Baza je ažurirana 31.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev 768/2020-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 768/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Š. iz Z., OIB ... (kao slijednika iza pok. N. Š. OIB ...), kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. p. d.o.o. iz Z., protiv 1. tuženika H. Z. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica R. R., odvjetnica iz Z. i 2. tuženika P. H. Z. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica S. G., odvjetnica iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke, odlučujući o reviziji 1. i 2. tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj R-1617/19-2 od 28. siječnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-7390/10-171 od 29. studenoga 2018., u sjednici održanoj 31. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se revizija 1. tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj R-1617/19-2 od 28. siječnja 2020., u dijelu pod točkom II. i IV. izreke.

 

Odbija se revizija 2. tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj R-1617/19-2 od 28. siječnja 2020., u dijelu pod točkom III. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

              I. Usvaja se dio tužbenog zahtjeva pod točkom 1. i 2., koji glasi:

1. Utvrđuje se kao nezakonito i poništava rješenje poduzeća C. iz Z., od 18. travnja 1968. godine, kojim je Tužitelj isključen iz radne zajednice tog poduzeća zbog teže povrede radne dužnosti.

 

              2. Utvrđuje se da je tužiteljev radni odnos kod tuženika, odnosno njihovih pravnih prednika, prestao s danom tužiteljevog odlaska u mirovinu, odnosno 12. svibnja 1989. godine.

 

              II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva pod točkom 3., 4. i 5., koji glasi:

 

              3. Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana solidarno isplate tužitelju iznos bruto plaće, odnosno razlike bruto plaće (za razdoblje u kojem je tužitelj bio zaposlen kod drugih poslodavaca) za razdoblje od 18.04.1968. do 12.05.1989., sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dospijeća pojedinog iznosa plaće, odnosno razlike plaće, do isplate.

 

              4. Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana solidarno naknade štetu koju tužitelj trpi zbog iznosa manje mirovine, sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa mirovine.

 

              5. Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana solidarno isplate tužitelju naknadu parničnog troška.

 

              III. Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.“

 

              Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

 

              „I Odbija se žalba tužitelja A. Š. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7390/2010-171 od 29. studenog 2018. godine u pobijanom dijelu iz stavka II i III izreke.

 

              II Odbija se žalba I-tuženika H. Z. d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7390/2010-171 od 29. studenog 2018. godine u pobijanom dijelu iz stavka I izreke.

 

              III Odbija se žalba II-tuženika P. H. Z. d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7390/2010-171 od 29. studenog 2018. godine u pobijanom dijelu iz stavka I izreke.

 

              IV Odbijaju se zahtjevi I-tuženika H. Z. d.d. za naknadu troška sastava žalbe i odgovora na žalbu tužitelja.“

 

              Tužitelj je protiv presude suda drugog stupnja pod točkom I. izreke, podnio prijedlog za dopuštenje revizije, pozivajući se na odredbu članka 385. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske temeljem članka 387. Zakona o parničnom postupku dopusti reviziju u odnosu na pobijani dio presude suda drugog stupnja.

 

              Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom II. i IV. izreke, 1. tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382.a stavak 1. alineja 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti presudu suda drugog stupnja u pobijanom dijelu ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove revizije.

 

              Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom III. izreke, 2. tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382.a stavak 1. alineja 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti presudu suda drugog stupnja u pobijanom dijelu ili ukinuti presudu suda drugog stupnja i vratiti predmet na ponovno suđenje. Potražuje troškove revizije.

 

              Presuda suda drugog stupnja donesena je 28. siječnja 2020. pa su za odlučivanje o podnesenim izvanrednim pravnim lijekovima protiv te odluke mjerodavne odredbe Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP).

 

              Odredbom članka 382.a stavak 1. ZPP propisano je da iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu:

 

              - o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

              - o utvrđivanju majčinstva ili očinstva,

 

              - u povodu tužbi za zaštitu od diskriminacije,

 

              - u povodu tužbi radi objave ispravka informacije.

 

              Tužitelj je tužbenim zahtjevom u ovom parničnom postupku tražio utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke od 18. travnja 1968. kojom je prednik tužitelja isključen iz radne zajednice, pa primjenjujući citiranu odredbu članka 382.a stavak 1. alineja 1. ZPP na konkretan slučaj, proizlazi da je protiv presude suda drugog stupnja kojom je odlučeno o osnovanosti (glavnog) tužbenog zahtjeva dopušteno podnijeti reviziju, što su tuženici i učinili.

