Poslovni broj: 15 UsIgr-422/20-7

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Ivane Barać kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A.B. iz N.G., zastupanog po opunomoćeniku N.N., odvjetniku u N.G., protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Građevinske inspekcije, Zagreb, radi izvršenja rješenja o uklanjanju, nakon javne i usmene rasprave zaključene 24. ožujka 2021. godine u prisutnosti zamjenika zamjenika opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 31. ožujka 2021. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Split, Ispostave u Zadru, Građevinske inspekcije, KLASA: UP/I-362-02/16-02/438, URBROJ: 443-02-03-24/28-20-17 od 26. listopada 2020. godine.

 

                                                   r i j e š i o  j e

 

Odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

U pravovremenoj tužbi podnesenoj 20. studenog 2020. godine protiv rješenja tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Split, Ispostave u Zadru, Građevinske inspekcije, KLASA: UP/I-362-02/16-02/438, URBROJ: 443-02-03-24/28-20-17 od 26. listopada 2020. godine, te na raspravi održanoj pred ovim sudom 24. ožujka 2021. godine, tužitelj najprije reproducira izreku osporenog rješenja, nakon čega ističe da se akt tuženika temelji na bitnim povredama upravnog postupka, pogrešnoj primjeni materijalnog prava te na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, da je pogrešno utvrđenje tuženika kako je postupak ozakonjenja predmetnih objekata okončan na način da je zahtjev tužitelja odbačen kao nepotpun jer da je taj postupak još uvijek aktivan pa da nije bilo razloga za donošenje osporenog rješenja, uslijed čega da je akt tuženika preuranjen budući da postupak izdavanja rješenja o izvedenom stanju još nije okončan, pa da je predmetni upravni postupak trebalo prekinuti, koje stajalište da proizlazi i iz presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: UsIgr-190/16 od 1. lipnja 2017. Također, da je pogrešna i primjena Naputka o novčanim kaznama koje izriču građevinski inspektori, odnosno Naputka o dopunama Naputka o novčanim kaznama koje izriču građevinski inspektori jer da je kazna previsoko odmjerena izvan konteksta predmetne upravne stvari s obzirom da iz osporenog rješenja nije razvidno kojoj skupini građevina i radova prema Zakona u gradnji pripadaju izgrađeni objekti, koji da se ne mogu smatrati građevinama jer da po svojim karakteristikama uopće ne predstavljaju građevine. Nadalje, u smislu odredbi Zakona o građevinskoj inspekciji građevinski inspektor prilikom obavljanja inspekcijskog nadzora da može donijeti inspekcijsko rješenje i bez saslušanja stranke, koja odredba da nije obligatorna, pa da ista predviđa mogućnost saslušanja stranke prioritetno, a tek podredno ukoliko ne postoji potreba stranka se ne mora saslušati, no kako u konkretnom slučaju činjenično stanje nije potpuno utvrđeno, da je tuženik prije donošenja osporenog akta trebao saslušati tužitelja na okolnosti odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari, no kako tužitelju nije pružena mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su vezane za prisilno izvršenje inspekcijskog rješenja izricanjem novčane kazne, uslijed toga da je došlo do povrede načela saslušanja stranaka kao jednog od temeljnih načela upravnog postupka, kao i da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava na štetu tužitelja. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika.  

Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnom naveo da osporava sve tužbene navode tužitelja koji da su u suprotnosti s dokazima i činjenicama utvrđenim u osporenom rješenju, slijedom čega da tuženik u cijelosti ostaje kod navoda obrazloženja osporenog akta te je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

              U sporu je održana rasprava 24. ožujka 2021. godine, čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. -dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio zamjenik zamjenika opunomoćenika tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti, na kojoj je zamjenik zamjenika opunomoćenika tužitelja istaknuo kako u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe, pri tužbenom zahtjevu, kao i pri dokaznom prijedlogu da se u ovom sporu saslušaju stranke, ujedno predložio je i da se ovaj spor prekine do okončanja postupka izdavanja rješenja o izvedenom stanju s obzirom da se okončanje tog postupka ukazuje prethodnim potanjem za predmetni spor, te se usprotivio navodima tuženika iz odgovora na tužbu, a konačno u spis je priložio popis troškova spora uz prijedlog da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju prema priloženom troškovniku.

              U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, popis troškova tužitelja priložen u spis na održanoj raspravi te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

              Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja i to da se u ovom sporu u svojstvu stranaka saslušaju tužitelj i tuženik, to na okolnosti precizirane u tužbi i održanoj raspravi kao nepotreban i suvišan smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti bez izvođenja predloženog dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu upravnog tijela koji je dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu, a imajući u vidu sam predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika kojim se izvršava izvršno inspekcijsko rješenje o uklanjanju.

              Također, sud je odbio prijedlog tužitelja da se ovaj spor prekine do okončanja postupka izdavanja rješenja o izvedenom stanju s obzirom da okončanje tog postupka ne predstavlja prethodno pitanje za predmetni spor, to iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o pravnom pitanju koje čini samostalnu pravnu cjelinu, a o kojem nadležno javnopravno tijelo nije odlučilo, odnosno stoga što okončanje naznačenog postupka nije prethodno pitanje kakvo u vidu ima mjerodavna odredba čl. 44. Zakona o upravnim sporovima.

              Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je prisiljavanje tužitelja na uklanjanje sjeverozapadne prizemne građevine s natkrivenom terasom dimenzija u tlorisu cca 7,23 x 5,40 m, jugoistočne prizemne građevine s natkrivenom terasom dimenzija u tlorisu cca 7,23 x 5,42 m, nenatkrivene terase između opisanih sjeverozapadne i jugoistočne prizemne građevine dimenzija u tlorisu cca 1,60 x 2,52 m, te betonske ploče između opisanih sjeverozapadne i jugoistočne prizemne građevine dimenzija u tlorisu cca 1,67 x 2,00 m, što je sve izgrađeno na otoku P., na k.č. … (nova izmjera) k.o. T, novčanom kaznom u iznosu od 30.000,00 kn.

Naime, osporenim rješenjem tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Split, Ispostave u Zadru, Građevinske inspekcije, KLASA: UP/I-362-02/16-02/438, URBROJ: 443-02-03-24/28-20-17 od 26. listopada 2020. godine, točkom 1. se utvrđuje kako je rješenje istog tijela Klasa: UP/I-362-02/16-02/438, Urbroj: 531-07-1-3-4-16-2 od 12. travnja 2016. kojim je tužitelju kao investitoru naređeno da u roku od 100 dana od dana zaprimanja tog rješenja ukloni sjeverozapadnu prizemnu građevinu s natkrivenom terasom dimenzija u tlorisu cca 7,23 x 5,40 m, jugoistočnu prizemnu građevinu s natkrivenom terasom dimenzija u tlorisu cca 7,23 x 5,42 m, nenatkrivenu terasu između opisanih sjeverozapadne i jugoistočne prizemne građevine dimenzija u tlorisu cca 1,60 x 2,52 m, te betonsku ploču između opisanih sjeverozapadne i jugoistočne prizemne građevine dimenzija u tlorisu cca 1,67 x 2,00 m, što je sve izgrađeno na otoku P., na k.č. … (nova izmjera) k.o. T., postalo izvršno 4. kolovoza 2016. godine, točkom 2. se utvrđuje kako tužitelj u ostavljenom roku nije uklonio predmetne građevine, točkom 3. tužitelj se prisiljava na uklanjanje predmetnih građevina novčanom kaznom u iznosu od 30.000,00 kn, točkom 4. se precizira kako je tužitelj izrečenu kaznu dužan platiti u roku od 8 dana od dana zaprimanja ovog rješenja, točkom 5. tužitelj se upozorava da u slučaju da ne ukloni predmetnu građevinu, da će se na uklanjanje prisiljavati drugom novčanom kaznom, dok je točkom 6. tužitelj upozoren da će se izvršenje novčane obveze provesti sudskim putem ukoliko ne postupi sukladno točki 4. ovog rješenja, sve u bitnom iz razloga što je tuženik smatrao da su za donošenjem istog ispunjene pretpostavke propisane odredbama čl. 114. st. 3. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj 115/18) te čl. 137. i 142. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09).

Iz spisa predmeta upravnog tijela proizlazi kako istom prileže rješenje tuženika Klasa: UP/I-362-02/16-02/438, Urbroj: 531-07-1-3-4-16-2 od 12. travnja 2016. kojim je između ostalog točkom 1. tužitelju kao investitoru naređeno da u roku od 100 dana od dana zaprimanja tog rješenja ukloni sjeverozapadnu prizemnu građevinu s natkrivenom terasom dimenzija u tlorisu cca 7,23 x 5,40 m, jugoistočnu prizemnu građevinu s natkrivenom terasom dimenzija u tlorisu cca 7,23 x 5,42 m, nenatkrivenu terasu između opisanih sjeverozapadne i jugoistočne prizemne građevine dimenzija u tlorisu cca 1,60 x 2,52 m, te betonsku ploču između opisanih sjeverozapadne i jugoistočne prizemne građevine dimenzija u tlorisu cca 1,67 x 2,00 m, što je sve izgrađeno na otoku P., na k.č. … (nova izmjera) k.o. T., dok je točkom 2. tužitelj upozoren da će se na izvršenje naredbe o uklanjanju prisiljavati izricanjem šest novčanih kazni, ako ne postupi po naredbi iz točke 1. izreke, te je predmetno rješenje prema dostavnici koja prileže spisu tužitelju uredno dostavljeno 25. travnja 2016., uslijed čega je to rješenje postalo izvršno 4. kolovoza 2016. Nadalje spisu tuženika prileže i presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj: UsIgr-190/16-6 od 1. lipnja 2017. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja o uklanjanju Klasa: UP/I-362-02/16-02/438, Urbroj: 531-07-1-3-4-16-2 od 12. travnja 2016. Također, spisu upravnog tijela prileže i zapisnik o inspekcijskom pregledu od 6. listopada 2020. godine iz kojeg je razvidno da je istoga dana od strane višeg građevinskog inspektora utvrđeno da tužitelj nije postupio po naredbi iz točke 1. rješenja tuženika Klasa: UP/I-362-02/16-02/438, Urbroj: 531-07-1-3-4-16-2 od 12. travnja 2016. s obzirom da nije uklonio predmetne građevine, kojem su priložene i fotografije sačinjene na terenu, a koje čine sastavni dio zapisnika. Iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi kako je tuženik smatrajući da su ispunjene sve zakonske pretpostavke u smislu odredbi 114. st. 3. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj 115/18) te čl. 137. i 142. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) donio rješenje od 26. listopada 2020. godine kojim se tužitelja prisiljava na uklanjanje konkretnih građevina novčanom kaznom u iznosu od 30.000,00 kuna, a u odnosu na koje rješenje je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

Odredbom čl. 114. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj 115/18) propisano je da rješenje kojim se naređuje uklanjanje građevine odnosno njezina dijela izvršava se putem treće osobe.

Stavkom 2. da rok u kojem je izvršenik obvezan postupiti po rješenju iz stavka 1. ovoga članka ne može biti kraći od devedeset dana niti duži od sto dvadeset dana.

Stavkom 3. da prije pristupanja izvršenju rješenja iz stavka 1. ovoga članka putem treće osobe izvršenika se na izvršenje prisiljava izricanjem tri novčane kazne.

Potom, odredbom članka 142. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) propisano je da javnopravno tijelo koje provodi izvršenje prisilit će izvršenika na ispunjenje obveze iz rješenja novčanom kaznom, ako je izvršenik ne ispuni sam, ako izvršenje putem trećih osoba nije moguće ili je neprikladno za postizanje svrhe izvršenja.

Stavkom 2. da novčana kazna kojom se fizička osoba prisiljava na izvršenje izriče se rješenjem u iznosu do dvije prosječne godišnje bruto plaće ostvarene u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini. Novčana kazna kojom se pravna osoba prisiljava na izvršenje izriče se rješenjem odgovornoj osobi te pravne osobe u iznosu do deset prosječnih godišnjih bruto plaća ostvarenih u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini. Žalba na rješenje o novčanoj kazni ne odgađa izvršenje rješenja.

Stavkom 3. da u slučaju daljnjeg neispunjavanja obveze, izreći će se druga, veća novčana kazna unutar utvrđenog raspona. Ako je potrebno, novčana kazna može se izreći i više puta.

Stavkom 4. da se novčane kazne izvršavaju sukladno odredbama ovoga Zakona o izvršenju novčanih obveza.

Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je donio rješenje kojim je između ostalog točkom 1. utvrđeno kako je rješenje istog tijela, Klasa: UP/I-362-02/16-02/438, Urbroj: 531-07-1-3-4-16-2 od 12. travnja 2016. postalo izvršno 4. kolovoza 2016. godine, točkom 2. da tužitelj nije uklonio predmetne građevine u ostavljenom roku te ga se točkom 3. prisiljava na uklanjanje predmetnih građevina novčanom kaznom u iznosu od 30.000,00 kn, jer i ovaj sud drži kako su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve zakonske pretpostavke propisane naprijed citiranim odredbama čl. 114. st. 3. Zakona o građevinskoj inspekciji te čl. 142. Zakona o općem upravnom postupku za donošenjem takvog rješenja, slijedom čega sud smatra kako je osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilno i zakonito, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Prvenstveno je za naglasiti, kako je u ovoj upravnoj stvari od odlučne važnosti da je rješenje tuženika Klasa: UP/I-362-02/16-02/438, Urbroj: 531-07-1-3-4-16-2 od 12. travnja 2016. postalo izvršno, što je nedvojbeno uzimajući u obzir da je predmetno rješenje prema dostavnici koja prileže spisu tužitelju uredno dostavljeno 25. travnja 2016., uslijed čega je isto postalo izvršno 4. kolovoza 2016. koju okolnost tužitelj ni ne spori. Osim toga, od važnosti je i činjenica što je tijekom upravnog postupka također utvrđeno da tužitelj po istom nije postupio u određenom mu roku od 100 dana od zaprimanja citiranog rješenja, što je neprijeporno, budući da tužitelj niti to tužbom ne spori, a što proizlazi i iz zapisnika o inspekcijskom pregledu od 6. listopada 2020. godine, koje isto tako prileže spisu, pa kako je nedvojbeno da je tužitelj u rješenju tuženika od 12. travnja 2016. godine upozoren točkom 2. da će se na izvršenje naredbe o uklanjanju prisiljavati izricanjem novčanih kazni, ako ne postupi po naredbi iz točke 1. izreke toga rješenja, jasno je da su bile ispunjene sve zakonske pretpostavke da tuženik donese svoje rješenje od 26. listopada 2020. godine, kojim ga se prisiljava na izvršenje citiranog rješenja novčanom kaznom u iznosu od 30.000,00 kuna.

U odnosu na temeljne tužbene prigovore tužitelja u kojima on ističe kako je pogrešno utvrđenje tuženika da je postupak ozakonjenja predmetnih objekata okončan na način da je zahtjev odbačen kao nepotpun jer da je taj postupak još uvijek aktivan pa da nije bilo razloga za donošenje osporenog rješenja, uslijed čega da je akt tuženika preuranjen budući da postupak izdavanja rješenja o izvedenom stanju još nije okončan, pa da je predmetni upravni postupak trebalo prekinuti, koje stajalište da proizlazi i iz presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: UsIgr-190/16 od 1. lipnja 2017., ali kako tuženik na takav način nije postupio, time da je donio nezakonito rješenje, za navesti je kako su ovakvi pregovori u cijelosti neosnovani.

Naime, upravo odredbom čl. 42. st. 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj: 86/12, 143/13, 65/17 i 14/19) propisano je da postupak iz stavka 1. ovoga članka prekida se na zahtjev stranke uz koji je podnesen dokaz da je podnijela zahtjev za donošenje rješenja o izvedenom stanju i uvjerenje da je zgrada vidljiva na DOF5/2011, na drugoj digitalnoj ortofoto karti Državne geodetske uprave izrađenoj na temelju aerofotogrametrijskog snimanja do 21. lipnja 2011., odnosno dokaz da je do tog dana evidentirana na katastarskom planu ili drugoj službenoj kartografskoj podlozi.

