- 1 -              Rev 2452/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2452/2017-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja M. Š. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., protiv 1. ovršenika B. P. iz Z., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u R. i 2. ovršenika Ž. P. iz Z., OIB: ..., radi ovrhe, odlučujući o reviziji ovrhovoditelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ovr-1599/16-2 od 26. travnja 2016., kojim je potvrđeno rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovrpl-765/15 od 10. rujna 2015., na sjednici održanoj 31. ožujka 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

Ukida rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ovr-1599/16-2 od 26. travnja 2016. te se predmet vraća na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.

 

O troškovima revizijskog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

 

Rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda određena je ovrha na temelju ovršne isprave – pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Zagrebu broj Ko-2197/05 od 31. siječnja 2006., radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 522.489,00 kn sa troškovima ovršnog postupka, na računima svakoga od ovršenika.

 

Drugostupanjskim rješenjem prihvaćena je žalba prvoovršenika i u odnosu na njega ukinuto je rješenje o ovrsi, te je odbijen ovršni prijedlog kao neosnovan (toč. I. izreke), a ovrhovoditelju je naloženo platiti prvoovršeniku troškove žalbe u iznosu od 6.537,50 kn (toč. II. izreke), dok je ovrhovoditeljev zahtjev za naknadu troškova postupka odgovora na žalbu odbijen kao neosnovan (toč. III. izreke).

 

Protiv drugostupanjskog rješenja ovrhovoditelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - dalje: ZPP), u vezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, dalje: OZ). Pri tome ovrhovoditelj suštinski postavlja pitanje za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da se revizija prihvati, pobijano rješenje ukine u skladu s revizijskim navodima te da se ovrhovoditelju dosude troškovi revizijskog postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija ovrhovoditelja je osnovana.

 

Odredbom čl. 12. st. 1. OZ propisano je da se u ovršnom postupku revizija može izjaviti samo ako odluka donesena u drugom stupnju ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u skladu s pravilima parničnog postupka.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 392.a st. 2. ZPP).

 

U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je, na temelju odredbe čl. 50. st. 1. toč. 1. OZ, prihvatio žalbu prvoovršenika, ukinuo u odnosu na njega rješenje o ovrsi prvostupanjskog suda i odbio ovršni prijedlog, obrazlažući da iz sudske odluke na temelju koje je ovrhovoditelj predložio ovrhu u ovom predmetu – ovršnoj kaznenoj presudi nije vidljiva oznaka dužnika i vremena ispunjenja obveze pa ista kaznena presuda ne predstavlja ovršnu ispravu u smislu odredbe čl. 29. st. 1. OZ, a ovrhovoditelj nije zatražio ovrhu u smislu odredbe čl. 29. st. 3. i 4. OZ.

 

              Pitanje ovrhovoditelja svodi se u suštini na pitanje ima li sadržajno pravomoćna kaznena presuda značaj kondemantorne odluke kojom je naloženo ispunjenje tražbine, ako je ta kaznena presuda donesena protiv, između ostalih i prvoovršenika, koji je proglašen krivim te je u izreci te kaznene presude suđeno da se, na temelju čl. 132. ZKP, oštećenom ovrhovoditelju dosuđuje imovinskopravni zahtjev u iznosu od 522.489,00 kn, što predstavlja iznos od 71.000,00 EUR, odnosno je li odlučno da baš u izreci takve presude bude naznačeno da se prvoovršeniku nalaže ispunjenje te novčane tražbine i u kojem roku.

 

Kao razlog važnosti ovrhovoditelj ukazuje na različitu sudsku praksu - rješenje Županijskog suda u Zagrebu br. Gžovr-1317/13-2 od 1. travnja 2014.

 

Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije vijeće je ocijenilo da je revizijsko pitanje ovrhovoditelja važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prvostupanjski kazneni sud je donio presudu u kojoj je ovrhovoditelju dosudio imovinskopravni zahtjev na način da je u obrazloženju naveo sve podatke potrebne za određivanje ovrhe. Nakon što je prvostupanjski ovršni sud na temelju navedene presude prvostupanjskog kaznenog suda donio rješenje o ovrsi, drugostupanjski sud je isto rješenje preinačio te, u odnosu na prvoovršenika, odbio prijedlog za ovrhu kao neosnovan i to bez razmatranja mogu li se podaci potrebni za određivanje ovrhe utvrditi iz obrazloženja ovršne isprave, čime je narušena sama bit prava ovrhovoditelja na pristup sudu.

 

Suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda, potraživanje ovrhovoditelja u konkretnom slučaju utvrđeno je pravomoćnom i ovršnom ispravom u smislu koje je ovrhvoditelj imao legitimno očekivanje da će to svoje pravo, utvrđeno ovršnom ispravom, kao pravo naplate novčanog potraživanja, u odnosu na prvoovršenika biti u mogućnosti zaštititi postupovnim jamstvima pravičnog suđenja.

 

Nastavno, ovaj sud smatra da mjerodavne odredbe OZ ostavljaju dovoljno prostora nadležnim sudovima da ovrhovoditelj upravo ta svoja prava, pozivom na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Zagrebu broj Ko-2197/05 od 31. siječnja 2006., učinkovito ostvari u konkretnom ovršnom postupku, neovisno čak i o eventualnim nepreciznostima izričaja razmatrane ovršne isprave (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2228/18 od 8. svibnja 2019. i U-III-1930/ 2019 od 29. siječnja 2020.).

 

Stoga je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je s gore opisanim tumačenjem čl. 29. OZ prihvatio žalbu prvoovršenika, ukinuo rješenje o ovrsi i odbio ovršni prijedlog.

 

Pri tome valja naglasiti da ne postoje uvjeti za preinaku drugostupanjskog rješenja, već je bilo potrebno na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ ukinuti drugostupanjsko rješenje, te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, kako bi isti ocijenio sve žalbene navode prvoovršenika.

 

Novom odlukom ujedno će se odlučiti i o troškovima revizijskog postupka.

 

 

Zagreb, 31. ožujka 2021.