Poslovni broj: 31 Gž-449/2018-7

 

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-449/2018-7

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Marijanu Vugiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Đ. D. iz T., …, OIB: …, zastupan po punomoćniku Ž. R., odvjetniku u Z., protiv tuženika E. osiguranje d.d. Z., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-436/2015-59 od 23. studenog 2017. godine, dana 31. ožujka 2021. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-436/2015-59 od 23. studenog 2017. godine u točki I izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužiteljice za naknadu štete prihvaćen preko iznosa od 21.003,75 kn pa do iznosa od 28.005,00 kn (za iznos od 7.001,25 kn), i to za iznos neimovinske štete preko iznosa od 18.000,00 kn pa do iznosa od 24.000,00 kn a za iznos imovinske štete preko iznosa od 3.003,75 kn pa do iznosa od 4.005,00 kn (za iznos od 1.001,25 kn) zatim u dijelu u kojem je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak preko iznosa od 9.703,12 kn pa do iznosa od 12.937,50 kn (za iznos od 3.234,38 kn) te u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.625,00 kn i sudi:

 

Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom da joj tuženik s osnove naknade štete isplati iznos od 7.001,25 kn i to s osnove neimovinske štete iznos od 6.000,00 kn, a s osnove imovinske štete iznos od 1.001,25 kn te s osnove naknade parničnog troška iznos od 3.234,38 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.733,75 kn u roku od 15 dana.

 

II              Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i u preostalom dijelu točke I izreke potvrđuje se navedena presuda.

 

III              Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 698,81,00 kn u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

 

" I.               Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 28.005,00 kn (dvadesetosamtisućapet kuna) sa zakonskim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 24.000,00 kn tekućim od 27. rujna 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- na iznos od 4.005,00 kn tekućim od 23. studenog 2017. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

kao i naknaditi tužiteljici parničnog postupka u iznosu od 12.937,50 kn (dvanaesttisućadevetstotridesetsedam kuna i pedeset lipa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. studenog 2017. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II.               Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznos od 24.000,00 kn tekućih od 03. prosinca 2011. godine do 26. rujna 2012. godine i na iznos od 4.005,00 kn tekućih od 03. prosinca 2011. godine do 22. studenog 2017. godine."

 

              Protiv ove presude pod točkom I izreke te u dijelu u kojem nije prihvaćen u cijelosti njegov zahtjev za naknadu parničnog troška, žali se tuženik iz žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Suprotno navodima žalbe tuženika sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju žalba ukazuje. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

              Prvostupanjski sud navodi da su u svom nalazu od 28. prosinca 2015. godine sudski vještaci utvrdili da zbog nedostatka materijalnih tragova nije moguće utvrditi mjesto kontakta tužiteljice i vozila osiguranika tuženika kao niti brzinu kretanja vozila osiguranika tuženika, no da na temelju iskaza osiguranika tuženika da se kretao brzinom između 20 i 30 km/h i iskaza tužiteljice te ozljeda tužiteljice proizlazi da je tužiteljica mogla zakoračiti na pješački prijelaz krećući se brzinom od oko 3,6 km/h, da je tako po pješačkom prijelazu prešla 0,6 metara za što joj je trebalo 0,6 sekundi, a da je osiguranik tuženik u vrijeme kada je započela prelaženje, ako se kretalo iskazanom brzinom, bio na udaljenosti od oko 4,1 metara ispred mjesta prelaženja tužiteljice te da kočenjem nije mogao izbjeći kontakt. Sudski su vještaci također utvrdili da je primarni kontakt vozila osiguranika tuženika i tijela tužiteljice uspostavljen između prednjeg desnog kotača vozila i stopala desne noge tužiteljice koja se nalazila u iskoraku prema naprijed, da je u trenutku kontakta sa tijelom tužiteljice vozilo osiguranika tuženika već bilo prošlo pored tužiteljice te da se tužiteljica kretala prema desnom boku vozila kao i da je istovremeno sa nastankom ozljede desnog stopala tužiteljice gnječenjem i gaženjem kotačem tužiteljica u padu udarila lijevim ramenom i rukom u desno vanjsko ogledalo vozila.

 

              Stoga, sud je nedvojbeno utvrdio da je do prethodno opisanog kontakta vozila osiguranika tuženika i tijela tužiteljice došlo na obilježenom pješačkom prijelazu koji nije bio označen semaforom.

 

Uvažavajući da je na tuženiku u ovom postupku bio teret dokazati nezakonitost postupanja tužiteljice, a da tuženik nikakav daljnji dokaz ove sporne, a bitne činjenice nije dostavio niti predložio izvesti, sud je primjenom odredbe čl.221.a ZPP-a zaključio da tuženik nije dokazao da se u trenutku započinjanja prelaska tužiteljice već nalazio na pješačkom prijelazu pa je na temelju izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica zaključio da je osiguranik tuženika postupio protivno odredbi čl. 134. st. 1. ZSPC-a obzirom brzina kojom se kretao prije dolaska do pješačkog prijelaza (20 do 30 km/h) očito nije bila sigurnosna u smislu ove zakonske odredbe jer je ugrozila sigurnost tužiteljice obzirom se osiguranik tuženika pri ovoj brzini, a kako su utvrdili vještaci, više nije mogao zaustaviti da bi propustio tužiteljicu koja je već stupila na pješački prijelaz.

 

Sud također na temelju izvedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi u kojem je trenutku tužiteljica mogla uočiti vozilo osiguranika tuženika kako se približava pješačkom prijelazu pa je sud ponovno primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, ocijenivši mogućim i uvjerljivim iskaz tužiteljice da je prije stupanja na pješački prijelaz pogledala lijevo i desno te da nije vidjela niti jedan automobil, zaključio da tuženik u ovom sporu nije dokazao niti činjenicu da ga je tužiteljica neposredno prije stupanja na pješački prijelaz mogla vidjeti i zaključiti da obzirom na njegovu udaljenost i brzinu ne smije započeti prelaziti odnosno da je tužiteljica propustila postupiti u skladu sa odredbom čl. 130. st. 3. ZSPC-a.

 

Slijedom svega navedenog sud je zaključio da tuženik nije kako je propisano odredbom čl. 1067. st. 2. ZOO-a dokazao da je tužiteljica odgovorna za nastanak predmetnog štetnog događaja pa je primjenom odredaba čl. 1064. i 1069. st. 1. ZOO-a utvrdio odgovornost osiguranika tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja, a obzirom je među strankama nesporno da je od ove odgovornosti bio osiguran kod tuženika, obvezu tuženika naknaditi tužiteljici štetu nastalu u ovom štetnom događaju.             

 

              Sud navodi da je provedeno medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku prof.dr.sc. B. Š., kirurgu, traumatologu, koji je u svom nalazu i mišljenju od 07. veljače 2017. godine naveo da je tužiteljica u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobila otvoreni prijelom prvog stupnja pete metatarzalne kosti desnog stopala sa malom, točkastom ranom veličine 2 mm na mjestu prijeloma kosti i natučenje lijevog ramena, nadlaktice i lakta, da je liječena u bolnici tjedan dana, da joj je predložena operacija stopala na koju se nije odlučila pa je prijelom liječen imobilizacijom, da je na štetni događaj reagirala reaktivnom psihičkom reakcijom zbog čega se liječila kod psihijatra, da je prijelom stopala usporeno zaraštavao, a kao komplikacija se javio regionalni bolni sindrom, da je prijelom zarastao uz manji pomak ulomaka što je dovelo i do manjeg deformiteta pete metatarzalne kosti kao i da je provela fizikalnu terapiju. Sudski je vještak u svom nalazu i mišljenju također naveo da tužiteljica ima bolove u stopalu pri dužem hodu te kod jačeg oslanjanja na vanjski dio stopala koje trajne posljedice su uzrok umanjenja njene životne aktivnosti od 5 % pa u skladu sa time i trpi duševne boli, da je zbog zadobivenih ozljeda i tijekom liječenja koje je bilo produljeno i usporeno te tijekom kojeg su zbog regionalnog bolnog sindroma bolovi u stopalu trajali dulje nego što je uobičajeno, trpjela fizičke bolove jakog intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 10 dana i manjeg intenziteta 3 mjeseca kumulativno, da je trpjela primarni strah jačeg intenziteta kratkotrajno u trenutku nezgode, a za vrijeme liječenja sekundarni strah kao zabrinutost za zdravlje i ishod liječenja te posttraumatsko reaktivno stanje, i to jačeg intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 8 dana te manjeg intenziteta 6 tjedana kumulativno kao i da joj je bila potrebna tuđa pomoć i njega i to u smanjenom opsegu od 3 sata dnevno tijekom 4 tjedna zbog imobilizacije noge uz hod sa štakama bez opterećivanja noge, potom u opsegu od 2 sata dnevno 2 mjeseca te potom 1 sat dnevno 2 mjeseca za obavljanje težih kućnih poslova, nabavku i pripremu hrane, vođenje na kontrolne preglede i sl. 

 

Stoga prvostupanjski sud temeljem čl. 19. st. 2. u vezi čl. 1046. i čl. 1100. st. 1. ZOO dosuđuje zbog povrede prava osobnosti – prava na tjelesno i duševno zdravlje tužiteljici ukupno iznos od 24.000,00 kn, a temeljem čl. 1095. st. 1. ZOO za naknadu imovinske štete iznos od 4.005,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da nema nikakvog doprinosa tužiteljice nastanku vlastite štete.

 

Potrebno je ukazati na odredbe tada važećeg Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 68/08, 48/10 i 74/11 – dalje: ZSPC) i to odredbu čl. 130. st. 3. tog zakona po kojoj na obilježenom pješačkom prijelazu na kojem se prometom ne upravlja prometnim svjetlima ni znacima što ih daje ovlaštena osoba, pješak je dužan prije stupanja na pješački prijelaz obratiti pažnju na udaljenost i brzinu vozila koja mu se približavaju.

