Poslovni broj: 10 UsImio-364/20-5

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Luciji Justić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja I. Z., B. i H., T., G. b.b., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, priznavanja prava na invalidsku mirovinu, 31. ožujka 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 141-02/20-03/01144286182, Urbroj: 341-99-06/2-20-3335 od 10. kolovoza 2020.

 

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II 141-02/20-03/01144286182, Urbroj: 341-99-06/2-20-3335 od 10. kolovoza 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., Klasa: UP/I 141-02/19-03/01144286182, Urbroj: 341-18-06/2-19-29865 od 20. travnja 2020. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

Prvostupanjskim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja, pripadnika borbenog sektora Hrvatskog vijeća obrane, za priznavanjem prava na invalidsku mirovinu.

U tužbi kojom pobija zakonitost osporenog rješenja tuženika, tužitelj je u bitnom naveo, da mu je na temelju nalaza i mišljenja Vijeća viših vještaka Središnjeg ureda Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda, od 27. srpnja 2020., a temeljem uvida u medicinsku dokumentaciju, utvrđeno da kod njega ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, navodeći između ostalog da je ocjena vijeća vještaka pravilna jer posljedica ranjavanja, te sukladno tome i ocjena smanjenja radne sposobnosti po članku 142. stavka 2. ZHBDR nije moguća jer se ne nalaze posljedice u habitusu koji bi bilo u koliziji sa opisom radnog mjesta, a da bolest nagluhost se ne može cijeniti jer nije ostvaren RVI radi istoga. Tužitelj osporava navode pobijanog rješenja, te navodi kako je u citiranom nalazu i mišljenju pobliže naveden tijek liječenja i vrsta oboljenja kod tužitelja, utvrđene dijagnoze te propisana terapija. Ističe kako je pripadnik HVO, te ujedno RVI HVO X. skupine sa 20% oštećenja organizma po osnovu ranjavanja, a ranjen je dana 7. svibnja 1992. krhotinama granate u predjelu glave, lijeve ruke i u trbuh. Rane su zbrinute stacionarno u T., a od 19. svibnja radi hipoakuze (oštećenja sluha) liječen u S.. Nadalje, navodi kako je iz medicinske dokumentacije koja prileži spisu razvidno kako kod njega postoji vidljiv posttraumatski ožiljak lijevo u zigmatičnoj regiji duljine 1-2 cm lijevo, te lijevo posttraumatska fleksija kontraktura III i IV prsta u metakarpofalangealnom zglobu, hipostezija intervacijskog područja n.ulnarisa na šaci i hipotrofija hypothenara. Navodi kako postoji trnjenje lijeve šake posebno u intervacijskom području ulnarisa, oslabljena GMS lijeve ruke te šake, hipoestezija u području ulnarisa lijevo, limitirane i bolne kretnje u lijevom ramenu. Nadalje kod tužitelja postoji oštećenje sluha u visini od 60%  po Fowleru, a što je neposredna posljedica detonacije granate u neposrednoj blizini prilikom ranjavanja dana 7. svibnja 1992. Također, tužitelj ističe kako ima i psihičkih smetnji u vidu dijagnosticiranog PTSP-a. Navodi da usprkos terapiji, zbog naravi bolesti može se očekivati potencijalno pogoršanje, što ukazuje na kronificitet tegoba, odnosno gubitak radne sposobnosti. Medicinska dokumentacija jasno i decidirano govori o navedenim bolestima, a isto tako i ostatak zdravstvenog stanja tužitelja nije dobar budući da se radi o muškarcu od 61 godinu života i kojem je zdravstveno stanje narušeno uslijed godina starosti, ranjavanja u ratu u BiH, a nikakvo liječenje kojemu je podvrgnut ne daje poboljšanja zdravstvenog stanja, posebno u smislu da prema mišljenju Vijeća viših vještaka nisu nastupile takve promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje radne sposobnosti, odnosno da ocjena radne sposobnosti po članku 142. stavak 2. ZHBDR nije moguća jer da se ne nalaze posljedice u habitusu koji bi bio u koliziji sa opisom radnog mjesta. U osporenom rješenju nije navedeno koje poslove tužitelj obavlja, a prema kojima bi se trebala procijeniti njegova radna sposobnost. Tužitelj navodi kako je po zanimanju elektrotehničar, da je vojno bio aktivan do 2005., a od tada je nezaposlen. Smatra da zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, unatoč liječenju, nastupio je trajni gubitak radne sposobnosti, jer mjera liječenja nije dovela do bitnijeg podizanja RS. Postoji visok postotak tjelesnog invaliditeta, te tužitelj nije više sposoban za posao niti po skraćenom vremenu od 4 sata, uz