- 1 -              Kzz 43/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Kzz 43/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. V. zbog kaznenog djela iz članka 256. stavaka 1. i 3. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske za zaštitu zakonitosti od 16. studenog 2018. broj KZZ-DO-54/2018., podignutom protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 2. studeni 2017. broj Kž-206/2017-6, u sjednici održanoj 1. travnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 2. studenog 2017. broj Kž-206/2017-6 povrijeđen zakon u odredbi članka 469. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08-I), u korist okrivljenog M. V.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 4. svibnja 2017., broj K-1018/2015., optuženi M. V. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva – utajom poreza ili carine, opisanog u članku 256. stavcima 1. i 3. KZ/11., a kažnjivog po članku 256. stavku 3. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koja je kazna, na temelju članka 55. stavka 1. KZ/11., zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada za opće dobro, uz sva upozorenja za slučaj nejavljanja nadležnom tijelu za probaciju, odnosno neizvršenja rada za opće dobro iz članka 55. stavaka 6. i 7. KZ/11. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14., dalje: ZKP/08.) optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 11.885,00 kuna.

 

2. Presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 2. studenog 2017., broj Kž-206/2017-6, u povodu žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, preinačena je prvostupanjska presuda na način da je, na temelju članka 469. točke 1. KZ/11. (ispravno: ZKP/08.), okrivljeni M. V. oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavaka 1. i 3. KZ/11. te je, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08-I, odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08., nužni izdaci okrivljenika, nagrada i nužni izdaci branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

3. Protiv navedene pravomoćne presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo je zahtjev za zaštitu zakonitosti (dalje: zahtjev), „zbog povrede zakona u odredbi članka 469. točke 1. i članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-I“, uz prijedlog da Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdi da je zahtjev osnovan te da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 2. studenog 2017. broj Kž-206/2017-6 povrijeđen zakon u korist okrivljenog M. V. u odredbi članka 469. točke 1. i članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-I.

 

4. Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

 

5. Odlučujući povodom žalbe okrivljenika, a po službenoj dužnosti, Županijski je sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski, utvrdio da radnjama okrivljenika, kako su one opisane u činjeničnom supstratu izreke prvostupanjske presude (jednako kao u potvrđenoj optužnici) nisu ostvarena bitna obilježja kaznenog djela iz članka 256. stavaka 1. i 3. KZ/11. te da ne postoji pravni kontinuitet s kaznenim djelom iz članka 292. stavka 1. točke 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11., dalje: KZ/97.) koje se okrivljeniku zakonskim opisom i pravnom kvalifikacijom optužnice stavljalo na teret. Potom je drugostupanjski sud zaključio da „činjenični opis izreke prvostupanjske presude nije moguće podvesti ni pod jedno kazneno djelo propisano KZ/11. i shodno tome presuđuje kao u izreci kako djelo za koje se optužuje okrivljenik nije kazneno djelo (čl. 349. toč. 1. ZKP/98.)“ – (ispravno: članka 469. točke 1. ZKP/08.).

 

6. Osnovu za ispitivanje postojanja povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08-I predstavlja činjenično stanje kako je ono određeno činjeničnim supstratom djela iz izreke pobijane presude, zbog čega ovaj vid povrede kaznenog zakona postoji onda kada činjenično opisano djelo za koje se okrivljenik progoni po zakonu nije kazneno djelo. Dakle, ne radi se o ovoj povredi kada opis djela ne odgovara njegovoj pravnoj oznaci ili kada se događaj zbio na drugačiji način od opisanog, već samo onda kada činjenične navode nije moguće podvesti pod neko, zakonom propisano, kazneno djelo.

 

6.1. Nije upitno da je kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. KZ/97., stupanjem na snagu KZ/11., kao takvo, prestalo postojati, zbog čega je bilo potrebno primjenom odredbe članka 3. stavka 2. KZ/11. utvrditi postoji li pravni kontinuitet ovog kaznenog djela s nekim kaznenim djelom propisanim odredbama KZ/11., kako to pravilno konstatira oslobađajućom odlukom Županijski sud u Bjelovaru. Međutim, nije u pravu taj drugostupanjski sud kada utvrđuje da se činjenično postupanje okrivljenog M. V., onako kako je ono konkretizirano činjeničnim supstratom iz potvrđene optužnice, ne može podvesti pod biće kaznenog djela utaje poreza i carine iz članka 256. stavaka 1. i 2. KZ/11.

 

6.2. Naime, okrivljeni M. V. se konkretno teretio da je, postupajući u nakani da društvu kojeg je odgovorna osoba pribavi nepripadnu materijalnu dobit u znatnom iznosu, nadležnom tijelu porezne uprave „…podnio poreznu prijavu društva za 2007. u kojoj je iskazao obvezu poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 1.797.456,03 kuna te u nakani da isti porez ne plati u prijavi prikazao pretporez po ulaznim računima …. (u izreci specificiranih trgovačkih društava) …, svjestan da u vezi tog pretporeza u ukupnom iznosu od 1.744.081,56 kuna u knjigovodstvu svog društva … nije osigurao sve podatke utemeljene na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama čiji sadržaj potpuno i istinito izražava formalni materijalni sadržaj prometa dobara i poslovnih promjena navedenih u ispravama te koji su potrebni za utvrđenje pretporeza i da u tom slučaju primjenom odredbi članka 15., članka 20. i članka 23. stavak 1. točka 4. i 6. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i članka 55. stavak 1., 2. i 3. Općeg poreznog zakona ne smije takve poslovne isprave u postupku oporezivanja uzimati u obračun poreznih obveza svog društva, iste je uzeo u obračun te obvezu plaćanja poreza na dodanu vrijednost umanjio za iznos iskazanog pretporeza na koji način je svom društvu „T. s.“ na štetu proračuna, pribavio nepripadnu materijalnu dobit u iznosu od 1.744.081,56 kuna“.

 

6.3. Razmatrajući zakonski opis kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. u dijelu u kojem isto čini onaj „tko s ciljem da on ili druga osoba potpuno ili djelomično izbjegne plaćanje poreza ili carine daje netočne ili nepotpune podatke o dohocima, predmetima ili drugim činjenicama koje su od utjecaja na određivanje iznosa porezne ili carinske obveze … pa zbog toga dođe do smanjenja ili neutvrđenja porezne ili carinske obveze u iznosu koji prelazi dvadeset tisuća kuna“, tada je jasno da ranije opisano činjenično postupanje okrivljenog M. V. sadrži sva bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. KZ/11., i to u njegovom kvalificiranom obliku iz stavka 3., sve s obzirom na inkriminirani iznos pribavljene nepripadne materijalne dobiti na štetu proračuna. Naime, prikazujući u prijavi poreza na dodanu vrijednost pretporez po šest ulaznih računa u ukupnom iznosu od 1.744.081,56 kuna, a znajući pri tome da u odnosu na te račune nije osigurao sve podatke temeljem urednih i vjerodostojnih knjigovodstvenih isprava čiji sadržaj potpuno i istinito odražava stvarni sadržaj prometa dobara i poslovnih promjena potrebnih za utvrđenje pretporeza te da zbog toga, sukladno odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost i Općeg poreznog zakona, takve isprave ne smije u postupku oporezivanja uzimati u obračun poreznih obveza svog društva i na osnovu istih umanjiti obvezu poreza na dodanu vrijednost za iznos tako iskazanog pretporeza, počinitelj je svakako dao netočne i nepotpune podatke o drugim činjenicama koje nedvojbeno utječu na utvrđivanje iznosa stvarne porezne obveze.

 

6.4. Stoga, ne radi se ovdje o pukom propuštanju isplate obveze prema proračunu, a nakon njenog pravilnog prijavljivanja, utemeljenog na točnim i potpunim podacima o svim činjenicama o kojima ovisi utvrđenje iznosa porezne obveze, kako to, očito neosnovano, smatra Županijski sud u Bjelovaru. Pri tome, taj se sud u drugostupanjskoj odluci pogrešno poziva na raniju odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-818/12-9 od 27. studenog 2013. u kojoj je izražen netom izloženi pravni stav. Name, točno je da takva poslovno pravna situacija, dakle, kada porezni obveznik ne plati svoju pravilno i potpuno prijavljenu poreznu obvezu državi, sukladno sadašnjem zakonskom opisu kaznenog djela utaje poreza ili carine, više ne predstavlja kazneno djelo. Međutim, to u ovome predmetu nije bio slučaj. Ovo stoga što je činjeničnim opisom okrivljeniku terećenog kaznenog djela, za koje je prvostupanjskom presudom bio proglašen krivim, a drugostupanjskom oslobođen optužbe, jasno naznačeno u čemu se sastoji njegova aktivna radnja, direktno usmjerena na smanjenje porezne obveze njegovog trgovačkog društva, davanjem netočnih i nepotpunih podataka o postojanju prava na iznos iskazanog pretporeza kojim je (u podnesenoj poreznoj prijavi) neistinito umanjio stvarno postojeću obvezu plaćanja poreza na dodanu vrijednost i to za iznos od 1.744.081,56 kuna.

 

7. Iz navedenog slijedi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio zakonsku odredbu članka 469. točke 1. ZKP/08-I, zbog čega je zahtjev za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske osnovan. Pri tome, a s obzirom na to da je Županijski sud u Bjelovaru za svoju odluku, iako pogrešnu, dao jasne i  neproturječne razloge, to drugostupanjskom odlukom nije počinjena povreda zakona u odredbi članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-I, koja je podnesenim zahtjevom za zaštitu zakonitosti također bila isticana.

 

8. Slijedom svega izloženog, a kako je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut na štetu optuženika, trebalo je utvrditi postojanje povrede zakona ne dirajući pri tome u pravomoćnu odluku te na temelju članka 513. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.) odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 1. travnja 2021.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.