Poslovni broj: 10 UsImio-301/20-8

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Luciji Justić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja D. M. iz F., U. Ž. A…, R. S., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, radi obustave isplate starosne mirovine, 31. ožujka 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 140-02/20-03/03171977969, Urbroj: 341-99-06/2-20-2619 od 7. travnja 2020. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Z., Klasa: UP/I 140-02/20-03/03171977969, Urbroj: 341-24-06/2-20-1017 od 2. ožujka 2020.

 

Obrazloženje

 

U tužbi tužitelj pobija zakonitost rješenja tuženika Klasa: UP/II 140-02/20-03/03171977969, Urbroj: 341-99-06/2-20-2619 od 7. travnja 2020. (dalje: drugostupanjsko rješenje) i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Z., Klasa: UP/I 140-02/20-03/03171977969, Urbroj: 341-24-06/2-20-1017 od 2. ožujka 2020. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kao na zakonu neosnovana.

Prvostupanjskim rješenjem je točkom I. izreke tužitelju, korisniku starosne mirovine, obustavljena isplata starosne mirovine s danom 16. svibnja 2018., a točkom II. izreke tužitelju, korisniku starosne mirovine, uspostavljena je isplata starosne mirovine s danom 1. srpnja 2019. u svoti od 2181,72 kn mjesečno, a koja će se isplaćivati iz sredstava Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje mjesečno unatrag i određeno je da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

U tužbi, tužitelj u bitnom navodi da pobija zakonitost osporenih rješenja zbog bitne povrede postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da prvostupanjsko tijelo svoje rješenje donosi na osnovu članka 116. i 122. Zakona o mirovinskom osiguranju, iako te dvije zakonske norme se ne odnose na postupak u kojem se odlučivalo. Ističe kako se navedeno tijelo poziva i na Ugovor o socijalnom osiguranju sa SR Jugoslavijom, ali ne navodi na temelju koje konkretne odredbe tog ugovora je doneseno prvostupanjsko rješenje. Nadalje, navodi kako se prvostupanjsko tijelo u obrazloženju navedenog rješenja poziva na članak 99/1 ZOMO-a, ali ne navodi zašto činjenice nije utvrđivao u vezi sa stavkom 3. istog članka, te kako tuženik u obrazloženju drugostupanjskog rješenja ponovno se poziva na članak 99/1 ZOMO-a, zanemarujući kod utvrđivanja činjenica i donošenja odluke stavak 3. istog zakona. Navodi kako se tuženik, u vezi sa činjenicom da je sporni rad ostvaren u inozemstvu i da je isti dozvoljen po propisima te zemlje, poziva na Ugovor o socijalnom osiguranju sa SR Jugoslavijom i tvrdi da je njime uspostavljena pravna veza između mirovinskih sustava obiju država ugovornica, kao i jedinstveno pravno područje u obje države ugovornice, ne dajući odgovor na osnovu čega se primjenjuju propisi Republike Hrvatske. Navodi kako je prvostupanjsko tijelo rješenjem od 10. lipnja 2016. utvrdilo pravo na starosnu mirovinu. Utvrđeno mu je svojstvo osiguranika  u Republici Srbiji u razdoblju od 17. svibnja 2018. do 19. rujna 2019. Nadalje, tužitelj ističe kako tuženik i prvostupanjsko upravno tijelo ne navode da u njihovim evidencijama ne postoji svojstvo osiguranika na ime tužitelja od umirovljenja do danas. Tuženik i prvostupanjsko upravno tijelo navode da je to svojstvo osiguranika ostvareno kod nositelja socijalnog osiguranja u Srbiji, i postupaju kao da se radi o istoj državi, primjenjujući nacionalne zakone, a ne međunarodni pravni okvir. Smatra kako tuženik ne navodi da je on nositelj prava na starosnu mirovinu kod nositelja socijalnog osiguranja u Srbiji, te da ima prebivalište u Republici Srbiji. Tužitelj se poziva na Ugovor o socijalnom osiguranju, ističući da kada postoji kolizija pravnih normi Republike Hrvatske i Republike Srbije, primjenjuju se propisi Republike Srbije kod koje je dopušteno da umirovljenik ostvaruje pravo na rad kod koje umirovljenik ima prebivalište. Ističe kako se nije zaposlio na području Republike Hrvatske na čijem području važi odredba članka 99. ZOMO, već je zaposlenje ostvario na području Republike Srbije, čiji propisi to dozvoljavaju i što je suglasno međunarodnom ugovoru. Suglasno Ustavu da propisi imaju svoje prostorno i vremensko važenje, te da se prostorno odnosi na područje primjene, po čemu se zakoni Republike Hrvatske, pa tako i ZOMO imaju primijeniti na teritoriju Republike Hrvatske, a slijedom toga zakoni Republike Srbije se primjenjuju na tom području, dok su međusobni odnosi regulirani ratificiranim međunarodnim ugovorima. Posebno napominje da sadržaj članka 99. ZOMO-a ne sadrži odredbu po kojoj se ista odnosi na i zaposlenje na teritoriju druge države i da se primjenjuje kada je i u suprotnosti s propisima te druge države, te drži da se navedeni članak može primijeniti samo kada se ostvari zaposlenje na području Republike Hrvatske i zaposlenje u državi u kojoj se primjenjuju uredbe Europske unije o koordinaciji sustava socijalne pomoći, a općepoznata je činjenica da Republika Srbija nije država u kojoj se primjenjuju navedene uredbe. U svezi s navedenim ukazuje i na članak 2., 5. i 6. Ugovora o socijalnom osiguranju između RH i SRJ. S obzirom na navedeno predlaže sudu da uvaži tužbene navode tako da poništi osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje kao nezakonito.

