- 1 -              III Kr 7/2021-8

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 7/2021-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. I. Z. i drugih zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17 i 118/18 – dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o zahtjevu os. I. Z. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 20. svibnja 2019. broj K-1013/2017-65 i presuda Županijskog suda u Splitu od 30. lipnja 2020. broj Kž-70/2020-17, u sjednici održanoj 31. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev os. I. Z. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom, koju čine u uvodu citirane presude, os. I. Z. je proglašen krivim zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. i 2. KZ/11 te je na temelju čl. 236. st. 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, a os. B. J. zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. i 2. u vezi čl. 38. KZ/11 za koje je na temelju čl. 236. st. 2. u vezi čl. 38. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, s tim da mu je izvršenje izrečene kazne zatvora primjenom uvjetne osude iz čl. 56. KZ/11 odgođeno pod uvjetom da u roku od pet godina ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08) ošt. D. S. M., dosuđen je postavljeni imovinskopravni zahtjev u iznosu od 325.724,30 kuna, te je naloženo os. I. Z. da iznos od 295.716,20 kuna uplati u korist oštećene u roku od 15 dana po izvršnosti presude, dok je os. B. J. naloženo da u korist oštećene uplatiti iznos od 30.008,14 kuna u roku od 15 dana po izvršnosti presude.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 os. I. Z. presuđen je na platež troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u iznosu od 1.500,00 kuna, a os. B. J. u iznosu od 800,00 kuna.

 

Osuđenik I. Z. je zahtjev za preispitivanje pravomoćne presude osobno podnio 2. listopada 2020. na temelju čl. 515. st. 1. i 2. ZKP/08 te čl. 517. st. 1. toč. 2. i 3. te st. 2. ZKP/08, kao i čl. 518. st. 1-5. ZKP/08 te povrede čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH) te čl. 6., 7. i 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

 

Osim navedenog zahtjeva osuđenik je osobno u okviru navedenih osnova podnio i dopune zahtjeva od 12. listopada 2020. i od 8. siječnja 2021.

 

Prijedlog je osuđenika da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08, prvostupanjski sud je primjerak zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u odgovoru na zahtjev navelo da zahtjev smatra neosnovanim.

 

Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske uredno je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku.

 

Zahtjev nije osnovan.

 

Osuđenik u zahtjevu jednako kao i u žalbi koju je podnio protiv prvostupanjske presude neosnovano ustrajava u prigovoru koji se odnosi na njegovo ispitivanje od strane državnog odvjetnika od 4. siječnja 2012. u predmetu K-DO-6627/2012 navodeći da je to učinjeno bez branitelja, iako se radilo o obveznoj obrani u smislu odredbe čl. 66. st. 1. toč. 4. ZKP/08 jer se u to vrijeme nalazio na izdržavanju kazne zatvora zbog drugog kaznenog djela. Pozivajući se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 16. rujna 2008., broj U-III-5096 i presudu ovoga suda od 18. studenog 2015., broj Kzz-36/15-3 navodi da je sud na taj način počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 jer mu je povrijeđeno pravo na branitelja i na obranu, pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6.,7. i 8. Konvencije, te da se ujedno radi i o nezakonitom dokazu iz čl. 10. ZKP/08.

 

Međutim, na isti prigovor osuđenika koji je on iznio u žalbi protiv prvostupanjske presude Županijski sud u Splitu u presudi od 10. lipnja 2020., broj Kž-70/2020-17 mu je ispravno odgovorio ukazujući da je on prije tog ispitivanja primio pouku o pravima, pa tako i o pravu na branitelja, kojeg se odrekao, te da se u to vrijeme nije radilo o obveznoj obrani već je ta odredba o obveznoj obrani za osobe koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora u drugom kaznenom postupku iz čl. 66. st. 1. toč. 4. ZKP/08 propisana tek naknadnim Izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 145/13 od 6. prosinca 2013.) koji je stupio na snagu 15. prosinca 2013. Prema tome, kako se pitanje valjanosti određenog dokaza prosuđuje prema propisima važećim u vrijeme izvođenja tog dokaza, slijedi da se u konkretnom slučaju nije radilo o nezakonitom postupanju koje bi imalo za posljedicu nezakonitost dokaza.

