Baza je ažurirana 08.03.2026. zaključno sa NN 153/25 EU 2024/2679

 

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              I 59/2021-11

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: I 59/2021-11

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. D. K. zbog kaznenih djela iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 – dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 28. prosinca 2020. broj Kv I-62/2020, u sjednici održanoj 31. ožujka 2021. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice os. D. K. i zamjenika branitelja osuđenika, odvjetnika J. B.,

 

 

p r e s u d i o j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba os. D. K. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu je na temelju čl. 564. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje: ZKP/08), uz primjenu čl. 58. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 126/19 – dalje: KZ/11) opozvao uvjetnu osudu izrečenu os. D. K. koja mu je izrečena na temelju pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu broj K-13/2014 od 26. svibnja 2015., preinačene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I -551/15-8 od 8. svibnja (ispravno: 9. svibnja 2017), te je određeno da se ima izvršiti kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca.

 

Protiv te je presude žalbu i dopunu žalbe podnio osuđenik putem branitelja B. M., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno podredno, da se „umanji izrečena zatvorska kazna izrečena opozivom uvjetne osude prema pobijanoj presudi“.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Budući da je osuđenik u žalbi zahtijevao da se on i branitelj obavijeste o sjednici vijeća, sjednica je održana u nazočnosti zamjenika branitelja osuđenikova odvjetnika J. B., dok je nazočnost os. D. K. koji se nalazi u Zatvoru u G. osigurana putem konferencijskog uređaja, sukladno odredbi čl. 475. st. 8. ZKP/08, a u odnosu na uredno obaviještenog državnog odvjetnika, sjednica je na temelju čl. 475. st. 4. ZKP/08 održana u njegovoj odsutnosti.

 

Žalba nije osnovana.

 

Osuđenik neosnovano tvrdi da je izreka pobijane presude u suprotnosti s obrazloženjem jer je u izreci pobijane presude potpuno jasno da se iz pravomoćne presude, kojom je on zbog kaznenih djela iz čl. 246. st. 1. i 2. i čl. 279. st. 1. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine s tim da mu je na temelju čl. 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se ima izvršiti kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci dok se preostali dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca neće izvršiti pod uvjetom da u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo i da na temelju čl. 62. st. 1. KZ/11 u roku od tri godine i šest mjeseci po pravomoćnosti presude popravi štetu ošt. T. K. d.o.o. u stečaju S. u iznosu od 3.603.713,91 kn, opoziva uvjetno izrečeni dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, dok se potpuno pravilno niti u izreci niti u obrazloženju uopće ne spominje neuvjetovani dio kazne zatvora (koju osuđenik trenutno izdržava) u trajanju od osam mjeseci jer taj dio kazne u ovom postupku opoziva nije relevantan.

 

Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio postupvnu povredu (očito se sugerira povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08) na koju žalba ukazuje, niti je počinio bilo koju od ostalih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Pobijajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja osuđenik u žalbi i dopuni žalbe navodi okolnosti u vezi loše materijalne situacije u kojoj se on nalazi sa svojom suprugom i troje maloljetne djece, zatim okolnosti koje se odnose na bolest supruge i jedne od kćeri, ali kojima ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da on kroz cijeli period u kojem je mogao ispuniti određenu mu posebnu obvezu, nije to učinio, niti u bar minimalnom dijelu, niti je pokazao ozbiljnu spremnost da to učini.

 

I ovom sudu drugog stupnja je neprihvatljivo da osuđenik koji oštećenom društvu počinjenjem predmetnih kaznenih djela nanio toliku štetu u iznosu od preko 3,5 milijuna kuna, kroz cijeli period od tri godine i šest mjeseci, unatoč znanja da mu prijeti opoziv uvjetne osude, nije baš ništa naknadio, niti je to pokušao učiniti na konkretan način. Tvrdnje osuđenika iz njegova iskaza kojeg je dao na sjednici vijeća i one koje je iznio u žalbi, da nema nikakve imovine i da nema nikakvih izvora prihoda su neuvjerljive jer je osuđenik još uvijek u radno aktivnoj dobi kada je u mogućnosti s obzirom na svoje obrazovanje i radno iskustvo, na tržištu rada naći posao i stjecati prihode od kojih bi bar dio davao oštećeniku radi popravka tolike štete koju je počinio izvršenjem predmetnih kaznenih djela.

 

Isto su tako potpuno paušalne i stoga neprihvatljive njegove tvrdnje da se pokušao dogovoriti s oštećenikom na način da je ponudio da odradi određene potrebne radove, ali da to oštećenik nije prihvatio, jer ne konkretizira o kakvoj se to ponudi radilo. Nadalje, kraj činjenice da je oštećenik u zahtjevu za obnovu i na sjednici vijeća kategoričan u tvrdnji da do dana održavanja sjednice ništa nije plaćeno i da je u postupku ovrhe naplata ostala nenaplaćena, neuvjerljivo je da oštećenik ne bi pristao na prijedlog osuđenika da mu ovaj kroz bilo koji vid pokuša otplatiti štetu, makar i u dijelu.

 

Iz naprijed navedenih razloga, jer osuđenik nije s uspjehom doveo u pitanje pravilnost utvrđenja da osuđenik nije ispunio određenu mu posebnu obvezu i da ne postoje opravdani razlozi zašto to nije učinio, trebalo je žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

Osuđeniku se ukazuje da njegove tvrdnje o potrebi uzdržavanja obitelji i bolesti supruge i djeteta, nisu u ovom kaznenom postupku relevantne.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba nije osnovana i kako prvostupanjski sud nije na osuđenikovu štetu povrijedio kazneni zakon, u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 2. ZUP/08, na temelju čl. 482. ZKP/08 presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 31. ožujka 2021.

 

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v. r.

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu