- 1 -              Revr 680/2016-6

 

 

 

 

 

Broj: Revr 680/2016-6

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. V.-C. iz K., OIB: ... , koju zastupa punomoćnik L. R., odvjetnik u R., protiv tuženika D. V. R., R., OIB: ... , kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V., J., Š., S., J. & J. iz R., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-72/2015-2 od 9. prosinca 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2998/12-38 od 13. ožujka 2015., u sjednici održanoj 31. ožujka 2021.,

 

r i j e š i o  j e:

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-72/2015-2 od 9. prosinca 2015. i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu Klasa: 112-01/12-01/96, Ur. broj: 2170-54-01-12-11, od 26. rujna 2012., kojom je tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu s tužiteljicom, pravno nedopuštena, slijedom čega tužiteljici radni odnos nije prestao pa je tuženik dužan tužiteljicu primiti na rad i omogućiti joj obavljanje poslova odgojitelja u skladu s ugovorom o radu od 30. kolovoza 2004. i naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

 

„1. Uvaženjem žalbe tuženika   p r e i n a č u j e  se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2998/12-38 od 13. ožujka 2015. godine i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu klase: 112-01/12-01/96 i ur.broja: 2170-54-01-12-11 od 26. rujna 2012. godine kojom je tuženik D. „R.“ iz R. izvanredno otkazao ugovor o radu s tužiteljicom D. V.-C. iz K. pravno nedopuštena, slijedom čega tužiteljici radni odnos nije prestao, pa je tuženik dužan tužiteljicu primiti na rad i omogućiti joj obavljanje poslova odgajatelja u skladu s ugovorom o radu od 30. kolovoza 2004. godine, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku da nadoknadi parnični trošak tužiteljici u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

2. Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 4.225,00 kn, u roku od 8 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 2. (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) kojom je pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava te je predložila ovom revizijskom sudu da je preinači tako da odbije tuženikovu žalbu kao neosnovanu.

 

Tuženik na reviziju nije odgovorio.

 

Revizija je osnovana.

 

Pobijanu je presudu ovaj sud ispitao u cijelosti jer je tužiteljica u cijelosti i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za zaštitu prava povrijeđenih odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu utvrđenjem njezine nedopuštenosti i zahtjevom za vraćanjem na rad u skladu s ugovorom o radu.

 

Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev prihvatio obrazloživši kako su u postupku utvrđene činjenice:

 

- da je spornom Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 26. rujna 2012. godine tužiteljici otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 30. kolovoza 2004. zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa, bez prava na otkazni rok, s time da radni odnos prestaje danom uručenja otkaza,

 

- da je u obrazloženju navedene Odluke navedeno da je u skladu s Odlukom Upravnog vijeća tuženika kao poslodavca od 7. rujna 2012. tužiteljica upućena na izvršavanje radnji utvrđenih u svjedodžbi o zdravstvenoj sposobnosti radnika, u skladu s odredbom čl. 31. st. 1. i 2. Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi (Narodne novine br. 10/97 i 107/07; dalje ZPON), da je tužiteljica navedenu odluku uredno primila, ali se na nju oglušila i nije pristupila pregledu bez valjanog ili opravdavajućeg obrazloženja, u kojem slučaju, kako je to propisano odredbom čl. 31. st. 3. ZPON radniku prestaje radni odnos izvanrednim otkazom ugovora o radu,

 

- da je navedenom Odlukom tuženika od 7. rujna 2012. (Klasa: 112-01/12-01/96, Ur. broj: 2170-54-01-12-10) Upravno vijeće tuženika prema prijedlogu tuženikove ravnateljice, tužiteljicu uputilo da u roku od osam dana od primitka te Odluke izvrši radnje utvrđene u Svjedodžbi o zdravstvenoj sposobnosti radnika Klase: 052-02/12-01/14, Ur. broj: 381-07-12-15, koju je 23. svibnja 2012. izdao Hrvatski zavod za zaštitu zdravlja i sigurnosti na radu, a kojom je utvrđeno da je tužiteljica zdravstveno privremeno nesposobna za obavljanje poslova odgojiteljice djece predškolske dobi, pri čemu nije navedeno zašto se zdravstvena sposobnost nije mogla utvrditi, a navedeno je da je provjeru zdravstvene sposobnosti potrebno obaviti nakon provedenog stacionarnog liječenja, te je u Odluci navedeno da će tužiteljici prestati radni odnos izvanrednim otkazom ugovora o radu na temelju odredbe čl. 31. ZPON-a ako odbije izvršiti radnje na koje je upućena,

