- 1 -              Revd 1486/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1486/2021-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. t. d.o.o. za proizvodnju i distribuciju toplinske energije, K., OIB: ..., zastupanog po zakonskom zastupniku H. K., a on po punomoćnicima J. J., M. B., D. B. i T. H., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda  J. J., M. B., D. B. i T. H. iz K., protiv tuženika A. M. iz K., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. J., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-827/2020-2 od 30. listopada 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Povrv-1031/18 od 15. lipnja 2020., u sjednici održanoj 31. ožujka 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Tužitelju se u odnosu na prvo pitanje koje se u bitnom svodi na slijedeće:

 

"Jesu li krajnji kupci nakon izdvajanja iz zajedničkog toplinskog sustava dužni, sukladno čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu toplinske energije ("Narodne novine" br. 80/13, 14/14, 102/14 i 95/15), plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije", dopušta podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-827/2020-2 od 30. listopada 2020.

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-827/2020-2 od 30. listopada 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Povrv-1031/18 od 15. lipnja 2020.

 

Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da je prvo pravno pitanje naznačeno u prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, a koje se u bitnom svodi na pitanje navedeno u izreci ovog rješenja, važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je riječ o pitanju u odnosu na koje je potrebno preispitati sudsku praksu (pravno shvaćanje revizijskog suda izneseno u odluci ovog suda broj Rev-x 670/11 od 10. studenoga 2011., kao i pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske o istom pitanju, izneseno u odluci toga suda broj U-III-2774/2003 od 9. veljače 2006.).

 

Prema navedenom pravnom shvaćanju "tuženik, nakon izdvajanja iz sustava centralnog grijanja preko zajedničke kotlovnice, više nije u obvezi plaćati ispostavljene račune tužitelju osnovom čl. 7. navedene Odluke. Naprotiv, dužan je plaćati potrošnju plina prema količini pružene komunalne usluge opskrbe plinom koja se utvrđuje plinomjerom i za koju se izdaje račun prema utvrđenoj cijeni, a sukladno čl. 3. i 4. Odluke o načinu plaćanja. Svako drugo tumačenje bilo bi protivno načelu jednake vrijednosti davanja iz čl. 15. ZOO i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO, te bi stoga bilo nepravično za tuženika", dok je u odlukama EU suda broj C-708/17 i C-725/17, u predmetu Rajonen sad Asenovgrad (Općinski sud u Asenovgradu, Bugarska) (C-708/17) i Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska) (C-725/17), izneseno slijedeće pravno shvaćanje:

 

"1.) Članak 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, u vezi s člankom 5. stavcima 1. i 5. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da su vlasnici stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svojem stanu.

 

2.) Članak 13. stavak 2. Direktive 2006/32/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006. o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/76/EEZ i članak 10. stavak 1. Direktive 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se u zgradi u suvlasništvu računi koji se odnose na potrošnju toplinske energije unutarnjih instalacija svakom vlasniku stana u zgradi ispostavljaju razmjerno grijanom obujmu njegova stana".

 

U odnosu na drugo i treće pitanje naznačeno u prijedlogu tužitelja, treba reći, da ista uopće nisu pravna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP koja bi opravdala intervenciju ovoga suda.

 

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. podst. 4. u vezi čl. 387. st. 6. ZPP, riješeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 31. ožujka 2021.