 

              Pobijajući odluku suda drugog stupnja kojom je odbijen zahtjev prednika tužitelja za isplatu bruto iznosa razlike naknade plaće i naknade štete koju trpi zbog iznosa manje mirovine, tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije iz odredbe članka 385. stavak 1. ZPP.

 

              Odlučujući o odnosu dva, po svojoj prirodi sasvim različita, i međusobno isključiva izvanredna pravna lijeka koja, sukladno važećem ZPP, stranke mogu podnijeti protiv odluka suda drugog stupnja, vijeće je ocijenilo da će o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije odlučiti posebnom odlukom.

 

              Revizija 1. i 2. tuženika nije osnovana.

 

              Pobijana presuda suda drugog stupnja je, sukladno odredbi članka 391. stavak 2. ZPP, ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju 1. i 2. tuženik ukazuju revizijom, jer se pobijana presuda može ispitati. Obrazloženje presude sadrži razloge o činjenicama odlučnim za donošenje odluke. Suprotno revizijskim navodima stranaka ovaj sud nije našao da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

              Glede tvrdnje 1. tuženika da se sud drugog stupnja nije pozvao niti na jednu materijalnu normu, valja istaći da je iz obrazloženja potpuno jasno na kojim je odredbama materijalnog prava sud drugog stupnja utemeljio svoju odluku, pa niti u tom dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

              Sud drugog stupnja je u obrazloženju presude odgovorio na žalbene navode odlučne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s odredbom članka 375. stavak 1. ZPP na koju 1. tuženik ukazuje u reviziji.

 

              U reviziji je 2. tuženik naveo da protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP. Međutim, 2. tuženik u reviziji nije određeno naveo u čemu bi se ta bitna povreda odredaba parničnog postupka sastojala, što je bio dužan učiniti prema odredbi članka 391. stavak 3. ZPP. S obzirom da 2. tuženik u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge podnošenja revizije protiv presude suda drugog stupnja zbog revizijskog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP, to revizijski sud postupajući po ovlaštenju iz odredbe članka 391. stavak 3. ZPP neobrazložen revizijski razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka, nije uzeo u obzir.

 

              U odnosu na revizijske navode 1. i 2. tuženika kojima iznose činjenice, preocjenjuje provedene dokaze i daje drukčije zaključke o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva od zaključaka nižestupanjskih sudova treba reći da takvi navodi predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u revizijskom stadiju postupka pa ih ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje s obzirom da prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nezakonitim i poništi rješenje poduzeća C. iz Z. od 18. travnja 1968. kojim je prednik tužitelja isključen iz radne zajednice tog poduzeća zbog teže povrede radne dužnosti, da se utvrdi da je predniku tužitelja radni odnos prestao s danom odlaska u mirovinu 12. svibnja 1989., da se naloži tuženicima da solidarno isplate sada tužitelju razliku bruto plaće za razdoblje od 18. travnja 1968. do 12. svibnja 1989., te da se tuženicima naloži da tužitelju solidarno naknade štetu koju je prednik tužitelja pretrpio zbog iznosa manje mirovine.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

              - da je prednik tužitelja bio u radnom odnosu kod poduzeća C. od 1. studenoga 1966.,

 

              - da je prednik tužitelja 31. prosinca 1966. bio raspoređen u radnu jedinicu „Zajedničke službe“ na radno mjesto pravno-ekonomskog savjetnika,

 

              - da je rješenjem od 12. ožujka 1968. prednik tužitelja isključen iz radne zajednice zbog samovoljnog prestanka rada 3. veljače 1968., protiv kojeg rješenja je prednik tužitelja 25. ožujka 1968. podnio prigovor, te je prigovor pozitivno riješen na 5. sjednici Radničkog savjeta 11. travnja 1968., na način da je osporeno rješenje stavljeno izvan snage,

 

              - da je prednik tužitelja rješenjem 18. travnja 1968. isključen iz radne zajednice zbog teže povrede radne dužnosti, odnosno da je lažno prikazao da je 11. srpnja 1967. prisustvovao raspravi kod Okružnog privrednog suda u Titogradu, koja nije bila zakazana za taj dan, i time oštetio poduzeće za 530 dinara,

 

              - da je prednik tužitelja 23. svibnja 1968. podnio tužbu Okružnom sudu u Zagrebu protiv poduzeća C. (predmet broj P-958/68) u kojoj se navodi da je nezakonitim rješenjem poduzeća C. iz Z. od 18. travnja 1968. isključen iz radne zajednice zbog teže povrede radne dužnosti, te predlaže da sud utvrdi da je nezakonito rješenje od 18. travnja 1968.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji u odnosu na rješenje od 18. travnja 1968., na temelju kojeg je prednik tužitelja isključen iz radne zajednice je utvrđeno:

 

              - da je protiv prednika tužitelja proveden disciplinski postupak, koji je pokrenut 1. travnja 1968. na zahtjev direktora A. M., u kojem je utvrđeno da je prednik tužitelja počinio težu povredu radne dužnosti 11. srpnja 1967., odnosno da je počinio povredu radne dužnosti iz članka 9. stavak 1. točka 1. Pravilnika o odgovornosti radnika - pribavljanje osobne materijalne koristi u bilo kojem obliku na štetu poduzeća ili trećih osoba, a u vezi s poslovanjem odnosno radom poduzeća,

 

              - da je Radnički savjet mjeru o isključenju prednika tužitelja iz radne zajednice donio 18. travnja 1968.,

 

              - da je prednik tužitelja od dana kada mu je dostavljen pisani otpravak rješenja, u roku od 30 dana podnio tužbu Okružnom sudu u Zagrebu, odnosno 23. svibnja 1968. (članak 27. Pravilnika o odgovornosti radnika),

 

              - da je protiv prednika tužitelja vođen krivični postupak zbog počinjenja krivičnog djela prevare u službi iz članka 318.a Krivičnog zakona,

 

              - da je krivični postupak obustavljen zbog nastupanja tzv. apsolutne zastare.

 

              Sudovi nižeg stupnja, odlučujući o zahtjevu prednika tužitelja da se rješenje od 18. travnja 1968. utvrdi nezakonitim i poništi, su zaključili da su dužnosti i obveze, te odgovornost radnika poduzeća C. bile propisane Pravilnikom o odgovornosti radnika. Uzimajući u obzir da je prednik tužitelja tijekom postupka isticao da disciplinski postupak koji je proveden protiv njega, nije proveden u roku koji je bio propisan Pravilnikom o odgovornosti radnika, sudovi nižeg stupnja, pozivajući se na odredbu članka 17. Pravilnika o odgovornosti radnika, su zaključili da je bio protekao rok (od 6 mjeseci) za pokretanje disciplinskog postupka.

 

              Naime, kako je disciplinski postupak pokrenut 1. travnja 1968., u kojem je prednik tužitelja proglašen krivim za težu povredu radne dužnosti počinjenu 11. srpnja 1967., konačna odluka Radničkog savjeta za izricanje mjere isključenja iz radne zajednice prednika tužitelja donesena je 18. travnja 1968., pa su zaključili da je osnovan prigovor prednika tužitelja da disciplinski postupak nije proveden unutar objektivnog roka od 6 mjeseci računajući od dana učinjene povrede (članak 17. Pravilnika o odgovornosti radnika).

 

              Međutim, u situaciji ako radnja kojom je učinjena povreda radne dužnosti povlači i krivičnu odgovornost (članak 88. stavak 5. Osnovnog zakona o radnim odnosima „Službeni list“ SFRJ 17/65, 21/65, 28/66, 26/68, 20/69 – dalje: Osnovni zakon o radnim odnosima), a kako je protiv prednika tužitelja vođen krivični postupak zbog počinjenja krivičnog djela prevare u službi iz članka 318.a Krivičnog zakona, koji postupak je obustavljen zbog nastupanja tzv. apsolutne zastare, sudovi nižeg stupnja ocjenjuju da je bitno utvrditi je li u konkretnom slučaju postoji krivična odgovornost prednika tužitelja. Odnosno je li se u konkretnom slučaju rokovi za provođenje disciplinskog postupka mogu računati prema odredbi članka 88. stavak 5. Osnovnog zakona o radnim odnosima.

 

              Kako su tijekom postupka tuženici isticali da su se u postupanju prednika tužitelja ostvarila obilježja više kaznenih djela (krivotvorenje službene isprave, prijevare u službi, te zlouporaba položaja i ovlasti), sudovi nižeg stupnja su zaključili da tuženici tijekom postupka nisu dokazali da je ponašanje prednika tužitelja imalo obilježja krivičnog djela u smislu da bi prednik tužitelja pribavio osobnu materijalnu korist u bilo kojem obliku na štetu poduzeća ili trećih osoba u vezi s poslovanjem poduzeća koja mu je stavljena na teret.

 

              Sudovi nižeg stupnja su zaključili da prednik tužitelja nije počinio krivično djelo prevare u službi (članak 318.a Krivičnog zakona), jer tijekom postupka nije utvrđeno da bi prednik tužitelja kao odgovorna osoba u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist podnio lažni obračun troškova puta u T. Naime, prednik tužitelja nije predao lažni obračun, jer obračun koji je predan poslodavcu doista pokazuje troškove koji su mu nastali.