očekivanje trajnog pogoršanja zdravstvenog stanja. Navodi da je preporuka liječnika trajno umirovljenje prema sporazumu BiH i Republike Hrvatske. Smatra kako Vijeće viših vještaka nije obrazložilo svoje mišljenje temeljem čega i koje medicinske dokumentacije su zaključili da kod tužitelja nema gubitka radne sposobnosti, a posebno se nisu očitovali o činjenici o dugotrajnosti liječenja tužitelja, jesu li kod tužitelja nastale trajne promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenu radnu sposobnost te kako zdravstveno stanje tužitelja utječe na njegovu radnu sposobnost prema obrascu 2 IN, u smislu odredbe članka 39. ZOMO. U nalazu i mišljenju vijeća vještaka nije dovoljno samo utvrditi da radna sposobnost nije trajno smanjena za više od polovice u odnosu na zdravstveno stanje osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, već je takvo mišljenje potrebno obrazložiti i dati razloge za isto, što je u konkretnom slučaju izostalo. Tužitelj se poziva na odredbe članka 67. stavka 1., članka 68. stavka 1.,2., 3. i 4. Uredbe o metodologijama vještačenja (Narodne novine 67/17, 56/18). Nadalje, tužitelj navodi kako tuženik, odnosno Vijeće viših vještaka nisu odgovorili na pitanje u smislu, a zbog dugotrajnosti liječenje, što se može očekivati od daljnjeg liječenja i koliko ono može trajati, odnosno kada će stanje biti konačno, odnosno trajno, a time i sazrelo za konačnu procjenu radne sposobnosti tužitelja prema opisu poslova radnog mjesta iznesenog u obrascu 2 IN. Sud vrši pravnu a ne medicinsku kontrolu nalaza i mišljenja. Ako utvrdi da ono što vještaci tvrde nije dokazano u medicinskoj dokumentaciji, bez obzira kako je oni tumače, treba takav nalaz proglasiti nevaljanim i nezakonitim, budući da se na njemu nije moglo temeljiti donošenje zakonitog i pravilnog rješenja i cijeli predmet vratiti tuženiku na novi postupak i odlučivanje, poštujući primjedbe i prava shvaćanja u skladu s odredbom članka 81. stavka 2. ZUS-a. U tom pravcu da govori i presuda ovog suda poslovni broj UsImio-58/19-7 od 5. rujna 2019. Tužitelj ističe da se tuženo tijelo nije osvrnulo na navode žalbe glede primjene odredbe članka 142. stavka 1. ZHBDR u kojoj je navedeno da liječnička komisija može ocijeniti samo postotak invalidnosti, a ne i radnu sposobnost, koja samo utječe na visinu mirovine, a s obzirom da je tužitelj RVI X. skupine sa 20% invaliditeta zbog ranjavanja. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu da uvaži tužbene zahtjeve i predmet vrati na novi postupak.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj u bitnom u tužbi ponavlja navode koje je iznio i u žalbi, te navodi da tužba nije osnovana i da je osporeno rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Tuženik se poziva na odredbe članka 142. stavak 1., 2. i 3. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, te ističe da je prvostupanjskim rješenjem odbijen tužiteljev zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu, uz obrazloženje da prema nalazu i mišljenju vijeća vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područnog ureda u S., evidencijski broj vještačenja: 392957 od 23. ožujka 2020., kod njega ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti jer njegova radna sposobnost nije trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti. U povodu žalbe, a u skladu s člankom 133. stavkom 3. ZOMO, pribavljeno je mišljenje Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda u Z., evidencijski broj vještačenja: 444696 od 27. srpnja 2020. u obrazloženju kojeg je zaključno navedeno da Vijeće viših vještaka smatra da posljedica ranjavanja, te sukladno tome i ocjena smanjenja radne sposobnosti po članku 142. ZOPHBDR-a nije moguća jer se ne nalaze posljedice u habitusu koji bi bio u koliziji sa opisom radnog mjesta, a bolest (nagluhost) se ne može cijeniti jer nije ostvaren RVI radi istoga. S obzirom na činjenicu da su tijela stručnog vještačenja prvog i drugog stupnja suglasna da kod tužitelja kao pripadnika HVO-a ne postoji smanjenje radne sposobnosti, tj. invalidnost po osnovi ranjavanja, zatočeništva niti po osnovi bolesti ili ozljede, ovo drugostupanjsko tijelo smatra, da je pravilno odbijen zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu. Slijedom navedenog, tuženik smatra da je osporeno rješenje na zakonu utemeljeno te predlaže sudu da donese presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija.