 

Osim toga, osuđeniku se ukazuje da se o povredi prava na obranu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08 radi ukoliko je u pitanju obrana na raspravi, a ne u tijeku istrage, kao u konkretnom slučaju.

 

Nadalje, o povredi ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje se prosuđuje gledajući kazneni postupak u cjelini, a ne izolirano i vezano samo na jednu fazu postupka. S obzirom da osuđenik na navedenom ispitivanju od 4. siječnja 2012. nije iznosio obranu, tako da se u biti i nije radilo o iskazu koji je sud mogao koristi kao dokaz koji bi ga teretio, da se u vrijeme provođenja te dokazne radnje radilo o zakonito provedenom dokazu, da je osuđenik u ostalom tijeku ovog kaznenog postupka dok se nalazio na izdržavanju kazne zatvora zbog drugih kaznenih djela imao branitelja i postupak je u svemu prema njemu bio pošten, ne radi se o naprijed citiranim postupovnim povredama i povredama Ustava i Konvencije na koje se osuđenik poziva.

 

Isto se odnosi i na prigovore koje osuđenik ističe o povredi prava na obranu i na branitelja i o citiranim povredama ustavnog i konvencijskog prava u vezi nepravilnog postupanja suda prvog stupnja kod razrješenja prethodnog branitelja po službenoj dužnosti B. M. i postavljanje novog branitelja po službenoj dužnosti S. B., a na što je ukazao Županijski sud u Splitu u rješenju od 8. lipnja 2017., broj Kž-43/17, kada je prihvaćanjem žalbe osuđenika i os. B. J., između ostalih razloga, i zbog toga, ukinuo prethodnu osuđujuću presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 9. rujna 2016., broj KO-670/14-112.

 

Naime, nakon što je prvotna presuda ukinuta, navedena je povreda u vezi razrješenja starog i postavljanja novog branitelja po službenoj dužnosti otklonjena jer je u ponovljenom postupku, koji je otpočeo iznova i tijekom kojeg su iznova provedeni svi do tada provedeni dokazi, osuđenik je za vrijeme dok se nalazio na izdržavanju kazne zatvora imao branitelja, a nakon što je otpušten na uvjetni otpust 21. veljače 2018. i više se nije radilo o obveznoj obrani, postupak je vođen bez branitelja. Osuđenik, iako propisno upozoren o mogućnosti da zatraži branitelja (rasprava od 1. travnja 2019., list 506.), nije tražio postavljanje branitelja, a na raspravi od 15. svibnja 2019. kojom je dovršen dokazni postupak je izričito izjavio (list 513.) da će se braniti sam, tako da to pitanje u vezi bivšeg branitelja S. B. u ponovljenom postupku više nije bilo aktualno.

 

Nadalje, sve naprijed navedeno odnosi se i na osuđenikov prigovor o povredi prava na obranu i na branitelja, kao i na prigovor nezakonitosti dokaza u vezi njegovog ispitivanja koje je 25. veljače 2014. obavila policija bez njegovog branitelja, iako se u to vrijeme nalazio na izdržavanju kazne zatvora zbog drugog kaznenog djela. U konkretnom slučaju nije se radilo o ispitivanju po istražitelju u prethodnom postupku, pa osuđenikovo izvođenje iz zatvora ni na koji način nije relevantno u postupku donošenja pravomoćne presude i nema baš nikakvog utjecaja na zakonitost postupanja u ovom kaznenom postupku, tako da su i u tom dijelu navedeni postupovni prigovori osuđenika potpuno promašeni.

 

Osuđenik u zahtjevu neosnovano ustrajava i u prigovorima o neovlaštenom tužitelju iz čl. 468. st. 1. toč. 5. ZKP/08, o prekoračenju optužbe iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08, te o nemogućnosti izmjene optužbe nakon ukidanja prvotne presude, koje povezuje i s povredama na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom.