 

Po odredbi čl.134. st. 1. tog zakona, ako se na obilježenom pješačkom prijelazu prometom ne upravlja uređajima za davanje prometnih svjetala ni znacima ovlaštene osobe, vozač je dužan pješačkom prijelazu približavati se sigurnosnom brzinom tako da ne ugrožava pješake, odnosno tako da može zaustaviti svoje vozilo da bi propustio pješake koji već stupaju na pješački prijelaz.

 

Iz iskaza osiguranika tuženika kao i svjedoka A. S., koja se vozila na mjestu suvozača u vozilu kojim je upravljao osiguranik tuženika, jasno proizlazi da se je radilo o pješačkom prijelazu s tim da s druge strane u smjeru njihovog kretanja se nalazi Dom zdravlja, da su oni primijetili tužiteljicu kako stoji kraj zadnjeg kraja vozila koje je bilo parkirano njima s desne strane okomito na kolnik, i to leđima okrenutim prema cesti, iz iskaza osiguranika tuženika proizlazi da je on i očekivao da bi se ona mogla okrenuti radi prelaska preko pješačkog prijelaza, da međutim, kako se ona nije okretala, da je on nastavio voziti brzinom od 20 do 30 km/h, pa kada se ovakvi iskazi dovedu u odnos s citiranom odredbom čl. 134. st. 1. ZPSC po kojoj se je vozač dužan pješačkom prijelazu približavati sigurnosnom brzinom tako da ne ugrožava pješake, a iz dopunskog nalaza i mišljenja prometnog vještaka kojeg je prvostupanjski sud saslušao na temelju ovlaštenja ovog suda iz čl. 373.b st. 2. i 3. ZPP proizlazi da ukoliko se je osiguranik tuženika prije štetnog događaja kretao iskazanom brzinom između 20 i 30 km/h, a u trenutku stupanja tužiteljice na kolnik nalazio se na udaljenosti od 4,1 m od mjesta naleta i na tom navedenom putu vozilo bi se kočenjem zaustavilo pri brzinama do 14,8 km/h, a što je upravo po mišljenju suda ona sigurnosna brzina ispod koje se je osiguranik tuženika trebao kretati u danim okolnostima, a u kojem slučaju bi zaustavio svoje vozilo prije naleta. Međutim, suprotno stajalištu suda prvog stupnja, a sukladno već gore citiranoj odredbi čl. 130. st. 3. ZSPC tužiteljica koja je, a kako je to razvidno iz mišljenja vještaka, u biti naletjela na desni bočni dio vozila tužitelja, očito prije započinjanja prelaska pješačkog prijelaza nije obratila pažnju na vozilo osiguranika tuženika koje je u trenutku započinjanja njezinog prelaženja moralo biti vidljivo tužiteljici, pa stoga ovaj sud ocjenjuje njezin doprinos nastanku vlastite štete u opsegu od 25%.

 

Zbog navedenog, a kako tuženik u žalbi posebno niti ne pobija prvostupanjsku odluku obzirom na visinu dosuđene pravične novčane naknade za neimovinsku štetu i imovinsku štetu s osnove potrebe tuđe njege i pomoći, obzirom na utvrđeni doprinos tužiteljice nastanku vlastite štete valjalo je te iznose umanjiti za 25% tako da tužiteljici pripada s osnove naknade štete ukupan iznos od 21.003,75 kn.

 

Kako se promijenio uspjeh stranaka u sporu (ovdje u obzir ne dolazi ZID ZPP 70/19) to je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP, a polazeći od pravilno utvrđenog pripadajućeg troška tužiteljici u iznosu od 12.937,50 kn taj iznos umanjiti za 25% tako da tužiteljici pripada parnični trošak u iznosu od 9.703,12 kn. S druge strane, tuženiku koji je uspio osporiti djelomično svoju odgovornost a time i umanjiti visinu dosuđenih iznosa naknade štete, valja priznati za sastav dva podneska i pristup na četiri ročišta po 1.000,00 kn što ukupno s PDV iznosi 7.500,00 kn a kad se tome doda i trošak plaćenog prometnog vještačenja od 3.000,00 kn onda to čini 10.500,00 kn od čega 25% čini 2.625,00 kn.

 

Odgovara da iz stanja spisa proizlazi da je tuženik platio pristojbu na odgovor na tužbu u iznosu od 435,00 kn pri čemu valja reći da sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18) pristojbe na odgovor na tužbu se plaćaju po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, koji u ovom slučaju za tuženika iznosi 25%, što onda iznosi 108,75 kn, a koji iznos je već sadržan u preuranjeno plaćenih sudskih pristojbi, tako da ukupni pripadajući trošak tuženika iznosi 2.733,75 kn.

 

Zbog navedenog, a temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 373.b ZPP odlučeno je kao u izreci (točka I i II).

 

Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa) a odnosi se na trošak plaćene pristojbe na žalbu u iznosu od 1.266,00 kn od čega 25% iznosi 315,00 kn te nagrade odvjetniku u iznosu od 1.535,25 kn od čega 25% iznosi 383,81 kn, dakle ukupno 698,81 kn (točka III).

 

U Zagrebu, 31. ožujka 2021. godine

 

         Sudac:

Marijan Vugić