 

- da je i prije donošenja navedene Odluke odlukom Upravnog vijeća tuženika od 30. svibnja 2012. tužiteljica također bila upućena na izvršavanje radnji utvrđenih u svjedodžbi o zdravstvenoj sposobnosti radnika od 23. svibnja 2012., da tužiteljica po toj odluci od 30. svibnja 2012. nije pristupila na liječnički pregled, zbog čega je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice od 17. srpnja 2012., kojim povodom je tužiteljica bila podnijela tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 17. srpnja 2012., međutim, kako je tuženik tu Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odluku Upravnog vijeća od 30. svibnja 2012. i odluku od 29. lipnja 2012. poništio i stavio izvan snage odlukom Upravnog vijeća od 7. rujna 2012., tužiteljica je povukla tužbu, o čemu je doneseno rješenje poslovni broj P-2453/12 od 11. prosinca 2012., potvrđeno rješenjem ovog Županijskog suda poslovni broj Gž-1962/13 od 8. svibnja 2013.,

 

- da se tužiteljica prije podnošenja predmetne tužbe, 11. listopada 2012., obratila tuženiku sa zahtjevom za zaštitu prava, tuženik da je zahtjev zaprimio 15. listopada 2012. i o njemu nije odlučio, te je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela pravovremeno, 30. listopada 2012.,

 

- da je o namjeri otkazivanja ugovora o radu tužiteljice obaviješten Sindikat radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju Hrvatske, Sindikalna podružnica R., koji se suglasio s namjeravanom Odlukom o izvanrednom otkazu.

 

Na temelju rezultat provedenog postupka prvostupanjski sud zaključuje:

 

- da je tužiteljica po uputi tuženika pristupila na preglede u Ustanovu P. V. radi utvrđenja radne sposobnosti za obavljanje poslova radnog mjesta na kojem je bila zaposlena,

 

- da činjenica što se u svjedodžbi o zdravstvenoj sposobnosti radnika od 23. svibnja 2012. navodi da se zdravstvena sposobnost ne može utvrditi, bez navođenja razloga, odnosno da je provjeru zdravstvene sposobnosti potrebno obaviti nakon provedenog stacionarnog liječenja, za koje svjedokinja S. M. B. navodi da se radi o bolničkom liječenju, dok iz iskaza svjedokinje M. J., proizlazi da pacijent po zakonu ima pravo ne pristati na preporučenu hospitalizaciju, odnosno da pacijent ne mora ići na hospitalizaciju ako nema izrazite smetnje u funkcioniranju u smislu psihoze, a ona da takvih smetnji kod tužiteljice nije vidjela, što je u suglasju i s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, koja je navela da hospitalizacija tužiteljice nije bila potrebna radi provjere njezine radne sposobnosti, te kraj činjenice da se u odredbi čl. 31. ZPON navodi isključivo liječnički pregled, odnosno da u slučaju odbijanja liječničkog pregleda, a ne i hospitalizacije, radni odnos prestaje izvanrednim otkazom, a da se tužiteljica podvrgla liječničkom pregledu po uputi poslodavca, ukazuje na to da neprihvaćanje stacionarnog liječenja od strane tužiteljice ne predstavlja tešku povredu iz radnog odnosa na temelju koje bi tuženik tužiteljici mogao osnovano dati izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

Drugostupanjski sud odlučnim smatra:

 