S prethodnim u vezi, za navesti je kako postupak izdavanja rješenja o izvedenom stanju nije prethodno pitanje niti za donošenje rješenja o uklanjanju kada se radi o nezakonitog gradnji, a posebice ne za donošenje rješenja o izvršenju rješenja o uklanjanju, već je upravo odgovarajući akt, u konkretnom slučaju pravomoćna, odnosno izvršna građevinska dozvola uvjet na temelju kojeg se može graditi, s tim da se graditi mora u skladu s aktom za građenje. Stoga, nedvojbeno je da je upravo tužitelju imao na dispoziciji u smislu odredbe čl. 42. st. 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama podnijeti zahtjev za prekidom izvršenja rješenja o uklanjanju, ukoliko su ispunjene pretpostavke iz ove odredbe, dok na strani tuženika ne postoji obveza da provjerava je li u tijeku postupak legalizacije u odnosu na građevinu za koju je donijeto rješenje o uklanjanju, međutim to nije ni predmet ovog upravnog spora, pa okolnost da bi tužitelj podnio zahtjev za ozakonjenje konkretnih građevina ničim ne utječe, niti može utjecati na zakonitost rješenja koje osporava ovom tužbom.

Međutim, iako na strani tuženika ne postoji obveza da provjerava je li u tijeku postupak izdavanja rješenja o izvedenom stanju u odnosu na građevine za koje je donijeto rješenje o uklanjanju, sud primjećuje kako iz spisa upravnog tijela proizlazi da je tuženik dopisom od 25. lipnja 2020. zatražio od Zadarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, zaštitu okoliša i komunalne poslove, Ispostave B. na M. podatak je li okončan takav postupak u odnosu na građevine koje su bile predmet inspekcijskog postupanja, nakon čega je naznačeno tijelo uz dopis zaprimljen kod tuženika 9. srpnja 2020. dostavilo rješenje KLASA: UP/I-361-03/13-11/6658, URBROJ: 2198/1-11-2/1-15-3 od 7. prosinca 2015. godine kojim je kao nepotpun odbačen zahtjev N.B. za izdavanje rješenja o izvedenom stanju bez katastarske oznake nekretnine, a koje rješenje je postalo pravomoćno 4. siječnja 2016.

No, bez obzira na navedeno, posebice je za naglasiti kako ukoliko su točni tužiteljevi navodi da bi u tijeku bio neki drugi postupak izdavanja rješenja o izvedenom stanju koji ne bi bio pravomoćno okončan, o čemu u spisu nema podataka, u takvoj situaciji upravo je on imao na dispoziciji u smislu odredbe čl. 42. st. 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama podnijeti zahtjev za prekid postupka izvršenja rješenja o uklanjanju, dok je prema podacima spisa razvidno kako je tužitelj tek dana 20. studenog 2020. preporučenom poštanskom pošiljkom tuženiku podnio zahtjev kojim je istovremeno zatražio odgodu izvršenja rješenja o uklanjanju, podredno prekid postupka izvršenja rješenja o uklanjanju do pravomoćnog okončanja postupka izdavanja rješenja, koji zahtjev je nedvojbeno upućen tuženiku nakon donošenja osporenog rješenja koje je donijeto 26. listopada 2020.

Ujedno, prema stanju spisa također proizlazi da je tuženik svojim rješenjem   KLASA: UP/I-362-02/16-02/438, URBROJ: 443-02-03-24/28-20-19 od 2. prosinca 2020. godine odbio zahtjev tužitelja za odgodu izvršenja inspekcijskog rješenja, koje rješenje je prema dostavnici koja prileže spisu opunomoćeniku tužitelja dostavljeno 3. prosinca 2020., dok je zaključkom tuženika KLASA: UP/I-362-02/16-02/438, URBROJ: 443-02-03-24/28-20-20 od 3. prosinca 2020. godine od tužitelja zatraženo da da u roku od 15 dana od dostave ovog zaključka dostavi dokumentaciju kakvu u vidu ima odredba čl. 42. st. 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama s obzirom da ista nije priložena uz zahtjev zaprimljen kod tuženika 25. studenog 2020. za prekidom postupka izvršenja, te je ovaj zaključak prema dostavnici koja prileže spisu opunomoćeniku tužitelja dostavljen 4. prosinca 2020.