Tužitelj se nije očitovao na navode iz odgovora na tužbu koji mu je uredno dostavljen.

U smislu odredbe članka 36. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; dalje: ZUS-a) sud je odlučio bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja (članak 55. stavak 3. ZUS-a)  i utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za priznavanjem prava na invalidsku mirovinu  sukladno odredbi članka 39. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019; dalje: ZOMO-a), u vezi sa odredbom članka 142. stavka 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ broj: 121/17.; dalje: ZHBDR-a).

Prema odredbi članka 39. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019; dalje: ZOMO) smanjenje radne sposobnosti prema ovome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima.

Stavkom 2. istog članka je propisano da preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima.

Stavkom 3. istog članka je propisano da djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima.

Stavkom 4. istog članka je propisano da potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti.

Odredbom članka 142. stavka 1. ZHBDR-a propisano je da pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine, ako to pravo nisu ostvarili do stupanja na snagu ovoga Zakona temeljem Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji.

Stavkom 2. istog članka propisano je da pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida od I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine.

Stavkom 3. istog članka propisano je da pravo iz stavaka 1. i 2. ovoga članka ostvaruje se pod uvjetima određenim ovim Zakonom i Zakonom o mirovinskom osiguranju te na način i postupkom određenim Ugovorom između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji.

Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je predmetni  postupak pokrenut zahtjevom tužitelja od 30. travnja 2019. za priznavanjem prava na invalidsku mirovinu; da je tužitelj rođen …., da je hrvatski državljanin; da je bio pripadnik borbenog sektora Hrvatskog vijeća obrane (dalje: HVO-a).

Prema Uvjerenju o pripadnosti postrojbi i okolnostima stradavanja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, broj: 07/37-41-29/19 od 17. siječnja 2019. tužitelj je na vojnoj dužnosti ranjen 7. svibnja 1992. na prvoj crti obrane – T.-repetitor.

Spisu predmeta prileži i pravomoćno rješenje Federacije Bosne i Hercegovine, Hercegbosanska županija, Općina T., Služba za pitanja branitelja i braniteljsko -  invalidsku zaštitu broj: 09-41-279/09 od 25. kolovoza 2009. kojim se poništava rješenje broj 09-41-279/09 od 11. ožujka 2009. i stvar rješava tako da se tužitelju priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida desete grupe sa 20% invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobivenih kao pripadnik OS HVO-a, počevši od 1. veljače 2008., pa dok postoje Zakonom propisani uvjeti za korištenje tih prava.

Iz spisu priležeće izjave tužitelja od 29. siječnja 2020. proizlazi da je isti na zadnjem zaposlenju u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine – zajedničko zapovjedništvo VF 1. Hrvatski gardijski zbor obavljao dužnost – Časnika za obavještajno sigurnosne poslove – S-2.

Nadalje, iz podataka spisa predmeta upravnog tijela je razvidno da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenih rješenja, u povodu predmetnog zahtjeva tužitelja, pribavljen Nalaz i mišljenje vijeće vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područnog ureda S., evidencijski broj vještačenja: 392957 od 23. ožujka 2020. kojim je utvrđeno da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti jer njegova radna sposobnost nije trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti.

              U obrazloženju istoga je navedeno da je temeljem Uvjerenja Odsjeka za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze T. od 17. siječnja 2019. bio je pripadnik OS HVO KS od 18. rujna 1991. do 3. travnja 1992., u sastavu VP … od 26. travnja 1992. do 15. lipnja 1994. i od 1. listopada 1994. do 22. travnja 1996. te je na vojnoj dužnosti u VP … 14. TRB PZO T. ranjen je dana 7. svibnja 1992. Prema nalazu i mišljenju Liječničke komisije za medicinsko vještačenje u postupku po zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite u M. od 17. prosinca 2014.: „postoje sljedeće rane, povrede, koje se uzimaju kao osnov za priznavanje vojnog invaliditeta – ranjavanje 7. svibnja 1992. – kontakt se uspostavlja nešto povišenim glasom, samostalno je pokretan, u području prednje trbušne stijenke lijevo poprečan ožiljak od ranjavanja uredno saniran. Dg/ St. post vul. explsivum manus lat sin et tegmenti abdominis sin, Hypoacusis perceptiva. Vojni invaliditet iznosi 20% X grupe-trajno“. Prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji radilo se o ranjavanju 7. svibnja 1992. kada je zadobio lacerokontuzivnu ozljedu glave – frontalna regija i lijeve ruke, koje su primarno zbrinute 8. svibnja 1992. te je preporučena kućna njega. Liječen je hospitalno zbog iznenadne nagluhosti desnog uha i jakog šuma u ušima (iz otpusnog pisma „prema anamnestičkim podacima na desno uho je i prije nešto slabije čuo, nakon što je primio infuziju Comlaminom već drugi dan šum lijevo se povukao, desno smanjio da bi kroz par dana potpuno nestao i od tada ne smatra da lošije čuje desno – smjer zvuka ne određuje zbog gluhoće iznad 1000 Hz, zadnji nalaz ORL iz 2003. a psihijatra od 2011.“). U 2019. je pregleda od interniste zbog dispepsije i sekundarne policitemije uz granični hematokrit – uzrok pušenje.

Temeljem navedenog nalaza i mišljenja, tužitelju je prvostupanjskim rješenjem odbijen zahtjev za priznavanjem prava na invalidsku mirovinu.

Odlučujući o žalbi tužitelja, pribavljen je nalaz i mišljenje višeg vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda u Z., evidencijski broj dnevnika: 444696 od 27. srpnja 2020. kojim je ocjena vijeća vještaka od 23. ožujka 2020. da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti jer njegova radna sposobnost nije trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti, ocijenjena pravilnom.

U obrazloženju navedenog nalaza i mišljenja je navedeno da je žalitelj, ovdje tužitelj, pripadnik HVO i da je Vijeće vještaka po uvidu u medicinsku dokumentaciju tužitelja cijenilo da nema niti jednog oblika smanjenja radne sposobnosti. Nadalje, da se u spisu nalazi Nalaz revizije nadležnog tijela Federacije od 17. prosinca 2014. gdje je razvidno da je ostvario RVI od 20% radi ranjavanja područja tegmenta abdomena po T 174 c. Tijekom pregleda u postupku revizije se ne cijeni bolest kao posljedica blast ozljede, a radi nagluhosti koje je razvidna na pregledu. Tužitelj da je djelatna vojna osoba. Vijeće viših vještaka smatra da posljedica ranjavanja, te sukladno tome i ocjena smanjenja radne sposobnosti po članku 142. stavku 2. ZHBDR-a nije moguća jer se ne nalaze posljedice u habitusu koji bi bio u koliziji sa opisom radnog mjesta. Bolest (nagluhost) se ne može cijeniti jer nije ostvaren RVI radi toga.

Tuženik je, obzirom na sva prednja utvrđenja te cijeneći da su tijela stručnog vještačenja u oba stupnja suglasna da kod tužitelja zbog posljedica ranjavanja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti, osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja kao neosnovanu.

S obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe, po ocijeni ovog suda, osporenim rješenjem tuženika uz obrazloženje koje je njime dano nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

Naime, nalaz i mišljenje u prvostupanjskom postupku te nalaz i mišljenje u drugostupanjskom postupku donijeti su na temelju medicinske i druge dokumentacije u spisu upravnog tijela, vještva su u dostatnoj mjeri obrazložena te je utvrđeno da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti jer nisu nastale trajne promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje radne sposobnosti. Vještačenja su suglasna, provedena su sukladno odredbama ZOMO koje uređuju postupak medicinskog vještačenja i odredbama Uredbe o metodologijama vještačenja („Narodne novine“ broj 67/17, 56/18; dalje: Uredba), te ih ovaj sud u cijelosti kao stručna prihvaća i smatra da su služila kao valjana osnova za donošenje rješenja u upravnom postupku. Analizom cjelokupne medicinske dokumentacije i drugih isprava u spisu ovaj Sud ne nalazi da su činjenice nepravilno ili nepotpuno utvrđene, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo ili da je došlo do povrede postupovnih pravila.