- da je tuženik Odlukom Upravnog vijeća od 7. rujna 2012. uputio tužiteljicu na izvršavanje radnji utvrđenih u Svjedodžbi o zdravstvenoj sposobnosti radnika od 23. svibnja 2002. koju je izdao Hrvatski zavod za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu u skladu s čl. 7. Pravilnika o poslovima na kojima radnik može raditi samo nakon prethodnog i redovnog utvrđivanja radne sposobnosti (Narodne novine br. 70/10), a kojom Svjedodžbom je utvrđeno da je tužiteljica zdravstveno privremeno nesposobna za obavljanje poslova odgojiteljice djece predškolske dobi, te da je provjeru zdravstvene sposobnosti potrebno obaviti nakon provedenog stacionarnog liječenja, uz upozorenje da je tužiteljica dužna pristupiti tim radnjama u roku od osam dana od primitka te odluke, uz upozorenje tužiteljici da joj ako odbije izvršiti navedeno radni odnos prestaje izvanrednim otkazom ugovora o radu temeljem odredbe čl. 31. ZPON,

 

- da je u uputi o zaštiti prava u navedenoj Odluci Upravnog vijeća tuženika od 7. rujna 2012. godine tužiteljica upoznata s tim da ako smatra da joj je Odlukom povrijeđeno pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana poslodavcu podnijeti zahtjev za ostvarenje prava,

 

- da ne proizlazi da je tužiteljica protiv Odluke podnijela zahtjev za ostvarenje prava, a po toj Odluci nije postupila,

 

- da je u situaciji kada tužiteljica nije pobijala Odluku Upravnog vijeća tuženika od 7. rujna 2012. godine, niti je i pored upozorenja iz točke 4. te odluke po istoj postupila radi provjere svog zdravstvenog stanja, u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. ZPON tuženik valjano otkazao ugovor o radu tužiteljici izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

Stoga sud drugoga stupnja zaključuje da je tužiteljica, ako je smatrala da su joj Odlukom od 7. rujna 2012. povrijeđena prava, trebala tu odluku pobijati, pa kada to nije učinila, a odbila je po istoj postupiti u svrhu utvrđivanja radne sposobnosti, što je nužan preduvjet za obavljanje poslova odgojitelja, a nepostupanje je odredbom čl. 31. st. 3. ZPON sankcionirano izvanrednim otkazom ugovora o radu, pravilnom primjenom materijalnog prava, presudu suda prvog stupnja valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 26. rujna 2012. godine odbiti kao neosnovan.

 

Osnovano tužiteljica u reviziji ukazuje na to da je ovakvim obrazloženjem drugostupanjske presude počinjena bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koja se u konkretnom slučaju ogleda u tome što presuda nema razloga o svim odlučnim činjenicama, a neki od iznesenih razloga su nejasni.

 

Odlučnim za ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud smatra to što tužiteljica „nije pobijala odluku Upravnog vijeća tuženika od 7. rujna 2012.“, onu kojom se tužiteljica „upućuje na izvršavanje radnji utvrđenih u Svjedodžbi o zdravstvenoj sposobnosti radnika ...“, odnosno to što „iz provedenog postupka ne proizlazi da je tužiteljica protiv citirane odluke tuženika podnijela zahtjev za zaštitu prava“, a ovo unatoč tome što ta odluka sadrži uputu o zaštiti prava u kojoj je navedeno da radnica može u roku od petnaest dana od dana dostave te odluke poslodavcu podnijeti zahtjev za ostvarenje prava ako smatra da joj je povrijeđeno pravo iz radnoga odnosa. Pritom drugostupanjski sud, osim što navodi da je tužiteljica na takav zahtjev za zaštitu prava upućena uputom samog tuženika kao poslodavca, uopće ne navodi iz kojeg to propisa proizlazi ovlaštenje odnosno dužnost radnika da protiv odluke kakva je predmetna tuženikova odluka od 7. rujna 2012. podnosi zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa. No, s obzirom na to da drugostupanjski sud govori o „zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa“ u kontekstu njegove povrede, za pretpostaviti je da je na umu imao odredbe čl. 129. st. 1. - 3. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, dalje: ZR) kojima je propisano:

 

„(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.

 

(2) Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

 

(3) Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa.“

 

Međutim, predmet ovoga spora nije zaštita prava za koje tužiteljica smatra da joj je povrijeđeno tuženikovom Odlukom od 7. rujna 2012., već zaštita u odnosu na tuženikovu Odluku od 26. rujna 2012., kojom joj je izvanredno otkazan ugovor o radu, pri čemu ovaj revizijski sud primjećuje kako se u postupku pred prvostupanjskim sudom uopće nije raspravljalo o tome je li tužiteljica protiv Odluke od 7. rujna 2012. podnijela zahtjev za zaštitu prava, jer to stranke i nisu smatrale odlučnom činjenicom. Također, osnovano tužiteljica u reviziji navodi kako radnik nije dužan protiv svakog poslodavčevog naloga u kojem mu je zapriječeno otkazom za slučaj da po nalogu ne postupi podnijeti zahtjev za zaštitu prava, već će takav zahtjev podnijeti tek protiv odluke kojom se objektivno zadire u njegova prava, u konkretnom slučaju protiv odluke o otkazu, u kojem slučaju bi prethodno nepodnošenje zahtjeva za zaštitu prava za posljedicu imalo odbačaj tužbe (čl. 129. st. 3. ZR), a ne odbijanje tužbenoga zahtjeva.

 

Iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazilo bi, zapravo, shvaćanje da je dovoljno to da radnik ne podnese zahtjev za zaštitu prava protiv naloga poslodavca kojim mu se nešto nalaže pod prijetnjom otkaza, i da je već zbog toga neosnovan radnikov tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu.

 

Drugostupanjskoj presudi nedostaju razlozi o, za primjenu odredaba čl. 31. ZPON odlučnoj tužiteljičinoj tvrdnji, da je poslodavac nije uputio na liječnički pregled, već joj je daljnji radni odnos uvjetovao pristankom na liječenje, pri čemu nije naveo gdje i u odnosu na koju dijagnozu se mora liječiti.

 

Relevantne odredbe čl. 31. ZPON, naime, glase:

„(1) Odgojitelj i stručni suradnik kojem se tijekom radnog staža u dječjem vrtiću naruši psihofizičko stanje do te mjere da bitno smanjuje njegovu radnu sposobnost upućuje se na liječnički pregled.

 

(2) Odluku o upućivanju na liječnički pregled donosi upravno vijeće, na prijedlog ravnatelja.

 

(3) Odgojitelju i stručnom suradniku koji odbije izvršiti odluku iz stavka 2. ovoga članka prestaje radni odnos u dječjem vrtiću izvanrednim otkazom ugovora o radu.“

 

Ono što tužiteljica tvrdi jest to da iz tuženikove Odluke od 7. rujna 2012. proizlazi kako je tuženik nije uputio na liječnički pregled, već joj je naložio liječenje, na što ona nije dužna pristati, kao i da iz odredaba čl. 31. ZPON ne proizlazi da odgojitelju radni odnos prestaje ako se ne podvrgne liječenju.

 

Pritom je za napomenuti i to da je sud drugoga stupnja odluku o preinaci prvostupanjske presude utemeljio na odredbi čl. 373. st. 3. ZPP, prema kojoj će drugostupanjski sud preinačiti prvostupanjsku presudu ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Kako je prethodno drugostupanjski sud pravilno naveo da je prvostupanjski sud utvrdio činjenicu da tuženik nije tužiteljicu u skladu s odredbom čl. 31. st. 1. ZPON uputio na liječnički pregled, već da ju je uputio na bolničko liječenje, proizlazilo bi shvaćanje drugostupanjskoga suda da poslodavac u primijeni odredaba čl. 31. st. 1. - 3. ZPON ima pravo od odgajatelja zahtijevati podvrgavanje liječenju pod prijetnjom izvanrednog otkaza radnog odnosa, za što također nisu dani nikakvi razlozi.

 

Konačno, tužiteljica se tijekom postupka pozivala i na to da je predmetna odluka o otkazu donesena nakon proteka prekluzivnog roka od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se otkaz temelji (čl. 108. st. 2. ZR), o čemu drugostupanjska presuda ne sadrži nikakve razloge.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

U nastavku postupka drugostupanjski sud će ponovno odlučiti o tuženikovoj žalbi, uvažavajući da je odlučno ocijeniti, a za primjenu odredaba čl. 31. st. 1. - 3. ZPON, je li se tužiteljica odbijanjem postupanja prema tuženikovoj Odluci od 7. rujna 2012. odbila podvrgnuti liječničkome pregledu te će za svoju odluku dati jasne razloge.

 

Zagreb, 31. ožujka 2021.