Uslijed izloženog, ukoliko bi i bio u tijeku neki drugi postupak izdavanja rješenja o izvedenom stanju koji još uvijek ne bi bio okončan, o čemu u spisu nema podataka, niti u takvoj situaciji okolnost eventualnog vođenja tog postupka nije od nikakvog utjecaja na zakonitost osporenog rješenja kod nedvojbenog stanja stvari i to da je u upravnom postupku nedvojbeno utvrđeno da je rješenje tuženika Klasa: UP/I-362-02/16-02/438, Urbroj: 531-07-1-3-4-16-2 od 12. travnja 2016. postalo izvršno, kao i da tužitelj u ostavljenom roku nije postupio sukladno naredbi iz točke 1. ovog rješenja, koje okolnosti niti sam tužitelj ne osporava, pa je sasvim jasno da je tuženik zakonito i pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje kojim se tužitelja prisiljava na izvršenje citiranog rješenja izricanjem novčane kazne.

Glede tužbenih prigovora u kojima tužitelj problematizira visinu izrečene novčane kazne, kao i samu primjenu Naputka o dopunama Naputka o načinu rada građevinske inspekcije („Narodne novine“, broj 80/20), prije svega je za kazati kako je samo rješenje o uklanjanju donijeto na temelju Zakona o građevinskoj inspekciji („Narodne novine“, broj 153/13), kada je na snazi bio Naputak o novčanim kaznama koje izriču građevinski inspektori u provedbi Zakona o građevinskoj inspekciji („Narodne novine“, broj 40/15), međutim do donošenja osporenog rješenja u konkretnom slučaju nije se započelo s izricanjem novčanih kazni sukladno citiranom Naputku, niti po Naputku o novčanim kaznama koje izriču građevinski inspektori („Narodne novine“, broj 23/18), pa kako je u međuvremenu na snagu stupio Zakon o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj 115/18) kojim su stavljene izvan snage odredbe Zakona o građevinskoj inspekciji koje se odnose na građevinsku inspekciju, nakon čega je na snagu stupio Naputak o načinu rada građevinske inspekcije („Narodne novine“, broj 46/20), a dana 14. srpnja 2020. i Naputak o dopunama Naputka o načinu rada građevinske inspekcije („Narodne novine“, broj 80/20) čijom odredbom čl. 2. st. 2. je propisano da inspekcijski postupci započeti po Zakonu o građevinskoj inspekciji („Narodne novine“, broj 153/13), te prema odredbama Naputka o novčanim kaznama koje izriču građevinski inspektori („Narodne novine“, broj 23/18), dovršit će se prema odredbama tog Naputka, no kako u predmetnoj upravnoj stvari nije započeto s izvršenjem rješenja o uklanjanju, odnosno s izricanjem novčanih kazni, to je nedvojbeno da je za donošenje rješenja o izvršenju rješenja o uklanjanju mjerodavan Zakon o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj 115/18), a za izricanje kazni Naputak o dopunama Naputka o načinu rada građevinske inspekcije („Narodne novine“, broj 80/20) koji propisi su bili na snazi u vrijeme donošenja osporenog akta s tim da je izvršenje rješenja o uklanjanju tek započeto donošenjem istog, odnosno izricanjem prve novčane kazne tužitelju kao investitoru.

U odnosu pak na samu visinu kazne, za navesti je kako predmetne građevine spadaju u 3.a i 3.b skupinu prema Zakonu o gradnji („Narodne novine“, 153/13, 20/17, 39/19 i 125/19), prema kojem u 3.a skupinu spadaju građevine za koje se ne utvrđuju posebni uvjeti, a u 3.b skupinu spadaju zgrade stambene namjene čija građevinska (bruto) površina ne prelazi 400 m² i zgrade poljoprivredne namjene čija građevinska (bruto) površina ne prelazi 600 m², za koje se ne utvrđuju posebni uvjeti, pa imajući u vidu građevine u odnosu na koje je tužitelju naređeno uklanjanje jasno je da je riječ upravo o građevinama iz naznačenih skupina, te kod stanja stvari da je odredbom čl. 14.c Naputka o dopunama Naputka o načinu rada građevinske inspekcije („Narodne novine“, broj 80/20) propisano da se fizička osoba prisiljava na izvršenje rješenja o uklanjanju građevine novčanom kaznom prvi put u iznosu od 30.000,00 kn, pa kako se ovdje radi o izricanje prve novčane kazne, to je nedvojbeno da je ista pravilno i zakonito izrečena upravo u visinu koju propisuje citirana odredba, a koja je ujedno i najblaža propisana kazna.

