- 1 -              Rev 1965/2017-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1965/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, doc. dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavoda, P. S., kojeg zastupa punomoćnica D. G., dipl. iur. kod tužitelja, protiv I-tuženika H. I. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnica E. G., dipl. iur. kod tuženika, II-tuženika H. P. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o. u Z. i IV-tuženika H. C. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji II-tuženika i IV-tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1302/2016-2 od 3. svibnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P1-5/2010 od 28. travnja 2016., u sjednici održanoj 31. ožujka 2021.,

 

 

r i j e š i o  j e:

 

I. Prihvaća se revizija II-tuženika H. d.o.o. i IV-tuženika H. C. d.o.o. u odnosu na drugo naznačeno pravno pitanje i ukidaju se presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1302/2016-2 od 3. svibnja 2017. u dijelu pod st. I. izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P1-5/2010 od 28. travnja 2016. u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 33.353,61 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. svibnja 2009., u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 36.030,18 kuna za razdoblje od 1. lipnja 2009. do 31. prosinca 2011. te u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 34.842,24 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 30. travnja 2014. sa pripadajućim zateznim kamatama i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P1-5/2010 od 28. travnja 2016. u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 33.353,61 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. svibnja 2009., u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 36.030,18 kuna za razdoblje od 1. lipnja 2009. do 31. prosinca 2011. te u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 34.842,24 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 30. travnja 2014. sa pripadajućim zateznim kamatama te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Revizija II-tuženika i IV-tuženika u odnosu na prvo pravno pitanje odbacuje se kao nedopuštena.

 

III. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„Dužni su tuženici solidarno u roku od 15 dana platiti tužitelju:

 

- iznos od 33.353,61 kn za razdoblje od 01. 01. 2007.g. do 31. 05. 2009.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 31. prosinca 2009. god. po stopi od 14%, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanog za pet postotnih poena, pa sve do 31. srpnja 2015. god., a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. god. do potpune isplate, isplati zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 % poena, dok se za više zatraženo za iznos od 13.993,73 kn, kao i za više zatraženu zateznu kamatu, tužbeni zahtjev odbija;

 

- iznos od 36.030,18 kn za razdoblje od 01. 06. 2009.g. do 31. 12. 2011.g. sa zateznim kamatama koje teku od 01. 01. 2012.g. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanog za pet postotnih poena  pa sve do 31. srpnja 2015. god., a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. god. do potpune isplate, isplati zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 % poena, dok se za više zatraženu zateznu kamatu, tužbeni zahtjev odbija;

 

- iznos od 34.842,84 kn za razdoblje od 01. 01. 2012.g. do 30. 04. 2014.g. sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01. 05. 2014.g. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanog za pet postotnih poena pa sve do 31. srpnja 2015.god., a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. god. do potpune isplate, isplati zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 % poena, dok se za više zatraženu zateznu kamatu, tužbeni zahtjev odbija.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Odbijanjem žalbe tužitelja, žalbe I. tuženika i žalbe II. i IV. tuženika potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj P1-5/2010 od 28.travnja 2016.

 

              Odbijaju se II. i IV. tuženici sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe na prvostupanjsku presudu.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja, II- i IV-tuženik su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlažu da ovaj sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu u skladu s revizijskim navodima na način da odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka i troškova sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija II- i IV-tuženika je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. tog čl., stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji iz st. 2. toga čl. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se ona njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

             

Dakle, u smislu navedene odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP za dopuštenost tzv. izvanredne revizije potrebno je da su se kumulativno ostvarile propisane pretpostavke: 1) da je određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg ju podnosi, 2) da se radi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i 3) da su određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

II-tuženik i IV-tuženik su podnoseći izvanrednu reviziju postavili sljedeća pravna pitanja:

 