 

              Tuženici tijekom postupka nisu dokazali ni da je prednik tužitelja počinio krivično djelo zlouporabe službenog položaja ili ovlaštenja, koje krivično djelo postoji kada osoba prekorači granice ovlaštenja. Iz provedenih dokaza, posebno izdane punomoći, sudovi nižeg stupnja su zaključili da je prednik tužitelja imao ovlaštenje da poduzima sve radnje u zastupanju prednika tuženika u sporu pred Okružnim privrednim sudom u Titogradu, pa time i da putuje u T. U odnosu na krivično djelo krivotvorenja službene isprave, sudovi nižeg stupnja zaključuju da tuženici nisu dokazali da je prednik tužitelja počinio to krivično djelo obzirom da u vrijeme počinjenja krivičnog djela, putnom računu nije bilo priznato svojstvo službene isprave (odluka Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske broj -3464/55).

 

              U slučaju kada ne postoji krivična odgovornost prednika tužitelja, nema ni uvjeta za primjenu duljih zastarnih rokova iz odredbe članka 88. stavak 5. Osnovnog zakona o radnim odnosima. To znači, da se u konkretnom slučaju primjenjuju zastarni rokovi iz odredbe članka 17. Pravilnika o odgovornosti radnika.

 

              Stoga, sudovi nižeg stupnja zaključuju da je nezakonita odluka prednika tuženika o isključenju iz radne zajednice prednika tužitelja, jer je disciplinski postupak radi utvrđenja odgovornosti prednika tužitelja za težu povredu radne dužnosti vođen nakon proteka zastarnih rokova propisanih odredbom članka 17. Pravilnika o odgovornosti radnika.

 

              Po stavu ovoga suda, pravilan je zaključak sudova nižeg stupnja da je nastupila zastara vođenja disciplinskog postupka i posljedično tome, nezakonitost odluke prednika tuženika o isključenju iz radne zajednice prednika tužitelja.

 

              Naime, odredbom članka 17. Pravilnika o odgovornosti radnika bilo je propisano da pravo na pokretanje postupka za težu povredu radne dužnosti zastarijeva za 2 mjeseca od kada se za nju saznalo, a u svakom slučaju u roku od 6 mjeseci od dana učinjene povrede. Stavkom 2. istog članka je bilo propisano da pravo na donošenje konačne odluke zastarijeva za 6 mjeseci od dana učinjene povrede.

 

              Odredbom članka 88. stavak 5. Osnovnog zakona o radnim odnosima bilo je propisano da ako radnja kojom je učinjena povreda radne dužnosti povlači i krivičnu odgovornost, pokretanje i vođenje postupka zastaruje za šest mjeseci od dana saznanja za tu povredu i učinioca, ali se postupak za povredu radne dužnosti ne može voditi poslije nastupanja zastare krivičnog gonjenja.

 

              S obzirom da je tijekom postupka kod prednika tužitelja utvrđeno da nema elemenata krivične odgovornosti koja su se predniku tužitelja stavljala na teret, a koja utvrđenja ne mogu biti predmet ispitivanja u revizijskom stupnju postupka (arg. iz članka 385. ZPP), pravilan je zaključak suda da nema uvjeta za primjenu duljeg zastarnog roka iz članka 88. stavak 5. Osnovnog zakona o radnim odnosima.

 

              Revizijski navodi 1. i 2. tuženika svode se u bitnome na drugačiju ocjenu provedenih dokaza u vezi postojanja krivične odgovornosti prednika tužitelja. No, ocjena dokaza pridržana je za sud nižeg stupnja, pa osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja koje je rezultat ocjene izvedenih dokaza po sudu, nije dopušteni revizijski razlog, sukladno članku 385. ZPP.

Stoga su pravilno sudovi prihvatili zahtjev prednika tužitelja u dijelu kojim se traži da se utvrdi nezakonitim i poništi rješenje od 18. travnja 1968., jer je disciplinski postupak protiv prednika tužitelja vođen nakon proteka objektivnog zastarnog roka (članak 17. Pravilnika o odgovornosti radnika).