U svezi tužbenih prigovora da nalaz i mišljenje vijeća viših vještaka nije u skladu s odredbama članka 67. stavka 1. i članka 68. stavka 1., 2., 3. i 4. Uredbe, da isto nije obrazloženo temeljem čega i koje medicinske dokumentacije su zaključili da kod tužitelja nema gubitka radne sposobnosti, da nisu cijenjeni ni navedeni poslovi koji je tužitelj obavljao, a prema kojima se trebala procijeniti njegova radna sposobnost, da se nisu očitovali o dugotrajnosti liječenja tužitelja, što se može očekivati od liječenja i kada će stanje biti konačno, te da kao takav nije mogao poslužiti kao osnova za donošenje zakonitog rješenja, za navesti je da isti ovaj sud ne nalazi osnovanim.              

Ovo stoga, jer po ocijeni ovog suda, nalaz i mišljenje vijeća viših vještaka je, upravo suprotno prigovoru tužitelja, izrađen u skladu s odredbom članka 68. Uredbe, dakle, donesen je na utvrđenom obrascu koji je sastavni dio Uredbe, sastoji se od općeg i posebnog dijela, u općem dijelu su sadržani svi podaci navedeni u članku 68. stavku 3. Uredbe, te je isto izrađeno u skladu s odredbom članka 68. stavka 4. Uredbe.

Naime, u nalazu i mišljenju vijeća vještaka evidencijski broj vještačenja 444696 od 27. srpnja 2020. u anamnezi je navedeno da je osiguranik, ovdje tužitelj, zatražio vještačenje u sklopu sustava HZMO-a ocjenu radne sposobnosti za pripadnika borbenog sektora, navodi se da iz Uvjerenja Odsjeka za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze T. od 17. siječnja 2019. proizlazi da je tužitelj bio je pripadnik OS HVO KS od 18. rujna 1991. do 3. travnja 1992., u sastavu VP …. od 26. travnja 1992. do 15. lipnja 1994. i od 1. listopada 1994. do 22. travnja 1996. te je na vojnoj dužnosti u VP …. 14. TRB PZO T. ranjen je dana 7. svibnja 1992., da prema nalazu i mišljenju liječničke komisije za medicinsko vještačenje u postupku po zakonu za provođenje kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite u M. od 17. prosinca 2014.: „postoje sljedeće rane, povrede, koje se uzimaju kao osnov za priznavanje vojnog invaliditeta – ranjavanje 7. svibnja 1992. – kontakt se uspostavlja nešto povišenim glasom, samostalno je pokretan, u području prednje trbušne stijenke lijevo poprečan ožiljak od ranjavanja uredno saniran. Dg/ St. post vul. explsivum manus lat sin et tegmenti abdominis sin, Hypoacusis perceptiva. Vojni invaliditet iznosi 20% X grupe-trajno“. Prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji radilo se o ranjavanju 7. svibnja 1992. kada je zadobio lacerokontuzivnu ozljedu glave – frontalna regija i lijeve ruke, koje su primarno zbrinute 8. svibnja 1992. te je preporučena kućna njega. Liječen je hospitalno zbog iznenadne nagluhosti desnog uha i jakog šuma u ušima (iz otpusnog pisma „prema anamnestičkim podacima na desno uho je i prije nešto slabije čuo, nakon što je primio infuziju Comlaminom već drugi dan šum lijevo se povukao, desno smanjio da bi kroz par dana potpuno nestao i od tada ne smatra da lošije čuje desno – smjer zvuka ne određuje zbog gluhoće iznad 1000 Hz, te da je prema izjavi osiguranika zadnje radno mjesto bilo časnik za obavještajno – sigurnosne poslove u Vojsci Federacije BiH. Nadalje, u istom su u dijelu status navedena medicinska dokumentacija tužitelja i što proizlazi iz iste kao i u dijelu specijalističko-konzilijarni nalazi i funkcionalna ispitivanja (bitni), te pod dijelom ostali nalazi i ispitivanja je naveden nalaz psihologa iz DZ T. od 28.11.2006., te kao razlog zbog kojeg se osporava nalaz i mišljenje navedeno da žalitelj smatra da je potrebno cijeniti smanjenje radne sposobnosti od 20 % u razmjeru.