„1. Da li se pravomoćnost upravnog akta proteže i na uzročno posljedičnu vezu između povreda zadobivenih u štetnom događaju i nastanka invalidnosti osiguranika tužitelja, posebno imajući u vidu činjenicu da predmet upravnog postupka nije bilo utvrđenje postojanja uzročno posljedične veze između povreda zadobivenih u štetnom događaju i nastanka invalidnosti istog, tj. da li sud u parničnom postupku može ispitivati prigovor uzročno posljedične veze između ozljeda osiguranika tužitelja i nastanka invalidnosti sukladno čl. 12. ZPP-a čak i u slučaju kad je među strankama nesporno da u upravnom postupku nije bilo utvrđivana nikakva uzročno posljedična veza između štetnog događaja i nastanka invalidnosti?“

 

„2.Da li je ispravan stav drugostupanjskog suda da je obračun tužitelja javna isprava sukladno odredbi čl. 171. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91; dalje: ZOUP), uz koju se veže presumpcija istinitosti i autentičnosti, te da li je takav obračun tužitelja sam za sebe dokaz da je naknada za tjelesno oštećenje u tužbom traženom iznosu zaista i isplaćena osiguraniku tužitelja?“

 

U odnosu na prvo pravno pitanje kao razlog važnosti tuženici se pozivaju odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1778/15-2 od 29. ožujka 2016., dok u odnosu na drugo pitanje tuženici kao razlog važnosti ukazuju na odluke Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1789/11-5 od 9. rujna 2014. i Gž-4780/16-2 od 9. siječnja 2017.

 

Ovaj sud je ocijenio da je drugo pitanje postavljeno u reviziji važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga u odnosu na to pitanje revizija dopuštena (čl. 392.a st. 2. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade štete nastale isplatama invalidske mirovine B. T., umirovljenom zbog posljedica nezgode zadobivene u štetnom događaju od ... za koji je u omjeru od 50% odgovoran pravni prednik I- do IV- tuženika.

 

Sud prvog stupnja polazeći od utvrđenja da iz spisa Općinskog suda u Splitu broj P-1048/87 i predmeta H., P. S. broj 5073 od 30. prosinca 1999. proizlazi da je pravni prednik tuženika zbog propusta njegovih radnika suodgovoran u omjeru od 50% za štetni događaj u kojem je B. T. ispao tijekom vožnje na odbojnicima vlaka na relaciji S.-Z. i ostao ležati na tračnicama gdje ga je pregazio nailazeći teretni vlak, da je oštećenik B. T. umirovljen po osnovi invalidnosti upravo zbog povreda zadobivenih u štetnom događaju (amputacija desne noge), pri čemu je štetni događaj bio onaj neposredan uzrok koji je uvjetovao odlazak osiguranika tužitelja u mirovinu kao i da obračuni tužitelja (isprave o izvršenim isplatama) koje je u spornim razdobljima izdao tužitelj u izvršavanju javnih ovlasti koje su mu povjerene Zakonom o mirovinskom osiguranju imaju snagu javne isprave u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP, za koje važi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno te da tuženici na kojima je u smislu odredbe čl. 230. st. 3. ZPP bio teret dokaza da su neistinito navedeni podaci o isplatama mirovina u spornim razdobljima, nisu predlagali dokaze na navedene okolnosti, prihvatio je tužbeni zahtjev u visini pobliže navedenoj u izreci prvostupanjske presude.

 

Sud drugog stupnja u cijelosti je potvrdio prvostupanjsku presudu prihvaćajući stav prvostupanjskog suda da je tužitelj dokazao uzročno posljedičnu vezu između štetne radnje i štete, a koju predstavljaju isplaćeni iznosi invalidske mirovine osiguraniku tužitelja po osnovi invalidnosti koja je posljedica štetnog događaja u omjeru suodgovornosti pravnog prednika tuženika (od 50%) kao i da obračuni tužitelja u kojima su navedeni podaci o isplatama mirovine u spornim razdobljima predstavljaju javne isprave u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP za koje vrijedi presumpcija istinitosti.

 

Slijedom izloženog, prije svega, treba reći da se drugo postavljeno pravno pitanje odnosi na zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 33.353,61 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. svibnja 2009., radi isplate iznosa od 36.030,18 kuna za razdoblje od 1. lipnja 2009. do 31. prosinca 2011. te radi isplate iznosa od 34.842,24 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 30. travnja 2014. koji je prihvaćen uz obrazloženje nižestupanjskih sudova da obračuni tužitelja (isprave naziva „specifikacija isplaćenih iznosa invalidske mirovine“) na kojima su navedenih datumi plaćanja i koji su ovjereni od strane tužitelja, imaju dokaznu snagu javnih isprava u smislu odredbe čl. 230. ZPP te da dokazuju činjenicu o izvršenom plaćanju.

 

Odredbom čl. 230. st. 1. ZPP propisano je da isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takovom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenom na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.

 

Prema ocjeni ovog suda, isprave naziva „Specifikacija isplaćenih iznosa invalidske mirovine“ na kojima je tužitelj, naznačio (potvrdio) da su iznosi iz tih isprava isplaćeni osiguraniku tužitelja, nema u odnosu na sadržaj te potvrde plaćenog značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP.

 

Naime, određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu: za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: „u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu“) ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je „posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama“) - a takav se značaj ne može dati dijelu spornih isprava u naznaci (potvrdi) da su plaćeni iznosi invalidske mirovine.

 

Sporne isprave u naznaci specifikacija isplaćenih iznosa invalidske mirovine imaju značaj isprave, ali ne javne isprave, odnosno predstavljaju valjano dokazno sredstvo koje treba cijeniti u sklopu ostalih provedenih dokaza.

 

Gledano u svijetlu navedenog shvaćanja revizijskog suda koje predstavlja i odgovor na drugo postavljeno pravno pitanje za zaključiti je da je osporena presuda donesena na temelju shvaćanja koje nije u suglasnosti sa izloženim shvaćanjem revizijskog suda i da je time ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na kojeg revidenti drugim naznačenim pitanjem i upućuju (tako i ovaj sud u odlukama broj Revt 476/2017-2 od 3. ožujka 2020. i Rev 977/2016-2 od 19. studenoga 2019.).

 

Budući da zbog pogrešnog pravnog shvaćanja drugostupanjski sud nije ocijenio ostale žalbene navode tuženika (da tužitelj nije dostavio dokaze na okolnost da su utužena potraživanja doista isplaćena osiguraniku tužitelja u vidu isplatnica potpisanim od treće osobe, izvatka sa žiro-računa poslovne banke koja bi dokazivala prijenos na tekući račun treće osobe) valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju II- i IV- tuženika te ukinuti nižestupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 33.353,61 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. svibnja 2009., na isplatu iznosa od 36.030,18 kuna za razdoblje od 1. lipnja 2009. do 31. prosinca 2011. te na isplatu iznosa od 34.842,24 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 30. travnja 2014. s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 

 

U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje koji se u bitnom svodi da li sud u parničnom postupku može ispitivati prigovor uzročno posljedične veze između ozljeda osiguranika tužitelja i nastanka invalidnosti sukladno čl. 12. ZPP-a valja navesti da stav nižestupanjskih sudova o postojanju uzročno posljedične veze između štetne radnje i štete, a koju predstavljaju isplaćeni iznosi invalidske mirovine osiguraniku tužitelja po osnovi invalidnosti nije u bitnom nepodudaran pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u odluci broj Revr-1047/12-2 od 21. rujna 2016.

 

Stoga kako je ocijenjeno da prvo pitanje postavljeno u reviziji nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog čega revizija u odnosu na to pitanje nije dopuštena, valjalo je na temelju odredbe čl. 392.b st. 5. ZPP odlučiti kao pod toč. II. izreke rješenja.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 31. ožujka 2021.