 

              Nadalje, odredbom članka 126. Osnovnog zakona o radnim odnosima je bilo propisano da ako sud ustanovi da je konačnim rješenjem radne zajednice prestao rad radnika u radnoj organizaciji na način i pod uvjetima koji su suprotni odredbama ovog zakona, odlučit će da se radnik vrati na dotadašnje radno mjesto ako ono nije ukinuto, odnosno na drugo radno mjesto koje zahtijeva isti stupanj odgovarajuće stručne spreme istog zanimanja kao i ukinuto radno mjesto, ili će na zahtjev radnika dosuditi samo odštetu (stavak 1.). Radnik za koga je pravomoćnom odlukom suda određeno da se vrati na rad u radnu organizaciju u smislu stavka 1. ovog članka, za vrijeme za koje nije bio na radu, ima sva prava koja se stječu i ostvaruju na radu i po osnovi rada (stavak 2.).

 

              Odredbom članka 126.a Osnovnog zakona o radnim odnosima je bilo propisano da pravomoćne sudske odluke o vraćanju radnika u radnu organizaciju odnosno na određeno radno mjesto izvršava direktor ili drugi ovlašteni radnik u radnoj organizaciji, i to u roku od 15 dana od dana primitka odluke, ako u odluci nije određen drugi rok (stavak 1.). Za sve vrijeme do izvršenja sudske odluke radnik ima pravo na naknadu osobnog dohotka koji bi ostvario da je bio na radu (stavak 2.).

 

              Temeljem pozitivnih propisa u predmetnom postupku prednik tužitelja je uz zahtjev da se utvrdi nezakonitim rješenje od 18. travnja 1968. kojim je isključen iz radne zajednice, mogao postaviti i zahtjev za vraćanje na rad, što je u konkretnom slučaju i učinio. U trenutku kada je prednik tužitelja otišao u starosnu mirovinu, njegov zahtjev za vraćanje na rad je postao bespredmetan (zahtjev egzistirao sve do odlaska u starosnu mirovinu), pa je isti povukao i zatražio da sud utvrdi da mu je radni odnos prestao s danom 12. svibnja 1989. (kao dan umirovljenja).

 

              Konačno i prema odredbi članka 102. Zakona o radnim odnosima radnika u udruženom radu („Službeni list“ SFRJ broj 11/78, 32/82, 39/82, 20/83, 68/84, 49/85, 27/87, 27/88) radni odnos prestaje po sili zakona i kad radnik navrši 65 godina života i 30 godina staža osiguranja.

 

              Stoga je pravilan zaključak sudova nižeg stupnja da je predniku tužitelja radni odnos prestao s danom odlaska u mirovinu (12. svibnja 1989.).

 

              Suprotno revizijskim navodima 2. tuženika, potraživanje razlike u naknadi plaća ne predstavlja odštetno potraživanje, već ima karakter novčanog potraživanja po osnovi rada, te kada je odluka o otkazu pravomoćno poništena, ima se smatrati da radniku nije uopće prestalo svojstvo radnika, pa mu pripada i pravo na naknadu plaća koje bi ostvario da je bio na radu. Okolnost što se radnik za vrijeme dok je vodio spor zaposlio kod drugog poslodavca ne znači i njegov odustanak od isplate razlike naknade u plaći. Radnik je dužan napraviti sve da bi njegova šteta bila puno manja, pa i zaposliti se kod drugog poslodavca. Stoga u tom slučaju ima pravo tražiti isplatu razlike naknade plaće od poslodavca.

 

              U odnosu na zahtjev prednika tužitelja za isplatu razlike naknade bruto plaće, sud prvog stupnja je odbio zahtjev prednika tužitelja za isplatom razlike naknade bruto plaće za razdoblje od 18. travnja 1968. do 12. svibnja 1989. s zateznim kamatama od dospijeća pojedinog iznosa naknade plaće do isplate, iz razloga što bi prema nalazu i mišljenju vještaka mjesečni iznosi naknade plaće bili manji od 0,00 kuna. Iz tog razloga je odbijen i zahtjev prednika tužitelja za naknadu štete koju je prednik tužitelja trpio zbog iznosa manje mirovine s zateznim kamatama od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa mirovine.

 

              Međutim, sud drugog stupnja je zaključio da je sud prvog stupnja odlučio o neodređenom zahtjevu nepodobnom za raspravljanje, kojeg je prednik tužitelja postavio nakon što je od strane suda rješenjem od 16. rujna 2016. pozvan na ispravak tužbe na način da točno precizira tužbeni zahtjev.

 

              Budući da prednik tužitelja nije postupio po rješenju suda, ostvarili su se uvjeti za primjenu odredbe članka 109. stavak 3. ZPP za odbačaj tužbe, zaključuje sud drugog stupnja.

