa navedenim, kako je u konkretnom slučaju nesporno da je tužitelj pravo na povrat pretplate poreza na dobit za 2007. stekao u 2008., te pravo na povrat pretplate poreza na dobit za 2008. u 2009., u smislu citirane odredbe članka 94. stavka 7. OPZ-a zastara prava na povrat počela je teći istekom godine u kojoj je tužitelj stekao pravo na povrat, dakle, 1. siječnja 2009., odnosno 1. siječnja 2010., te kako tužitelj za vrijeme trajanja zastarnog roka nije poduzeo nikakve radnje radi ostvarenja prava na povrat više plaćenog poreza na dobit, prema stajalištu ovog Suda, pravilno je porezno tijelo utvrdilo kako je dana 01. siječnja 2012. nastupila zastara prava na povrat poreza na dobit za 2007., odnosno dana 01. siječnja 2013. zastara prava na povrat poreza na dobit za 2008.

Prigovor tužitelja kako je tuženo tijelo radnje koje je tužitelj poduzeo u pravcu traženja preplaćenog poreza na dobit pogrešno istumačila jer nije pravilno primijenila odredbe stavka 12. članka 94. OPZ-a u svezi s odredbama: članka 392. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima/91-ova za porez na dobit plaćen u 2007.; članka 245. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima/05-ova za porez na dobit plaćen u 2008., ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim iz razloga što odredba članka 94. stavka 12. OPZ-a jasno propisuje da se na poreznu zastaru primjenjuje Zakon o obveznim odnosima, ako OPZ-om nije uređeno drugačije. Kako je citiranim odredbama OPZ-a jasno propisano da se tijek zastare prava na povrat poreza prekida svakom radnjom poreznog obveznika dostavljenom na znanje poreznom tijelu radi ostvarenja prava na povrat više plaćenog poreza, to u konkretnom slučaju nema osnove za primjenu odredbi Zakon o obveznim odnosima.

Tužbeni navod tužitelja kako materijalnopravne odredbe članka 94. stavka 12. OPZ-a u svezi s odredbama članka 392. stavka 3. ZOO/91 i članka 245. stavka 3. ZOO/05 treba dovesti u vezu sa Izjavama o načinu korištenja više uplaćenog predujma poreza na dobit za 2007. i 2008. koje je tužitelj predao tuženoj dana 29. travnja 2008. i 29. travnja 2009., jer predmetne Izjave u naravi predstavljaju isticanje prijeboja potraživanja u poreznom postupku i predmetne Izjave imaju za posljedicu prekid zastarijevanja nakon kojih relativna zastara počinje teći iznova od početka, ovaj Sud ocjenjuje neosnovan.

Odredbom članka 245. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., dalje u tekstu ZOO-a) propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Odredbom članka 195. ZOO-a propisano je da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

Dakle, kako bi se mogao izvršiti prijeboj tražbina, potraživanja moraju faktično postojati i biti dospjela.

Obzirom kako se Izjavom o načinu korištenja više uplaćenog predujma poreza na dobit za 2007. i 2008., na koju se tužitelj poziva, ne prebija dospjelo potraživanje, već tužitelj izjavljuje kako više uplaćeni porez ostavlja kao predujam za naredno razdoblje, prema ocjeni ovog Suda, u konkretnom slučaju ne možemo govorit o izjavi o prijeboju u smislu citiranih odredbi ZOO-a. Dakle, tužitelj spomenutom Izjavom ne vrši prijeboj dospjelog potraživanja, već izjavljuje kako više plaćeni predujam ostavlja za naredno razdoblje. Stoga, navedena Izjava se ne može uzeti kao radnja poreznog obveznika dostavljenom na znanje poreznom tijelu radi ostvarenja prava na povrat više plaćenog poreza kojom je prekinut tijek zastarnog roka u smislu citirane odredbe članka 95. stavka 2. OPZ-a.

              Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim, te se prigovori tužitelja otklanjaju kao neosnovani.

              Slijedom navedenoga, prema ocjeni suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i  odlučiti kao pod točkom I izreke presude.

              Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i  odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

 

U Splitu, 1. travnja 2021.

                                                                                                                                              S U T K I N J A

 

                                                                                                                                         Nela Mešin, v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).