U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužba nije osnovana i da tužitelj u tužbi u bitnom ponavlja navode koje je iznosio i u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja odnosno ističe da se on nije zaposlio u Republici Hrvatskoj na čijem području važi odredba članka 99. ZOMO, već da je zaposlenje ostvareno na području Republike Srbije, čiji propisi to dozvoljavaju i što je suglasno međudržavnom ugovoru. Nadalje, navodi kako je osporeno rješenje tuženika doneseno u skladu sa činjeničnim stanje utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima, te da tužbeni razlozi nisu osnovani, odnosno nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja tuženika, pozivajući se na odredbe članka 99. ZOMO. Tuženik navodi kako iz raspoloživih dokaza u spisu predmeta proizlazi, što i sam tužitelj potvrđuje u tužbi, da je u razdoblju od 17.5.2018. do 30.6.2019. bio obvezno osiguran u Republici Srbiji (u vrijeme kad mu se isplaćuje hrvatska mirovina) smatra da je osporeno rješenje tuženika  pravilno i u skladu s odredbom članka 99. ZOMO, kao i Ugovora između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije o socijalnom osiguranju (NN –Međunarodni ugovori, 14/01) jer je istim uspostavljena pravna veza između mirovinskih sustava obiju država ugovornica, kao i jedinstveno pravno područje u obje države ugovornice. Slijedom navedenog, tuženik smatra kako je osporeno rješenje tuženika na zakonu utemeljeno i predlaže sudu da donese presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija.

Tužitelj se nije očitovao na navode iz odgovora na tužbu koji mu je uredno dostavljen.

U smislu odredbe članka 36. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; dalje: ZUS-a) sud je odlučio bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja (članak 55. stavak 3. ZUS-a)  i utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog drugostupanjskog rješenja kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja i prvostupanjskog rješenja kojim je tužitelju, korisniku starosne mirovine, obustavljena isplata mirovine s danom 16. svibnja 2018. i s danom 1. srpnja 2019. ponovno uspostavljena isplata starosne mirovine u svoti od 2.181,72 kn.

Među strankama nije sporno da je tužitelju rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Z. broj 81416 od 10. lipnja 2016. priznato pravo na starosnu mirovinu, a što je ujedno razvidno i iz spisu priležećeg rješenja prvostupanjskog tijela od 10. lipnja 2016.

Isto tako među strankama nije sporno da je tužitelj bio zaposlen odnosno obvezno osiguran u Republici Srbiji u razdoblju od 17. svibnja 2018. do 30. lipnja 2019., a što je razvidno i iz spisu upravnog tijela priležeće međudržavno ugovorene tiskanice nositelja mirovinskog osiguranja u Republici Srbiji SRB/HR 205 od 19. rujna 2019.

Ono što je među strankama sporno i što je u ovom sporu potrebno raspraviti je to da li su pravilno i zakonito postupili tuženik i prvostupanjsko tijelo kada su donijeli osporena rješenja pozivom na odredbu članka 99. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj:157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019; dalje: ZOMO), odnosno je li navedenu odredbu moguće primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na nespornu činjenicu da zaposlenje tužitelja nije ostvareno na području Republike Hrvatske već na području Republike Srbije.

Odredbom članka 99. stavka 1. ZOMO-a propisano je da korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje isplata mirovine se obustavlja.

Odredbom članka 2. stavka 1. Ugovora između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj 14/01; dalje: Ugovor) propisano je da se isti odnosi, između ostalog, na hrvatske pravne propise o mirovini i invalidskom osiguranju, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se taj Ugovor odnosi na sve pravne propise kojima se ujedinjuju, mijenjaju ili dopunjavaju pravni propisi navedeni u stavku 1. ovog članka.