Vezano za tužbene navode u kojima tužitelj ističe kako se u konkretnom slučaju uopće ne bi radilo o građenju građevina, za navesti je kako je iz ovakvih navoda za zaključiti da tužitelj zapravo osporava samo rješenje o uklanjanju od 12. travnja 2016., međutim takvi   prigovori su bespredmetni, ovo iz razloga što predmet ovog spora nije, niti može biti ocjena zakonitosti samog rješenja o uklanjanju, već je predmet istog isključivo ocjena zakonitosti rješenja o izvršenju rješenja o uklanjanju kojim se tužitelja na uklanjanje prisiljava izricanjem prve novčane kazne, s čim u vezi je za nadodati kako je tužitelj imao na dispoziciji osporavati rješenje o uklanjanju, što je on i učinio s obzirom da je protiv rješenja Klasa: UP/I-362-02/16-02/438, Urbroj: 531-07-1-3-4-16-2 od 12. travnja 2016. također pokrenuo upravni spor u kojem je isticao identične prigovore, a ovaj sud je presudom poslovni broj: UsIgr-190/16-6 od 1. lipnja 2017. odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje tog rješenja, u čijem obrazloženju su otklonjeni svi tužbeni prigovori koji se odnose na to rješenje, koje uslijed navedenog nije moguće isticati u ovom sporu, pa kako tužitelj protiv naznačene presude nije izjavio žalbu, presuda je postala pravomoćna istekom roka za žalbu, što znači da je i rješenje o uklanjanju ne samo izvršno, već da je isto i pravomoćno. 

Konačno, u svezi tužbenih prigovora tužitelja u kojima on navodi kako mu od strane tuženika nije omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku, za istaknuti je kako je odredbom čl. 106. st. 4. Zakona o Državnom inspektoratu propisano da ako građevinski inspektor u provedbi inspekcijskog nadzora utvrdi povredu propisa čije izvršenje je ovlašten nadzirati može donijeti rješenje i bez saslušanja stranke, slijedom čega je potpuno jasno da je inspektor tim prije ovlašten i rješenje o izvršenju rješenja o uklanjanju donijeti bez da prethodno sasluša investitora, a Zakon o Državnom inspektoratu u predmetnoj upravnoj stvari primjenjuje se kao lex specialis u odnosu na Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09), uslijed čega okolnost da prije donošenja rješenja o izvršenju rješenja o uklanjanju tužitelj nije saslušan ne može biti od utjecaja na zakonitost osporenog akta, ovo tim prije što tužitelj u ovom sporu uopće ne osporava da nije postupio sukladno točki 1. rješenja Klasa: UP/I-362-02/16-02/438, Urbroj: 531-07-1-3-4-16-2 od 12. travnja 2016., odnosno da nije uklonio građevine za koje mu je tim rješenjem naređena inspekcijska mjera uklanjanja.

Naposljetku, za ukazati je tužitelju kako je odredbom čl. 139. stavak 4. Zakona o općem upravnom postupku propisano da žalba protiv rješenja o izvršenju može se uložiti samo na vrijeme, mjesto i način izvršenja i da nema odgodni učinak, pa kako u smislu odredbe čl. 106. st. 5. Zakona o Državnom inspektoratu, protiv rješenja kojeg donosi građevinski inspektor se ne može izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor, to znači da je i u upravnom sporu s uspjehom moguće osporiti rješenje o izvršenju rješenja o uklanjanju samo iz razloga navedenih u citiranoj odredbi čl. 139. st. 4. ZUP-a, pa kako je sud u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude detaljno otklonio prigovore koji se odnose na način izvršenja, tj. na izrečenu novčanu kaznu, dok tužitelj u tužbi uopće ne spori vrijeme niti mjesto izvršenja, to je jasno kako su tužbeni prigovori tužitelja neutemeljeni i nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja.

Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužitelja i to kako u pogledu njegovih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužitelju.

Slijedom iznijetog, sud cijeni rješenje tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je  valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

 

U Splitu, 31. ožujka 2021. godine

                

          S U D A C

 

Ivan Dadić, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ivana Barać