1                                 Poslovni broj: 10 UsImio-446/20-5

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Luciji Justić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja A. R. G. iz B., Š…, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg Kralja Petra Krešimira IV br.1, radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 31. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Klasa: UP/II 561-01/20-01/417, Urbroj: 512-2501-20-2 od 14. listopada 2020.

 

Obrazloženje

 

              Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II 561-01/20-01/417, Urbroj: 512-2501-20-2, od 14. listopada 2020. (dalje: drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane S., Klasa: UP/I 561-01/20-01/249, Urbroj: 512M2-6501-20-4 od 14. kolovoza 2020. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

              Prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite MZ „F.“ iz Z. za razdoblje od 1990. do 1992.

              U pravovremenoj podnesenoj tužbi tužitelj je naveo da je bio pripadnik ONZ MZ „F.“ iz Z., a navedeno da dokazuje izjavom svjedoka I. S. koji je iskazao da je tužitelj bio pripadnik Narodne zaštite, da je izvršavao sve zadaće vezane za obranu suvereniteta Hrvatske države te da mu zbog općeg kaosa nije uručena iskaznica Narodne zaštite koja bi mu omogućavala ostvarivanje braniteljskih prava. Također da svjedok A. M. navodi da je bio dio dragovoljačke naoružane skupine „B. J.“, ali da se ne može sjetiti datuma. Tužitelj se nadalje poziva na odredbu čl. 5. stavak 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ broj 121/17, 98/19, dalje u tekstu: ZHBDR) kojom je propisano da dragovoljac iz Domovinskog rata je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992. Zaključno ističe da tuženik u žalbenom postupku nije pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su utjecale na donošenje rješenja, pa predlaže da sud poništi drugostupanjsko rješenje.

              U odgovoru na tužbu tuženik se poziva na odredbu čl. 3. stavak 1. i 2. ZHBDR-a, te na odredbu čl. 179. točke a. istog Zakona, te navodi kako kod Područnog odjela za poslove obrane Z. u službenoj evidenciji hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, nije evidentiran tužitelj u bilo kojem razdoblju i s bilo koje osnove, te da nije evidentiran na popisima pripadnika Narodne zaštite MZ „F.“. Prvostupanjsko tijelo da je omogućilo tužitelju sudjelovanje u postupku, te je u svojoj izjavi naveo da je bio pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite „F.“ Z. u razdoblju od 1990. do 1992., te da je bio angažiran na držanju straža, pripremi skloništa za neposredne opasnosti, sudjelovao u obavljanju straža oko vojarne „B.“, prikupljao opremu za HV, te da je sudjelovao u izradi „ježeva“ za sprječavanje prolaska. Također, ističe i kako su u postupku saslušani svjedoci I. S. i A. M., koji u bitnome potvrđuju navode tužitelja, ali da se ne sjećaju točnih datuma, radi proteka vremena. Nadalje, navodi kako smatra da je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo da tužitelj ne ispunjava kumulativne zakonske uvjete za utvrđenje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, te da se aktivnosti koje tužitelj navodi ne mogu smatrati pružanjem oružanog otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj svezi s tim otporom u smislu čl. 3. st. 2. ZHBDR-a. Također, da iz izjave tužitelja i svjedoka  proizlazi da tužitelj nije sudjelovao u pružanju direktnog oružanog otpora agresoru i nije djelovao u izravnoj vezi s tim otporom, budući da nije bilo direktnih borbenih djelovanja i akcija na području MZ „F.“ Z., u navedenom razdoblju. Nadalje, da iz potvrde poduzeća „TPK – K.“ proizlazi da je tužitelj u spornom razdoblju bio raspoređen na radnu obvezu kao zaposlenik navedenog poduzeća, odnosno da u tom razdoblju nije bio pripadnik Oružanih snaga RH niti naoružanih odreda Narodne zaštite, nego djelatnik navedenog poduzeća koji je obavljao poslove svog radnog mjesta za potrebe HV i kao takav da ne spada u krug osoba kojima se u skladu s važećim zakonskim propisima može priznati status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

Sud je izveo dokaze uvidom u osporeno rješenje i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje kao i onu uloženu tijekom spora.

U smislu odredbe članka 36. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 - dalje: ZUS-a) sud je odlučio bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja (članak 55. stavak 3. ZUS-a)  i utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Među strankama je sporno da li tužitelj ispunjava uvjete propisane ZHBDR-om za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite.

Odredbom članka 3. stavak 1. i stavak 2. ZHBDR-a propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga); b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i; f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite kjoi je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. (stavak 1.). Pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Repbulike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovog članka, podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 05. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. (stavak 2.)

Odredbom članka 179. stavak 1. točka a) ZHBDR-a propisano je status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenog upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi evidenciju.

Iz sadržaja spisa upravnog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je da je tužitelj 24. rujna 2018. podnio Područnom uredu za poslove obrane Z. zahtjev za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite Mjesne zajednice „F.“, Z., u razdoblju od 1990. do 1992., u kojem zahtjevu je istakao da je kao pripadnik istih obavljao poslove držanja straže, priprema skloništa za neposredne opasnost, straže pred vojarnom B., sudjelovanje u izradi ježeva za sprječavanje.             

Uz predmetni zahtjev tužitelj je priložio i izjavu svjedoka I. S. od 10. rujna 2018. u kojoj je isti naveo da je tužitelj bio pripadnik Narodne zaštite i izvršavao sve zadatke zadane mu u obrani suvereniteta Hrvatske države, te da mu nije bila uručena iskaznica Narodne zaštite zbog tadašnjeg općeg kaosa, kao i potvrdu poduzeća TPK-K., P. z. p. k., e. p., u. i o. d.d., Z.,  od 14. srpnja 1997. iz koje je razvidno da je tužitelj bio zaposlenik TPK-K. u toku 1991. i 1992., te je radio na izradi dijelova za granate za VBR, obavljao poslove za potrebe civilne zaštite, dežurao u kriznom štabu navedenog poduzeća, prikupljao opremu za HV te sudjelovao na izradi ježeva za sprječavanje.

Nadalje, je razvidno da su tijekom upravnog postupka po prijedlogu tužitelja saslušani svjedoci I. S. i A. M.. Iz spisu priležećeg zapisnika o saslušanju svjedoka I. S. od 1. lipnja 2020. proizlazi da je isti izjavio da je bio pripadnik dragovoljačke postrojbe „B. J.“ i kao dragovoljac da je bio učesnik VRO O., te je potvrdio  svoje navode iz izjave od 10. rujna 2018. u svezi sudjelovanja tužitelja u Domovinskom rati i drugo da nema što dodati.

Iz zapisnik o saslušanju svjedoka A. M. od 1. lipnja 2020. proizlazi da je isti izjavio da je bio pripadnik dragovoljačke naoružane skupine „B. J.“ od 7. prosinca 1990. do 5. listopada 1991., te da je i tužitelj bio pripadnik iste i u toj postrojbi da je zadužio naoružanje, a nakon toga da je prešao u Narodnu zaštitu, dok se točnih datuma ne može sjetiti zbog proteka vremena.

S obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe, po ocijeni ovog suda, pravilno je i zakonito osporeno rješenje tuženika, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

Naime, u konkretnom slučaju se primjenjuje odredba članka 3. ZHBDR, a ne odredba članka 5. ZHBDR-a kako to navodi tužitelj u svojoj tužbi, budući da je člankom 3. navedenog Zakona propisano tko je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata, odnosno uvjeti koje osoba treba ispuniti da bi joj bio priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, a što svojim zahtjevom tužitelj i traži, dok je odredbom članka 5. ZHBDR-a propisano tko je dragovoljac iz Domovinskog rata.

Tužitelj, dakle, predmetnim zahtjevom traži utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite.

Sukladno gore citiranim zakonskim odredbama da bi osoba stekla status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite treba kumulativno ispuniti sljedeće zakonske pretpostavke: pripadnost ONZ, izravna angažiranost kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. 07. 1991. do 31. 12. 1991., te pružanje oružanog otpora agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom.

Po ocijeni ovog suda, pravilno je utvrđenje tuženika i prvostupanjskog tijela da tužitelj ne ispunjava kumulativne zakonske uvjete za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Naime, pravilno tuženik utvrđuje da se aktivnosti koje sam tužitelj navodi da je obavljao i to držanje straže, priprema skloništa za neposredne opasnost, straže pred vojarnom Borongaj, sudjelovanje u izradi ježeva za sprječavanje, ne mogu smatrati pružanjem otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj svezi s tim otporom u smislu naprijed citirane odredbe članka 3. stavka 2. ZHBDR-a, a što je jedan o kumulativnih uvjeta za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

Suviše toga, iz zahtjevu tužitelja priložene potvrde poduzeća TPK-K., P. z. p. k., e. p., u. i o. d.d., Z.,  od 14. srpnja 1997.  proizlazi da je tužitelj u spornom razdoblju bio raspoređen na radnu obvezu kao zaposlenik tog poduzeća, a ne kao pripadnik naoružanih odredba Narodne zaštite, koji je obavljao poslove svog radnog mjesta za potrebe HV (radio na izradi dijelova za granate za VBR, obavljao poslove za potrebe civilne zaštite, dežurao u kriznom štabu navedenog poduzeća, prikupljao opremu za HV te sudjelovao na izradi ježeva za sprječavanje), pa stoga, po ocjeni ovog suda, pravilno tuženik zaključuje da kao takav ne spada u krug osoba kojima se u skladu sa važećim zakonskim propisima može priznati status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Također, se niti iz izjava svjedoka saslušanih tijekom upravnog postupka ne može utvrditi odlučna činjenica da je tužitelj u razdoblju od 30. 07. 1991. do 31. 12. 1991. bio pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana jer svjedok A. M. navodi da se zbog proteka vremena ne može sjetiti točnih datuma kad je tužitelj bio pripadnik Narodne zaštite, niti se isto može utvrditi iz drugih pisanih dokaza, a uzimajući u obzir da je u to vrijeme prema naprijed navedenoj potvrdi bio zaposlenik TPK-K. za koje je poduzeće obavljao poslove za potrebe HV.

              Zbog svega navedenog, prvostupanjsko tijelo je postupilo pravilno i zakonito kada je, donijelo rješenje kojim se tužitelju odbija zahtjev kojim traži utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite MZ „F.“ iz Z. za razdoblje od 1990. do 1992., s obzirom da ne ispunjava kumulativne uvjete propisane naprijed citiranom odredbom, te je pravilno i zakonito postupio tuženik kada je drugostupanjskim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

U izloženom, po ocjeni ovog suda, tuženik je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, upravo suprotno tužbenim prigovorima, te pri tome u upravnom postupku koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, dok tužbeni prigovori, imajući u vidu prethodno navedeno, nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

Stoga, a budući je osporeno rješenje zakonito, te nisu ostvareni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci presude.

 

U Splitu 31. ožujka 2021.

 

 

     S U T K I NJ A

 

 

        Danijela Čipčić Buzov, v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.  (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Lucija Justić