Odredbom članka 3. Ugovora propisano je da se Ugovor primjenjuje na: a) osobe za koje vrijede ili su vrijedili pravni propisi jedne ili obiju država ugovornica; b) druge osobe koje prava izvode od osoba navedenih pod a).

S obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane odredbe, po

ocijeni ovog suda, pravilno i zakonito je osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

              Naime, iz podataka spisa predmeta je razvidno da je predmetni upravni postupak obustave isplate mirovine pokrenut po službenoj dužnosti po zaprimanju tiskanice nositelja mirovinskog osiguranja u Republici Srbiji SRB/HR 205 od 19. rujna 2019, a iz koje je razvidno da je tužitelj bio u obveznom osiguranju u Republici Srbiji u razdoblju od 17. svibnja 2018. do 30. lipnja 2019., te da su pozivom na naprijed citiranu odredbu članka 99. stavka 1. ZOMO-a donesena osporena rješenja.

Stoga, polazeći od prednjih utvrđenja, nespornih činjenica i gore citiranih odredbi bez osnova je prigovor tužitelja da u konkretnom slučaju nema mogućnosti primjene odredbe članka 99. stavka 1. ZOMO-a jer je zaposlenje odnosno obvezno osiguranje ostvareno na području Republike Srbije, a ne na području Republike Hrvatske.

Naime, upravo naprijed navedenim Ugovorom je uspostavljena pravna veza između mirovinskih sustava država ugovornica, te su odlučne činjenice utvrđene uvidom u inozemnu javnu ispravu. Javna isprava stranog nositelja osiguranja sukladno odredbi članka 60. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09; dalje: ZUP) dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili utvrđuje. Obzirom da je tužitelju priznato pravo na starosnu mirovinu iz hrvatskog mirovinskog osiguranja (gore citiranim rješenjem od 10. lipnja 2016.) to je činjenica zaposlenja tužitelja u Republici Srbiji od utjecaja na isplatu mirovine iz hrvatskog osiguranja za vrijeme tog rada, odnosno za vrijeme zaposlenja u Republici Srbiji u hrvatskom mirovinskom osiguranju dolazi do obustave isplate mirovine.

Stoga, kako iz podataka spisa predmeta nedvojbenim proizlazi da je tužitelj bio u obveznom osiguranju u razdoblju od 17. svibnja 2018. do 30. lipnja 2019. u Republici Srbiji, to je pravilno i zakonito postupilo prvostupanjsko tijelo kada je pozivom na odredbu članka 99. stavka 1. ZOMO-a obustavilo isplatu mirovine, odnosno tuženik kada je odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja kao neosnovanu.

Pri tome, u vezi prigovora tužitelja da u konkretnom slučaju upravna tijela nisu razmatrala mogućnost primjene članka 99. stavka 3. ZOMO-a (kojom su propisani iznimke od primjene stavka 1. istog članka) za navesti je da s obzirom je iz spisu priležećeg rješenja prvostupanjskog tijela od 10. lipnja 2016. razvidno da je tužitelju priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 2. svibnja 2015. primjenom odredbi članka 33. i članka 37. ZOMO-a, te s obzirom na sadržaj tiskanice nositelja mirovinskog osiguranja u Republici Srbiji SRB/HR 205 od 19. rujna 2019., nema mogućnosti primjene članka 99. stavka 3. ZOMO-a.

Ne stoji niti prigovor tužitelja da pogrešno prvostupanjsko tijelo donosi rješenje na temelju odredbi članka 116. i 122. ZOMO-a, jer da se iste ne odnose na postupak u kojem se odlučivalo. Ovo stoga jer je odredbom članka 116. ZOMO-a regulirano pitanje nadležnosti u postupku ostvarivanja prava na mirovinsko osiguranje i iz mirovinskog osiguranja, a člankom 122. ZOMO-a je propisano da postupak za ostvarivanje prava vodi Zavod na zahtjev osigurane osobe, ako tim Zakonom nije drugačije određeno, pa se stoga pravilno prvostupanjsko tijelo pri donošenju osporenog prvostupanjskog rješenja pozvalo na navedene zakonske odredbe.

U izloženom, po ocjeni ovog suda, upravna tijela su na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenili materijalno pravo, upravo suprotno tužbenim prigovorima, te pri tome u upravnom postupku koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, dok tužbeni  prigovori, imajući u vidu prethodno navedeno, nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

Stoga, a budući su osporena rješenja zakonita, te nisu ostvareni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci presude.

 

U Splitu 31. ožujka 2021.

 

     S U T K I NJ A

 

        Danijela Čipčić Buzov

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.  (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Lucija Justić