Kako je sud prvog stupnja u navedenom djelu odbio zahtjev tužitelja umjesto da je odbacio tužbu, sud drugog stupnja je u tom dijelu potvrdio presudu suda prvog stupnja jer žalitelj u žalbi (tužitelj) nije ukazao na neku određenu bitnu povredu postupovnih odredbi u vezi odbijanja zahtjeva umjesto odbačaja tužbe.

 

              U odnosu na pasivnu legitimaciju 1. i 2. tuženika, u postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

              - da je 1. tuženik H. Z. d.d. tj. ranije hotel I. i 2. tuženik hotel P. bila dva zasebna poduzeća i zasebne pravne osobe do 1965.,

 

              - da su se 1965. hotel I. i hotel P. integrirali u poduzeće C. (rješenje broj Fi-1724/65 od 5. lipnja 1965. i broj Fi-1723/65 od 5. lipnja 1965.),

 

              - da prema Statutu poduzeća od 28. prosinca 1965., hotel I. i hotel P. postaju radne jedinice koje nemaju svojstvo pravne osobe,

 

              - da pored radnih jedinica hotel I. i hotel P., radna jedinica je bila i „Uprava i zajednička služba“,

 

              - da od 1974. više nisu postojale radne jedinice, nego osnovne organizacije udruženog rada (dalje: OOUR), i to OOUR hotel I., OOUR hotel P. i OOUR hotel Š.

 

              - da su navedeni hoteli kao OOUR-i sa solidarnom odgovornošću i pravnom osobnošću bili integrirani unutar poduzeća C. (rješenje broj Fi-5049/73 od 15. travnja 1974.),

 

              - da je Samoupravnim sporazumom o udruživanju osnovnih organizacija udruženog rada u radnu organizaciju C. iz prosinca 1978., određeno da će administrativno-tehničke poslove, koji obuhvaćaju i pravne poslove (članak 88. točka 2.), obavljati radnici zajedničkih službi OOUR hotel I.,

 

              - da je Samoupravnim sporazumom o udruživanju u radnu organizaciju od 10. lipnja 1983. provedeno udruživanje između ostalih - pet hotela s područja grada Z. i OOUR hotel I. i OOUR hotel P. u radnu organizaciju za hotelijerstvo pod nazivom C. h. n.sol.o., s sjedištem u Z.,

 

              - da će se određeni administrativno-stručni i ostali poslovi koji su od zajedničkog interesa za sve OOUR-e, a za koje ne postoji potreba da se posebno obavljaju u svakom OOUR-u, radi ekonomičnosti, racionalnosti i uspješnosti poslovanja obavljati zajednički za sve OOUR-e u sastavu radne organizacije (članak 17. sporazuma),

 

              - da se sporazumom od 1983. uvode radne zajednice Zajedničke službe (članak 19. sporazuma), da su radne zajednice pravna osoba (članak 20. sporazuma), da će se administrativno-stručni poslovi od zajedničkog interesa za sve OOUR-e obavljati u radnoj zajednici Zajedničke službe,

 

              - da je Samoupravnim sporazumom iz 1989., provedena pretvorba na način da su se OOUR-i u sastavu radne organizacije C. h. organizirali kao samostalna društvena poduzeća, tako da je bivši OOUR hotel I. postao H. I. poduzeće za hotelijerstvo i ugostiteljstvo s potpunom odgovornošću (rješenje Okružnog privrednog suda broj Fi-3163/89), te OOUR hotel P., H. P. poduzeće za hotelijerstvo i ugostiteljstvo s potpunom odgovornošću (rješenje Okružnog privrednog suda broj Fi-2170/89),

 

              - da je rješenjem Okružnog privrednog suda broj Fi-3169/1989 od 22. prosinca 1989. provedeno brisanje radne organizacije C. h. n.sol.o.,

 

              - da 1990. H. P. poduzeće za hotelijerstvo i ugostiteljstvo s potpunom odgovornošću u sudskom registru mijenja naziv u A. Z. P. h. s.p.o. (rješenje Okružnog privrednog suda broj Fi-5909/90),

 

              - da je temeljem rješenja Agencije za restrukturiranje poduzeće H. I. pretvoreno u dioničko društvo H. I. d.d. (rješenje Okružnog privrednog suda broj Fi-20617/93), a poduzeće A. Z. P. h. s.p.o. u dioničko društvo P. h. d.d. (rješenje broj Fi-8007/93)

 

              - da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-02/4085-2 od 31. svibnja 2002. H. I. d.d. pripojen društvu H. Z. d.d.

 

              Otklanjajući istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije od strane tuženika, sudovi su zaključili da prednici tuženika, kao udružene osnovne organizacije u sastavu poduzeća C. su pravni slijednici poslodavca prednika tužitelja, a time i pasivno legitimirani u konkretnom slučaju.

 

              Na utvrđeni pravni slijed 1. i 2. tuženika, zaključuju sudovi nižeg stupnja, ne utječu kako su to tvrdili tuženici propusti prednika tužitelja u usklađivanju tužbenog zahtjeva prema statusnim promjenama, kao ni okolnost da su prednici tuženika OOUR hotel I. i OOUR hotel P., bile samostalne pravne osobe u vrijeme 16. lipnja 1988. kada je prednik tužitelja kao tuženika označio radnu organizaciju C. h., radnu zajednicu Zajedničke službe, koja je tada također bila pravna osoba.

 

              Naime, prednik tužitelja je na ročištu od 14. lipnja 1989., pored tuženika radne organizacije C. h. - radne zajednice Zajedničke službe, označio i tuženike OOUR hotel I. i OOUR hotel P. kao pravne slijednike bivšeg tuženika poduzeća C., u čijem sastavu su od 1973. bili OOUR hotel I. i OOUR hotel P. Prednik tužitelja je označio navedene slijednike i prije brisanja radne organizacije C. H. n.sol.o. Stoga se, zaključuju sudovi nižeg stupnja, ne radi o preinaci tužbe ni o prekluziji zahtjeva niti o zastari potraživanja prednika tužitelja. Ovo stoga što su, kako je i navedeno u izvodu iz registra trgovačkog suda, prednici 1. i 2. tuženika OOUR hotel I. i OOUR hotel P. kao udružene osnovne organizacije u sastavu poduzeća C. za obveze poduzeća odgovarale solidarno.

 

Odlučujući o odgovornosti tuženika, sudovi nižeg stupnja zaključuju da su neosnovane tvrdnje tuženika da je Samoupravnim sporazumom od 10. lipnja 1983. isključena solidarna odgovornost OOUR-a za obveze radne organizacije C. h. prema predniku tužitelja kao radniku. Sudovi nižeg stupnja, pozivajući se na odredbu članka 55. stavak 1. Zakona o konstituiranju i upisu u sudski registar organizacija udruženog rada („Službeni list SFRJ“ broj 22/73, 63/73 i 53/76 – dalje: Zakon o konstituiranju i upisu u sudski registar organizacija udruženog rada) kao mjerodavnu u vrijeme udruživanja OOUR-a hotel I. i OOUR-a hotel P. u poduzeće C., zaključuju da je iz izvatka iz sudskog registra broj Fi-5049/73 od 15. travnja 1974. razvidan upis opsega odgovornosti za obveze subjekta upisa. Naime, udružene osnovne organizacije odgovaraju solidarno svim svojim sredstvima za obveze poduzeća, pa se neosnovano od strane tuženika isključuje neograničena solidarna odgovornost prednika tuženika za obveze zajednice u čijem je sastavu bila radna jedinica koja je prestala postojati.

 

              Pravni stav sudova nižeg stupnja u pogledu pasivne legitimacije i odgovornosti 1. i 2. tuženika prihvaća i ovaj sud.

 

              Pravilan je zaključak suda da tuženici solidarno odgovaraju za obveze poduzeća C. iz Z.

 

Naime, prednik tužitelja je zasnovao radni odnos u navedenom poduzeću temeljem odluke od 18. studenoga 1966., na radnom mjestu ekonomsko-pravnog savjetnika organa upravljanja. Nadalje, iz Statuta predmetnog poduzeća od 28. prosinca 1965. proizlazi da isti posluje putem radnih jedinica i to hotela I., hotel P. i radne jedinice „Uprava i zajedničke službe“, s time da poduzeće ima svojstvo pravne osobe, ali ne i radne jedinice u sastavu poduzeća. Uvođenjem udruženog rada došlo je do formiranja OOUR-a, pa su navedeni hoteli, s još nekoliko hotela u gradu Z., u svojstvu OOUR-a zaključili Samoupravni sporazum o udruživanju u radnu organizaciju od 10. lipnja 1983. Tim sporazumom formirana je radna organizacija za hotelijerstvo C. h. n.sol.o., Z. Tada OOUR-i stječu samostalnost unutar radne organizacije C. h. n.sol.o.

 

              Prema odredbi članka 3. Samoupravnog sporazuma od 10. lipnja 1983. propisano je da radnici osnovnih organizacija su odlučili da se radne organizacije, udruže u jednu radnu organizaciju, na način da se ne mijenja status osnovnih organizacija u postojećim radnim organizacijama.

