Poslovni broj: 78 Pž-7168/2019-3

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-7168/2019-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja R. d.o.o., K., Z. 1, OIB …, kojeg zastupa punomoćnica S. K. M., odvjetnica iz K. protiv tuženika T. d.o.o., N. M., V. 5, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik I. K., zaposlenik kod tuženika, radi isplate iznosa od 45.902,57 kn i povodom protutužbe radi isplate iznosa od 25.446,34 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-211/2017-33 od 13. studenog 2019., 31. ožujka 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-211/2017-33 od 13. studenog 2019. u pobijanoj točki I. izreke, dijelu pobijane točke II. izreke kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju trošak postupaka u iznosu od 13.310,00 kn s kamatom od 13. studenog 2019. do isplate te u pobijanoj točki III. izreke.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-211/2017-33 od 13. studenog 2019. održan je na snazi platni nalog (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 13.310,00 kn dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troška u iznosu od 1.875,00 kn (točka II. izreke), a odbijen je protutužbeni zahtjev u cijelosti (točka III. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je, nakon provedenog postupka, utvrdio kako je tužitelj isporučio robu tuženiku, te da je tuženik primitak računa i robe potvrdio svojim potpisom i pečatom, kao i da iznos tih računa odgovaraju pojedinačno i zbrojno iznosu iz tužbe. Stoga je zaključio kako su stranke sklopile ugovor o kupoprodaji iz čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), prema kojemu je tužitelj isporučio robu tuženiku, a tuženik tu robu nije platio. U odnosu na protutužbeni zahtjev provedeno je vještačenje u kojemu je utvrđeno kako iznos koji je naplaćen po zadužnici u iznosu od 99.832,88 kn nije predmet ovog spora, te da ne postoji tuženikova preplata iznosa od 22.203,42 kn za koje je postavljen protutužbeni zahtjev. Prema zaključku prvostupanjskog suda, tužitelj je imao pravo po zadužnici naplatiti iznos prema čl. 13.    st. 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 71/15 i 78/15; dalje: ZFPPN). Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi kako je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te da je izdana zadužnica pokrivala dospjele obveze tuženika prema tužitelju po računima za isporučenu robu, prije podnošenja prijedloga za ovrhu. Smatra kako je tužitelj zadužnicom trebao naplatiti dospjele tražbine za isporučenu robu, a ne naknadu za kašnjenja u plaćanju, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Zbog toga smatra kako prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a kako je tužitelj imao ovršnu ispravu u odnosu na tuženika nije imao pravnog interesa za podizanje ove tužbe, na što je tuženik ukazivao tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud propustio utvrditi. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Iz sadržaja same žalba jasno proizlazi kako se ista odnosi na dio presude u kojemu tuženik nije uspio u sporu, odnosno na točku I. izreke, dio pobijane točke II. izreke kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju trošak postupaka u iznosu od 13.310,00 kn s kamatom od 13. studenog 2019. do isplate te točku III. izreke.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Podnesak tužitelja kojim dostavlja presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3312/2018-2 od 16. travnja 2020. nije bio predmetom razmatranja jer se ne radi o odgovoru na tužbu, niti dostavljena presuda ima neposredan utjecaj na donošenje ove odluke.

Žalba nije osnovana.

Ovaj predmet predstavlja spor male vrijednosti, temeljem odredbe čl. 502. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), s obzirom na to da se isti odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000,00 kn. Naime, prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP-a, u ovakvom slučaju (tužba i protutužba) vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Kako se tužbenim zahtjevom traži održavanje na snazi platnog naloga u iznosu od 45.902,57 kn, a protutužbenim zahtjevom isplata iznosa od 22.204,42 kn, oba navedena zahtjeva pojedinačno udovoljavaju uvjetu iz čl. 502. st. 1. ZPP-a i predstavljaju spor male vrijednosti.

Stoga, temeljem odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, drugostupanjski sud nije ispitivao navode žalitelja koje se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer se presuda u sporu male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, valja ukazati i kako su ti žalbeni navodi ispitani, no u okviru moguće bitne povrede odredaba    postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, odnosno da li je činjenični zaključak prvostupanjskog suda u suprotnosti sa ispravama u spisu.

Zbog svega navedenog, predmetna je žalba ispitana u okviru dopuštenih žalbenih navoda, te po službenoj dužnosti u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i zbog moguće pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi niti u pobijanoj presudi nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a u svojoj se žalbi tuženik ne poziva na neku od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1. 5., 6. i 10. ZPP-a.

Obrazloženje pobijane presude jasno je i logično, a utvrđene činjenice nisu u suprotnosti s ispravama u spisu pa nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Imajući u vidu utvrđenje činjenice, odnosno da je tužitelj isporučio robu tuženiku po računima koji su predmet ovog spora, da tuženik tu robu nije platio u iznosu koji tužitelj potražuje, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio postojanje tražbine tužitelja prema odredbi čl. 376. ZOO-a, kao i pravo na kamatu prema čl. 29. st. 2. ZOO-a propisanu za trgovačke ugovore.

Što se tiče protutužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud ukazuje kako tražbina koju je tužitelj naplatio po bjanko zadužnici, kao ovršnoj ispravi, ne obuhvaća utuženu tražbinu, već da se radi o potraživanju iz čl. 13. st. 1. ZFPPN-a, koje je nastalo zbog kašnjenja tuženika s plaćanjem. Ovo potraživanje predstavlja zakonsko pravo tužitelja, i odnosi se na svaku transakciju, kako to jasno proizlazi iz navedene zakonske odredbe. To znači da tužitelj ima pravo zaračunati iznos od 40,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, bez ikakve opomene, za svako kašnjenje u plaćanju, za svaku poslovnu transakciju, odnosno za svaki pojedinačni račun koji je tuženik platio sa zakašnjenjem.

Imajući u vidu kako u spisu nema dokaza da bi stranke ugovorile da tužitelj primljenom zadužnicom može naplatiti samo svoje novčano potraživanje za isporučenu robu, a nije sporno da zadužnica nije iskorištena za to potraživanje, neosnovan je prigovor tuženika kako tužitelj nije imao pravni interes za vođenje ovog postupka.

Dakle, prvostupanjski je sud, na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo te održao na snazi platni nalog i odbio protutužbeni zahtjev (točke I. i III. izreke).

U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi u odnosu na pojedine radnje, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba je odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena i u odnosu na dio pobijane točke II. izreke presude.

Zagreb, 31. ožujka 2020.

Sudac

Mladen Šimundić