- 1 -              III Kr 83/2018-5

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 83/2018-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog N. K., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavaka 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 10. srpnja 2017. broj K-1198/2016-46 i presuda Županijskog suda u Puli - Poli od 4. rujna 2018. broj Kž-213/2018-10, u sjednici održanoj 1. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Zahtjev osuđenog N. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 10. srpnja 2017. broj K-1198/2016-46, preinačena u odluci o kazni presudom Županijskog suda u Puli - Poli od 4. rujna 2018. broj Kž-213/2018-10, osuđeni N. K. proglašen je krivim za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavaka 1. i 4. KZ/11., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, te za kazneno djelo nepružanja pomoći iz članka 123. stavaka 1. i 2. KZ/11., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci te je, na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. travnja 2016. do 12. srpnja 2016. Jednako tako, na temelju članka 72. stavaka 1. i 3. KZ/11. osuđenom N. K. izrečena je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od sedam godina, u koju mu je, na temelju članka 72. stavka 7. KZ/11. uračunato vrijeme privremenog oduzimanja vozačke dozvole.

 

2. Osuđenik je po branitelju R. K., odvjetniku iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, pobijajući istu u dijelu kojim je osuđen za kazneno djelo nepružanja pomoći iz članka 123. stavka 2. KZ/11., zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.) te povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. jer smatra da se presuda u tom dijelu temelji na nezakonitom dokazu. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu „i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje, uz odgovarajuću uputu u odnosu na kazneno djelo iz čl. 123. st. 2 KZ/11. sukladnu navodima ovog pravnog lijeka“.

 

3. Na temelju članka 517. stavka 4. ZKP/08., zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske odgovorila je na zahtjev osuđenika koji je dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju na znanje.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. U prvom redu valja reći da osuđenik zahtjev podnosi iz osnove u članku 517. stavku 1. točki 2. u vezi članka 468. stavka 2. ZKP/08. ističući da se pravomoćna presuda kojom je osuđen za kazneno djelo iz članka 123. stavka 2. KZ/11. temelji na nezakonitom dokazu. Međutim, razmatranjem sadržaja žalbe izjavljene protiv prvostupanjske presude, razvidno je da je osuđenik taj redovni pravni lijek podnosio samo iz osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Stoga, a s obzirom na to da povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. osuđenik nije isticao u žalbi protiv prvostupanjske presude, to istu, na temelju članka 517. stavka 2. ZKP/08. ne može isticati niti u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

5.1. Neovisno o navedenom, za dodati je da osuđenik ovim dijelom svojeg zahtjeva tvrdi kako je prvostupanjski sud „iz nalaza i mišljenja toksikologa i prometnog vještaka uzeo one dijelove koji stavu suda konveniraju, prešućujući one koji te stavove pobijaju…“, kao i da je eventualne nesuglasnosti nalaza i mišljenja bio dužan otkloniti primjenom odredaba članaka 317. i 318. ZKP/08., pa da je na ovaj način sud kreirao novi dokaz „...koji je u svojoj biti i načinu nastanka nezakonit; jer je pribavljen na način iz čl. 10. st. 2. točka 3. ZKP-a – povredom odredaba kaznenog postupka...“. U odnosu na ove navode za primijetiti je da je citiranom odredbom propisana nezakonitost onog dokaza koji je pribavljen povredom odredaba kaznenog postupka i koji je, kao nezakonit, izričito predviđen odredbama ZKP/08. S obzirom na navedeno, kao i na činjenicu da obrana ne prigovara samom načinu pribave te izrade nalaza i mišljenja ili pak izboru osobe vještaka (članak 311. stavak 1. ZKP/08.), osuđenikovo pozivanje na „nezakonito tumačenje dokaza“, sadržajno predstavlja pobijanje činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, uz subjektivnu reinterpretaciju izvedenih dokaza, konkretno nalaza i mišljenja prometnog i toksikološkog vještaka. Time, podnositelj, zapravo, problematizira činjenična pitanja, koja sukladno taksativno naznačenim razlozima u članku 517. stavku 1. ZKP/08., ne mogu biti temelj zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

6. Povezano s ranije navedenim, neosnovan je i navod zahtjeva kojim osuđenik smatra da u konkretnom slučaju postoje razlozi koji isključuju njegovu krivnju za kazneno djelo nepružanja pomoći iz članka 123. stavka 2. KZ/11. Naime, ističući povredu iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi članka 469. točke 2. ZKP/08. osuđenik ponovno, vlastitim tumačenjem izvedenih dokaza, ukazuje da on tempore criminis nije znao niti bio svjestan da je počinio kazneno djelo u kojem su stradali pokojni supružnici K., a tek u tom slučaju je uopće mogao biti u položaju postupati s namjerom da napusti mjesto događaja bez da unesrećenima pruži pomoć. S izloženim u vezi, valja naglasiti da je postojanje svijesti i znanja počinitelja o djelu, kao sastavnica krivnje, također činjenično pitanje i traženje preocjene provedenih dokaza, kako se to i obrazlaže u podnesenom zahtjevu, te stoga ne može predstavljati temelj za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka. U protivnom bi, sve mimo zakonskih uvjeta, bila omogućena ocjena dokaza i preispitivanje činjenica u trećem stupnju.

 

7. Konačno, navodom da je oštećena Lj. K., gotovo trenutno, smrtno stradala na mjestu događaja (kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka za sudsku medicinu), zbog čega se njoj nije niti moglo pomoći, osuđenik ističe da u odnosu na pokojnu Lj. K. „nema kaznenog djela“. Stoga smatra da je pobijanom pravomoćnom odlukom ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 469. točkom 1. ZKP/08.

 

7.1. U pravu je osuđenik kada ističe da kazneno djelo nepružanja pomoći iz članka 123. stavka 2. KZ/11. ne bi bilo ostvareno ukoliko je osoba u vrijeme ostavljanja bez pomoći već bila mrtva (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. listopada 2019. broj I Kž-481/2019.). Međutim, podnositelj pri tome zaboravlja da je, prema činjeničnom opisu djela, inkriminirane zgode naletom svog vozila doveo u opasnost tri osobe (Lj. K., A. K. i M. S.), a unatoč tome se, nakon zaustavljanja vozila, pješice udaljio s mjesta događaja, ne pružajući pomoć niti jednoj od tih ozlijeđenih osoba. Budući da je podnositelj, pravilno, pravomoćno osuđen za jedno kazneno djelo nepružanja pomoći, činjenica što je jedna od tri osobe, koje su te zgode radnjom osuđenika dovedene u opasnost, trenutno preminula pa se stoga njoj pomoć niti nije mogla pružiti, ne dovodi u pitanje opstojnost ovog kaznenog djela za koje je on osnovano pravomoćnom presudom proglašen krivim. Zbog izloženog, osuđenik nije u pravu kada zahtjevom ističe povredu iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 468. točkom 2. ZKP/08., budući da njegovo postupanje, kako je činjenično opisano pod točkom 2. izreke pravomoćne odluke, predstavlja kazneno djelo nepružanja pomoći iz članka 123. stavka 2. KZ/11.

 

8. Slijedom svega navedenog, zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan, pa je na temelju članka 519. u vezi članka 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.) odlučeno kao u izreci.

 

 

Zagreb, 1. travnja 2021.