 

              Stoga su neosnovani revizijski navodi tuženika da su OOUR-i i radne organizacije bile međusobno neovisne pravne osobe, pa da bi od pravnog značaja bilo to što je prednik tužitelja kao tuženika označio radnu organizaciju, a ne pojedine OOUR-e. Naime, radne organizacije su bile oblik udruživanja OOUR-a, pa tako i sam Zakon o konstituiranju i upisu u sudski registar organizacija udruženog rada u članku 32. propisuje da konstituiranje radne organizacije započinje odlučivanjem radnika da se u njezinom sklopu organiziraju osnovne organizacije udruženog rada.

 

              Dakle, OOUR-i su se nalazili u sklopu radnih organizacija, iako su jedni i drugi imali pravnu osobnost (uz solidarnu odgovornost).

 

              Odredbom članka 35. Ustava SFRJ 1974. propisano je da samostalnost imaju radne organizacije, a ne OOUR-i koji se nalaze u njenom sastavu, iako su i jedni i drugi pravne osobe. Poduzeće C. kao cjelovita pravna osoba, organiziralo se po propisima o udruženom radu kao radna organizacija C. h. Stoga je u periodu od 1973. do 1989. kada je prednik tužitelja kao tuženika naveo radnu organizaciju, time je obuhvaćao OOUR-e, kao pravne osobe u njenom sastavu. I upravo je radna organizacija bila zadužena za zastupanje tih OOUR-a pred sudovima. Takvo postojanje „pravnih osoba u pravnoj osobi“ postojalo je sve do 1989. kada se OOUR-i kreću osamostaljivati kao zasebna poduzeća, pa je tada i prednik tužitelja označio kao tuženike OOUR hotel I. i hotel P.

 

              Nadalje, odredbom članka 55. stavak 1. Zakona o konstituiranju i upisu u sudski registar organizacija udruženog rada je propisano da osnovna organizacija udruženog rada odgovara za svoje obveze svim sredstvima, a za obveze zajednice osnovnih organizacija u koju je udružena, radne organizacije u sklopu koje se nalazi, odnosno složene organizacije udruženog rada u koju se udružila ona ili njezina radna organizacija - kako je predviđeno Samoupravnim sporazumom o udruživanju i upisano u sudski registar (stavak 1.). Ako Samoupravnim sporazumom o udruživanju nije utvrđena i u sudski registar upisana odgovornost osnovnih organizacija udruženog rada za obveze radne organizacije odnosno zajednice osnovnih organizacija, radne organizacije odnosno složene organizacije udruženog rada, za te obveze odgovaraju solidarno sve osnovne organizacije u njihovu sklopu odnosno u sklopu radnih organizacija udruženih u složenu organizaciju udruženog rada (stavak 2.).

 

              Iz izvatka sudskog registra broj Fi-3666/83 Okružnog privrednog suda u Zagrebu razvidan je upis opsega odgovornosti za obveze subjekta upisa, tako da za obveze radne organizacije OOUR-i odgovaraju neograničeno solidarno.

 

              Neosnovani su navodi tuženika da je Samoupravnim sporazumom iz 1983. isključena solidarna odgovornost OOUR-a za obveze radne organizacije prema predniku tužitelja.

 

Donošenjem Zakona o poduzećima dolazi do izdvajanja OOUR-a iz sastava radne organizacije C. h. u samostalna društvena poduzeća, dok je radna zajednica Zajedničke službe prestala postojati, isto kao i radne organizacije.

 

              Potom je donesen Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, koji u članku 6. daje mogućnost da se poduzeće može pretvoriti u d.d. ili d.o.o., s time da to postaje upisom u sudski registar. Tako nastalo društvo pravni je slijednik poduzeća koje je pretvorbom prestalo postojati.

 

              Iz iznesenog je vidljivo da postoji pravni slijed glede prava i obveza prema predniku tužitelja s osnova radnog odnosa između poduzeća C. iz Z. i tuženika, te da su stoga isti pasivno legitimirani i da odgovaraju solidarno za obveze poduzeća C., kako to pravilno zaključuju sudovi nižeg stupnja.

 

              Pravilna je odluka suda drugog stupnja u dijelu (točka IV. izreke) kojom je odbijen zahtjev 1. tuženika za naknadu troška sastava žalbe i odgovora na žalbu tužitelja u smislu članka 154. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 155. stavak 1. ZPP.

 

              Zbog svega navedenog, valjalo je na temelju članka 393. stavak 2. ZPP, reviziju 1. i 2. tuženika odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 31. ožujka 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Ljiljana Hrastinski Jurčec, v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu