Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu Vici R., u pravnoj stvari tužiteljice V.
K. iz S., , OIB: …, zastupana po pun. H. Ć.,
odvj. u Splitu, protiv tužene A. B. d.d., OIB:
…, zastupana po pun. D. P., odvj. u Z., radi ništetnosti,
nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. veljače 2021. u nazočnosti punomoćnika
tužitelja H. Ć., odvj. u Splitu i zamjenika punomoćnika tuženika N. H.,
odvj. vježbenika u OD H. i partneri, objavljene 31. ožujka 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 2. Ugovora o kreditu br. od dana 06. veljače 2008. g,
zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u čl. 2. ugovoreno
kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 28.080,00 CHF
prema srednjem tečaju H.-A.-Adria bank d.d. važećem na dan korištenja
kredita, čl. 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a
naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria bank
d.d. na dana plaćanja, čl. 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje
u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 377, 26 CHF, obračunatih po srednjem
tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria bank d.d. na dana plaćanja.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 6. Ugovora o kreditu br. od dana 06. veljače 2008. g
zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno da se
promjena kamatne stope mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama H.-
A.-Adria bank d.d. i drugim aktima banke i da korisnik kredita svojim potpisom
na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatni
stopama, kao i sve kasnije izmjene i dopune.
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana, novčani iznos od 49. 558,
12 kn, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, obračunatoj po stopi od
15% do 31. 12. 2007., a od 01. 01. 2008. do 31. 07. 2015., po kamatnoj stopi koja
se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je
vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu
uvećano za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. godine do isplate, obračunatoj
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijski trgovačkim društvima, izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena koje
zatezne kamate teku od dospjeća svake pojedine uplate do isplate, i to na iznos od:
za razdoblje od:
97,02 kn 31.3.2008 52,82 kn 30.4.2008 35,35 kn 31.5.2008 56,88 kn 30.6.2008 25,25 kn 31.7.2008 26,82 kn 31.8.2008 45,57 kn 30.9.2008 187,54 kn 31.10.2008
92,42 kn 30.11.2008 230,18 kn 31.12.2008
248,92 kn 31.1.2009 257,39 kn 28.2.2009 234,04 kn 31.3.2009 292,90 kn 30.4.2009 256,21 kn 31.5.2009 229,19 kn 30.6.2009 236,37 kn 31.07.09 250,61 kn 31.8.2009 249,38 kn 30.09.09 234,98 kn 31.10.2009
261,99 kn 30.11.2009
283,66 kn 31.12.2009
314,47 kn 31.1.2010 307,41 kn 28.2.2010 349,24 kn 31.3.2010 341,30 kn 30.4.2010 356,75 kn 31.5.2010 490,60 kn 30.6.2010 463,05 kn 31.7.2010 547,22 kn 31.8.2010 518,14 kn 30.9.2010 471,36 kn 31.10.2010
570,06 kn 30.11.2010
695,63 kn 31.12.2010
606,72 kn 31.1.2011 640,93 kn 28.2.2011 601,22 kn 31.3.2011 608,45 kn 30.4.2011 776,48 kn 31.5.2011 792,85 kn 30.6.2011 933,24 kn 31.7.2011 861,13 kn 31.8.2011 782,18 kn 30.9.2011 773,71 kn 31.10.2011
767,63 kn 30.11.2011
805,29 kn 31.12.2011
838,12 kn 31.1.2012
842,51 kn 29.2.2012 819,81 kn 31.3.2012 835,14 kn 30.4.2012 845,63 kn 31.5.2012 827,98 kn 30.6.2012 832,62 kn 31.7.2012 819,39 kn 31.8.2012 791,20 kn 30.9.2012 821,68 kn 31.10.2012 836,31 kn 30.11.2012 825,65 kn 31.12.2012 768,15 kn 31.1.2013 817,00 kn 28.2.2013 821,27 kn 31.3.2013 802,12 kn 30.4.2013 742,57 kn 31.5.2013 741,06 kn 30.6.2013 755,68 kn 31.7.2013 779,13 kn 31.8.2013 811,61 kn 30.9.2013 794,86 kn 31.10.2013 806,72 kn 30.11.2013 820,17 kn 31.12.2013 828,53 kn 31.1.2014 846,21 kn 28.2.2014 840,42 kn 31.3.2014 820,86 kn 30.4.2014 814,59 kn 31.5.2014 817,42 kn 30.6.2014 839,62 kn 31.7.2014 858,32 kn 31.8.2014 854,44 kn 30.9.2014 870,61 kn 31.10.2014 881,59 kn 30.11.2014 875,12 kn 31.12.2014 876,92 kn 31.1.2015 876,54 kn 28.2.2015
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu
od 11.246,00 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 31. ožujka
2021. pa do isplate po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod
prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
Kod ovog suda zaprimljena je 12. 6. 2019. tužba tužiteljice V. K., protiv tužene
A. bank d.d., radi isplate pretplaćene kamate i valute temeljem Ugovora o kreditu s
valutnom klauzulom.
U tužbi se navodi da su stranke sklopile ugovor o kreditu br. 6. 2. 2008.
Temeljem tog ugovora tuženik da je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 28.080,00 CHF uz
uvjete naznačene u samom ugovoru. Prema odredbi čl. 9. istog, tužitelj da se obvezao plaćati
tuženiku redovnu kamatu čija je stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, te
da je kredit u cijelosti plaćen. Tužitelj smatra da se radilo o ugovoru s ništetnom odredbom o
promjenjivoj kamatnoj stopi u smislu odredbi čl. 84., 99. Zakona o zaštiti potrošača.
Ugovorna kamata da mora biti određena odnosno odrediva sukladno odredbi čl. 269. st. 2. i
čl. 272. ZOO-a .U konkretnom slučaju, buduća kamatna stopa da nije bila određena niti
odrediva, da se radi o odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije mogao biti razumljiv,
što za posljedicu ima ništetnost takvih ugovornih odredbi. Temeljem takvih ništetnih odredbi
tužitelj da je tuženiku isplatio viši iznos od onog kojega je trebao isplatiti. Tuženik da se
oglušio na zahtjeve tužitelja radi dostave podataka temeljem kojih bi financijski vještak
utvrdio točnu razliku. Također, smatra da su ništetne i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.
Tuženik da je propustio informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu
klauzulu, te činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za
švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik vezan uz euro, jer se tečajna
politika HNB temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kuna prema euru, dok tečaj
svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a , te o tome da je rast
švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan te o
povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive
kamatne stope. Stoga da je i valutna klauzula ugovorena na nepošten način, zbog čega su i
ugovorne klauzule vezan uz nju ništetne.
Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio kako isti glasi u izreci ove presude temeljem
podneskom od 15. 12. 2020. temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke A.
B. dipl. oec. od 15. rujna 2020.
U odgovoru na tužbu, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u
cijelosti, ističući kako tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe budući je kredit u
cijelosti otplaćen. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa da je pravno valjanja i nije protivna
kongentnim odredbama ZOO-a. Stranke da su ugovorile odredivu činidbu pa se ne radi o
ništetnosti u smislu odredbe čl. 270. i 272. ZOO-a, niti je riječ o ugovaranju suprotno
načelima obveznog prava. Ugovor o kreditu da sadrži više kreditnih klauzula glede ugovorene
kamate pa tako i klauzuli o visini početne kamatne stope, promjenjivost kamate i ugovornu
odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, s time da je o svakoj izmjeni kamate
tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti korisnika kredita što je i činio. Iz dikcije
odredbe čl. 272. st. 1. ZOO-a proizlazi da je jedna ugovorna strana imala slobodu ugovoriti
visinu kamatne stope, te se tuženik poziva i na odluku VSRH Rev-360/14, gdje se navodi da
su ugovaranjem izmjene odluke o kamatama, odnosno vezujući je za odluke banke, stranke
ugovorile odredivu činidbu. Tuženik tvrdi da se na razrješenje odnosa među strankama ne
mogu primijeniti odredbe zakona o potrošačkom kreditiranju jer je taj zakon stupio na snagu
1. 1. 2010. dok je ugovor o kreditu sklopljen 2006. Ističe se kako je tuženik obavještavao
tužitelja o promjenama kamatnih stopa. Tuženiku je pravno neprihvatljivo i neodrživo
pozivanje tužitelja na odluku VTSRH Pž-7129/13 o kojoj bi ugovorna odredba o
promjenjivosti kamatne stope bila ništetna. Ističe kako je tom odlukom potrošačima pružena
apstraktna zaštita te da nije ostvarivo subjektivno pravo koje bi ga oslobađalo obveze
dokazivanja postojanja osnova i visine tužbenog zahtjeva, što se mora dokazivati u svakom
pojedinom postupku. Činjenična utvrđenja iz postupka vođenim pred VTSRH broj P-5104/12
da nisu relevantna za utvrđenje činjeničnog stanja u ovom postupku, pri čemu se tuženik
poziva na odredbu čl. 220. i 221. ZPP-a. U suprotnom da bi na štetu tuženika povrijeđena
pravila o teretu dokazivanja. Odlukom VTSRH broj Pž-7129/13 da nije uopće dovedena u
pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu kojima su stranke ugovorile da je
kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, niti su takve ugovorne odredbe
utvrđene ništetnima što je potvrđeno donošenjem presude VSRH. Eventualna ništetnost
ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope da ne povlači ništetnost ugovorne
odredbe da je kamatna stopa promjenjiva. Tuženik ističe kako ugovor o kreditu kojega su
stranke sklopile nije tipski ugovor jer se o svim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je
tužitelj uredno obavještavan o promjeni kamatne stope te da je uredno otplaćivao kredit po
novim otplatnim planovima, ne ističući nikakve prigovore i ne tražući bilo kakva
obrazloženja, pa se može zaključiti kako je bio makar prešutno suglasan s promjenama
kamatnih stopa. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, jer da nije jasno kojom
metodologijom je izvršen izračun, posebno spori izračun napravljen po privatnom zahtjevu
tužitelja. Na koncu ističe prigovor zastare pozivom na odredbu čl. 226. ZOO-a, da bi se radilo
o povremenim davanjima koja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog
davanja.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj od 6.
2. 2008., modela kretanja tečaja H. group Alpe Adria, biltena 238 iz studenog 2017.
H. narodne banke, članaka na temu kretanja tečaja CHF i EUR objavljivanih u raznim
glasilima (dostavljene od strane tuženika uz odgovor na tužbu), uvjeta kreditiranja stambenih
kredita H. A. banke iz svibnja 2017., promotivnog materijala banaka o kreditima,
odgovora na upite HNB od 11. 4. 2017., zahtjeva za kredit za kupovinu motornog vozila
tužiteljice od 6. 2. 2008., specifikacije uplate od 17. 9. 2019., te vještačenjem po vještaku
financijske struke A. B...
Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
U postupku je kao sporno trebalo raspraviti i utvrditi jesu li u konkretnom slučaju
ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 6. veljače 2008. kojega su zaključile parnične stranke u
dijelu koji se odnosi na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te s tim u
vezi je li osnovan zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenog iznosa po oba osnova za utuženo
razdoblje.
Među strankama nije sporno da su 6. 2. 2008. zaključile Ugovor o kreditu temeljem
kojega je banka isplatila tužitelju iznos kredita od 26.080,00 CHF prema kupovnom tečaju
banke na dan korištenja, te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa početno od 5,70 % ,
da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca, a mjesečni anuitet da je ugovoren u visini 377,26
CHF te da je kredit u cijelosti otplaćen do 28. 2. 2015.
Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od
4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 7) Societe-Generale Splitska banka d.d.
-u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o
kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa
koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana
presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja
2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9.
travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog
saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik,
predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom
postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08,
123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi
pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji
u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda
utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti
potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme
zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari,
odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1.
Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona,
obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu
je uzrokovana postupanjem tuženika.
Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u odnosu
na tuženika pod 7)-ovdje tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna
2003. g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik pod 7) povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i
nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima,
na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po
ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim
internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i
korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili
egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o
promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na
štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama
Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje
ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog
Zakona.
Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.
U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između
ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u
spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su
se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu
bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je
postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na
temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o
kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom
budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je
potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog
trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i
tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne
parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana.
Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji
se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to
navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno
informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa
potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na
valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači
nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem
razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva
pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku
solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i
sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o
postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i
učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita
javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa
ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje
iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07,
75/09 i 120/16).
Sud nije saslušavao tužitelja u postupku smatrajući ovaj dokaz suvišnim, s obzirom da
niti u jednom postupku koji se o istom pravnom osnovu vodi pred ovim i drugim sudovima u
RH nije utvrđeno da bi se prilikom sklapanja ugovora posebno pregovaralo o promjenjivoj
kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku
tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi dovele do zaključka da odredba o
promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora nije nepoštena pa time i ništetna. Iz istih razloga nisu
saslušani niti predložen svjedoci, radnici tuženika.
To, nadalje, znači da je dio odredbi sadržan u čl. 4. i 9. spornog Ugovora o kreditu
prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se utvrđuje odlukom o visini
kamatnih stopa ili drugim aktom tuženika, trebalo utvrditi ništetnim, jer je odredba o
ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u
smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te
ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.
Temeljem čl. 324. ZOO-a, nadalje, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela
odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i
ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako
tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz
čl. 12. kojim je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja
je promjenjiva sukladno Pravilniku o kreditiranju građana ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu.
S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu, sadržan u čl. 4. koji se tiče dijela o
promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati štetu koja mu
je nastala primjenom ništetne odredbe koja se može izraziti u razlici radi povećanja kamate
iznad 6,49%, a temeljem odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju
dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom. Prema izričitoj odredbi čl.
118. ZZP-a tužitelj ima pravo nakon donošenja odluke u parnici radi zaštite kolektivnih
interesa kao potrošač ustati tužbom radi naknade štete.
Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno
vještačenje po vještaku za knjigovodstvo i financije A. B., dipl. oec. na okolnost
razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope,
pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom
planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.
U pisanom nalazu i mišljenju od 24. 11. 2020. izrađenom temeljem dokumentacije
priložene spisu, te one dostavljene od strane tuženika po pozivu vještaka, vještak je utvrdio
kako je banka mijenjala kamatnu stopu što je prikazao u tablici br. 2. Kamatna stopa se
mijenjala na način da je od 21. 2. 2008 do 29. 2. 2008. iznosila 5,50%, a mjesečni anuitet
377,26 CHF. Od 29. 2. 2008. kamatna stopa je iznosila 6,60%, a mjesečni anuitet 388,54
CHF. Od 30. 11, 2008 kamatna stopa iznosila je 6,90% a mjesečni anuitet 397,19 CHF, dok je
od 31. 3 2009. kamatna stopa iznosila 7,90%, a mjesečni anuitet 402,02 CHF. U tablici broj
3, u stupcu broj 2-6 vještak je prikazao izračun otplatnog plana u CHF primjenom inicijalno
ugovorene redovne kamatne stope od 5,50% za razdoblje od početka otplate do konačne
otplate u veljači 2015. U stupcu broj 7 daljnji pregled promjenjive redove kamatne stope koju
je koristila banka. U stupcu broj 8-11 daljnji izračun otplatnog plana u CHF primjenom
promjenjivih kamatnih stopa koje je koristila banka, u stupcu broj 12 daljnji izračun razlike
kamate u CHF i to kao razlika između mjesečnih iznosa obračunatih kamata u anuitetu kako
je računala banka-tuženik i kamate u anuitetu kako je izračunato u prvom dijelu tablice. U
stupcu 13 dani su datumi dospijeća po predmetnom kreditu. U stupcu 14 prikazan je srednji
tečaj kreditora na dan isplate kredita, te srednji tečaj kreditora za CHF na datume dospijeća
pojedinih mjesečnih anuiteta po kreditu do siječnja 2015. U stupcu 15 dan je izračun razlike
kamata u HRK preračunatom razlike kamate u CHF primjenom srednjeg tečaja kreditora na
dan dospijeća. U stupcu 16 dan je izračun mjesečnog anuiteta u HRK po predmetom kreditu
primjenom tečaja kojeg je koristila banka na dan dospijeća anuiteta i primjenom kamatne
stope. U stupcu 17 dan je izračun mjesečnog anuiteta u HRK po predmetnom kreditu
primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan puštanja kredita, dok je u stupcu 18 dan izračun
razlike iznosa mjesečnih anuiteta u HRK i to kao razlika prethodno izračunatih iznosa
mjesečnih anuiteta u HRK, odnosno iznosa razlike koju je tužitelj više platio tuženiku s
osnova obveze po kreditu uslijed primjene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule
CHF/HRK.
Vještak zaključuje da je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz
ugovora, tužitelj bi isplatio tuženiku u utuženom razdoblju od ožujka 2008. do veljače 2015.
manje kamate u iznosu od 1.986,69 CHF, odnosno manje kamate u iznosu od 11.009,28 HRK
primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospijeća. Razliku kamata za svaki mjesec
prikazao je u stupcu broj 12 tablice broj 3, a u HRK u stupcu broj 15. Nadalje, mišljenja je, da
je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz ugovora te da se nije primjenjivala
valutna klauzula, tužitelj bi isplatio tuženiku tijekom utuženog razdoblja 49.558,12 HRK manje s osnova obveza po predmetnom kreditu.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka A. B.., dipl. oec. kao stručan,
temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više
obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo
ugovorenu kamatnu stopu na dan konačne otplate kredita, odnosno na ime razlike pretplate
temeljem primijenjene valutne klauzule, u visini od 49.558,12 HRK.
Što se materijalnopravnog prigovora zastare tiče, u konkretnom slučaju radi se o
zahtjevu za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu i zahtjevu za isplatom stečenog bez
osnove, tj. zahtjevu za isplatom preplaćenih kamata koje su preplaćen po osnovi ništetnih
odredbi. Zahtjev za utvrđenje ništetnosti može se postaviti u svako doba jer ne zastarijeva.
Zahtjev za isplatom preplaćenih kamata koje su preplaćene po osnovi ništetnih odredbi je
zahtjev za isplatom stečenog bez osnove koji zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina
(čl. 371. ZOO, 53/91, te čl. 230. ZOO/05).
Prema odredbi čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je
vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije
što drugo propisano, dok je čl. 241. ZOOa propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe
i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim
nadležnim tijelom radi ostvarivanja tražbine.
Odredba čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a
prema odredbi st. 3 istog čl. kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje
teći iznova od dana kad je spor završen ili okončan na neki drugi način.
Prema stajalištu VSRH izraženom u odluci Rev-2245/17-2 pokretanjem parničnog
postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 388.
ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka
pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe. Kolektivna tužba u tzv. franak
podnesena je 4. 4. 2012. te prekida tijek zastare, a okončanjem spora pred VTSRH
donošenjem odluke Pž-7129/13 13. 6. 2014. zastara počinje teći ispočetka, a vrijeme prije
prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako je predmetna tužba podnesena 12. 6. 2019., a
zakon kod instituta stjecanja bez osnova ne predviđa posebni zastarni rok pa se primjenjuje
odredba čl. 224. ZOO-a koja propisuje 5 godišnji zastarni rok, te imajući u vidu datum
donošenja odluke Pž-7129/13, proizlazi da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog
roka uslijed čega je zastarni prigovor odbijen kao neosnovan.
Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda
posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudu Vrhovni sud je odlučivao
u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima
tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s
korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica
bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i
ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a.
Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog
trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda a
koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i
ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedila kolektivne interese i
prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i
nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o
kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u
vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti
a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno
odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u
razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl.
96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr. ) . Fizičke i pravne osobe se mogu u
posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda
Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača-
Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao
i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o
kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je
ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak ( valutna klauzula ) a o tome se
nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev iz točke 1. je trebalo
usvojiti. Ovaj sud smatra da nije bilo potrebe saslušavati svjedoka predložene od tuženika
(osobnog bankara) na okolnost sklapanja ugovora o kreditu budući u niti jednom postupku
koji se vodio vezano za spor kao predmetni nije utvrđeno da se pojedinačno pregovaralo kod
sklapanja Ugovora o kreditu u valuti švicarski franak slijedom čega je stajalište ovog suda da
se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog
suda RH Rev-2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Osim toga ovi
predloženi svjedoci nemaju neposredna saznanja o sklapanju ugovora o kreditu sa tužiteljem
jer sa njime nisu pregovarali kod sklapanja tog ugovora. Što se tiče zahtjeva za isplatom
temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja zastarijeva 2023.
Glede navoda tuženika da bi se u konkretnom slučaju uređenjem tužbenog zahtjeva
nakon financijskog vještačenja radilo o preinaci tužbe , čemu se protivi za navesti je da je u
konkretnom slučaju tužitelj uredio tužbeni zahtjev nakon vještačenja te se po mišljenju ovog
suda radi o situaciji propisanoj odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a kada tužitelj bez svoje krivnje
nije mogao preinačiti tužbu ranije. Naime, tužitelj nema adekvatno znanje da bi izvršio
izračun razlike kamata i valute radi čega je u postupku angažirana stručna osoba, te sud
smatra kako se radi o situaciji u kojoj je oportuno dopustiti preinaku sukladno odredbi čl. 190.
st. 2. i 3. ZPP-a. Uzgred, za napomenuti je kako se tužitelj prije podnošenja tužbe obraćao
tuženiku radi dostave podataka potrebnih za izračun, te da je tuženik tažene podatke dostavio
tek vještaku.
Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. a tužitelju je
obistinjen trošak, za sastav tužbe, zastupanje na ročištima od 21. 1. 2020., i 5. 2. 21., te sastav
podnesaka od 8. 1. 2020., 3. 2. 2020., 4. 9. 2020. i 15. 12. 2020. obistinjeno po 1.000,00 kn,
odnosno ukupno 7.000,00 kn. Tužitelju pripada i naknada troškova vještačenja u iznosu od
3.000,00 kn te trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 400,00 kn te pristojbe presude u
iznosu od 846,00 kn, tako da ukupni trošak iznosi 11.246,00 kn.
U Splitu, 31. ožujka 2021.
S U D A C
Vica Roščić,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu.
Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa
presude.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno
obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena
onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno
obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude
obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