 

Naime, i na taj je prigovor kojeg je isticao i u žalbi protiv prvostupanjske presude osuđeniku Županijski sud u Splitu ispravno odgovorio ukazujući da je državni odvjetnik bio ovlašten sukladno rezultatima dokaznog postupka mijenjati i precizirati činjenični opis, s tim da se nije radilo o izmjenama koje bi bile na osuđenikovu štetu, s obzirom da se nije žalio na raniju prvostupanjsku presudu.

 

Isto se odnosi i na osuđenikov prigovor da prvostupanjski sud nije mogao samoinicijativno intervenirati u činjenični opis i pravnu kvalifikaciju na način da je umjesto supočiniteljstva u odnosu na os. B. J. utvrdio da se radi o pomaganju te u pogledu pravne kvalifikacije tako da je utvrdio da se ne radi o počinjenju kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 4. KZ/97, već i kaznenom djelu prijevare iz čl. 236. st. 2. KZ/11.

 

Naime, prvostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 449. st. 2. ZKP/08 nije vezan za pravnu kvalifikaciju iz optužbe te je mogao, nakon što je utvrdio da se u konkretnom slučaju primjenom načela primjene blažeg zakona iz čl. 3. st. 2. KZ/11 radi o kaznenom djelu iz čl. 236. st. 2. KZ/11, a ne iz čl. 224. KZ/97 koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela, u tom pravcu u korist osuđenika, izmijeniti pravnu ocjenu djela. Sud prvog stupnja je za ta utvrđenja u obrazloženju iznio ispravne i potpuno jasne razloge koje je prihvatio i drugostupanjski sud, tako da nema govora o tome da bi u pravomoćnoj presudi bile počinjene navedene povrede koje u zahtjevu ističe osuđenik. Osuđenik pogrešno smatra da sud s obzirom da se državni odvjetnik nije žalio na prethodnu osuđujuću presudu, nije mogao mijenjati činjenični opis iz optužnice, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o izmjenama na osuđenikovu štetu, već u njegovu korist, tako da nije u pitanju povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08 na koju sadržajno u zahtjevu osuđenik smjera.

 

Nadalje, osuđenik također potpuno promašeno, očito sugerirajući da se radi o povredi kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08, u zahtjevu ponavlja prigovor o nastupu zastare kaznenog progona, na što mu je vrlo argumentirano već odgovoreno u citiranoj drugostupanjskoj odluci, tako da se, s obzirom na utvrđeno vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela (2011. godina ) i odredbe o zastari iz čl. 81. st. 1. toč. 4. KZ/11, navedenim ispravnim razlozima drugostupanjskog suda nema ništa za dodati.

 

Osuđenik neosnovano ističe prigovor da prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu cijenili sve na raspravi izvedene dokaze i da su njihove odluke protivno ustavnim i konvencijskim jamstvima proizvoljne jer su sudovi u pravomoćnoj odluci za sva svoja utvrđenja naveli jasne, neproturječne i uvjerljive razloge koji nisu arbitrarni već se radi o argumentiranim odlukama utemeljenim na dokazima koji su izvedeni u tijeku dokaznog postupka.

 

U ostalom dijelu zahtjeva osuđenik ističe prigovore o nerazumljivosti izreke prvostupanjske presude i proturječnosti razloga iz obrazloženja što su prigovori iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 zbog koji se ovaj izvanredni pravni lijek u smislu odredbe čl. 517. ZKP/08 ne može podnositi. Jednako tako, osuđenik u kontekstu pravilne primjene zakona u vezi visine protupravne imovinske koristi u biti prigovara pravilnosti primjene odgovarajućeg tečaja kod preračunavanja predmetnih iznosa EUR-a u kune, što je zapravo činjenični prigovor zbog kojeg se također ne može ponositi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

Iz svih navedenih razloga, kako zahtjev za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 31. ožujka 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.