U navedenom je dakle razvidno da je vijeće viših vještaka prilikom donošenja ocjene o radnoj sposobnosti tužitelja, cijenilo spisu predmeta priležeću medicinsku dokumentaciju tužitelja, kao i poslove koje je zadnje obavljao prema izjavi tužitelja koja prileži spisu predmeta, te upravo ocjenom cjelokupne medicinske i druge dokumentacije priležeće spisu predmeta utvrdilo da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti jer njegova radna sposobnost nije trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti, a koja je ocjena suglasna s ocjenom vijeća vještaka.

Naime, nije sporno da je tužitelju pravomoćnim rješenjem Federacije Bosne i Hercegovine, Hercegbosanska županija, Općina T., Služba za pitanja branitelja i braniteljsko -  invalidsku zaštitu broj: 09-41-279/09 od 25. kolovoza 2009. priznato svojstvo ratnog vojnog invalida desete grupe sa 20% invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobivenih kao pripadnik OS HVO-a, počevši od 1. veljače 2008., pa dok postoje Zakonom propisani uvjeti za korištenje tih prava.

S tim u vezi, a glede prigovora tužitelja da je moguće cijeniti samo postotak invalidnosti, a ne i radnu sposobnost, za navesti je da bi se tužitelju priznalo traženo pravo (pravo na invalidsku mirovinu) sukladno gore citiranim odredbama članka 142. stavka 1. i 2. ZHBDR-a mora ispunjavati sljedeće kumulativno propisane pretpostavke: da se radi o pripadniku borbenog sektora, da se radi o državljaninu Republike Hrvatske, da mu je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida po osnovu ranjavanja ili zatočeništva ili status ratnog vojnog invalida od I. do IV. Skupine po osnovi bolesti i ozljede, te u ispunjenju navedenih uvjeta ima pravo na invalidsku mirovinu u skladu s tim Zakonom i Zakonom o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine.

Među strankama nije sporno da je tužitelj hrvatski državljanin, da je pripadnik borbenog sektora i da mu je pravomoćnim rješenjem  nadležnog tijela Bosne i Hercegovine od 25. kolovoza 2009. priznat status ratnog vojnog invalida desete grupe sa 20% invaliditeta po osnovu ranjavanja, a što je razvidno i iz podataka spisa upravnog tijela.

Dakle, nije sporno da tužitelj ispunjava navedene kumulativne uvjete propisne naprijed citiranom odredbom članka 142. stavka 1. ZHBDR-a, međutim da bi mu se priznalo pravo na invalidsku mirovinu sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pored toga mora ispunjavati i uvjete propisane ZOMO, a koji su propisani naprijed citiranom odredbom članka 39., pa u navedenom ne stoji prigovor tužitelja da se u ovom postupku ne može ocjenjivati radna sposobnost tužitelja.

Stoga, imajući u vidu činjenicu da je cjelokupna medicinska dokumentacija i druga dokumentacija koja prileži spisu upravnog tijela, pregledana od strane ovlaštenog vještaka i Vijeća viših vještaka te da su na temelju iste dali svoj nalaz i mišljenje, po kojima kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti jer njegova radna sposobnost nije trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti, odnosno da posljedica ranjavanja, te sukladno tome i ocjena smanjenja radne sposobnosti po članku 142. stavku 2. ZHBDR-a nije moguća jer se ne nalaze posljedice u habitusu koji bi bio u koliziji sa opisom radnog mjesta i bolest (nagluhost) se ne može cijeniti jer nije ostvaren RVI radi toga, ovaj Sud smatra da tužitelj svojim prigovorima iz tužbe nije doveo u sumnju pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja.

U tom smislu, a posebno cijeneći okolnost da tužitelj nije dokazao suprotno, odnosno predložio relevantne dokaze na sporne okolnosti medicinske naravi (provođenje dokaza vještačenjem po ovlaštenom vještaku u ovom sporu), ovaj Sud smatra u dovoljnoj mjeri utvrđenim da kod tužitelja kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti jer njegova radna sposobnost nije trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti.

U svemu izloženom, po ocijeni ovog suda, osporeno rješenje je zakonito, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je pravilno primijenjen materijalni propis, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, pri čemu nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga, valjalo je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci.

 

U Splitu 31. ožujka 2021.

 

     S U T K I NJ A

 

        Danijela Čipčić Buzov, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.  (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Lucija Justić